Bijesni Žavijera Osloboditelja
nedjelja, 22.07.2007.
Rijeka
Obliven nekom ljepljivozelenom mučninom,
sudarao sam se s današnjim danom krajnje rasfokusirano rasterasto
nije pomogao ni pogled na zelene šumske i vodene linije izvan simpatično demodirane Duge Rese
nije pomoglo ni uranjanje vrelog tjemena u riječni hlad,
nije pomogao ni ćevap s roštilja, što je malne skaredno,
al negdje oko pola devet navečer,
kad se kugla spuštala za šaš,
sjeo sam na klimav kratki molić od greda,
uronio izbodene tabane u Mrežnicu,
mlačnu, mekanu,
i usredotočio se na krugove što se šire.
Najprije razigrano infantilno, gurajući vodenu gustinu u sve točnijem ritmu, ne bih li postigao pravilnoritmične nabore na površini,
pravilne tako da bih - da sam matematičar - rado gledao njihov brijeg i dol i računao i iz intelektualne igre uglavljivao izračun u neke više valne sfere,
potom literarno, oglušivši na sve zvuke iz neposredne okoline i izgubivši se s travkom u ruci u mislima o Tomu Sojeru i Haklberi Finu
koji su gledali slične nagnute grane, sličan vodeni korov, slične minijaturne ribice u rijeci
slične sumrake sa tih svojih tvejnovskih obala i molića,
zatim sam okrenuo kunst-estetski, promatrajući savršenu tekuću zrcalnost i geometrijski razbijeni odraz natrulog stabla na površini,
a zatim,
ne opet,
zaronio u malodušje i gnjev i tugu.
Do tada je sve bilo gotovo savršeno.
Savršenstvo je postignuto onog idućeg momenta
kada sam uveo antitezu -
misao o
distopijskim hororu spaljene, vrele, klimatski iščašene budućnosti mog sredovječja ili starosti,
rastopljene budućnosti koju - nerijetko - vizualiziram uz pomoć sugestivnih, masovnoprašnjavih i prenapučenih scena iz
filma Soylent Green,
budućnosti u kojoj ne postoje ovakvi intimni estetski trenuci na obalama rijeke i u bilju, već
samo ljudska bijeda, vrelina, praznina,
I sjetio se nekih scena iz tendencioznog ali efektnog i dobronamjernog dokumentarca Ala Gorea kojeg preporučam,
i onog velikog jezera u Čileu što se isuši, isteče u nekoliko tjedana, nema tomu ...
i -
i tako tih stvari...
I tako tih morbidnih i slinavih stvari koje iskaču posljednjih godina,...
I tako je prošlo petnaestak minuta,
nogu uronjenih u tekuće zrcalo koje je ljeskalo od zadnje predzalazeće svjetlosti iz šaša,
i petnaestak minuta su mi jatašca malih riba vrvila oko stopala i listova,
i nisu grickale mrtve kožice psorijaze budući je nemam.
I neki je čamac prošao s druge strane, daleko, s ljudima, pa još jedan, i razgovor je dopro do mene kao da su sasma blizu,
i iza nekog granja i lopoča nazirali su se zadnji kupači koji su pljeskali i frktali po vodi kao tuljani,
onda sam malo uvukao ruku i osjetio
mekoću i mlakoću i
izvukao u naglom luku stotine kristalnih kapljica,
koje su se zadržale u zraku taman toliko
kao da su zaleđene u trenutku škljocajem brze ekspozicije,
taman toliko da sam ih mogao vidjeti mnoštvo, detaljno,
i duge lelujave muljne vlati plele su mi se pod vodom o prste i škakljale,
neke ribe su puštale gazirane mjehuriće odozdo,
rijeka je bila tamnija i mlačnija a lopoči sve bliži,
opet sam čuo tople glasove i smijeh iza sebe,
sve je bilo prokleto ubavo i blisko, približavalo se sentimentalno kao slika s goblena,
i onda je sredinom rijeke zaplutala jedna gracilna patka.
