NEMANJA: SMIRENOUMLJE

četvrtak, 06.11.2008.

Alain Badiou

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Svatko pokušava biti najboljim demokratom. Između različitih demokracija danas neprestance se pojavljuju sva politička protuslovlja. Čak je i rat demokratski postupak protiv lažne demokracije. George je W. Bush opravdao rat u Iraku time da je veći demokrat nego Saddam Hussein. Čini se da je postalo nemogućim ne biti demokratom. Je li razlog možda u tomu što se nahodimo pred krajem poznate forme demokracije? To će se pokazati. No sigurno je da se pojam demokracije mora objasniti.

Počnimo s jednim protuslovljem. S jedne je strane filozofija nužno demokratsko djelovanje. Odmah ću objasniti zašto. S druge pak strane, većina filozofa, od Platona do mene sama, uključujući Hegela, Nietzschea, Wittgensteina, Heideggera ili Deleuzea, dijeli politička uvjerenja koja, u uobičajenom smislu, apsolutno nisu demokratska. Ovo bi mjesto također valjalo objasniti.

Opstoji protuslovlje između istinske prirode filozofije, koja odgovara demokratskom shvaćanju diskusije i mišljenja, i shvaćanja filozofije u političkom polju koja često prihvaća autoritarni okvir za kolektivno određenje ljudi. Suočeni smo tako s paradoksalnim odnosom između tri pojma: demokracija-politika-filozofija. Moramo poći od demokracije prema filozofiji. Jer rođenje filozofije kod starih Grka nedvosmisleno ovisi o pronalaženju prve forme demokratske moći. No moramo i od filozofije stići do politike. Jer je politika u povijesnom razviću filozofije vazda bila veoma važnim poljem filozofije. No dok je politika predstavljala refleksivan predmet za filozofiju, veoma je teško, općenito uzevši, od jednog takvog načina politike prispjeti do demokracije.

Dopustite li: demokracija je prije filozofije bila jedna nužnost, a nakon filozofije nemogućnost. Naše pitanje glasi: Što se mijenja u politici putem filozofijskog djelovanja tako da je demokracija, s jedne strane, nešto nužno, a s druge pak nešto nemoguće ili veoma tegobno? I odgovor glasi: tegobnost leži u odnosu između demokratskog pojma slobode i filozofijskog pojma istine. Ima li nečega takvog poput političke istine, tada je ta istina obvezna za svaki racionalno misleći duh. To pak znači da je sloboda apsolutno ograničena. I obrnuto, nema li nikakve ograničenosti, tada nema nikakve političke istine. No u tom se slučaju ne može uspostaviti nikakav odnos između filozofije i politike.

Tri su dakle pojma – politika, demokracija i filozofija – zahvaljujući pitanju istine međusobno povezana. Time se postavlja pitanje: Što je demokratski koncept istine? Što je, u odnosu na relativizam i skepticizam, demokratska univerzalnost? Što je demokratski zakon koji se može primijeniti na sve nas? Filozofija ima dvije temeljne osobine. Najprije, ona je diskurs koji je neovisan o položaju ljudi koji ga iznose. Filozofija nije diskurs kralja, svećenika, proroka ili nekog boga. Nema nikakva jamstva za filozofijski govor od strane transcendencije, moći ili sakralnih uloga. Filozofija pretpostavlja da je potraga za istinom otvorena za sve. Filozofijsko mišljenje ne vodi brigu o subjektivnom iskazu, nego o objektivnoj dosljednoj riječi. Filozofija je diskurs koji se legitimira iz sebe sama. To je nedvojbeno demokratska osobina.

Image and video hosting by TinyPic

S druge strane, filozofija je neposredno izložena sudu drugih. Filozofijski se diskurs izlaže putem anticipiranja prigovora i priznanja rasprave. Njegov je aksiom ravnopravnih svih misli. Ta je ravnopravnost sud za filozofijski diskurs. I to je sud u demokratskom smislu riječi. Socijalna, kulturna ili religiozna pozicija govoreće ili misleće osobe za filozofiju nema nikakve važnosti. Filozofija prihvaća biti od svih. Filozofija je istodobno izložena pristanku ili kritici, i to bez unaprijed danog odlučivanja o osobi koja pristaje ili kritizira. Filozofija prihvaća biti za sve. Tako možemo zaključiti da je navlastita bit filozofije demokratska.

No ne smijemo zaboraviti da filozofija koja prihvaća da je apsolutno univerzalna, kako u svojemu iskonu tako i svojemu pripisivanju (adresiranju), ne može u jednakoj mjeri prihvatiti da je po svojemu određenju ili cilju demokratska. Svatko može biti filozofom ili sugovornikom filozofa. No bilo bi lažno tvrditi da je svako mišljenje jednakovrijedno. Aksiom ravnopravnosti misli daleko je od toga da bude aksiomom ravnopravnosti mnijenja. Kod Platona se, na samim počecima filozofije, najprije pravi razlika između lažnih i točnih mnijenja i potom između mnijenja i istine. Iz tog razloga filozofija očito ne može prihvatiti veliko demokratsko načelo slobode mnijenja. Predstavlja li mnijenje upravo oprečnost istini, tada za njega ne može važiti ova vrsta slobode. Ni u zapadnjačkim demokracijama ne prihvaćaju se sva mnijenja. U Francuskoj, na primjer, ne potpadaju pod slobodu mnijenja kojima se niječu ubijanja Židova od strane nacista. Opstoji zakon koji zabranjuje da se takvo mnijenje iznosi. Općenitije rečeno: filozofija jedinstvo i univerzalnost istine protustavlja pluralitetu i relativnosti mnijenja.

