NEMANJA: SMIRENOUMLJE

nedjelja, 02.11.2008.

Joachim Köhler

Image and video hosting by TinyPic

Dragi Nemanja,

Budući da je više nego bilo koji drugi filozof u povijesti naglašavao jedinstvo svoje osobe i djela, tvrdeći da nikada nije zastupao nikakva privatna uvjerenja neovisno od svoje filozofije, biografije su Nietzschea dragocjene za proučavanje njegove filozofije. Zadnjih je godina najviše na njihovu sankcioniranju kao filozofskoj zadaći radio i najviše prašine novim spoznajama pritom podigao njemački filozof i istrazivač Joachim Köhler. Evo njegova priloga za Vaseljenu.

Pozdrav,

Mario

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Nietzscheov san o jednoj iznova rođenoj Grčkoj, rođen u internatu u Pforti i gorko razočaran Wagnerom, nije se mogao ozbiljiti u valjanom Baselu. Strogo uzevši, nije se više mogao nigdje ozbiljiti krajem XIX stoljeća a pritom ne dospjeti u zatvor ili pak ludnicu. No kako je Wagner s nepomućenom vjerom na tomu insistirao, i kako je sproveo svoju verziju helenskoga teatarskog procvata s festivalom u Bayreuthu, Nietzsche nije vidio nikakva razloga svoj ideal žrtvovati mrskom smislu za zbiljnost. Postao je, kako se njegov adlatus Peter Gast polu-šaljivo, polu-sućutno izrazio - "Don Kihot pneumatskog tumačenja".

Kao Cervantesov junak, kojega je Nietzsche toliko blisko doživljavao da ga je samo "s gorkim okusom na jeziku" mogao čitati, upućuje se on preko Alpa, s kovčegom punim odijela i knjiga, bez jasna cilja pred kratkovidnim očima, ukoliko to nije bilo ono "pneumatsko" što mu je pobudilo njegovu neutaživu čežnju za nadčovjekom. Ako je vjerovati njegovim spisima koji sanjare o "velikom odvajanju" i "ponovnom rođenju", u Italiji je našao zemlju u kojoj goli bogovi igraju i lijepa tijela cvjetaju. I nije bio prvi.

Još od vremena Winckelmanna i Platena plačidrugovi sa sjevera Europe doživjeli su ovdje svoje oslobođenje, budući da talijanski zakon, naspram drugih europskih zakonodavstava, nije poznavao nikakvo kažnjavanje muške ljubavi. Mnogi umjetnici, koji su se u novoj Arkadiji naselili, slali su u poetskoj ili fotografskoj formi primamljive signale preko vrhova Alpa u čednu domovinu, čime se začela jedna rana forma seks-turizma na obalama Ligurije i na otocima Capriju i Siciliji.

Nietzsche se također (koji je prijateljima i obitelji vazda inventivno zametao tragove, tako što je neprestance mijenjao adrese) dao privući tim krajevima - u Liguriji je bio „obuzet“ svojim Zaratustrom, u Napulju ga "obuzeše suze i osjećaj, spašen u zadnji čas", a na Siciliji mu je svitala "afrička sreća, fatalna vedrina, jednim okom koje zavodljivo, duboko i strahovito gleda". Očaran govori o "mirisima što izranjaju iz žutoga popodneva mora, od kojih se srce plaši, kao da se zaboravljenih otoka sjeća, gdje je nekoć boravilo, i gdje bi vječno trebalo boraviti...".

Kao "novi Kolumbo" smio se, doduše, radovati samo u svojim pjesmama - obećana je zemlja već dugo bila otkrivena. Na Siciliji, koju je Nietzsche bez znanja svojih najbližih posjetio u travnju 1882. godine, morao je također sresti njemačke izbjeglice, poput znamenita fotografa baruna Wilhelma von Gloedena, koji je uzdizao zemlju oko Etne kao "otok blaženstva u moru civilizacijskog potresa i prevrata". Počevši od 1876. godine, živio je ovaj fotograf, podrijetlom iz Mecklenburga, u Taormini, nedaleko od Messine, gdje je "novi Kolumbo" uplovio i okružio se mladim ribarima i pastirima što su pozirali kao modeli za grčke heroje. Antička vremena, kada muška ljubav nije bila progonjena nego opjevana, izgledala su ovdje kao opetovano rođena, kao da su njegove mramorne statue oživjele.

