Wall - Jadi mladog vola

< studeni, 2006 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

11/2016 (1)
12/2014 (1)
04/2014 (2)
01/2014 (6)
12/2013 (10)
11/2013 (8)
09/2012 (2)
08/2012 (3)
04/2012 (1)
11/2011 (1)
09/2011 (4)
05/2011 (2)
01/2011 (1)
11/2010 (1)
10/2010 (2)
07/2010 (1)
06/2009 (1)
02/2009 (4)
01/2009 (7)
11/2008 (3)
10/2008 (5)
09/2008 (3)
08/2008 (5)
05/2008 (1)
04/2008 (2)
03/2008 (5)
02/2008 (5)
01/2008 (3)
12/2007 (3)
11/2007 (2)
10/2007 (3)
09/2007 (2)
08/2007 (1)
07/2007 (6)
06/2007 (3)
05/2007 (1)
03/2007 (1)
02/2007 (1)
01/2007 (4)
11/2006 (3)
09/2006 (1)
08/2006 (5)
07/2006 (6)
06/2006 (7)
05/2006 (3)
04/2006 (2)
03/2006 (5)
02/2006 (5)

pisma u boci
wallblog @ gmail.com

me, myself & I
Wall na Mjesecu
Wall na playeru

23.11.2006., četvrtak

Pogrešno skretanje

Žmirkave svjećice na kupoli neba hladne su. Isijavaju tamu. Ravnodušnost. Obješen sam u zraku, šumno udišem zrak nosnicama. Kiša je prestala. Od kisika, ozona vrti mi se. Zvijezde u naramcima, kovitlaci srebrne i polarne svjetlosti. Kao da bogovi šalju halogenske signale. Ako je svemir zakrivljen, znači li to da sad gledamo vlastitu prošlost ili budućnost? Sada i ovdje ne postoji, osim u režnjevima mozga. U odsječcima vremena kolektivne svijesti. Pogrešno skretanje. Ili možda nije bilo pogrešno?


Živim izvan grada, na osami. Često sam budan noću - ne spavam, prosto mi je žao isključiti svijest kad je najbolje, kad se sve ljudsko umiri. Sjedim na pragu kolibe i razgovaram sa drvećem. Ljudi mi ne nedostaju, ali razgovor svakako. Divlji ples automobilskih farova sa zavojite ceste nestaje iznenada s vidika. Kao da ga je progutala zvijer noći. Mukli udar metala o kamen i hropac motora paraju tišinu. Jako je blizu, tek nekoliko stotina metara od mene. Odlazim pogledati.

Gledam vozača, priklještenog na sjedalu. Srastao je s komadima lima i stakla. Pa ipak, njegovo ogromno tijelo izgleda veće od života, od ograničenih dometa medicine. Ima u toj tjelesini neke gracioznosti. Drži me za ruku dok čekamo pomoć, liječnika, neku božansku intervenciju. Govori jasno, bez straha, s dozom humora u glasu. Prepričava nesreću s filozofskim mirom, kao da se sve dešava nekom drugom.

Za sve postoji razlog, kauzalnost, objašnjava. Tu smo sa svrhom, postojimo zbog drugih. Sve se ovo već desilo negdje, nekome. Mi smo tek statisti u zatvorenom krugu. Recikliramo uloge i događaje koji su se već zbili, u nekom drugačijem vremenu.

Stranac u skupom odijelu, zgnječen kao kukac od siline udara o tlo, neka je nova fosilna okamina budućnosti. Zapanjuje, ali i zabavlja trud i žestina, kojom troši zadnje atome energije na isprazno filozofiranje sa mnom. Pravim mu društvo dok čekamo pomoć za njega. Pomoć, koja nikako ne može stići na vrijeme. Koja nikako ne može stići. Neće stići.

Stranac ima glatko izbrijano lice, oštru, crnu kosu s taman dovoljno sjedina na sljepoočnicama da potvrdi iskustvo i godine u nogama. Ne govori napamet. Ne filozofira isprazno, iz knjiga. Drago mi je što iz njega izlazi bujica riječi, dok zabavlja obojicu. Je li to strah? Neizvjesnost? Ima li stranac kockarsku strast u sebi, kladeći se na pravovremeni dolazak liječnika, vatrogasaca koji će razrezati lim i osloboditi mu tijelo neželjenih okova? U ovakvoj je noći svaki sugovornik dobrodošao. Ovakav kao on - pravi je dar s neba! S litice, točnije, mislim gotovo sretno.

