Žmirkave svjećice na kupoli neba hladne su. Isijavaju tamu. Ravnodušnost. Obješen sam u zraku, šumno udišem zrak nosnicama. Kiša je prestala. Od kisika, ozona vrti mi se. Zvijezde u naramcima, kovitlaci srebrne i polarne svjetlosti. Kao da bogovi šalju halogenske signale. Ako je svemir zakrivljen, znači li to da sad gledamo vlastitu prošlost ili budućnost? Sada i ovdje ne postoji, osim u režnjevima mozga. U odsječcima vremena kolektivne svijesti. Pogrešno skretanje. Ili možda nije bilo pogrešno?
Živim izvan grada, na osami. Često sam budan noću - ne spavam, prosto mi je žao isključiti svijest kad je najbolje, kad se sve ljudsko umiri. Sjedim na pragu kolibe i razgovaram sa drvećem. Ljudi mi ne nedostaju, ali razgovor svakako. Divlji ples automobilskih farova sa zavojite ceste nestaje iznenada s vidika. Kao da ga je progutala zvijer noći. Mukli udar metala o kamen i hropac motora paraju tišinu. Jako je blizu, tek nekoliko stotina metara od mene. Odlazim pogledati.
Gledam vozača, priklještenog na sjedalu. Srastao je s komadima lima i stakla. Pa ipak, njegovo ogromno tijelo izgleda veće od života, od ograničenih dometa medicine. Ima u toj tjelesini neke gracioznosti. Drži me za ruku dok čekamo pomoć, liječnika, neku božansku intervenciju. Govori jasno, bez straha, s dozom humora u glasu. Prepričava nesreću s filozofskim mirom, kao da se sve dešava nekom drugom.
Za sve postoji razlog, kauzalnost, objašnjava. Tu smo sa svrhom, postojimo zbog drugih. Sve se ovo već desilo negdje, nekome. Mi smo tek statisti u zatvorenom krugu. Recikliramo uloge i događaje koji su se već zbili, u nekom drugačijem vremenu.
Stranac u skupom odijelu, zgnječen kao kukac od siline udara o tlo, neka je nova fosilna okamina budućnosti. Zapanjuje, ali i zabavlja trud i žestina, kojom troši zadnje atome energije na isprazno filozofiranje sa mnom. Pravim mu društvo dok čekamo pomoć za njega. Pomoć, koja nikako ne može stići na vrijeme. Koja nikako ne može stići. Neće stići.
Stranac ima glatko izbrijano lice, oštru, crnu kosu s taman dovoljno sjedina na sljepoočnicama da potvrdi iskustvo i godine u nogama. Ne govori napamet. Ne filozofira isprazno, iz knjiga. Drago mi je što iz njega izlazi bujica riječi, dok zabavlja obojicu. Je li to strah? Neizvjesnost? Ima li stranac kockarsku strast u sebi, kladeći se na pravovremeni dolazak liječnika, vatrogasaca koji će razrezati lim i osloboditi mu tijelo neželjenih okova? U ovakvoj je noći svaki sugovornik dobrodošao. Ovakav kao on - pravi je dar s neba! S litice, točnije, mislim gotovo sretno.
Obično pogrešno skretanje, vjerujte - stranac razvija teoriju determinizma. Ne postoji slobodna volja odlučivanja, iako sam naizgled sam izabrao skrenuti s glavne ceste, pokušati prečicom i putem koji je neminovno morao završiti u provaliji, nastavlja. Strancu je čelo orošeno znojem. To je jedini vanjski znak povećanog napora, dok obrazlaže svoj slučaj. Prema Blackburnu, determinizam je shvaćanje o potpunoj određenosti svih pojava. Tu svaki događaj ima uzrok. Razumijem i njega i stranca. U današnjem je svijetu lako biti fatalist. Sve što se desilo, dešava ili će se desiti - već se desilo, neizbježno je. Htjeli mi to ili ne, posljedice su iste. Gledam stranca nabodenog na komade lima kao živog, prekrasnog leptira s pribadačom na baršunastoj podlozi. Još je živ, još se koprca. Ne kao crv na udici, očajnički, nedostojanstveno - naprotiv. Znam da znate, ali fatalizam nužno proizlazi iz determinizma, iz uviđanja nužnosti.
Stranac ima skupocjeni sat na zglavku lijeve ruke, koja nemoćno visi sa strane. Ruka mu je kao kod plastične lutke u izlogu, otkinuta i odbačena zajedno sa izloženim satom na zapešću manekena. Slušam ga kako svoj slučaj obrazlaže hladno, promišljeno. Kao profesor filozofije ili gost-predavač na nekom psihijatrijskom simpoziju. Ipak, moje vlastite misli idu svojim paralenim tokom, difuzno i rastreseno, one su tek usputno nabačene boje na praznom platnu mozga. Stranac je na trenutke dosadan: kauzalni zakon, pravilnosti, stalne relacije, bla, bla… Čekam da završi s postavljanjem teorijskih odrednica i da prijeđe na konkretno objašnjavanje. Otkud on zarobljen u vječnosti, zgnječenog tijela i još uvijek savršenih moždanih funkcija? Zašto ne koristi zadnje trenutke da zavrti film sa sretnim slikama u glavi? Da podijeli strah od neizvjesnosti, ili radost otkrivanja neke druge dimenzije života? Umjesto toga, kao professor apsurdno i nesmiljeno nastavlja. Kao da se boji, da će mu vjetar puhnuti u svijeću prije nego obojici raspostre smislene razloge. Zašto baš on? Zašto sada i na ovakav način? Zašto odlazi pred strancem i nepoznatim krajolikom?