"Grčke me forme draže", govorio je Gloeden, "isto tako brončani kolorit potomaka starih Grka i pokušavam stari klasični život na slikama ponovno uskrisiti". Tako je on, s pogledom na svoje sjevernoeuropske kupce, pred kamerama puštao promarširati dionizijske mladiće s leopardovom kožom preko ramena i s palicom ukrašenom bršljanom i vinovim lišćem u ruci. Elegantni efebi igrali su na zvuk tamburina i čokotima ovjenčani bahanti pozirali su na ruinama poganskih hramova. Gloedenovi fotografski pozdravi ljubavi preplavili su u to vrijeme wilhelmsku Njemačku, gdje je za strast koja je tim tijelima bila uspaljena bio rezerviran zatvor. Odlazilo se na hodočašće u Italiju ("gen Italien"), kako je glasila dosjetka, i Gloedenova je vila bila mekom prijatelja Grčke od Oscara Wildea do Anatola Francea i pruskog princa Augusta. "Kralj topova", industrijalac Krupp, također je dolazio, i zbog glasina o njegovoj ljubavi prema mladićima, na Capriju je počinio samoubojstvo.

Kako se Meklenburžanin Gloeden veselio poznanstvima diljem Europe, Nietzsche koji se zaputio u avanturu nije imao nikakva razloga ne potražiti ga pri svojoj posjeti Taormini – no imao je svaki razlog to prešutjeti. Malo je ipak otkrio veo kada je, osvrćući se, pjevao: "Sada mi još sve pripada, orao (der Adler, orao, igra riječi s der Adliger, plemić, prim. M.K.) moje nade našao je jednu čistu novu Grčku". U Zaratustri čak odaje da je upravo tamo gdje mu se svijet činio kao "ples i nestašluk bogova", svoju ključnu riječ o nadčovjeku "pobrao s puta".

Usputna je opaska uočljivo u opreci s metafizičkim visokim jezikom iz Tako je govorio Zaratustra. Je li Nietzsche doista glavnu dogmu svoje religiozne objave "pobrao s puta"? Kao nešto što je nezamijećeno ležalo na tlu, nešto što je možda neko zaboravio tko je tuda prošao? U svakom slučaju, bilo je nezamijećeno od svih koji su se uputili tim putem nakon njega.

Naspram drugih učenja koje je, prema vlastitu priznanju, primio na putu inspiracije odozgo i praćen osjećajem, "čista inkarnacija, čist glasnogovornik, čist medij nadmoćnijih sila...", ovdje je posrijedi dakle jedan slučajno iznašašće, zbog kojega se Nietzsche tako reći morao sagnuti. Taormina, u bedekeru kojega je Nietzsche slijedio obilježena zvjezdicom, ležala je na putu i posve je moguće da on ovu nad-čovječansku ideju nije tamo baš "pobrao", nego je o njoj jednostavno - čitao, i to u jednoj knjizi koja je upravo tamo gdje je on otkrio "novu Grčku", ležala na putu i nudila se naklonjenu čitatelju.

Čitav je naraštaj Nietzscheovih istraživača lomio koplje o tomu iz kojega je vrela sudbonosna riječ o "nadčovjeku" mogla poteći. Pomišljalo se na Goethea, na Emersona ili na Wagnera. Još se u Nietzscheovim ranim spisima ona pojavila, no bez dublja značenja. Ipak, nijedna od mogućnosti nije bila uvjerljiva. Zavodljivu opasku o slučajnom pronalasku "s puta pobranom" na "blaženim otocima" nitko nije želio slijediti. Postoji, međutim, jedna knjiga koja nije samo Nietzscheovim istraživačima do danas ostala neznana, koja govori o povratku grčke ljubavi i o "blaženim otocima" u kojoj se pojavljuje također ona riječ puna zlosretnih slutnji koja se danas kao nijedna druga povezuje s ovim misliocem.

Posrijedi je tajna biblija homoseksualnosti, napisana u vrijeme kad pastorski sin, koji je Grke dušom iskao, još nije bio ni rođen. Autor je te knjige bio Švicarac Heinrich Hössli i knjiga se pojavila 1836. godine u Glarusu pod naslovom Eros. Muška ljubav Grka; njezin odnos spram povijesti, odgoja, književnosti i zakonodavstva svih vremena. Razumije se samo po sebi da u Nietszcheovim djelima nema nikakva ukazivanja na knjigu ovakva naslova.

Hösslijeva teza, koja se iznosi sa strašću autodidakta i mnoštvom zaratustrovskih uzvika, ukratko glasi: nešto što je za Platona i stare Grke bilo posvema prihvatljivo, za modernoga je Europljanina prezrivo. Iza toga nešto krije se izopćena muška ljubav. Hössli, predani misionar Platonove filozofije, zastupa gledište koje se do tada još nije čulo u modernoj Europi, gledište da je ljubav među muškarcima, daleko od toga da je treba prezirati, što se čini zbog modernih predrasuda, predstavlja zapravo nešto božansko. Nije slučajno, kaže Hössli, da bogovi nagrađuju vjerne herojske ljubavnike vječnim životom "na blaženim otocima" i zbog toga se ona ne bi trebala suzbijati, nego upravo podupirati.

