Bijesni Žavijera Osloboditelja
srijeda, 24.10.2007.
Kako je moj djed otišao u ...
Kad sam u onu uzbunjenu jesen '91-e,
uz zvuke Ive Fabijana
krenuo u srednju školu,
obreo sam se, na nemalo iznenađenje, u okruženju sve do jednog deklariranog potomka Osovine.
Kad god se
u svjetlu sirena, zamračenja i
telopa "Opća opasnost u Karlovcu i Dugoj Resi",
u gornjem dijelu ekrana,
preko Santa Barbare
telopa "Opća opasnost u Karlovcu i Dugoj Resi",
u gornjem dijelu ekrana,
preko Santa Barbare
poteglo pitanje rata,
a potezalo se više nego išta drugo
moji bi se golobradi, pred-prištavi šulkolege razbacivali s pričama:
- o djedu ustaši,
- o praujaku ustaši,
- o prastricu domobranskom časniku, koji je kasnije prešao u ustaše,
čak i
- o pradjedu preko mamine sestrične, generalu Wehrmachta.
Koliko su te genealogije,
potpirivane insignijama i simbolima koje smo viđali posvuda, a i na televiziji
bile istinite, doista više nije bitno.
One su nekima, u tom trenutku, služile svrsi.
U našoj četrnaestogodišnjoj, zamračenoj i usko glupavoj realnosti, te su priče,
slijedom svevremenskog nagona predpubescentskog pozicioniranja,
jedno vrijeme zamjenjivale hvalisanja o
burazu koji je bio na Azri u Domu sportova i bacio petardu na "Provedimo vikend zajedno"
ili ujaku koji je vidio Stonse,
ono '76-e, kad su došli i ubili boga u namještaju Esplanade
...
Ponukan,
jednom sam i ja ispričao priču koja ima veze s ustašama,
te njome podigao nekoliko obrva,
izazvao gdjekoje gunđanje,
a možda i potpomogao imidžu autsajdera.
Bila je to priča kako je moj djed susreo ustaše.
Pripovijest nije ni poučna niti posebno zanimljiva, ali eto,
iznosim je
kako bih imao električki utefteren prisjećaj
na trenutak kad mi je ispričao,
i onaj kad sam je ja - i iz kojeg razloga - prepričao.
***
Elem,
Kako se nekako s proljeća 1942-e rat zahuktao,
dobio djed konačno poziv koji je od početka visio nad glavom.
Pogodilo se - gotovo istodobno kad i njegov najbolji prijatelj.
Mladići se počeli dogovarati kako iz govna,
unaprijed svjesni da se neće domobranski odazvati i
odjenuti uniformu topovskog mesa najgore kvalitete -
deficitarne lakrdije koju ustaše, uz prijezir i podsmjeh, šalju prvu naprijed,
a partizani napadaju, zarobljavaju, razoružavaju, skidaju u gaće i šalju kući, 'ženi pod prkno',
štono riječ u onom zimzelenom Vrdoljaku...
Nisu se dvoumili što će; trebalo je dogovoriti i razraditi kako.
***
Zagrepčani su u to doba počeli sve učestalije pješačiti
po zagorskim bregima i nizinskim selendrama šire okolice,
manje zbog zdravlja, a više da pronađu nešto za gristi.
Hrane je u gradovima bilo sve manje i sve trulje, a seljak k'o seljak, uvijek ima svježeg
sira, putra, vrhnja, mleka, jajca i kumpira,
te suhomesnatog.
Kupovali bi nestašicom pogođeni Purgeri tako svježu hranu ako bi bilo ušteđevine,
a ćešće je trampili za obiteljsko zlato, srebro
ili broncu.
Iako je režim gledao poprijeko na praksu i plijenio svu umaramljenu hranu pri
kontrolama i racijama,
Pročitah negdje, nekad - možda u Horvatovim dnevnicima - o ženi koja je u Zagreb šverala
pola kilograma maslaca.
Kako je vlak odjednom stao i policija ušla u vagone, tako je ona navrat-nanos počela uždirati masnu putrenu hrgu, onako, grabeći prstima i gutajući žmirećki.
