Bijesni Žavijera Osloboditelja
subota, 28.02.2015.
24. - 28. II. 2015.
Volim čipkastost ove monstruoznosti,
neobjašnjivo me toranj privlači izbliza
hipnotiziraju me perspektive,
statika, nosivost,
željezo, zakovice
zapletaj greda još je fascinantniji iz nutrine,
razvija u čovjeku osjećaj mrava u satnom mehanizmu,
Čaplina progutanog od stroja.
Volim gledati mrave odozgo.
Kad bih imao veliku lupu, za sunčana vremena tražio bi ih žarištem
Iako mi je smor penjati se na treći kat svoje zgrade,
nije mi mrsko bilo platiti da pješačim stotine metara u vis,
osjećao sam da ovaj put to jednostavno ne mogu izbjeći, da
mu moram onjušiti unutrašnjost.
Noge su drhtale pri silasku, ali obavio sam penjažu džentlmenski odmjereno,
gotovo polureligiozno,
turističkoj vrveži uprkos.
***
Kasnije, snimio sam svoju najfranceskiju fotografiju: grupu staraca kako bacaju balote u ajfelovom podnožju.
***
U Parizu privlače me male jestive radnje,
to neko neustručavanje,
estetika u izlaganju.
I sve morsko.
Ljubim morsko. U nekim alternativnim svjetovima, ja sam liječnik, inženjer i ribar.
Što sam odrasliji sve više prezirem svoju humanističku naobrazbu, iako
sam i dalje mučno zaljubljen u nju. Fuj.
***
Stajao sam priljubljen za ovaj prokleti izlog i mislio kako je
neki francuski dječak, mali parižlija, izdanak buržoazije,
krajem XIX. vijeka zacijelo dobio neku od ovih knjiga za rođendan ili uspjeh u školi.
Gotovo da sam vidio njegovu ekscitiranost.
Želim ih posjedovati iako ne razumijem ni riječi.
***
Svi su pariški kafei nespretni, uski, gusti, neudobni - pitoreskno neudobni na način koji inače, u rodnome gradu, ne bih trpio.
Sjedio sam u četvrtak poslijepodne u propraznom kafeu u Rue du Haut Pave, na obodu Latinske četvrti, odmah uz jednu od obligatnih malih knjižara-antikvarijata
na izrazito čipkastoj metalnoj stolici,
ignorirao engleski jezik sa susjednog stola i
i piljio u potpornu stražnjicu Naše Gospe,
i kišno nebo iznad nje,
i osjećao se skoro kao svaki drugi turist ovdje,
nevoljno opčinjen civilizacijskim simbolima umjesto običnim, svakodnevnim životom.
U Parizu nigdje ne vidim nikakvu američansku limunadnu romantiku koju ne znam
tko je izmislio i zašto je forsira
- Pariz je ako išta suh, napol agresivan, naparfumiran, izrazito dobrog ukusa, repelentan,
Pariz izaziva žgaravicu i u njemu ne bih živio, a ne.
Ali
često bih ga posjećivao, jer mi razbuktava i raspaljuje uobrazilju i literarni nerv, i
intimnu opsesiju prolaskom vremena, koja
gotovo već metastazira.
***
Pozvan sam u svibnju na 20. godišnjicu mature, koja se upravo organizira prikupljanjem podataka.
Nekako se radujem suočavanju s tim osobama, osjećaju koji ću dobiti kad čujem neke davnašnje glasove.
Ja ne znam tko su ti ljudi.
Najveći dio njih ja nisam vidio u tekućem stoljeću, niti znam šta sačinjava danas njihovu osobnost
ali
oni su (neki manje, neki više) svejedno vrlo intiman dio mene,
nekog dubljeg geološkog sloja.
Fascinira najviše činjenica da sam ih poznavao tek četiri godine.
Većina mojih čarapa starija je od toga!
Možda bih s tom rečenicom mogao probiti led.
***
Sav ovaj period, sve skoro do ljeta,
glupavo je radan, i odvlači me višednevno od doma,
povlači po ispraznostima hotelskih soba u kojima ne znam što bih radio pa spavam kao dojenče i
vlažim nervoznim znojem plahte.
Ovo će proljeće biti svo iskrzano,
bez mogućnosti smirenja, bez mogućnosti razrješenja.
***
U Parizu sam kupio dvije zanimljive (iako posve nove i kolekcionarski nevrijedne) knjige u
- iz nekog razloga - i dalje razvikanom Shakespeare and Company, vječno pod internacionalnom opsadom. U knjige sam dobio žig, i to - pretpostavljam - moje knjige čini famoznijim.
***
A kada sam slijetao na CDG u srijedu ujutro, kroz prozor sam vidio azurni trup aviona
Air Tahitija.
Jer nisam znao da takva aviokompanija uopće postoji, i jer je boja bila nevjerojatna,
izazvao mi je taj prizor instant osmijeh i ugodu.
Kako krasno mora da je letjeti Air Tahitijem:
aviokompanija koja vas ne vodi na neželjene destinacije!