Ono što je u kršćanskoj kulturi iskonstruirano kao "bestijalno sramoćenje naše prirode u sodomskom grijehu", kod Helena je vrijedilo kao "ideal obogotvorena čovječanstva". Zašto, pita se Hössli, jednostavno ne slijedimo uzvišene mislioce antike i stvaratelje besmrtnih umjetničkih djela? Kada ćemo konačno prestati grčkoga Erosa vidjeti kao "izopačenje" i shvatiti da je on sam omogućio vrhunac kulture? Hössli, zanesenjak, vjeruje u čudo i govori anđeoskim jezikom. Kao njegov potomak, Zaratustra će biti ismijan od strane mase na trgu, a njegova će poruka biti ušutkana.

Čak i kada bi moderan čovjek s njegovim predrasudama imao pravo u tomu da je "platonska ljubav izopačenje", propovijeda Švicarac, i tada bi nas stari Grci daleko nadmašivali, jer su oni prema takvim ljubavnicima "božanski postupali, a mi đavolski". Ta sublimacija seksualnosti u cilju kulturna procvata bila je istodobno i "najveće djelo koje se ikad zbilo, najveće koje je sunce ikad na zemaljskoj kugli obasjalo". Ljubav prema herojskom muškarcu, što se želi vidjeti kao izopačenje, uzdignuta je kod Helena do najvećeg svetišta njihove kulture. Bila je to misao koju će Nietszche prezentirati pedeset godina kasnije u skrivenijoj formi, i vazda u novim inačicama.

Potom dolazi u Hösslijevom pledoajeu ne samo riječ koju je Nietzsche "pobrao s puta", nego i ključna misao njegova cjelokupnog Zaratustrina evanđelja: od naizgled izopačenih, tvrdi Švicarac, stvorili su Heleni svoje besmrtne herojske parove - "od našega ne-čovjeka oblikovali su nad-čovjeka".

To je bila odlučna riječ koju je Hössli iskovao u svetom zanosu svojega govora i koju je "lutajući izbjeglica", kako je Nietzsche sam sebe nazvao, mogao pobrati na putu. On također zagovara jedan takav kulturni čin, zbog kojega Hössli hvali Grke, jednu svjetsko-povijesnu odluku, iz koje bi od izopačena čovječanstva proistekli Nadljudi. Grcima je, kaže Hössli, pošlo za rukom istospolne ljubavnike s njihovim "užasnim unutarnjim konfliktom i nedostojanstvom, njihovom vječnom bezavičajnošću, njihovom bezvrijednošću, njihovim grijehom, prokletstvom njihova opstanka", preinačiti u nešto više. Oni bi prestajali "biti pukim ljudima" i stajali bi "iznad samih bogova", upravo tamo gdje je Nietzsche trebao naseliti svojega Nadčovjeka.

Stave li se na mjesto izopačenih, jer su homoseksualci u sebi razderani, izopačeno čovječanstvo osuđeno na propast, Hösslijeva se teza pretvara u Zaratustrino učenje. Cilj u oba slučaja ostaje isti: nadčovjek koji voli muškarce, koji više ne poznaje nijednog drugog boga do njemu jednakoga. Niti jedan se drugi mislilac prije Nietszchea nije usudio tako pisati, a sam se Nietzsche uzdržao imenovati nekog drugog pokretača njegove inspiracije do misteriozne "nadmoćne sile".

Već u svom "Predgovoru" Zaratustra govori u egzaltiranom tonalitetu psalama, kako mu je Hössli, poput propovjednika koji pobuđuje, izmucao. "Učim vas nadčovjeku", piše Nietzsche pod maskom Zaratustre. "Čovjek je nešto, što se ima prevladati". Ali zašto? Jer on, kao što je Hössli pisao o homoseksualcima, pati od unutarnjega razdora. On je "tek neki razdor i melez između biljke i utvare", kako bjesni Zaratustra o "oskudici i nečisti i bijednoj lagodnosti".

Iz ove nakaze koja izazivlje gađenje, kojega Zaratustra kao "zadnjeg čovjeka" ovjerava, uzdiže se, čudo nad čudima, savršena slika neslućene ljepote, koja zanesene "daleko od boga i bogova odmamljuje...Nadčovjekova mi je ljepota prišla kao sjena. Ah, braćo moja! Što me se tiču još - bogovi!" Zapravo, uopće ga se ne tiču, objavljuje pobjednički, jer su oni ionako svi već mrtvi. I zato "sad hoćemo da živi nadčovjek".

