NEMANJA: SMIRENOUMLJE

subota, 01.11.2008.

U srijedu, 5. studenog, u 20. sati

Image and video hosting by TinyPic

Promocija
Image and video hosting by TinyPicImage and video hosting by TinyPicImage and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Prema proročanstvu španjolskog tv seks simbola upućenog u teorije zavjere smak svijeta se bliži, kozmička evolucijska metla pomest će kutove galaksije i očistiti je od neprilagođenih univerzalnoj inteligenciji srca i uma, i to, kako najavljuje i Lein san, na dan Ribarske noći u Mimicama. Leu boli briga za Smak Svijeta iz dva razloga: prvi je taj što se Ribarska noć u Mimicama ne održava još od rata. Drugi razlog je što se njoj Smak Svijeta već događa! Uvjerena da je njezin redateljski prvijenac kojeg je producent opljačkao potpuni fiasco, na dan projekcije filma hollywoodskim kupcima u Rimu, ona bježi u Brazil kako bi uz koktele zaboravila buduću tugu i shvatila smisao života (ako ga, izvan filmske industrije, uopće ima). Naravno, toliko je show-bizz drama queen, da kad bi joj Smisao Života glavom i bradom pokucao na vrata, ne bi mu otvorila, prezauzeta njegovim oplakivanjem. Pred očima joj lete fragmenti pripreme njezinog nesretnog filma, susreti sa zvijezdama iz vremena kad se i ona smatrala zvijezdom u začeću, glamour visokog budžeta, a zatim njegov krah. I dok Lea oplakuje i sudbinu svijeta koji nikada neće vidjeti nesnimljene scene njezinog filma o Znakovima i jeziku prirode koji bi nas vratio zaboravljenom praiskonu, u Rimu njezin film doživljava potpuni trijumf. Ocijenivši ga jasnim trilerom bez smušenih autorskih poruka, Ameri kupuju film i nude Lei ugovor za snimanje u Hollywoodu. Odnosno, ponudili bi joj ga, da je njezina agentica može pronaći. U potragu za Leom u Brazil kreću njezin muž i sekretarica Sandra jer Hollywood je svakome pa i njima passpartu za vječnost, a put u Brazil zgodan tropski odmor. No kako pronaći nekoga tko ne nalazi sebe? A možda je i bolje. Jer smatrajući se mrtvom kao redateljicom, Lea pokušava osvijestiti jednostavnu ženu u sebi u zagrljaju brazilskog seksi (budućeg) redatelja, čovjeka toliko egocentričnog da je za njega Kopernikova teorija laž: on je centar svijeta! U takvim se okolnostima život jednostavne Lei žene učini kompliciranijim od kompliciranog života redateljice, pa očajna na tren i zažali što Smaka Svijeta neće biti. Istodobno, Hollywoodski producenti šalju ghost writtera u Mimice, Leino rodno selo, da napiše scenarij kakav će se Lei svidjeti, tj. new age triller začinjen pričicom o Znakovima Prirode u koje, zaključuju pragmatično, vjeruju svi u Hrvatskoj. Muvanje čudnog Amera po selu u podsezoni jasan je znak i Mimičani ga pročitaju glatko k'o titlove Čarolije: tip želi kupiti zemlju i nekretnine po Mimicama, bogati će se zapadni turisti vratiti na pansione! Kako ne bi propustili mogućnost zarade, Mimičani odluče oživjeti Ribarsku noć! Smaku Svijeta naglo se počne štucati. A to je tek početak.

Roman scenaristice i redateljice Nine Mimice "Lea ide u Hollywood" za okosnicu radnje ima stvarne događaje sa i oko realizacije njezinog prvog cjelovečernjeg filma "Mathilde" . Susreti sa zvijezdama s kojima je surađivala ili je pregovarala o suradnji (Rupert Everett, Gerard Depardieu, Jeremy Irons, Stephane Audran, Goran Bregović, Harvey Keitel i drugi) dogodili su se upravo onako kako su opisani. Ostatak je fikcija.