Obično pogrešno skretanje, vjerujte
- stranac razvija teoriju determinizma. Ne postoji slobodna volja odlučivanja, iako sam naizgled sam izabrao skrenuti s glavne ceste, pokušati prečicom i putem koji je neminovno morao završiti u provaliji, nastavlja. Strancu je čelo orošeno znojem. To je jedini vanjski znak povećanog napora, dok obrazlaže svoj slučaj. Prema Blackburnu, determinizam je shvaćanje o potpunoj određenosti svih pojava. Tu svaki događaj ima uzrok. Razumijem i njega i stranca. U današnjem je svijetu lako biti fatalist. Sve što se desilo, dešava ili će se desiti - već se desilo, neizbježno je. Htjeli mi to ili ne, posljedice su iste. Gledam stranca nabodenog na komade lima kao živog, prekrasnog leptira s pribadačom na baršunastoj podlozi. Još je živ, još se koprca. Ne kao crv na udici, očajnički, nedostojanstveno - naprotiv. Znam da znate, ali fatalizam nužno proizlazi iz determinizma, iz uviđanja nužnosti.

Stranac ima skupocjeni sat na zglavku lijeve ruke, koja nemoćno visi sa strane. Ruka mu je kao kod plastične lutke u izlogu, otkinuta i odbačena zajedno sa izloženim satom na zapešću manekena. Slušam ga kako svoj slučaj obrazlaže hladno, promišljeno. Kao profesor filozofije ili gost-predavač na nekom psihijatrijskom simpoziju. Ipak, moje vlastite misli idu svojim paralenim tokom, difuzno i rastreseno, one su tek usputno nabačene boje na praznom platnu mozga. Stranac je na trenutke dosadan: kauzalni zakon, pravilnosti, stalne relacije, bla, bla… Čekam da završi s postavljanjem teorijskih odrednica i da prijeđe na konkretno objašnjavanje. Otkud on zarobljen u vječnosti, zgnječenog tijela i još uvijek savršenih moždanih funkcija? Zašto ne koristi zadnje trenutke da zavrti film sa sretnim slikama u glavi? Da podijeli strah od neizvjesnosti, ili radost otkrivanja neke druge dimenzije života? Umjesto toga, kao professor apsurdno i nesmiljeno nastavlja. Kao da se boji, da će mu vjetar puhnuti u svijeću prije nego obojici raspostre smislene razloge. Zašto baš on? Zašto sada i na ovakav način? Zašto odlazi pred strancem i nepoznatim krajolikom?

Znate, Bohm i kvantna fizika tvrde da na mikro razini, u svijetu elektrona, ne vladaju strogi kauzalni zakoni. Tu se budućnost može predvidjeti tek zakonom vjerojatnosti, jer elektroni bezglavo jure u raznim pravcima, bez nekog razloga, uzroka.

Jesam li imao slobodne volje kod ovog pogrešnog skretanja? Može li se u dva sata noću donijeti racionalna odluka? Imam li sposobnost izbora između različitih mogućnosti, ili novih alternativa? Newton je o tome malo znao, pokušavajući sve ugurati u mehaničke procese.


Stranac se zakašljao, a sitne kapljice krvi pojavile su se u kutu usana. Strpite se još malo, rekao je ubrzano dišući. On je tješio i smirivao mene!

Ako sam čovjek, imam slobodnu volju, onda imam izbor između barem dviju mogućnosti. Kako je to moguće u svijetu gdje je, unatoč slobodi i slobodnoj volji, jedina moguća pojava u prostoru i vremenu. Tu ljudski postupci ne mogu biti drugačiji od onoga kakvi upravo jesu. Nema slobode izbora u determiniranom svijetu, stranac je propentao, raskopčavajući košulju jedinom slobodnom rukom koja ga je još slušala.

Odmorite se malo, rekao sam mu blago, brišući mu znoj s čela rukavom košulje. Nisam želio da ga peče u očima. Želio sam da što dulje zadrži bistar pogled, koji je odavao visok adrenalin u krvi i napetost duha i tijela do krajnjih granica.