Image and video hosting by TinyPic

Začudna predodžba - filozofa volje za moć, čije Zaratustrine riječi "hvale ono što čini čvrstim", kako je glasilo službeno nacističko ispovijedanje vjere, inspirirao je za njegovoga Nadčovjeka jedan pustolovni krojač za gospođe pod imenom Hössli? Iza maske ovoga mita budućnosti krila se idealna slika o oslobođenom, za kulturni procvat doraslom homoseksualcu? Nietzscheova "plava beštija" koja je u fašističkom ludilu uzdignuta do kultnog objekta, bila je uistinu prirodni izdanak hösslijevskih Helena?

Koliko malo Zaratustrin ljudski ideal odgovara idealima Hitlerovih osvajača u vojničkim čizmama, odaje već Nietzscheova sklonost da nadčovjeka prikaže golim, da ga okiti erotskim metaforama i da ga uzdigne do cilja njegovih "božanskih žudnji". "I sad me proždire žeđ, čežnja koja se nikada neće smiriti", ispovijeda prorok, nakon što je prvi put susreo jednog nadčovječanskog pastira-mladića. U ovom bajkovitom biću, što odaje čitavo Zaratustrino evanđelje, ima veoma malo od Himmlera i izuzetno puno od Hösslija.

Ponajprije zanesenjačka ushićenost, kasni utjecaj Sturm und Dranga, kod Nietzschea se anakronistički ponovno vraća kada se u baroknom ljubavnom posrtanju kao "pripravan i zreo poput uzavrele kovine, oblaka bremenita munjom i vimena nabrekla od mlijeka" daje prepoznati, i kako bi otklonio i posljednji ostatak dvojbe u njegovu radost seksualnog ispovijedanja, dodaje: "pripravan za sebe sama i za svoju najskriveniju volju: luk raspaljen za svojom strijelom, strijela raspaljena za svojom zvijezdom: - zvijezda pripravna i zrela usred svojega podneva, užarena, probodena, blažena pred uništavajućim strijelama sunca". Ovdje dakle stoji on, sveti Sebastijan nove vjere, čežnjivo upirući pogled prema onom nebu koje je, prema Hössliju, "grčki duh, kao što to možemo vidjeti kod Platona, ljudima približio" i gdje ljubljenik muškaraca heroj Antinoj "svjetluca u tihoj noći kao zvijezda u moru blistajućih svjetova".

Nietzscheovim su prijateljima ovakve duhovne agonije bile posve poznate. No, nitko se nije osmjelio njegovu ljubav za "muško ophođenje, što ga Vi u Bazelu za večernjih sati imate", kako se Wagner zlobno izrazio, dovede u vezu s tadašnjom tabuiziranom i teško kriminaliziranom žigosanom homoseksualnošću. "Ipak priznajem", piše Franz Overbeck, "da je napose Nietzscheovo odnošenje s muškarcima ono što je kod njega imalo ponajviše nemuški izgled". Kako se težilo da se emotivni odnosi među muškarcima ublaže nevarljivom riječju "prijateljstvo", otpjevao joj je i Nietszche doživotnu pjesmu hvale, koja je u Tako je govorio Zaratustra poprimila oblik prave himne.

"Ne želiš pred svojim prijateljem nositi nikakve odjeće?" - pita prorok. "Treba li biti čast tvojemu prijatelju što mu se predaješ onakav kakav jesi?" S potpunim pravom, misli Zaratustra, pa opet ipak ne: "Ti se za svog prijatelja ne možeš dovoljno lijepo dotjerati: jer ti trebaš biti strijela i čežnja za nadčovjekom". Žena pak ostaje u biološkoj neprivilegiranosti, poražena divnom budućnošću Dioskura koji dohode u susret. "Još žena nije sposobna za prijateljstvo: mačke su još uvijek žene, i ptice. Ili, u najboljem slučaju, krave". - Krave, kojima u svakom slučaju ostaje utjeha u tome da smiju rađati nadljude.

Još od vremena života u internatu Nietzsche se trsio imati prijatelje koji se djelomično pojavljuju u njegovoj službenoj biografiji, djelomično su veličani u pjesmama ili se nalaze na fotografijama što su sačuvane u ostavštini. Dok je duže kontakte sa ženama održavao samo onda kad su se nudile kao zamjena za majku ili sljedbenice, vazda je tražio bliske veze s mlađim muškarcima u koje se zaljubljivao. Zahtijevao je njihovu bliskost, predlagao zajedničke odmore na Jugu, posvećivao im očajničke pjesme - "Prijatelje dugo sam očekivao, spreman dan i noć, gdje ostajete prijatelji? Dođite! Vrijeme je! Vrijeme je!"

