Bijesni Žavijera Osloboditelja
srijeda, 29.04.2015.
29. IV. 2015.
Uvodna zapažanja:
- U autobusu za zrakoplov: čovjek mlađih godina, ležernije poslovno odjeven, s brčinama dugim i ufitiljenim, guslarskim, uskočkim.
Drži se za rukohvat, misli.
- Ne znam tko proizvodi audio tehnologiju za zrakoplove i zašto ona nije napredovala u posljednjih 40-tak godina. Iz obraćanja kabinskog osoblja ja uistinu ne čujem nego krčkavi, šumeći, loše akcentuirani gibberish. Boli glava od upinjanja da se razumije za
koliko slijećemo i na koliko upravo letimo stopa te – koja je iznad oblaka upravo temperatura zraka!
Središnja zapažanja: Varšava, travanj 2015.
Varšava je krupna, bulevardna, monumentalno-staljinistička u novijem,
i provincijalno dvokatna u historijskom dijelu grada.
Nisam njome previše impresioniran, iako ćutim opuštenost, kao i uvijek u beznačajnijim, nekarakternijim gradovima i prijestolnicama.
Neke su vedute fotogeničnije od drugih:
Katoličanstvo
Tvrđa
Predvečerje
Bela Čikoš Sesesija
Hanzeatski savez
***
U zlotima, sve je prihvatljivo.
Groši pak, smiješno su sitni. Jedan sam za uspomenu ponio kući, ali je od silne sitnoće odmah bio pogubljen u smeće.
Zamišljam nekog Milosza ili Lechoslawa da s kao zrnje sitnim grošima plaća kriglu piva u prigradskoj gostionici, u ona olovna vremena.
***
Poljaci se ni dan-danas ne odijevaju dobro.
Sve je tu naizgled kao i drugdje, modno zapadnjačko ravnovjesje moderna doba koje ne razlikuje rasu naciju i vjeru ali
nešto je tu nestilski nesigurno, tek odnedavna nebijedno, kao da se
provincijalno ne usudi ili trapavo ne zna.
Drukčije je to u slobodnijim južnjačkim, romanskim zemljama gdje lepršaju samouvjerene djevojačke haljine i muške marame.
***
Poljaci osim toga nisu estetski privlačni –
previše je tu slavenskih, ratarskih fizionomija koje kao da su donedavno štovale Peruna, ta
široka bijela lica, usađene tužne oči, mesnati nosevi i uši, pepeljastožute vlasi.
Iznenađen samo ostao manjkom atraktivnih žena.
Za jedan veliki grad, to je možda jedan od većih krimena.
***
Na jednoj glavi, vidio sam majku svih fudbala, nešto otprilike ovako:
***
Dumplings.
Boiled dumplings everywhere.
***
A prvog dana, u poljskom me taksiju pozdravila ova pjesma:
čujem u njoj poljsku Ljupku Dimitrovsku (Liupku Dmytrowszku) i Jadranku Stojaković;
ti odmjereni, plonkavi versi s krasnim pop vokaliziranjem i rascvjetavanjem fraza, taj neočekivani, neprirodno nalijepljeni middle eight i outtro, s promjenom tempa, ritma, stila, boje
završetak u kojem vidim i gotovo da mogu namirisati
psihodelno zamahivanje duge našamponirane svilene djevojačke kose ...
i to iz doba u kojem su njezini sunarodnjaci prodavali
jeftine plastične igračke, kvačice za rublje i kamen-tvrde paprene kaugume na haubama
svojih Moskviča u dnu Trešnjevačkog placa!
***
Nakon mnogo godina, prišao sam Zagrebu nekako sa sjevera pa po sredini, po bistrosvjetlucavom danu, i vidio ga cijelog ispod sebe
kao na dlanu, mravlje,
i prvi put osviješteno,
nisam osjetio nikakvu emociju,
osim one dječje-regresivne, nježne, pri pogledu na roditeljsku zgradu,
i na njih negdje unutra, onako sitne i daleke ispod mene,
i da ih volim
***
Ovaj me grad, ova zemlja,
svakim danom lagano sve više gube