Nemojte više govoriti, čuvajte snagu, pokušao sam ga utišati. Iskreno, želio sam ga održati na životu najviše što je moguće. Možda čak do svitanja. Želio sam društvo ovog pametnog sugovornika. Tko mi to može zamjeriti? Prema dilemi determinizma, čovjek nikada nije odgovoran za svoje postupke, već su mu dio uzročno-posljedičnih lanaca u svijetu već predodređenoga.

Od helenistike naovamo znalo se, da je budućnost u jednakoj mjeri određena kao i prošlost. Zato treba prihvatiti postojeće stanje, pasivno se prepustiti, stranac je zaključio, dok mu se sjaj u očima gasio kao svjetlo lampe koje nestaje okretom potenciometra.

Bojao sam se da ne izdahne, prije nego mi otkrije konačni zaključak. Što on misli, zašto se i kako našao u provaliji na pola kilometra od moje usamljene kućice na rubu šume?

Znate, kao epikurejac, i u ovom času sam vedar i optimističan. Liječnik će stići na vrijeme ili neće. Kocka je već odavno bačena. Ja nemam strah od smrti, ali iluziju slobode ipak ne odbacujem. Pogotovo u smrtnom času ona ima smisla. Vidim, ne slažete se? Ako je sve već odlučeno, onda vam predstoji samo apatija. Stoičko prihvaćanje neminovnoga. Ja sam se drugačije opredijelio.

Stranac više nije mogao govoriti. Predavanje je završilo, tek malo prije nego je svijeća dogorjela. Zadnjim atomima snage svoje je, dotad neizgovoreno, pitanje formulirao u dvije riječi- zašto vi?

O, kako sam žarko žudio za još malo njegove svijesti, da mu ispričam zadivljujuću priču o uzrocima i posljedicama. O okrutnoj igri sudbine, koja me otjerala u divljinu. O poretku stvari u svemiru iz neke davne prošlosti. Ili je to nečija budućnost, koja tek slijedi?

Prognan sam od ljudi, ja - koji sam više od ikoga trebao ljudsku riječ, sugovornika, društvo. U ovim zabačenim predjelima, rijetki automobili prolaze godinama bez zaustavljanja. Jedini je način da netko stane, da ostane - makar na kratko- bio skrenuti ih s ceste. Trebale su mi godine, dok se nisam dosjetio stare gusarske priče o lažnim svjetionicima na otocima. O svjetlima, koja navode brodove da se nasuču na hridine, kako bi im opljačkali teret. Ovdje, pod obroncima planine, dovoljno je par metara bijele crte zavoja koja produžava ravno niz liticu i svjetiljka, obješena na bor iznad provalije. To mi dovodi ljude. Kad slete u provaliju, neki izdrže tek malo. Neki samo šute. Samo izuzetno, kao noćas, imam sreću otkriti pravog sugovornika. Čovjeka s pričom, mudrošću i stavom. Možda mislite da nisam čistog uma? Možda je i ovo kritika? Zašto da ne, lako je biti Kant.

Ustalom i moju ste priču već negdje čuli. Lako je učiniti pogrešan korak. Pogrešno skretanje je već ionako determinirano.

- 04:11 - Komentari (48) - Isprintaj - #

08.11.2006., srijeda

Povratak

Napuštam hotel na bulevaru Tran Phu u pravcu tržnice, dok rano poslijepodne u Nha Trangu miriše na kuhanu rižu i umak od ribe. Polako hodam, zastajkujući pred izlozima trgovina, namigujući obješenim sabljarkama i tunama, koje me prate svojim mrtvim očima. Jedan od upornijih trgovaca posjeda me na nisku, drvenu klupicu na pločniku. Uzimam ponuđenu zdjelicu s hranom, dok mi koljena skoro dotiču tlo. Većina prolaznika izgleda identično s tim ljepuškastim, tamnoputim licima pod čunjastim šeširima od rižine slame. Čak i u ovom zabačenom kraju svijeta, žene ne obraćaju pažnju na mene. Iz otvorenih vrata trgovine čuje se elegična melodija. Očarano slušam, iako ne razumijem ni riječi. Vijetnamski je lak za učenje, objašnjava trgovac na iskvarenom engleskom.

- To pjeva naša Thao My, ona je sad u California, u Amerika - kaže zadivljeno. Pitam se, kad je prestao prezirati Amerikance. Zaljubljenost u dolare zarazna je, neizlječiva bolest. U daljini, ribarske brodice pijano poskakuju na valovima.