U jednom je razgovoru rekao obazrivo da je on u usporedbi s ljubavlju "posve slične duhovne konflikte, samo na jednom puno višem stupnju" pretrpio: "Najprije obostrana privlačnost na temelju zajedničkog uvjerenja, potom sreća zbog pripadnosti jedno drugome" i naposljetku "obostrano obožavanje i uzdizanje" - sve dok se sreća nije rasprsnula, jer su partneri, kako se Nietzsche na drugim mjestima žalio, veoma rijetko bili spremni preskočiti osjetljivu crtu prema pravoj ljubavi. Tada su uslijedili, kako kaže, "nepovjerenje, sumnjičavost" i "izvjesnost da mora doći do razdvajanja, a ipak ne biti u stanju odricanja - sve ove i druge neizrecive patnje". Teolog Franz Overbeck, koji je u Baselu mogao svojega prijatelja godinama pratiti, precizirao je glede Nietzscheova odnosa spram Erwina Rohdea, da mu je on "priredio ljubavne patnje, da ih tako nazovemo" i Nietzsche mu je nakon raskida, kojega je on doživio "kao katastrofu", ispovjedio svoje "ljubavne bolove".

Nietzsche je proizveo i druge ljubavne bolove, kao one koji su počeli jednom pravom eksplozijom požude, one "opasne srceparajuće prolome svake skrivene nesreće, svake neutažene želje, svake neukrotive i podivljale matice ljubavi", tada kada ga obuzimlje "iznenadno ludilo", "gdje osamljenik nekoga grli i ophodi se prema njemu kao prema prijatelju i daru neba, i dragocjenom poklonu, da bi ga sat kasnije sa zgražavanjem odgurnuo od sebe, sa zgražavanjem koje sada i prema sebi, kao prema uprljanom, osjeća, kako se otuđuje od sebe, kako biva u vlastitom društvu bolestan".

Franz Overbeck, kojemu se pripisuje zasluga da je Nietzschea 1889. godine doveo iz Torina u bazelsku ludnicu, postavio je jednom sebi pitanje "u kojoj je mjeri Nietzsche bio homoseksualac". U "autentičnom smislu uopće nije", pisao je teolog nakon njegove smrti - sve bi drugo u jeku Nietzscheova kulta bilo nezamisliv skandal - "no stvar ga je zaokupljala već veoma rano i puno, i mi smo o tomu u našim nekadašnjim bazelskim razgovorima često raspravljali". Istraživači Nietzschea sve do danas ovo nisu uzimali u obzir.

Prijatelj je Overbeck vidio Nietzscheova izjašnjavanja o temi "kao najranija i najupečatljivija otkrivenja one živosti kod njega", one "krajnje poučne srčanosti kojom je prilazio stvarima". Onaj tko je njegove spise "uredno" čitao, on će "već iz njih samih dostatno doznati kako stoje stvari s Nietzscheovom homoseksualnošću i njegovim interesu za tu stvar".

Taj se interes najvjerojatnije pružao i na literaturu koja se istospolnom ljubavlju bavila još od vremena Platona. Neposredno pred njegov duševni slom, Nietzsche je zabilježio na kakvom "neusporedivom dojmu" je zahvalan Petroniju koji je, kao što je znano, u svom Satirikonu bez ustručavanja i veselo opisivao ljubav između muškaraca. To je Nietzsche, doduše, prešutio ali zato aluzivno hvali vedroga pornografa zbog njegova "neobuzdana raspoloženja koje se ničega ne boji i preko svake vrste animalnosti antičkog svijeta graciozno preskače, zbog suverene slobode u odnosu na 'moral' - ne bih mogao nijednu knjigu navesti koja bi u sličnoj mjeri ostavila na mene dojam". Govori li se danas o Nietzscheu dragim književnim djelima, uglavnom se navodi samo Nachsommer (Bablje ljeto) Adalberta Stiftera.

Među knjigama koje su mogle pobuditi Nietzscheov interes a da nikada znanosti nisu zapale za oko, ubrajaju se knjige Karla Heinrich Ulrichsa koji je postao, svjesno slijedeći Švicarca Hösllija, jedan od najznačajnijih prvoboraca za emancipaciju homoseksualaca. Ulrichs je objavljivao svoje borbene spise pod pseudonimom Numa Numantius u periodu od 1864. do 1870. godine u Leipzigu, gdje je Nietzsche studirao klasičnu filologiju. Ulrichs je svima njima, zbog strategije prikrivanja, dao latinske nazive - za studenta Nietzschea zacijelo jedan razlog više da se zainteresira za seriju spisa misterioznih naslova: Vindex, Inclusa, Vindicta, Formatrix, Ara Spei, Gladius Furens, Memnon, Incubus, Argonauticus, Prometheus i Araxes. No kako u njegovoj biblioteci nisu nađeni ovi spisi, niti ih je u bilješkama spominjao, istraživačima su promakli.