Image and video hosting by TinyPic

O AUTORICI

Nina Mimica

Rođena je u Splitu 1967.
Od 1989 do 2006 godine živjela je i radila u Rimu.
U Hrvatsku se vratila 2006 kako bi sudjelovala u osnivanju Više škole filmskih umjetnosti i TV u Splitu, određeno kolegija filmskog scenarija i režije.

Obrazovanje

1986 - Srednja Umjetnička škola u Splitu, smjer novinarstvo
1990 - Filozofski fakultet u Zagrebu, komparativna književnost i talijanski jezik i književnost, Zagreb Hrvatska
1996 - Filmska akademija, smjer filmska i tv režija, (Centro Sperimentale di Cinematografia) Rim, Italija
1997 – Seminar Wim Wendersa: Filmska naracija, Rim, Italija
1998 - Seminar Syd Fielda: Filmsko pisanje i struktura, Valencia, Španjolska
2005 - Seminar brazilskih tv scenarista: Arhetipi kroz tekst i sliku telenovela, Rio de Janeiro, Brazil

Profesionalno iskustvo

- Scenaristica i redateljica cjelovečernjih filmova:

2003 – Mathilde – koprodukcija E.T. Fiction (Italia), Acquarious Film Company (Velika Britanija), Artč, Istituto de Cinema Catalŕ (Spanjolska), Zuta film production (Njemacka).

Uloge: Jeremy Irons, Stephan Audran, Miki Manojlović

Ministarstvo Kulture Italije dodijelilo je scenariju Mathilde nagradu za Film nacionalne važnosti.

2007 – Pescatori di stelle – koprodukcija Pixtar (Italija), 02 Production (Brazil)
projekt u fazi pripreme snimanja

- Scenaristica cjelovečernjih filmova:

2006 – Another world – Star Cinematografica (Italija) režija Marco Guidone
2004 – Imbroglio nel lenzuolo – “Italian Dream” (Italija) režija Vincente Arau

Ministarstvo Kulture Italije dodijelilo je scenariju Imbroglio nel lenzuolo nagradu za Film nacionalne važnosti.

2003 – La messa dell’ angelo – 02 Production (Brazil) režija Flavio Leandro
2000 – Tre giorni in piu – Cinemotion (Italija) režija Antonio Manzini

- Scenaristica i redateljica kratkometražnih filmova:

1997 - La Guerra e finita

Kandidiran za Zlatni Globus 1998
Nagrada za najbolji film, Festival di Bilbao 1998
Nagrada UN-a za promoviranje humanosti, Festival di Bilbao 1998

Uvršten medu najuspješnija ostvarenja u povijesti kratkog filma, sekcija Klasici, Film Festival Uppsala 2007.

Sudjelovao na 18 svjetskih filmskih festivala

Image and video hosting by TinyPic

1996 - Open house

Talijanski kandidat za American Academy Award (Oskar) 1996 u kategoriji kratkometražnog filma
Nagrada publike na festivalu Arcipelago3 , Rim, Italija
Nagrada za režiju na festivalu Archipelago3, Rim, Italija

Sudjelovao na 12 svjetskih filmskih festivala

1995 – E poi…

Specijalna nagrada Filmskog festivala u Locarnu

1994 – Tempo in prestito (u produkciji Serit produzioni)

Nagrada za režiju festivala Mediteran fest, Lampedusa

1994 – Pane e stelle

Nagrada za scenarij na festivalu Streetfestival Milano, Italija

1994 – Confessa Mitch

Nagrada za najbolji film, Bracciano, Italija

- Redateljica TV filmova i serija:

Distretto di polizia - produkcija Tao 2 za Canale5 2000
Nagradena Tv Gattom kao najgledanija serija Italije

Insulto – produkcija RAI Educational za RAI 1999

Peppe Carvalho – produkcija Solaris za RAI – second unit 1998

Un’isola d’inverno – produkcija FilmAlpha za RAI – second unit 1999

Avvocato Porta – produkcija Solaris za RAI – second unit 1998

- 1998/99 predavačica je Filmskog Scenarija na Akademiji vizuelnih umjetnosti, Siracusa, Italija