Da ne propadne, jebiga.
Do trenutka kad su došli do nje, uspjela je u namjeri,
i narednih nekoliko sati povraćala dušu, gotovo pritom umrijevši.
nadzirati gibanje svih tih ljudi u potrazi za hranom nije se moglo,
pa bi patrole i rampe češće nego ne
gledali kroz prste "planinarima" i "izletnicima".
Djed i prijatelj odlučili su iskoristiti činjenicu,
pronašli vezu za doček,
potrpali u ruksake čarapa, gaća, vesti,
svega čega su se dokopali a dođe čovjeku dobro u partizanima,
obukli se "za na Sleme",
i krenuli u
nemam pojma kojem pravcu.
Nakon višesatnog gutanja drumske prašine,
u neko su se doba ranog popodneva obreli pred skupinicom ustaša.
...
Nisam nikad uspio saznati jesu li zaokrenuli za okuku pa filmski upali u sačekušu,
ili su ih ipak opazili izdaleka i stisnuli zube jer bi naglo bježanje bilo štetno.
Tek - nabasali oni na njih nekoliko,
kako stoje oko vozila pokraj ceste.
"Ako nas zaustave, i otvore ruksake - gotovi smo", kroz zube će jedan od prijatelja.
Nimalo nerealna primjedba - bio je vruć proljetni dan, a ruksaci su bili puni čarapa, džempera i dugih gaća.
Možda i još pokoječeg, što dobro dođe u partizanima.
Nastavili su tako ususret,
zamišljam - kao u crtiću, fućkajući šlagere,
kad - jedan ustaša digne ruku i vikne:
"Dođite malo ovamo!"
Ne znam koliko im se nisko spustilo srce ali
beskrvna lica mogu vrlo lako zamisliti.
I onih nekoliko trenutaka grozničanja,
"Da'l da bježim preko polja, lijevo-desno, šta da radim?"
Teških koraka priđoše kamiončiću i crnokošuljašima,
i
onda,
onaj isti veli:
"Dečki, dajte pomozite malo... Da ga poguramo - zapeo nam u jarku."
***
"I - šta je bilo dalje,
šta je bilo dalje?"
***
Ništa - skinuli njih dvojica ruksake s leđa,
priskočili, izgurali kola iz jarka,
svi se dobro nasmijaše,
ustaše ih potapšaše po leđima i stisoše im ruke,
zahvališe,
sjedoše i
prc-prc-prc dalje svojim poslom.
***
Ne znam jesu li imali cigare kod sebe,
one stare, kratke, prije filtera,
ali ja bih na djedovom mjestu u tom trenutku
vjerojatno bio
sjeo uz rub ceste
i šutke
popušio koju...
...
To sam bar napravio ono jednom-dvaput kad sam
sâm skoro prdno u rosu...
***
Zašto sam se ovog danas sjetio, ne znam.
Možda zato što bi mu za koji dan bio rođendan.
Njegov sin ne zna puno o njemu, pa uglavnom ne vrijedi kad pitam.
Jer,
tijekom očevog djetinjstva i odrastanja
nisu imali odnos.
Jer, on sam nije imao niti odnos,
niti oca.
Posrijedi je - mnijem - ono klasično "absent father" prokletstvo
koje se,
u sve blažim formama, kojima se ipak naslućuje kraj,
nastavlja kroz generacije.
Ja sam ga vrlo volio jer sam ga upoznao i zapamtio
potpuno drukčijeg.
Djedovski vrlo brižnog, onako pravo - lucidno i snažno i nježno.
Fascinantno zaokružena i zdrava ličnost.
Starogradski šarmer.
Sa šeširom.
...
Par godina prije smrti počeo je čitati knjige koje su se
desetljećima polako nakupljale u regalu
u dnevnoj sobi.
***
Redom, s lijeva na desno.
***
Ne znam koliko ih je bilo - možda stotinjak.
Probrane.
***
Umro je desetak dana nakon što je pročitao zadnju.
***
"Trči, zeko, trči!" Johna Updikea.