No, postoje stvari koje upućuju na to da je te spise Nietzsche poznavao. Štoviše - bez Ulrichsove teze o nastanku homoseksualnosti jedan se određeni aspekt Zaratustre ne bi mogao shvatiti. Ne samo da je njegova originalna, Hösslijem inspirirana teorija seksualnosti našla svoj odraz u Nietzscheovu evanđelju o plemenitim ljudima, nego i Ulrichsove metafore za ono zatajeno područje koje je Zaratustra na "blažena otočja" premjestio.

Odvjetnik Karl Heinrich Ulrichs, rođen 1825. godine u istočnoj Friziji, zauzeo se 1867. godine javno na jednom skupu pravnika za prava homoseksualaca, što prije njega nitko nikada nije učinio. Zbog njemačkog zakona koji mu je prijetio zatvorom, napušta 1880. godine domovinu, godinu dana nakon što je Nietzsche za sobom spalio sve mostove. Ulrichs je živio tri godine u Napulju i preselio se potom u Aquilu, gdje je poput Gloedena u Taormini privlačio posjetitelje sa Sjevera, a možda i Nietzschea.

On se lipnja 1883. godine iz Rima zaputio na izlet u Aquilu da "nađe sebi mjesto za ljetni boravak" ali i stoga što je ovaj grad za njega "suprotnost Rimu" predstavljao, "osnovan iz neprijateljstva prema Rimu". Ali "morao sam ponovno natrag", na onu Piazzu Berberini, gdje je uz žubor fontane "Noćnu pjesmu" ispjevao, onu tužbalicu punu "neutoljive sjete" o tome da nije smio voljeti...

Ulrichsove se misli ne nalaze samo u Tako je govorio Zaratustra nego i u drugim Nietzscheovim spisima, djelom doslovno navedene, djelom poetizirane. Prije svega zanosno agresivan ton, kojim je Ulrichs napadao malograđanski moral i zauzimao se za priznanje muške ljubavi, podsjeća na šuplji pathos Zaratustre, šupalj jer ono što je zapravo htio kazati morao je šifrirati pseudo-biblijskim umjetnim jezikom.

Kod obojice se radi u načelu o istom: konačno raskidanje sa sadašnjošću neprijateljskom prema tijelu i seksu, i raskidanju lanaca u kojima muško tijelo i njegovi nagoni, kako to Nietzsche sažima u Volji za moć, sahnu. Poput Zaratustre kojega su "dobri i pravedni mrzili" i iz grada protjerali, Ulrichs vidi sebe također prognanim; kao i on, nalazi sigurnost samo na "blaženim otocima" svoje izabrane talijanske domovine.

Kako je Ulrichs na svojoj publikaciji Vindex istaknuo oslobodilački motto: "Vincula frango" - "raskidam lance", a 1870. godine, jednu drugu nazvao "Prometheus", tako je Nietzsche sljedeće godine na svoju knjigu Rođenje tragedije iz duha muzike stavio motiv (Vignette), koji prikazuje oslobođenog titana sa slomljenim lancima. Za Ulrichsa je svaki progonjeni zaljubljenik svezan, i čim sretne druga u patnji "čiju tajnu znam, za mene su to, kada čujem kako zveče, nedostojni lanci što ih on nevidljivo sa sobom vuče" - jedna metafora koja je i čitateljima Nietzschea prisna.

Image and video hosting by TinyPic

Dok Ulrichs piše da su "progon i ruženje plemenitoga nagona" grčkog erosa, "kojega nikomu nije pošlo za rukom iskorijeniti ga", njega degradirali na razinu "gadnog poroka", to u Nietzscheovu izbrušenom jeziku glasi: "Kršćanstvo je dalo Erosu popiti otrov. On doduše od toga nije umro, ali se iskvario do poroka". Ako Ulrichs vidi kao grešku "proglašavati svrhu oplođivanja za glavnu svrhu spolnog ljubavnog nagona", Nietzsche grmi da je "prokleta laž...govoriti o pravljenju djece kao stvarnom cilju svake pohote".

Što zapravo hoće slast? Za Ulrichsa je odgovor jasan - njegov grčki Eros čezne za pogledom i ljubavlju "lijepih mladića", u čemu se Nietzsche s njim slaže u svom tumačenju Grka. "Što je naše brbljanje o Grcima?" - trijumfalno pita. "Ono što mi razumijemo o njihovoj umjetnosti, njihovoj duši - strast za nagu mušku ljepotu jest!". I u najkuriozitetnijim detaljima nalazimo podudarnosti. Kada Ulrichs Goetheov završetak Fausta sličnim šaljivim okretom parodira "vječno muško vuče nas k tomu", Nietzsche ovo varira u "Vječno-Muško vuče nas u to".