- 1998 izvanredna je predavačica Kratkometražnog Filma na Fakultetu društvenih znanosti i umjetnosti, University of Aarhus, Danska

- 2006 predavačica je Filmskog scenarija na Akademiji za Umjetnost, Rim, Italija

O Nini Mimici kao autorici kratkih filmova objavljena su dvije knjige:

The Art of the Short Fiction Film (1. poglavlje)
Autor: Richard Raskin
Izdavač: McFarland, USA

Nina Mimica, La guerra e finita. En filmbog.
Autor: Richard Raskin
Izdavač: University of Aarhus, Danska

Image and video hosting by TinyPic
O knjizi će govoriti izdavačica i urednica Vivijana Radman, teoretičarka književnosti Tatjana Peruško, producentica i glumica Sanja Vejnović, novinarka Snježana Vukić i autorica Nina Mimica. Ulomke iz knjige, uz autoricu, čitat će glumci Nađa i Filip Nola, a jedan od likova romana (plesačicu sambe na karnevalu u Riju) otjelotvorit će plesačica suvremenog plesa Ana Šaškor. Na promociji će premijerno biti prikazani ulomci iz filma 'Mathilde' redateljice Nine Mimice, u glavnim ulogama kojeg nastupaju Jeremy Irons i Miki Manojlović. Rad na tom filmu poslužio je kao okosnica romana te su, u tom smislu, Irons i Manojlović likovi iz romana.

Lea ide u Hollywood zabavna je priča o odrastanju vječne djevojčice u svijetu europskog šoubiznisa. Iskustvom 'trnja' i 'zvijezda' Nina Mimica se u romanu igra na duhovit i dinamičan način kroz lik redateljice Lee koja u svijetu glamuroznog besmisla pokušava snimiti film o smislu života. No Lea ide u Hollywood ne bavi se samo stvarnim događajima.

Autobiografska okosnica brzom se monažom isprepleće s fiktivnim (triler) radnjama na nekoliko kontinenata: u Hollywoodu, Texasu, Mimicama i Brazilu gdje svi traže Leu koja je nestala misleći kako je njen film potpuni fijasko. Žanrovski neobuzdana, Lea ide u Hollywood čita se lako kao što se lako gleda dobar film. Filmskim tehnikama, autorica-redateljica leti iz 'factiona' u 'fiction', iz sadašnjosti u prošlost, iz vremena u bezvremenu dimenziju, kao da je pripovijedanje dječja igra za odrasle, a njen cilj ostavljanje putokaza na kraju knjige, prema gore, prema pravim zvijezdama.

Autorica Nina Mimica odlično poznaje taj sjajni i mračani svijet, u kojem je živjela i radila 18 godina u Italiji. Nakon što je diplomirala komparativnu književnost i talijanski jezik i književnost u Zagrebu, autorica je kao stipendistica Italije diplomirala režiju na prestižnom Centro Sperimentale u Rimu te radila kao scenaristica i redateljica serija na RAI-u, snimala reklame, dokumentarne i kratke igrane filmove koji su osvajali brojne svjetske nagrade.

Njezin prvi scenarij za cjelovečernji film - 'Mathilde', 2003. talijansko Ministarstvo kulture proglašava Filmom od nacionalne važnosti te Nina dobiva najveću potporu u povijesti talijanske kinematografije za realizaciju prvog filma. 'Mathildu' koproduciraju Italija, Velika Britanija, Njemačka i Španjolska, zvijezde poput Jeremy Ironsa, Harveyja Kaitela, Jeanne Moreau pristaju glumiti u filmu ove debitantice smještenom u Hrvatskoj.

Image and video hosting by TinyPic


RAZNE RODNE STUDIJE


Nakon velike blamaže zagrebačkog Sveučilišta izazvane razornom akcijom Indeks, ja i moji rodijaci, kojih nije malo, odlučili smo da povratimo poljuljano poverenje u autonomiju Univerze, njen moralni i humanistički dignitet, kredibilitet i značaj, pa smo tako ocenili da je najsvrsishodnije za početak zasnovati neki novi studij, na ovim stranama manje znan i studiran, a u svetu naširoko prihvaćen, etabliran i uvažen, kao što je ovaj kojega smo se poduzeli znajući da će naše opsežno rodijačko iskustvo dragoceno pridoneti održivom rastu struke: u reč, rodne studije dobile su u nama snažnog promotora.