Dok čekam prevoditeljicu i taksi, koji me konačno trebaju odvesti na poslovne pregovore u tvornicu zbog koje smo i došli, uspoređujem slike, mirise i boje od tridesetak godina prije. U travnju 1975. podvili smo rep iz Nama i progutali gorku pilulu poraza od Charlieja. Vijetnamci to zovu Kháng chiżn chŃng Mů, Oslobodilački rat protiv Amerike. Danas, obasipaju nas dobrodošlicom i osmijesima, baš kao mi njih napalm-bombama nekad davno prije. Što je bilo-bilo je, sigurno misle. Tvornica koju danas kupujemo, pomoći će da se ispere gorak okus uspomena iz rata. Bilo je to još jučer, a ja dječak od osamnaest godina, s vjerom da je Bog na našoj strani protiv bauka komunizma. Rat je u mojoj glavi izblijedio. Jedino mi je u sjećanju živa slika helikoptera na krovu ambasade u Saigonu. Evakuacija posljednjih Amerikanaca i osjećaj, da su nas političari iznevjerili i natjerali na bijeg pred daleko slabijim protivnikom.

Prevoditeljica ima slatke jamice na obrazima i prekrasne, duboke oči. Smješka mi se zavodljivo. Svaki put, kad prstima sklanja kosu s očiju, pogleda u mene i pocrveni. Na svečanom ručku sjedi do mene i govori oduševljeno o Los Angelesu i svom jedinom turističkom posjetu Americi. Priča o skupim jahtama u nedavno održanoj regati Hong Kong – Nha Trang, na kojoj je učestvovala kao gošća engleske posade. Moglo bi joj biti između dvadeset i trideset, slabo procjenjujem godine azijskih žena. Znam samo da me privlače neodoljivo i da ovu večeras moram imati. Dogovaram s njom intimnu večeru u dvoje u poznatom restoranu Quan An Ngon. Unutašnjost restorana uređena je minimalistički, uz lanterne, svježe cvijeće i blještavo bijele stolnjake. Služe izvrsni pho, gustu juhu s rižom i tjesteninom, režnjevima govedine i lukom. Stavljaju puno začina, od azijskog bosiljka i korijandera, do ljute papričice, klica graha, sve poprskano kapima limuna. Pho je savršena mješavina raznih okusa i tekstura na nepcu, vrhunska juha s tjesteninom na planetu. I sve za samo par dolara.

- Uyen, idemo u moj hotel na piće prije spavanja – kažem preko ruba čaše i gledam je. Moja vijetnamska ljepotica ustaje bez riječi i kreće prema izlazu. Usne me peku od ljutog umaka. Brojne čaše vina nisu umanjile žestinu. Možda će peckanje usana izliječiti moja Vijetnamka.

Uyen leži na krevetu raširenih nogu, s blago povijenim koljenima. Izazivački diže gole bokove prema meni, s haljinom visoko zadignutom iznad struka.

Pedesetpet godina nije puno, ali možeš mi biti otac - smješka se, a ja je odjednom poželim pljusnuti, nabiti se u nju grubo i stiskati oko vrata, osjetiti grčenje ispod sebe.

- Ne boj se, volim starije muškarce – povlači me na sebe, otkopčava košulju i podiže mi je preko glave. Zatim glavom uranja u moje prepone.

Ja sam tvoja sajgonska kurva – mrmlja punih usta, okreće se i namješta bokove iznad mojeg lica, a slike iz ratnih dana vraćaju se iz podsvijesti i vrte u kaleidoskopu jarkih, živih boja. Mliječna ženska tijela u prljavoj sobi bez prozora, stalno osluškivanje koraka u hodniku, šuštanje zavjesa i sporadična pucnjava na ulicama. Gola ruka djevojčice koja drži nož, zaboden u leđa muškarca na njoj. Požuri, moramo krenuti, netko viče izvana. Užurbani glasovi i trčanje, dok polako ustajem i brišem krv. Moju ili njezinu, ne znam više.

- Srećom, nisi djevojčica. Bojim se djevojčica - kažem potpuno ozbiljno, a ona zbija šale.