No i u presudnoj točki slijedi Zaratustrin nastup poboljšanja svijeta seksualnu teoriju pobunjena pravnika. Do danas je ostalo zagonetno kako to da Zaratustra s jedne strane može tvrditi da ne postoji nikakva duša - čovjek je "posve i dokraja tijelo, i ništa osim toga", dočim s druge strane sam raspolaže jednom dušom. Zaratustra, smrtni neprijatelj svakog onostranog vjerovanja, posjeduje dušu i čitatelj ga knjige može često prisluškivati dok on tajnovito s njom razgovara. Ta čudna duša u Tako je govorio Zaratustra doista igra ključnu ulogu, budući da utjelovljuje skrivenu bit proroka. Kada mu starica, u možda najčuvenijoj sceni, daje savjet da se prije nego što ode ženama u posjetu opskrbi odgojnim štapom, ona ovu duboku mudrost ne odaje Zaratustri, nego njegovoj duši.

U središtu njegova najdirljivijeg pjevanja - "Noćne pjesme", u kojoj on, uz žubor vodoskoka, o svojoj nemirnoj čežnji za jednim partnerom nariče, ne stoji njegovo izmučeno asketsko tijelo, nego njegova duša. "Noć je: sad se tek bude sve pjesme onih koji ljube. A i moja duša je pjesma jednog koji ljubi". Autor, uzdržavajući se, sada objavljuje svoju tajnu koju nikad otvoreno ne kazuje, nego se usuđuje tek na nju aludirati svojim slikovitim baroknim jezikom. Dopušta da ta unutarnja bit svojega junaka "podrhtava od božanskih požuda", požude koja se ne samo božanski osjeća, nego i upravo za bogom uzdiše. "To je, naime, tajna duša" - obznanjuje on i istodobno zaključuje: "Tek kad je napusti junak, približava joj se, u snu - nad-junak".

Da se odgonetnuti da Nietzsche ovdje asocira na mit o Arijadni koju je njezin ljubljenik Tezej ostavio na osamljenom otoku, gdje čezne za smrću, ali umjesto toga biva spašena od božanskog mladoženje Dionisa. Otuda proistječe da Zaratustrina duša očito pripada ženskom spolu i poput očajne princeze razdire se u čežnji za dalekim ljubljenikom, bilo da je to sada Dionis "nad-junak" ili nadčovjek - muškoga je roda zacijelo, i onaj tko Tako je govorio Zaratustra nepristrano čita, to ga neće čuditi.

Prilikom redovitih razgovora u četiri oka između proroka i njegove duše dolazi konačno do priznanja svoje "velike čežnje" za velikim neznancem. U istoimenom poglavlju, koji je nosio alternativni naziv "Arijadna", filozof govori često o tajnim požudama zbog kojih se duša junaka pati - i upravo stoga jer ne može otvoreno o njoj govoriti. Jer "velika čežnja" njegove duše potpada pod seksualni tabu, i njegov poetski inventivni duh mora se pomučiti za smjele metafore, kako bi progonjenu poruku prenio. "O dušo moja", šapuće Zaratustra, "sprao sam s tebe sitni stid, skrovitu krepost i nagovorio te da stojiš gola pred očima sunca".

Nakon ovoga prvog emancipacijskog koraka, koji uključuje poštenje prema samom sebi i napuštanje malograđanskog morala, mora se polako naviknuti na novi identitet i na nove potrebe prilagoditi. "Oh, dušo moja, svako sam sunce na te prosuo i svaku noć, i svaku šutnju, i svaku čežnju - tako da si mi izrasla kao čokot...s nabreklim vimenima i zbijenim i smeđim i zlatnim gozdovima", dakle atributi oba spola. I s ovim neobičnim "izobiljem" istodobno muškog i ženskog, Zaratustrina duša pruža pogled "preko hučnih mora i traži i čeka" dragog koji će je od "naviranja čokota" seksualne želje spasiti.

Na odgovarajućoj metaforičnoj razini istupa ovaj snoviđeni ljubljenik kao "Vinogradar", koji kao vinovom lozom ovjenčani Dionis u čunu preko mora dolazi da s njegovim oštrim "vinogradarevim nožem" plodove s čokota sječe, što će reći: da izbavi Zaratustrinu dušu od prejakog pritiska zapriječene požude. "Doći će", zaklinje Zaratustra očajnike, "tvoj veliki izbavitelj, o dušo moja, bezimeni!" Zna, zahvaljujući mitološkoj djelatnosti, sasvim izvjesno da njegova duša pripada spolu Arijadne. Skrivena je bit tako muškog Zaratustre, što on sam svojom dušom nazivlje, ženska.