Na simposijumu posvećenom Nini Mimici, njenom imenu, liku i delu, održanom od 24.-27. srpnja ove godine u Cavtatu, pod nazivom: Mimice – razmeđa ili stjecište?, bio sam zamoljen da upravo kao portparole novorodnog studija održim uvodnu reč i predavanje posvećeno Ženi u opusu Nine Mimice.

Treba li da kažem da sam tu retku čast sa zadovoljstvom prihvatio?

Ninu Mimicu, možda tek reč, dve unapred, znam već gotovo tri desetljeća, još iz frankfurtskih dana prve emigracije, kad me je s njom upoznao Bruno Bušić. Sećam se kako je Bruno za nju govorio, onako, nazalno, kako je samo on znao: Šesna je mala, a?

I bila je šesna, još kao devojka, koja je tada činila svoje prve samostalne kreativne, intelektualne i karijerne korake: snimila je rani eksperimentalni low-budget film o kebab-pečenjarama u okolici frankfurtskog kolodvora, u kojemu neki besprizorni musavi glavonja ždere kebab na kebab, opsesivno i nezajažljivo, sve dok ga Tomislav Gotovac maskiran kao Captain America ne otjera od šanka prščući ga zelenom florescentnom tintom iz plastičnoga pištolja-žabe; za taj je preuranjeni uradak Ladislav Galeta kasnije kazao da je reč o ‘mrtvorođenoj lepoti’, koja buržuja u istim mah šokira i objasni. Film je igrao svega tri tjedna u okolici Dortumunda, izdašno financiran proračunom tamošnje crkvene opštine Sv.Antun Padovanski, a onda je zabranjen ukazom regnikolarnog ministarstva za prosvetu i bogoštovlje zbog opscenosti i rehabilitacije gurmanluka.

Moram priznati da vođen svojim danima i poslovima u ta vehementna vremena brzo gubim Ninu Mimicu iz vida, uostalom i sama je vrtirepka i ne drži je mesto, i susrećemo se tek desetljeće i pol kasnije, u baraci HDZ-a, gde me s njome upoznaje Slavko Degoricija, jasno, po drugi puta: Nina je u međuvremenu odrasla i zaboravila Čika Nemanju, barem do večeri koja je usledila u proplamsaju sveća i purpurnoj pospanosti baršuna i nežnih reminiscencija, i u to je vreme parafrazirala Leni Riefenstahl radeći na prvim promo-filmovima avangarde nacionalnog pokreta konca osamdesetih. Pogađate – ubrzo je nestala iz vidokruga, ostavljajući za sobom, kako je rekao Vlado Gotovac, pustoš Patrije, i tek je poneka vest ukazivala na njenu glamuroznu karijeru žene koja je izumila čekrk.

Treći put s Ninom Mimicom susrećemo se sada, na početku njene spisateljske karijere, a to je i razlog da nešto više kažemo, upravo iz perspektive rodnih studija, o ženama-spisateljicama, ženskom pismu i vanvremenoj temi odnosa teksta i tela.

Kao što je u diskusiji poznato, klasična velika katalogizacija žena i srodnih predmeta hi-fi Nemanje Cara Prvovenčanog, takozvana poslednja topika iz 1998., (Opšti uvod u ženu i izvod iz nje, Vittorio Klostermann Verlag, 1998.) žene-spisateljicu smešta na finalno, dvadeset i drugo mesto:

22. Spisateljice. Žene na rubu suicida, s one druge strane. Spisateljice se iz nekog neobjašnjenog razloga dele u tri skupine: u žene koje nama muškarcima nisu izazov, nego konkurencija, i koje nemaju dlake na jeziku osim možda prijateljičinu, dakle one koje pišu lezbijsku poeziju; princeze na zrnu graška: neurotičarke, one koje su postulatorno protiv i koje svaki kurac, a najviše kurac an sich smeta, kojima je neuroza poza i estetski a ne samo društveni gard, pa se sve što jest pretvara u izvor neobične afekcije a svaka njihova gesta ako ne u afekt a onda afektiranje, isprva neobično zabavno, doskora jednako dosadno; katatoničarke, koje prozirnobledih ruku, malih sisica i velikih podočnjaka, svesne prosečnosti, očajavaju nad spoznajom da gde nema invencije ima intencije, što ih polako ali sigurno odvodi u grob: sa svakim svojim pokretom sve se više sapliću, kao muhe u paukovoj mreži, ili jednostavnije: njihovo je prirodno stanište živi pesak! Žene koje žele biti spisateljice najvećma su u kardinalnom nesporazumu s vlastitom umetnošću i svetom u kojem žive: žrtve su krivoshvaćene mimetike, jer misle da je umetnost osveta životu pa opisuju umesto da žive - odatle taj trač kao žensko pismo; logos kao govor poprima specifičan mod ogovaranja, prestajući biti glasno očitovanje umske prirode čovjekove, i počinjući bivati poluglasno bezumlje - ne shvaćajući čak ni etičku dimenziju svoga čina: od njih se ne traži tell, nego samo kiss! To znači ne znati svoje mesto u svetu! Otuda: neumesne žene! Posljedica je da im se život pretvara u čeznuče, 'umiranje za...'; venuti, to je njihov egzistencijalni mod. Život, to je odgođena smrt, monotona agonija. Uzeti život u svoje ruke, znači ubiti se sam, ubrzati prirodan red stvari. Suicidalne, kažem vam, iako je zapravo mistično zašto je žena u blizini olovke i hartije zapravo pred – testamentom.
Žensko pismo = testimonijalna literatura one koja vas želi razvlastiti, nakon što je ionako razdala sve i pošla za nekim tko se predstavio kao Personal Jesus. Ako štogod iza njih i ostaje, ostavljaju to krivoj osobi.
To što poznajem žensku dušu, ne znači da sam ja tu zbog milosrđa. Za to je nadležna druga firma, konkurentska. (Ti, kao ljubitelj čoveka kome je Freud sakrio doktorat znaš da ja govorim kondicionalno, kadgod je reč o ženskoj duši!).
Jasno da spisak nije, ne može i ne želi biti konačan! Kad bih ga jednom završio - tu se moja sudbina ukršta s onom Guadijeve La Sagrada Familiae, koja bi se, kažu, dovršena urušila - prestao bih postojati.
Njetočka, mislim da je sretnija definicija koju predlažeš. One/oni kojima upravo diram sisisce, i one kojima ću dirati sisice. Štapom na daljinsko upravljanje. Ostale ni ne primećujemo, pa ni ne postoje, jer ako igde, a onda u erotskome svetu esse
jest percipii!

Svakako, na veliko traženje prijepomenutih štićenica, udovica i klikuša, nije zgorega u celini doneti tu magistralnu klasifikaciju:
1. Krave: Ima tako jedna krava koja uvek dođe kod nas kad imamo goste da moju mamu traži kafu...Iz knjige "Olovka piše srcem", a deca ne lažu! Barem ne o kravama.
Od krave treba razlikovati kravetinu, kao što se razlikuju konjina, idiot, i konjusina, onaj koji ne dodaje loptu na nogaču.

2. Pičke iz korporativnih komunikacija. Odnose se spram kučki kao šegrti spram majstora: korporativne komunikacije ovdje podrazumjevaju pripravu sendviča za domjenak firme koja se sastoji od dva stola i jedne telefonske linije.

3. Lucprde. Pandan ridikulima. Mani Gotovac.

4. "...i svih drugih prevarenih žena a i nje ...", G. Bregović. Prevarene žene, žasu. Tri banke, 6 propalih veza za vratom, pičke iz korporativnih komunikacija vladaju tržištem...depra. Xanax, žestica, nikotinizam.