- Amerikanci dolaze posebnim turističkim letovima zbog djevojčica. Neki čak i zbog dječaka- kaže podsmješljivo.

- Mogao bi mi biti otac- kaže opet, onako usputno. Usne joj se smješkaju, ali oči su prodorne, ispitivačke.

Jesi li?- pita između uzdisanja i grčenja ispod mene, dok je pribijam uz drveni okvir kreveta.

- Jesam – odgovaram i potpuno sam uvjeren u to. Između 1972. i 1975., pojebao sam stotine curica od Hanoja do Sajgona. Sve su bile iste, okruglih obraza, crne kose i uplašenih, bademastih očiju. Sve su bile dobre. Čak i djevojčica s nožem u sobi bez prozora. Sve su sad mrtve, siguran sam. Nismo ostavljali svjedoke.

Uyen ubrzava ritam kukova, dok njezina ogrlica, s kuglicama od kokosovog drveta, zvecka kao cvokotanje zubi kurve u Da Nangu. Bojala se uzalud, ništa nije boljelo.

Uyen ima oči djevojčice s nožem, a bol koju osjećam dok svršavam, prodorna je i zvoni u glavi kao čelik što udara u kosti rebara. Crveni mi se pred očima, ali sve i kad bih htio prestati, ne mogu.

Dok spava, umjesto nje sklanjam joj kosu s lica i s čašom odlazim na balkon. Stara rana na leđima opet pulsira kao živa. Preko nebodera i krovova velegrada gledam u daljinu, gdje džungla gori na horizontu.


- 03:56 - Komentari (44) - Isprintaj - #

01.11.2006., srijeda

Zatvoreni krug

U glavi mu odzvanja Malaguena salerosa u furioznom tempu scena smrti iz 'Kill Billa'. On više nije cijenjeni kirurg i docent Pavić sa Torakalne kirurgije, znanstvenik i predavač na mnogim sveučilištima. On je samuraj, koji vitla mačem, desperado koji se pucnjavom probija kroz kišu metaka... Igra igru smrti, ne više kao liječnik, što preciznošću skalpela i sigurnom rukom spašava živote. Nije u operacijskoj dvorani sveučilišne bolnice, ne drži ljudske živote doslovce u rukama. Zgnječeni lim auta i probijen grudni koš od njega su –nadčovjeka i višeg bića - ovoga trenutka učinili beznačajnu žrtvu prometne nezgode. Takve je prečesto rutinski operirao, ne razmišljajući o njima kao o osobama. Bili su dijagnoze i komplikacije, a njihovim su se postoperativnim sudbinama bavili asistenti ili sestre u Traumi.

- Slušajte, ja...- krklja mu u plućima i krv navire na usta. –Nemojte govoriti, začas smo u bolnici – užasava ga rutinski glas liječnice Hitne pomoći. Smiruje ga kao neukog pacijenta blaziranom manirom, kakvu je i sam koristio razgovarajući s bolesnicima u viziti ili njihovim obiteljima.

Umjesto da ga prepoznaju, da radio vezom zatraže vrhunsku ekipu za njega, liječnica suhoparno javlja nevažne sitnice. Pred očima mu titraju slike okrvavljenih tijela, bez udova, na drvenim stolovima. Kao priklane svinje. Scene iz prošlog rata, u koji se dobrovoljno javio. Užasavao se divljaštva oružja, pucnjave i treska granata, ali nije smio odbaciti profesionalnu šansu, kakva se rijetko događa. Samo bi potpuno neambiciozan kirurg propustio priliku stoljeća, da na ratištu reže udove, igra se svemogućeg boga bez ikakvog straha od posljedica. Kad se navikao na tutnjavu haubica i minobacača, sve je bilo savršeno. U danu bi ih zarezao desetak - ovdje ruka, tamo noga, nerijetko u potpuno nesterilnim uvjetima. Najčešće bi na stol dolazili u stanju hemoragijskog šoka, sa sepsom, obilno krvareći. Pokušao bi ih skrpati, donoseći odluke u sekundi. Tu nije bilo etičkih povjerenstava, komisija ili brige oko patološkog nalaza. Rat je savršena prilika da se proba nemoguće, bez straha od negativnog ishoda zahvata. Oni sretnici, koje bi spasio, bili su mu zahvalni do groba. Oni drugi, pokapani su na brzinu i bez papirologije.

