NEMANJA: SMIRENOUMLJE

subota, 18.10.2008.

María Zambrano

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Znamenja, sjemena

Svjetlucaju u noći bića, kroz svjetlo svijesti koje tu noć ne rastjeruje, znamenja, znamenja carstva matematike, kao i figure drugih carstava, carstva svetoga ili onoga što tomu poglavito teži. Prizivlju, prijeteći pretvoriti se u opsesije, ištu da budu protumačena; nameću se kao postaje kroz koje treba proći, kao koraci koje treba izvan ili onkraj puta napraviti onaj tko ga je unaprijed ocrtao, samo svojim nejakim umom. Kruže i prevrću se ta znamenja u figurama umjetnosti i u onim figurama koje vidi onaj tko ima vizije. Mnoge su od njih fantazme nečega - bića ili događaja realno promatranoga u svakodnevlju - promatrane realno, ali ne i istinito. I njihova vizionarska figura tako proganjana kao neprimijećena istina, kao um ostavljen lebdjeti u zraku.

Znamenja, figure, izgledaju kao klice uma koji se skriva kako bi dao signale života, kako bi privlačio; razlozi života koji, prije nego što polože račune, što mi obično držimo jedinom zadaćom svakoga razumijevanja, pa i samog uma, i prije nego što pruže neki oslonac objašnjenjima za ono što se dogodilo i ono što nije, ištu da se podigne pogled prema onome prvome, stvaralačkome umu koji u čovjekovu životu skromno - prikladno - mora biti um oploditelj.

Sjemena su dakle ta znamenja i figure jedne spoznaje koja zahtijeva i koja biću što ih promatra obećava da će se njegov život nastavljati i odvijati. U okviru su naše racionalističke tradicije već stoici zborili o "logos spermatikosu", "seminalnom umu", što je izražaj koji nam sada izgleda tako rječit. Jer riječ je Um puno izgubila, puno se potrošila kada se pretvorila u apstraktnu riječ da bi postala vjerni prijevod za "logos". Isto se zbiva i s terminima "sjeme", "klica", jer se danas odnose isključivo na biologijsku stranu.

Prirodna znamenja

Pozornost posvećena neljudskim znamenjima kod povijesnoga čovjeka zarobljena je u pozornosti koja se posvećuje okolnostima, a da se i ne zamjećuje kako okolnosti mogu ponuditi stanovito otkriće u pogledu elemenata što ga oblikuju i od nas ištu "da ih spasimo", kako kaže Ortega y Gasset, koji ih je "otkrio" kao čuvare uma kojega treba spasiti od okultnog logos-a.

I tako treba zateći sebe sama u čuđenju pred bjelodanošću prirodnoga znamenja: figura utisnuta u krila leptira, u list biljke, u krilca insekta, pa čak i u kožu onoga nečeg što gmiže između svih bića i života, jer sve što ovdje živi na neki način puzi, vuče se, ili ga život vuče. To su znamenja koja ne mogu činiti oznake, niti upozorenja. I obratimo li se tom upozorenju čistog osjećaja koje u svakom čovjeku živi obavijeno zaboravom, pokazuju nam se kao figure ili kao znamenja utisnuta iz velike daljine, i iz velike blizine, znamenja univerzuma.

Promatrani samo iz osjećaja, ta znamenja nas vode, ili točnije vraćaju u jedinstven mir, u smirenost poteklu otuda što smo u tom trenu sklopili mir s univerzumom, a to nas vraća u naše iskonsko stanje stanovnika jednoga univerzuma koji nam nudi svoje prisustvo, sada stidljivo, kao sjećanje na nešto što je već prošlo; na mjesto gdje smo živjeli bez nakane da posjedujemo.

Je li se ikada dogodilo da ljudska bića ne žive ni u jednom gradu? Jer već i špilja, i rudimentarna sojenica može biti gradom. Grad je sve što ima krov. I s krovom, vrata. Prag i vrata, sobu gdje samo njezin gospodar i njegovi, oni za koje on kaže, mogu ući, ma kako oskudnu zaštitu pružala. Taj je čovjek već iscrtao razgraničenje između svojega života i života svemira, granicu.

Obožavanje mjeseca - kukuta

Ne ograničuje se utjecaj mjeseca na carstvo voda, ona gospodari i šumama i ima vlastito nebo.

Mjesec stvara vlastito more samom svojom pojavom, napose ako se uzdiže ponad grada. Nad njegovo carstvo - šumu - rasiplje se slobodno, on jest On, on sam, izgubljen, pobjegao iz kuće Oca ili podčinjavajući se njegovoj naredbi da tako luta i gospodari istodobno. Vitak i buntovan, prevratnik, prolazi kroz svoje mijene točno, to mu je sve što je dobio od sunca budući je želio vlastitu, različitu orbitu, i on sasvim jasno pokazuje pokornost, jer je njegovo zrcalo. Velikodušan, neumjeren, nestaje, reklo bi se, odražavajući svjetlost i bacajući je, željan davati i biti primljen, željan voljeti, a još više, izgleda, biti voljen. A želja biti voljen, prisutna u svakom biću, može se umiriti samo kroz idolatriju, kroz otuđenje, kroz samo ludilo rođeno iz nemogućega obožavanja. I ona, božica Luna, Artemida, divergentna sestra Apolonova, odražava i tu žudnju biti voljen do otuđenja, do opijenosti, do ekstaze, kao što se zbiva s ljubavlju prema obožavanom apsolutu. Obožavani apsolut koji nije baš bog Apolon, relativan kao i svi bogovi koji su služili svjetlosti prije nego što se sama svjetlost rodila ovdje, na zemlji. Sluge su, nedvojbeno, uvučeni u cijelu svjetlost i u njezinu riječ, svi ti bogovi i figure svjetlosti.