5. Klikuše. Histerične krave koje šamaraju dječicu. Stoka.

6. Vučine. Poštene, brkate, ružne, simpatične pičke koje smo pijani pro bono karali između 19-23 godine po tulumuma, oduševljeni jer je pod kupaone pokriven medvjeđim krznom. Prije 19. od tolikog bi alkohola završili u bolnici, a nakon 23. karitativne pobude svaki će mlad, zdravi muškarac definitivno razlikovati od libidalih ispada.

7. Tuđe žene. Kao što je trač ljubav za daljnjeg svoga, tako su tuđe žene u zapadnoj civilizaciji ono što su pralje za brahmana: predmet najvećeg erotskog užitka, izazvanog transgresijom društvene zabrane. Tuđe žene redovito same traže vraga. Nije zabilježen slučaj da bi muškarac prvi započeo koketirati sa ženom nekog bližnjeg. Što traže, to i dobiju.

8. Žene muškaraca koji boluju od neofilije. Vrlo često nemaju ni malo razumjevanja za tu našu slabost, za to prokletstvo beskrajnog lutanja od jedne do druge, stalnog imperativa pronalaženja nove i uvijek nove, nedohvatne Žene. Stvarno su bezdušne!

9. Castelli-defekt: žene s tjelesnim nedostatkom. One koje smatraju da im kurac nekako pripada po prirodi, da i opet ne prizavam klasike psihoanalize. Malo me smaraju. Prije bi otjerao dete s trešnje, nego njih s kurca! Junkies.

11. One čije potpetice klokoču mramornim podovima Korporacija. Obožavam takve žene s jeseni i u zimu: tih me mjeseci čekaju rođendansko i božično slavlje, pa volim upoznati djevojku bez socijalnih ili financijskih skrupula. Bistre djevojke: na kraj im pameti ne pada žrtvovati svoju netom izborenu komociju, status i standard trajnošću veze; drugim riječima, već sam u vrijeme siječanjskih veleslaloma večan, svečan, lep: slobodan!

12. Djevojke u ljetnih haljinama volim. Komadi: novi modeli, proljeće-ljeto 2007.; nove linije, aerodinamične, glupe k'o kurac, čvrst k'o kurac. Mislim ono, kuiš. Ide jedno s drugim. Preplanule, opaljene. Nema tu ni govora o Nabokovu i tim spikicama: rave on, niš se tu ne pita! To su pneumatska pušenja, brale: o istom trošku centriraju bubrege, o kakvim se tu tlakovima radi. Možda se čak radi i o svojevrsnoj estetskoj pravdi: žena je najljepša kad izađe iz mora, govori lokalna predrasuda. Jasno, to je točno do izvjesne granice: do granice punoljetnosti. Jedna od velikih vrlina ove grupacije jest što je u formativnim godinama usred svijeta s onu stranu dobra i zla! Mi smo zaista zlatna generacija! Nigdar ni bilo kao ovih godina: djevojke su konačno postale ono što su, između ostaloga, voljele kod muškaraca: automobil, npr. Kao što s godinama sve snažnije aute vozim sve sporije, tako sve mlađe djevojke pristaju sve brže - bez oklijevanja, bez pitanja, bez predrasuda: bezbrižno. Bezobraznice!

13. Dottorese. Nevjerojatne žene, te liječnice! Toliko žrtvovanja, toliko učenja, toliko dežurstava, toliko skrbi...nema mi ništa boljega nego na nekoj humanitarnoj sezonskoj priredbi upoznati dvadesetosmogodišnju dottoresu s retorikom one koja je propustila sve ostalo: lekcije o povijesnim avangardama, kao i lekcije o načinu stjecanja bolesti kojima se predano bavi u Rockefellerovoj. Kakva mitska čudovišta, kakva kompozitna bića: pametne, a nesigurne, seksi, a sputane! Nevjerojatan je također taj ambivalentan zahtjev da što duže govorite o hrvatskom suvremenom slikarstvu, a da opet, ako je moguće, što prije pronađete zajednički jezik, dakle da ušutite i eventualno zamumlate! Divne žene. Štoviše, predivne: imaju toliko obveza i do te su mjere predane znanosti i brizi za čovječanstvo, da je svaka normalna veza s takvom ženom po definiciji nemoguća. Jer, žena ipak treba po povratku s posla skočiti po dijete, skuhati, pospremiti...ne znam kaj sve tu spada, nikad mi otac nije dozvolio da pitam mamu što su to kućanski poslovi. A valjda nekaj rade, kaj ja znam!

