Bijesni Žavijera Osloboditelja
utorak, 18.09.2007.
Mala glazbena glupost u pon/uto večer
Prisustvovao sam koncertu svog
novog najdražeg malog benda.
Zovu se
Jack-O & The Tennessee Tearjerkers,
i nastupali su u KSET-u.
***
Žalim, doduše, pomalo što propustih predgrupu: osobu imena
Harlan T. Bobo.
To polako postaje pravilo -
od svake plaćene karte za koncert - iskoristim pola.
Drugu polovicu pričam i pijem u zapećku.
Ovaj put - ipak - opravdano.
od svake plaćene karte za koncert - iskoristim pola.
Drugu polovicu pričam i pijem u zapećku.
Ovaj put - ipak - opravdano.
Za razliku od većine novovjekih, plačipičkasto baljezgavih singer/songwritera,
Harlan T. Bobo uspijeva mi nekako prenijeti sirovo-rokersku emociju ogrnutu u melodiju -
a to jedino i tražim od singer/songwritera.
***
Nastavljam.
***
Volim nastupe u KSET-u još od svojih kasnih tinejdžerskih.
Dobar klub.
Po mjeri.
-- Kao Zagreb potkraj srpnja--
--Kao martensice iz '95-te--
--Kao stare gaće--
Toliko ih volim da sam svojedobno, u dva-tri navrata, prisustvovao čak i
free-jazz nastupima.
Jednom čak i intervjuirao Matu,
u kiselih dva popodne.
Ali, to je neka druga, prošla priča.
Dobar klub.
Po mjeri.
-- Kao Zagreb potkraj srpnja--
--Kao martensice iz '95-te--
--Kao stare gaće--
Toliko ih volim da sam svojedobno, u dva-tri navrata, prisustvovao čak i
free-jazz nastupima.
Jednom čak i intervjuirao Matu,
u kiselih dva popodne.
Ali, to je neka druga, prošla priča.
Bend mi je bio toliko po mjeri,
da ih upravo, u radnih sitno ujutro, slušam na sav glas u slušalicama,
premda na albumima nisu toliko opojni kao kad se gledaju pokraj
pulta s CD-ima,
s plastičnom pivom i strasnim zamasima svježe oprane glave.
Lijepo je pisati zapise pripijan.
Učinih to dosad na ovim stranicama samo jednom-dvaput.
Prsti - iz nekog neobjašnjivog, hmeljnog razloga, samo lete i kucaju, kao da su za to stvoreni.
Strepim od dana kad će liječnici reći: "Više ne alkohol i cigarete. Želudac je van kontrole".
Pretpostavljam da ću, kad se to dogodi,
prijeći na lilihip.
Kao Kojak.
I lizati ga u prvom redu ispod bine.
Učinih to dosad na ovim stranicama samo jednom-dvaput.
Prsti - iz nekog neobjašnjivog, hmeljnog razloga, samo lete i kucaju, kao da su za to stvoreni.
Strepim od dana kad će liječnici reći: "Više ne alkohol i cigarete. Želudac je van kontrole".
Pretpostavljam da ću, kad se to dogodi,
prijeći na lilihip.
Kao Kojak.
I lizati ga u prvom redu ispod bine.
***
Oni svirahu sve meni neke ugodne zvuke, zvukove omiljenih bendova i glazbenih
dvadesetostoljetnih pravaca:
sonična milina.
"Želim svirati u ovom bendu", rekoh prijatelju u jednom trenutku.
Pravi, dosad u nekom manjem bendu neotkriven, omjer
primarnog rokenrola,
'klasičnog' roka,
reda predivnih, malne "Brill Building" molskih prijelaza i harmonija 60's popa,
te prstohvata ogoljene, bijele blues-prljavoće Jona Spencera, Stripesa i Two Gallantsa,
uz rašpave pivske vokale i
Fender ljestvice.
Bilo je umjereno dosta publike.
Između ostalih, i nekoliko omiljenih pisaca s ovih stranica:
DMJ,
Svijetuboci, i
Rutvica.
***
Gitarist je nakon nastupa klimavo sjedio na stejdžu.
Rekoh mu, "Dobar nastup, čovječe",
na engleskom.
Srdačno je supijano zahvalio, razmijenio riječ-dvije,
i prijateljski me potapšao po ramenu.
To je najmanje što očekujem od gitariste benda u čijem sam koncertu uživao.