Nietzsche je još od internatskih dana slutio, ali crno na bijelo je tek kod Ulrichsa mogao o tome čitati. Njegova teza, koja je od šezdesetih bila u opticaju, glasi: društvo koje tako loše postupa prema homoseksualnosti, nema pojma o njezinoj pravoj biti, ono jako malo poznaje homoseksualce, koje isključuje i kazneno progoni. Predodžba da je homoseksualac muškarac kojemu je spolni nagon skrenuo u suprotnom smjeru ne odgovara istini.

Strogo uzevši, on nije uopće muškarac, nego pripada, osim muškog i ženskog, "trećem spolu". Homoseksualac, prema Ulrichsu, utjelovljuje jedan spoj oba spola: u muškom tijelu, glasi njegova revolucionarna teza, on ima žensku dušu. Kako seksualnost izbija iz duše, za njega je posve normalno da se osjeća privučenim od muškaraca. Homoseksualnost, to je poruka koju je Ulrichs u bujici publikacija širio, nije nikakva perverzna izopačenost normalne seksualnosti, nego urođeni seksualni nagon trećeg spola, zbog čega nema nikakva razloga da se homoseksualci kazneno progone.

Kakva sugestivna slika za nekoga kao Nietzsche, čija ženska bit nije ostala skrivena nijednom od njegovih prijatelja: Anima mulieribus in corpore virili inclusa, glasila je na latinskom čarobna riječ koju je Ulrichs istakao u svojoj prosvjetiteljskoj kampanji: "Duša žene zatočena u muškom tijelu" gdje ona kao Arijadna s čežnjivim ženskim očima upire pogled prema izbavitelju. I Ulrichs je podsjetio na taj mit kada je govorio da njegovo otkriće o "ženskom spolu duše, ženskosti ljubavnog nagona" jest jedina nit koja iz "labirinta homoseksualnosti" (iz)vodi. Za Nietzschea tamo leže "blaženi otoci". Njegovim riječima: "S onu stranu sjevera, leda, smrti - naš život, naša sreća...Mi smo otkrili sreću, mi znamo put, našli smo izlaz iz stoljeća labirinta".

Taj labirint skriva za homoseksualca mnoge pogibelji. Osim pogibelji izvana, dakle od stalne prijetnje njegovoj građanskoj egzistenciji i slobodi, on mora također živjeti s unutarnjim razdorom, jer duša, znao je Ulrichs, ne stoji suglasno tijelu, nego nasuprot, kao "suprotan pol", i "u stanovitoj mjeri neprijateljski".

Ovaj rat obaju spolova u ljudskom tijelu sreće se ponovno u Nietzscheovim sadomazohističkim "Ditirambima Dionisu". Neposredno pred izbijanje njegova ludila, upućuje na njega i u zagonetnoj pjesmi "Vještica", napisanoj u torinskoj sobici u potkrovlju. "Mislili smo loše jedno o drugom?" počinje dijalog s velikim neznancem. "Bili smo daleko. Ali sada, u ovoj maloj kolibi, poduprti na jednu sudbinu, trebamo li i dalje biti neprijatelji? Mora se sebe voljeti, kad se ne može pobjeći od sebe". Riječi poput onih koje Nietzscheov Dionis, svojoj ljubljenoj u "Plaču Arijadne" šapuće: "Ne mora li se prvo mrziti sebe, ako se treba voljeti sebe? Ja sam tvoj labirint". To je strano, muško tijelo u kojemu je ženska duša cijeloga života zatočena.

Ulrichsa također privlače otočja blaženih heroja. Sanja o jednom raju istospolne ljubavi kojemu on, poput Zaratustrina autora, daje klasično ime "blaženih otoka". Jer onda kada "južnjak, vjesnik proljeća" otopljuje "kruti led" predrasuda stoji također muškarcima sa ženskom dušom "sudjelovanje u blaženstvu" otvorenim. Tako isplovljuje njegov brod, kao onaj Kolumba Nietzschea, na neznano more - "plovim morem, argonaut, prema čudesnim zemljama...žudim vidjeti iskupljujuću zemlju, zemlju moje čežnje", uzdiše Ulrichs. Tamo želi, zajedno s ljubljenim Antinojem, kojega je još Hössli opjevao. "S njim se upućuje rado prema blaženim otocima svjetskog mora... s njim bi on putovao do zemaljskog raja".

Kako je Nietzscheu kriptografski svojemu uslužnom prijatelju Peteru Gastu sa Sicilije pisao? Dospio sam dakle na "svoj rub svijeta", gdje, prema Homeru, blaženstvo prebiva.


Preveo s njemačkog Mario Kopić

- 20:46 - Komentari (3) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se