14. Pletilje. Prostodušne piljarice koje se izražavaju u rečenicama bez zareza, a jebu u mraku. Sa suprugom, jasno. S vama, njegovim kumom, čine to iluminirane jasnom spoznajom o zabranjenom voću kao izvoru užika, ili kako bi velečasni Jambrek kazal': grijeha. I kao što je za Sv.Augustina od smrti gore vječno umiranje, tako ni one ne mogu svršiti, nego svršavaju. Mislim da ovdje ima dovoljno djevojaka vičnih jeziku i njegovim finesama da znanstveno sankcioniraju ovu suptilnu razliku. Pletilje su rijetke u našim krugovima, iako su Junakinje našeg doba ili točnije svijeta: Hrvatska je i vremenski i prostorno u tranziciji, između sela i grada, u Predgrađu. Pletilje su djevojke s Klake i ne ćete ih sresti u Bogovićevoj, jer ona zamuckuje u susretu sa stilisticom (pičkom kaj prodaje robu šveranu iz Turske, op.p.) 'Escade'. Zato živnu predveče, kad atavizmi čijanja perja i etnografsko i folklorno nasljeđe njihovih majki i pređa provre u druženju s Ankicom i Zlatom iz susjedstva: uz priče i šale vrijeme brže prođe, a vikendom, kad Mirko s dečkima prejde u lov il' ribičiju, nađe se vremena i za takav mahnit i molećiv seks, da je iskrenom ljubitelju dobre knjige često puta neugodno priznati samome sebi da život piše romane, zapravo!

15. Žene pod haubama: Preteča Interneta iz predmaršalmekluanovskog vremena kad je svijet bio tek lokalno s(ij)elo. Žene pod haubama nisu žene, nego state of mind, ako se tako može kazati, a ne može, budući da je riječ o glavama, i to ženskim, pod haubama. Žene su inače u kombinaciji s haubama dobre jedino poziciji opisanoj u Springsteenovom 'Riveru'. Ovako, izložene cirkuliranju i vlađnog zraka, sapete viklerima, bombardirane infomracijama "Glorije" i susjede Mile koja interpretira kolumnu Žuži Jelinek, žene nemaju ama baš nikakve šanse zadržati minimum dostojanstva: to je vjerojatno najniža točka moralne depresije homo sapiensa: žena pod haubom! Pandan: mušarac pod haubom: vikend-automehaničar. Jezovito.

16. Žuži Jelinek. To je oblik života koji izmiče svakoj klasifikaciji. Hrvatski alien. Stvor koji je Stvar: nešto Tuđe što treba odstraniti iz svake žene, poglavito vlastite! Amoral kaj se zdošel. Kulturalna suprotnost fortune-cookiea. Savjet Žuži Jelinek prednovogodišnje je razočaranje malog Sarajlije kojemu je hodža objasnio da je Djed Mraz šejtan! Početak njena govora, trenutak je kad se u kino-dvorani pale svjetla! Fajrunt svijesti.

17. Prijateljeva mama. Ta je vrst žena iščezla. Kao i srednjoškolske profesorice. Kristalna kocka vedrine. Kinetički citat duplerice. Čisto prekoračenje: žena kao žensko, žena kao zrela žena, žena kao Učiteljica. Podvrsta tog rodnog bića je Susjeda. Žene koje nas kuže. Žene koje nas (m)uče.

18. Obrat koji vas očekuje: kćer najboljeg prijatelja! Isuse, kako vrijeme leti! Podsjetnik na vlastitu smrtnost. I na Selimovića: prestar za rock'n'roll, premlad da umreš! Vrag je u tome što kćeri naših prijatelja ulaze u fazu: prijateljev tata. Prijatelj, to je vaš sin! Kćeri mojih najboljih prijatelja, i moji su najbolji prijatelji, ili tako nekako nakon boce Bushmillsa, over rocks, što se može kojekako shvatiti kad je čovjek pijan.