Znate, Bohm i kvantna fizika tvrde da na mikro razini, u svijetu elektrona, ne vladaju strogi kauzalni zakoni. Tu se budućnost može predvidjeti tek zakonom vjerojatnosti, jer elektroni bezglavo jure u raznim pravcima, bez nekog razloga, uzroka.
Jesam li imao slobodne volje kod ovog pogrešnog skretanja? Može li se u dva sata noću donijeti racionalna odluka? Imam li sposobnost izbora između različitih mogućnosti, ili novih alternativa? Newton je o tome malo znao, pokušavajući sve ugurati u mehaničke procese.
Stranac se zakašljao, a sitne kapljice krvi pojavile su se u kutu usana. Strpite se još malo, rekao je ubrzano dišući. On je tješio i smirivao mene!
Ako sam čovjek, imam slobodnu volju, onda imam izbor između barem dviju mogućnosti. Kako je to moguće u svijetu gdje je, unatoč slobodi i slobodnoj volji, jedina moguća pojava u prostoru i vremenu. Tu ljudski postupci ne mogu biti drugačiji od onoga kakvi upravo jesu. Nema slobode izbora u determiniranom svijetu, stranac je propentao, raskopčavajući košulju jedinom slobodnom rukom koja ga je još slušala.
Odmorite se malo, rekao sam mu blago, brišući mu znoj s čela rukavom košulje. Nisam želio da ga peče u očima. Želio sam da što dulje zadrži bistar pogled, koji je odavao visok adrenalin u krvi i napetost duha i tijela do krajnjih granica.
Nemojte više govoriti, čuvajte snagu, pokušao sam ga utišati. Iskreno, želio sam ga održati na životu najviše što je moguće. Možda čak do svitanja. Želio sam društvo ovog pametnog sugovornika. Tko mi to može zamjeriti? Prema dilemi determinizma, čovjek nikada nije odgovoran za svoje postupke, već su mu dio uzročno-posljedičnih lanaca u svijetu već predodređenoga.
Od helenistike naovamo znalo se, da je budućnost u jednakoj mjeri određena kao i prošlost. Zato treba prihvatiti postojeće stanje, pasivno se prepustiti, stranac je zaključio, dok mu se sjaj u očima gasio kao svjetlo lampe koje nestaje okretom potenciometra.
Bojao sam se da ne izdahne, prije nego mi otkrije konačni zaključak. Što on misli, zašto se i kako našao u provaliji na pola kilometra od moje usamljene kućice na rubu šume?
Znate, kao epikurejac, i u ovom času sam vedar i optimističan. Liječnik će stići na vrijeme ili neće. Kocka je već odavno bačena. Ja nemam strah od smrti, ali iluziju slobode ipak ne odbacujem. Pogotovo u smrtnom času ona ima smisla. Vidim, ne slažete se? Ako je sve već odlučeno, onda vam predstoji samo apatija. Stoičko prihvaćanje neminovnoga. Ja sam se drugačije opredijelio.
Stranac više nije mogao govoriti. Predavanje je završilo, tek malo prije nego je svijeća dogorjela. Zadnjim atomima snage svoje je, dotad neizgovoreno, pitanje formulirao u dvije riječi- zašto vi?
O, kako sam žarko žudio za još malo njegove svijesti, da mu ispričam zadivljujuću priču o uzrocima i posljedicama. O okrutnoj igri sudbine, koja me otjerala u divljinu. O poretku stvari u svemiru iz neke davne prošlosti. Ili je to nečija budućnost, koja tek slijedi?
Prognan sam od ljudi, ja - koji sam više od ikoga trebao ljudsku riječ, sugovornika, društvo. U ovim zabačenim predjelima, rijetki automobili prolaze godinama bez zaustavljanja. Jedini je način da netko stane, da ostane - makar na kratko- bio skrenuti ih s ceste. Trebale su mi godine, dok se nisam dosjetio stare gusarske priče o lažnim svjetionicima na otocima. O svjetlima, koja navode brodove da se nasuču na hridine, kako bi im opljačkali teret. Ovdje, pod obroncima planine, dovoljno je par metara bijele crte zavoja koja produžava ravno niz liticu i svjetiljka, obješena na bor iznad provalije. To mi dovodi ljude. Kad slete u provaliju, neki izdrže tek malo. Neki samo šute. Samo izuzetno, kao noćas, imam sreću otkriti pravog sugovornika. Čovjeka s pričom, mudrošću i stavom. Možda mislite da nisam čistog uma? Možda je i ovo kritika? Zašto da ne, lako je biti Kant.
Ustalom i moju ste priču već negdje čuli. Lako je učiniti pogrešan korak. Pogrešno skretanje je već ionako determinirano.
Post je objavljen 23.11.2006. u 04:11 sati.