-Slušajte, moram vam reći... – pokušava govoriti. Nerazgovijetno, u nerazumljivom hropcu. Liječnica iz Hitne naslanja uho sasvim blizu. Nema previše izbora, jer sva mu je preostala snaga u grčevitom stisku njezine ruke.

Dok operira, Smrt mu sjedi na ramenu kao nevidljiva sjena i sekundira. Citira Hegela i Kanta, filozofira o besmislu života. Zagovara svoju opciju. Izravno, u režnjevima mozga, bez riječi, navija za kandidata na operacijskom stolu. Nikad joj ne proturiječi. Čemu? Iskreno, baš i nije zainteresiran za tu metafizičku stranu. Zanima ga kako razdvojiti tkivo, podvezati krvne žile, kako pobijediti smrt tehničkim nokautom. Pri tom, nije nužno da pacijent preživi. Važno je jedino da znanost i znanje odnese pobjedu nad statistikom. Da zabije pobjednički gol pred mladim auditorijem, gdje svi pobožno prate svaki njegov pokret kroz stakleni zid operacijske dvorane.

Metalik srebrni Audi doktora Pavića proždire kilometre kao u igrici na Play Stationu. Krivine i zavoji difuzni su, tope se i savijaju pred snagom motora. Inercija nosi vozilo i vozača kao ispaljeni projektil, već zapisanim trajektorijem prema sudbini. Negdje se u vremenskoj paučini već desio vrisak guma i udar metala u tkivo. Samo se digitalne brojke trebaju poklopiti, pijesak iscuriti u klepsidri vremena. Sve traje jednu sekundu, dakle - jednu vječnost.

- Doktore, spasite mi nogu, nogu doktore, spasite je – mladić jadikuje, glave okrenute u stranu. Ne može gledati ruku, koja neumitno primiče skalpel. Začudo, svjestan je, ne jauče od bolova. Adrenalin ga tjera da moli, jači je od analgetika. Otvorena rana i kost, koja nazubljena strši, namiguje kirurgu kao u partiji šaha.

- Hoćete li zarezati ispod ili iznad koljena, doktore? – pita radoznalo kost, pita sažaljivo bolničar. Ratnik ne pita. Kukavički steže pesnice, dok mu zglobovi ne pobijele. Nije u šoku, ne leži mirno. Nema vremena za narkozu. Kad bi živo meso moglo pričati!

- Slušajte, bio sam na ratištu... – muca.

- Bunca nešto o ratu - liječnica se okreće vozaču. – Ne bih baš rekla, još nisam vidjela nikog s ratišta da vozi auto od sto tisuća eura!

Namiguje, sad već zabavljena apsurdnom izjavom ozlijeđenog. – Ne smijete govoriti, pojačat će se krvarenje - naređuje strogo. - Smirite se, brzo stižemo u bolnicu.

Vrijeme stoji zarobljeno u pješčanom satu. Dvanaest mjeseci na ratištu, nebrojene operacije na živo... Sad njega čeka neki dežurni kirurg, umoran od dvije uzastopne šihte. Možda ga uvale nekom docentu, s par golobradih asistenata. Kao u nekoj neoplatonskoj noćnoj mori - dvanaest mjeseci igranja boga, nakon kojih slijedi dvanaest vječnosti žrtve osiromašenog medicinskog sustava. Kozmički red. Zatvoren krug. Početak je kraj i kraj je početak. Žrtva se pretvara u pobjednika, pa opet u žrtvu.

Rečenice mu stoje u mozgu, pravilno odmjerene, oblikovane. Još samo da ih protisne kroz larinks.

Pazite, ja sam poznati kirurg, želim najbolje kolege ..
.

Umjesto toga, zapanjen je jasnim, razgovjetnim riječima, koje mu izlaze iz grla i pričaju priču. Neočekivanu, nepotrebnu.


Pođe trgovac rano jutrom na sajam u Samaru i tamo ugleda Smrt. Preplaši se i pobjegne. Cijeli je dan jahao i konačno uvečer ujaše u Buharu, te se ondje sruši mrtav. Stojeći nad njim, Smrt je zbunjeno rekla: “Iznenadih se, vidjevši te jutros u Samari, kad dobro znam da smo imali dogovoren susret večeras, ovdje u Buhari.'



- 00:49 - Komentari (22) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se