U glavi mu odzvanja Malaguena salerosa u furioznom tempu scena smrti iz 'Kill Billa'. On više nije cijenjeni kirurg i docent Pavić sa Torakalne kirurgije, znanstvenik i predavač na mnogim sveučilištima. On je samuraj, koji vitla mačem, desperado koji se pucnjavom probija kroz kišu metaka... Igra igru smrti, ne više kao liječnik, što preciznošću skalpela i sigurnom rukom spašava živote. Nije u operacijskoj dvorani sveučilišne bolnice, ne drži ljudske živote doslovce u rukama. Zgnječeni lim auta i probijen grudni koš od njega su –nadčovjeka i višeg bića - ovoga trenutka učinili beznačajnu žrtvu prometne nezgode. Takve je prečesto rutinski operirao, ne razmišljajući o njima kao o osobama. Bili su dijagnoze i komplikacije, a njihovim su se postoperativnim sudbinama bavili asistenti ili sestre u Traumi.
- Slušajte, ja...- krklja mu u plućima i krv navire na usta. –Nemojte govoriti, začas smo u bolnici – užasava ga rutinski glas liječnice Hitne pomoći. Smiruje ga kao neukog pacijenta blaziranom manirom, kakvu je i sam koristio razgovarajući s bolesnicima u viziti ili njihovim obiteljima.
Umjesto da ga prepoznaju, da radio vezom zatraže vrhunsku ekipu za njega, liječnica suhoparno javlja nevažne sitnice. Pred očima mu titraju slike okrvavljenih tijela, bez udova, na drvenim stolovima. Kao priklane svinje. Scene iz prošlog rata, u koji se dobrovoljno javio. Užasavao se divljaštva oružja, pucnjave i treska granata, ali nije smio odbaciti profesionalnu šansu, kakva se rijetko događa. Samo bi potpuno neambiciozan kirurg propustio priliku stoljeća, da na ratištu reže udove, igra se svemogućeg boga bez ikakvog straha od posljedica. Kad se navikao na tutnjavu haubica i minobacača, sve je bilo savršeno. U danu bi ih zarezao desetak - ovdje ruka, tamo noga, nerijetko u potpuno nesterilnim uvjetima. Najčešće bi na stol dolazili u stanju hemoragijskog šoka, sa sepsom, obilno krvareći. Pokušao bi ih skrpati, donoseći odluke u sekundi. Tu nije bilo etičkih povjerenstava, komisija ili brige oko patološkog nalaza. Rat je savršena prilika da se proba nemoguće, bez straha od negativnog ishoda zahvata. Oni sretnici, koje bi spasio, bili su mu zahvalni do groba. Oni drugi, pokapani su na brzinu i bez papirologije.
-Slušajte, moram vam reći... – pokušava govoriti. Nerazgovijetno, u nerazumljivom hropcu. Liječnica iz Hitne naslanja uho sasvim blizu. Nema previše izbora, jer sva mu je preostala snaga u grčevitom stisku njezine ruke.
Dok operira, Smrt mu sjedi na ramenu kao nevidljiva sjena i sekundira. Citira Hegela i Kanta, filozofira o besmislu života. Zagovara svoju opciju. Izravno, u režnjevima mozga, bez riječi, navija za kandidata na operacijskom stolu. Nikad joj ne proturiječi. Čemu? Iskreno, baš i nije zainteresiran za tu metafizičku stranu. Zanima ga kako razdvojiti tkivo, podvezati krvne žile, kako pobijediti smrt tehničkim nokautom. Pri tom, nije nužno da pacijent preživi. Važno je jedino da znanost i znanje odnese pobjedu nad statistikom. Da zabije pobjednički gol pred mladim auditorijem, gdje svi pobožno prate svaki njegov pokret kroz stakleni zid operacijske dvorane.
Metalik srebrni Audi doktora Pavića proždire kilometre kao u igrici na Play Stationu. Krivine i zavoji difuzni su, tope se i savijaju pred snagom motora. Inercija nosi vozilo i vozača kao ispaljeni projektil, već zapisanim trajektorijem prema sudbini. Negdje se u vremenskoj paučini već desio vrisak guma i udar metala u tkivo. Samo se digitalne brojke trebaju poklopiti, pijesak iscuriti u klepsidri vremena. Sve traje jednu sekundu, dakle - jednu vječnost.
- Doktore, spasite mi nogu, nogu doktore, spasite je – mladić jadikuje, glave okrenute u stranu. Ne može gledati ruku, koja neumitno primiče skalpel. Začudo, svjestan je, ne jauče od bolova. Adrenalin ga tjera da moli, jači je od analgetika. Otvorena rana i kost, koja nazubljena strši, namiguje kirurgu kao u partiji šaha.
- Hoćete li zarezati ispod ili iznad koljena, doktore? – pita radoznalo kost, pita sažaljivo bolničar. Ratnik ne pita. Kukavički steže pesnice, dok mu zglobovi ne pobijele. Nije u šoku, ne leži mirno. Nema vremena za narkozu. Kad bi živo meso moglo pričati!
- Slušajte, bio sam na ratištu... – muca.
- Bunca nešto o ratu - liječnica se okreće vozaču. – Ne bih baš rekla, još nisam vidjela nikog s ratišta da vozi auto od sto tisuća eura!
Namiguje, sad već zabavljena apsurdnom izjavom ozlijeđenog. – Ne smijete govoriti, pojačat će se krvarenje - naređuje strogo. - Smirite se, brzo stižemo u bolnicu.
Vrijeme stoji zarobljeno u pješčanom satu. Dvanaest mjeseci na ratištu, nebrojene operacije na živo... Sad njega čeka neki dežurni kirurg, umoran od dvije uzastopne šihte. Možda ga uvale nekom docentu, s par golobradih asistenata. Kao u nekoj neoplatonskoj noćnoj mori - dvanaest mjeseci igranja boga, nakon kojih slijedi dvanaest vječnosti žrtve osiromašenog medicinskog sustava. Kozmički red. Zatvoren krug. Početak je kraj i kraj je početak. Žrtva se pretvara u pobjednika, pa opet u žrtvu.
Rečenice mu stoje u mozgu, pravilno odmjerene, oblikovane. Još samo da ih protisne kroz larinks.
Pazite, ja sam poznati kirurg, želim najbolje kolege ...
Umjesto toga, zapanjen je jasnim, razgovjetnim riječima, koje mu izlaze iz grla i pričaju priču. Neočekivanu, nepotrebnu.
Pođe trgovac rano jutrom na sajam u Samaru i tamo ugleda Smrt. Preplaši se i pobjegne. Cijeli je dan jahao i konačno uvečer ujaše u Buharu, te se ondje sruši mrtav. Stojeći nad njim, Smrt je zbunjeno rekla: “Iznenadih se, vidjevši te jutros u Samari, kad dobro znam da smo imali dogovoren susret večeras, ovdje u Buhari.'
Post je objavljen 01.11.2006. u 00:49 sati.