Ima još jedan razlog koji ograničava demokratsko okretanje filozofije. Filozofija je izložena kritičkom sudu drugih. Ta se izloženost pozivlje, međutim, na opće prihvaćanje pravila za diskusiju. Moramo priznati valjanost argumenata. I naposljetku moramo priznati opstojanje univerzalne logike kao formalnog uvjeta aksioma jednakosti misli. Aksiom jednakosti misli sa sigurnošću se nahodi, i nužno, u polju opće logike. To je – u metaforičkom smislu – „matematička“ dimenzija filozofije. Opstoji sloboda u pripisivanju ili adresiranju, no opstoji istodobno nužnost strogog, za sve valjanog pravila diskusije.

Kao i matematika, filozofija je od svih i za sve: ona nema nikakav poseban jezik, no na snazi je strogo pravilo za izvođenje zaključaka. Kada, dakle, filozofija istražuje politiku, ona to ne može činiti prema mjerilu čiste slobode, a tek ne može prema mjerilu slobode mnijenja. Filozofija se puno prije zanima pitanjem: Što može biti jedna politička istina?

Jednakost i univerzalnost karakteristike su jedne valjane politike u polju filozofije. Njezino klasično ime glasi: pravednost. Za pravednost je jednakost važnija od slobode. I univerzalnost je važnija od partikularnosti, identiteta ili individualnosti. Iz tog razloga problematična je opća definicija demokracije kao slobode pojedinaca.

Richard Rorty izjavljuje: „Demokracija je važnija od filozofije“. S ovim političkim načelom Rorty faktički pripravlja teren za gubljenje filozofije u kulturnom relativizmu. Platon na početku filozofije kaže upravo suprotno: filozofija je daleko važnija od demokracije. I ako je pravednost filozofijsko ime za politiku kao kolektivnu istinu, tada je pravednost važnija od demokracije. Velika je kritika demokratske politike kod Platona svakako ambivalentna. S jedne strane predstavlja osobno mnijenje jednog aristokrata. No, s druge pak strane, pokazuje zbiljski problem, naime temeljno protuslovlje između slobode i pravednosti. To je naposljetku naša današnja situacija: cijena naše slobode, ovdje u zapadnjačkom svijetu, jest monstruozna nepravednost unutar naših zemalja, a još više izvan njih. Filozofijski rečeno, nema uopće pravednosti u suvremenom svijetu.

Image and video hosting by TinyPic

Najbolja je paradigma pravednosti vjerojatno, kao što je to Platon već izložio, matematika. U matematici nalazimo iskonsku slobodu, slobodu izbora aksioma. Potom vlada potpuna određenost, koja slijedi logička pravila. Moramo prihvatiti konsekvence našeg prvog izbora. A to prihvatiti nije sloboda, nego prisila, nužnost i težak intelektualni rad iznalaženja konkretna dokaza. U matematici nalazimo snažnu univerzalnu jednakost u preciznom smislu: dokaz je dokaz, i to bez izuzeća za sve koji prihvaćaju početni izbor i logička pravila. Izbor - konsekvence – jednakost - univerzalnost. Ta četiri pojma opisuju, u ovom redoslijedu, paradigmu političkog pojma pravednosti.

I ovdje se uostalom susrećemo s paradigmom klasične revolucionarne politike, cilj koje je pravednost. Ponajprije se mora prihvatiti temeljni izbor. Ovdje je izbor između dva puta, kako su to govorili kineski revolucionari: između revolucionarnog puta i konzervativnog, radničke klase ili buržoazije, kolektivnog djelovanja ili privatnog života. I moraju se prihvatiti konsekvence ovog izbora: žrtva i ogorčena borba, nikakva sloboda mnijenja ili životnih stilova, nego disciplina i težak rad eda bi se pronašla strategijska sredstva za pobjedu. A rezultat nije nikakva demokratska država u uobičajenom smislu te riječi, nego diktatura proletarijata koja služi nanošenju poraza neprijateljima. Usto, ova se paradigma predstavlja kao apsolutno univerzalna, jer cilj nije moć određene klase ili skupine, nego ukidanje (Aufhebung) svih klasa i nejednakosti i napokon kraj same države.

„Demokracija“ u ovom shvaćanju označuje svakako dvije posve različite stvari: s jedne strane formu države u Lenjinovu smislu i, s druge, narodni pokret u Maovu smislu. U prvom smislu demokracija nema ništa s revolucionarnom politikom ili pravednošću. U drugom, demokracija nije niti norma niti cilj. Tek je sredstvom za aktivnu prisutnost naroda u političkom polju.

Demokracija nije politička istina, nego sredstvo iznalaženja i realiziranja političke istine.

Danas doduše moramo, budući da se ova klasična sekvenca revolucionarne politike zavazda izgubila, ići novim putem, kako bismo pojmili demokraciju kao mogućnost oslobođenja naroda. Utoliko moje predavanje ima i smisao shvaćanja demokracije kao filozofijskog uvjeta za novo učenje, novi status diskursa. Jer izučiti istinsku politiku, znači opisati nova mjesta za pravednost. Ta pak mjesta ne smiju biti unaprijed određena. Ona ne mogu pripadati državi. To su mjesta na koja se može izaći iz opstojećega subjektivnog svijeta.

Otuda treba naučiti pravi put, spoznati političku istinu i biti njom obuzet.

Možemo reći da je demokracija prigoda/događaj s političkim posljedicama. Ili riječima pjesnika Wallace Stevensa: demokracija je „predznak“, nešto, „što će reći budućnost“. Demokraciju ne možemo reducirati na demokratsku moć jedne države. Demokracija je, ukoliko se prigađa, za filozofe obećanje novosti u političkom polju.

Preveo Mario Kopić

Predavanje Alaina Badioua na Sveučilištu Humboldt u Berlinu, siječanj 2008.

- 18:54 - Komentari (1) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se