Bijesni Žavijera Osloboditelja
srijeda, 29.10.2014.
29. X. 2014.
Gdjekad se ne mogu prestati osvrtati oko sebe, gledati u zrcalo, štipati obraze i misliti
who the fuck am I, no really?
gdjekad ne razumijem zašto se ovdje nalazim, i zašto mi je svijest - ovo sve čime iskusujem podražaje i podatke iz okoline - rođena baš ovdje gdje ljudi govore slavenskim jezicima, vole kiseljeni kupus i nikad ne dovršavaju fasade svojih dvokatnica iza kojih prigodice pune svinjska crijeva ili okreću janje.
nije mi jasno zašto je svijest kojom ćutim i mislim izašla u jedinu poznatu realnost baš ovdje i sada, da se navikava na baš ove mitologije i konvencije, da instiktivno reagira sa mišlju:
"Ovo je prirodno, sve ostalo je strano".
U jednom momentu prošle zime vozio sam se s kombijem stranaca kroz neka vrlo ružna sela, osjećao da u tom momentu zacijelo misle:
kako su ova sela ružna, zašto?
i kao reakciju, shvatio da ja ta sela promatram kao konvenciju, kao nešto prirodno:
- neprirodna su vaša lijepa sela - naljutio sam se na njih, u sebi - s tim uređenim beneluškim prednjim vrtovima, na centimetar počešljanom travom, vrtnim garniturama za ljuljanje i pijuckanje ledenog čaja, i najmanje neukusnim keramičkim patuljcima
nevezano za to, jutros sam za volanom osjetio nemogućstvo da pronađem adekvatan razlog za svoju lokaciju - geni i spolno igranje jedne žene i jednog muškarca rođenih u Jugoslaviji proizveli su ovo meso i sve čime je napunjeno, ali još uvijek mi je nedostižno
zašto je i ova svijest kojom upravo gledam i čujem i ignoriram napornije informacije oko sebe odlučila izroniti u jugoslavenski, eSeR hrvatski kontekst koncem sedamdesetih, taman da iskusi
stabilizaciju, milku planinc, manjak naranči i banana, cocacolu u staklenoj litrenci, X-100 romane, špriherice, hejzija, program plus, willyja tannera, kriminalističke priče, inspetora torella i
I'm a-walkin' in the rain
Tears are fallin' and I feel the pain
koji nasnimavam na kazetofon, over and over again dok mi roditelji u pozadini
namjerno zezaju pričaju i remete hvatanje zvuka i ja na njih vičem
I'm a-walkin' in the rain
Tears are fallin' and I feel the pain
koji nasnimavam na kazetofon, over and over again dok mi roditelji u pozadini
namjerno zezaju pričaju i remete hvatanje zvuka i ja na njih vičem
vjerovao sam da je taj svijet siguran i jedini, ali sam ubrzo, već u predpubertetskoj dobi spoznao da takvo što ne postoji
a godinama - kako se udaljavaju uspomene i referencije iz dvadesetog stoljeća postaju
neobične, bizarne, teško shvatljive (sve mi je teže pojmiti taj bivši svijet, i mene u njemu) -
spoznajem da su i one najsigurnije i zaštićenije stvari bile varljive i krhke, i
uistinu,
muti se ponekad od toga u glavi
***
jutros sam na terasi disao leden zrak objema nosnicama - divan moment.
vijugao je odozdo miris ćevapa.