19. Eye-contact: Trenutak u kojom i vi i nepoznata konobarica u restoranu uz autocestu kojom još 4 sata morate voziti do Muenchena shvatite da bi u nekim drugim okolnostima, da nema svih ovih ljudi među kojima su i vaša žena i njezin šef, srušili restoran do temelja, što ćete i učiniti prvom sljedećom prigodom organiziranom uglavnom zato da biste se zaustavili u restoranu na 4 sata vožnje od Muenchena kako bi pola stoljeća nakon II. Svjetskog rata srušili još jedno germansko zdanje. To je situacija inverzna Lost in translation: ovdje se sve podrazumjeva! Situacija je moguća i na kiosku pred kućom!

20. LoliGoth: Nerazumljiva bića iz druge Kulture/Civilizacije/Galaksije. Žene/suveniri Dalekog Istoka. Zamislite da se nađete u situaciji u kojoj bi se za vas zainteresira autentična gejša ili plesačica balijskog Sanghyang Jaran plesa! Uputstvo: vladati se kao primitivni ignorant! Ta, što vam je alternativa!? Biti pervertit, žudjeti da se bude objekt užitka nekog nerazumljivog drugog koji, da stvar bude gora, izaziva respekt?! Užasna li osjećaja, to prepuštanje nepoznatom! Kao da se upucavate tokijskoj goth-Loliti! Nevjerojatna situacija u kojoj se možda jedini put u životu nalazite pred ženom bez ikakvih motiva: gotovo bez potrebe! A ako ona i postoji, ne možete je sebi objasniti a da ne posumnjate u vlastiti svjetonazor.

21. Wanabee bee: Reaktivno formirane devojčice. Tko o čemu kurva o poštenju, vojska o skraćenju. Lenjima se stalno nešto radi, neurednima čisti. Tako bi i one stalno činile dobro, jer je to dobro: htele bi plivati s Nelsonom Mandelom i dupinima! To su devojke koje vam jednom tjedno operu suđe, i odmah zahtevaju tapšanje: vidi kako sam ja marljiva! Uoči me, barem kao skromnu, glasi paradoks njihove definicije. Nakon kratkog vremena provedonog s njima ubrzo postajete Katolik: one su zoran primer da ima netko tko sve vidi i vodi precizno Knjigovodstvo: ja sam ti skočila po novine, skuhala čaj, gledali smo triller a ne romantičnu komediju...u duši: kelnerice! Stalno nešto zbrajaju, pri čemu imaju sitnoračundžijsku dušu mlade konobarice, koja bi da vas prevari za lovu koju bi ionako dobila kao - bakšiš! Kao i sve žene, one imaju dvostruka merila zasnovana na univerzalnom antroplooškom bugu: naše je sećanje općenito selektvnoga karaktera, jer s jedne strane olako zaboravlja tuđe zasluge, dok je s druge "smešna lupa koja sitne stvari uveličava". U pravilu imaju sestru koja je bila očev miljenik: vape za pažnjom i pohvalom, jednom rečju. A vidi mene..., njihovo je geslo. Nakon što se malo pripijete u društvu i oteža vam jezik, redovito poželite da ih udarite bocom po glavi, koliko te žene laju; jasno, odustajete, ne toliko zbog vina, koliko zbog prilike da se vaši prijatelji uvere u veličinu vaše Pasije: tko je nju poznavao, ni pakao mu neće teško pasti!

Mišljenja sam da u svetlu rečenog roman Nine Mimice "Lea iđe u Hollywood" predstavlja rukavicu u lice ustaljenim kulturnim obrascima pomanja onog ženskog u regionu i južno, prema Bosporu i Dardanelima. Nadam se da će tako biti shvaćen i ovaj moj poziv na javnu diskusiju, u Booksi, 5. ovog meseca, u 20. časova. Živeli!

- 18:49 - Komentari (7) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se