Bijesni Žavijera Osloboditelja
srijeda, 12.11.2014.
10. - 12. XI. 2014.
došao sam na sam skrajnji istočni rub republike, u kojem tama pada brzo i sunčano poslijepodne odjednom postaje ponoć, u kojoj ništa ne gori niti svijetli.
uska hotelska soba u kojoj ne znam što bih tražio, osim prerano zaspao u komatozan san bez snova,
s mrežom za komarce na prozoru kroz koje se ipak provukla jedna tusta muha koju ganjam i mlatim hotelskom brošurom po stropu,
pogled na crkvu na brdu, toranj koje prvu noć otkucava četvrti, a drugo jutro nemilice tuče i ječi zvonjavom,
pušem kroz mrežu duhanski dim kasno navečer i rano ujutro.
prvi dan - mutnoća emocija: prolazio sam i vrludao u kombiju i slike su me provukle kroz sve neke odjeke devesprve.
disbiodevesprve? ovdje nisam. čitao sam agatu kristi u kupaonici, sjedeći na poklopcu zahoda, u jedinoj prostoriji u kojoj je smjela gorjeti najjača sijalica jer je prostorija bila besprozorna.
valjda jer sam rijetko tu, a na ovome konkretnom mjestu - tko zna? - možda prvi i zadnji put, nisam sposoban percipirati prolazak vremena i života, ovdje sve stoji kao muljevita pridunavska bara, mute me neki neživući odjeci, telopi po ekranu, anksioza.
dunav se sitno mreška, gledam ujutro njegove horizonte, dok mi suho lišće nosi ispod nogu južnjački topao vjetar mjeseca studenog.
predvečer, i sljedeću večer, osjećam se znatno bolje, nahranjenije, udomaćenije, i kupujem brojne boce sve nekog fenomenalnog vina za smiješno male pare, koje kasnije zveckaju u prtljažniku.
intrigira vinski turizam. intrigiraju u iločkom memljivom podrumu prašnjave boce iz XX. stoljeća, okamenjene u gusto skoranoj paučini i prašini. intrigiraju čudovišne bačve od hrasta kitnjaka. intrigira i mami profesija: bačvar! plemenitog li zanimanja na zalazu!
osjećam neki pozitivan sentiment prema ovom kraju. čemer ovdje, koliko god neprekidan i sveprisutan, djeluje umjetno, silom nametnut kao neko pizdunsko maligno nagnječenje na mozak koje valja ubosti, izrezati, prozračiti.
ne, prirodna mi ovdje djeluje tek emocija poluletargičnog karnalnog i visceralnog užitka življenja od dana do dana,
uz njuh ravničarske depresije ovda-onda, kad zapušu topliji vjetrovi, kad se ustale magle nad ravninom,
iz kojih predvečer crni obrisi rijetkih stabala i grmlja sporadično iskaču u prvom, trećem ili osmom planu,
kao u teatru sjena.