Mjesec asimilira svjetlost sunca, toga sunca koje se zacijelo ne poklapa s rimskim Febom, sa suncem. Apolon donosi hiperborejsku svjetlost, nad-sunčanu, iako ovdje na zemlji nju daje sunce; jedno sunce koje nikad ne zalazi. Jedan događaj koji se odvija tamo na polu, na točki nenaseljivoj nakon katastrofe koja je iskrivila os planeta. To je svjetlost koja je ostala od ranije; svjetlost izgubljena za stanovnike zemlje koje poznajemo i koje je bog Apolon dovozio u svoju izabranu zemlju - drevne Delfe - periodično, pokoravajući se tako zakonu posvemašnjeg skrivanja, pojavljuje se u svojim mijenama u opadanju, u porastu, puna, željna rasipanja svjetlosti koja nije njezina i koja nju posjeduje. Gospodarica u posjedu ljubavi koju krade, sna koji izmiče, bdijenja kojemu prijeti ludilo, prije nekoga bola nego bolesti, pečat njezine svjetlosti, proizvođačica otrova; blijedih otrova, slatkih, od kojih se pada u san. Bez vatre. Jer njezinu svjetlost valja prepoznati po tomu što je čista od sunčeve vatre, vodena svjetlost bez snage sunčeva škorpiona, koja nedvojbeno stvara, i ostavlja svoj potpis na bolima kao što je ona u srednjovjekovlju zvana "Feu sacre", Sveta vatra. Potpis na glatkoj koži škorpiona kojega sunce pušta možda kao znamenje svoje snage, svoje osvete zbog tolikog života i tolike vatre koju nam daje.

No mjesec sam nema vatre, privlači, u svojoj nesavladivoj žudnji da bude voljen, na uštrb bića koje ga gleda i koje se za njega vezuje, privlači ga sebi, vodenom moru koje stvara njegova svjetlost; to je svjetlost nalik mliječnom putu što je možda ono što on više nije, odvojivši se od neke galaksije za kojom je i dalje nostalgičan - jer, on je Galateja, prema mitu, jednom od onih nepogrešivih mitova iz grčke poezije. A tko se u mjesecu gleda? Tko ga voli toliko da u njemu ostavlja svoje biće? Možda sveta biljka - kukuta. Kao na koljenima, kukuta na čitavom polju okreće prema iskošenom mjesecu svoj blijedi cvijet kao zamišljeno čelo, kao čelo iscrpljeno mišljenjem. Možda željna biti svjetlosna biljka, kukuta, Lunina trava, kleči pred njim i gleda ga. I kao oči postaje cijela kukuta koja nikako da stekne svoj pogled, odsutan, opijen prisustvom mjeseca koji je konačno pronašao svoju biljku, svojega biljnog obožavatelja, bez kojega nijedno božanstvo u kozmosu ne postaje potpuno božanstvo. A ako ga neko božanstvo i nema, to je iz odricanja, s elegancijom koja se čak i kod bogova pokazuje kao odricanje od nekoga od svojih atributa.

I kada je vidimo takvu, na koljenima i rasijanu, kukuta pokazuje jedno lice koje se na njoj otvorilo. Njezin cvijet dostiže veličinu lica ljudi koji se mole, lica koje, zajedno s ispruženim i raširenim rukama, samo što se nije odvojilo od svojega tijela. Ali, oni se mole na rubu ekstaze, dočim je bijeli cvijet već ušao u ekstazu, u tu vodenu i jantarsku svjetlost koju luna kao da isijava samo za nju; naslikanu svjetlost, reklo bi se, u koju nije moguće ući. Čak i ako se nađemo okupani tom svjetlošću istodobno kad i kukuta, ona, taj rastopljeni jantar, ta bitna svjetlost kao nijedna druga svjetlost u prirodi, neće nad dodirnuti.

Već se ćuti da od te svjetlosti, guste kao tijesto, na kojoj cvijet kukute ulazi u svoju ekstazu, pa do otrova, ima samo jedan korak. To je otrov koji cvijet šalje u stabljiku koja ga nosi, kao koncentrirana srdžba prema onomu što se neće povući iako se povija, i što dalje nosi biće koje obožava mjesec, preplavljeno njegovom odraženom svjetlošću. Svjetlošću koja je samo svjetlost, bez vatre, pravi odraz dalekoga i tuđega sagorijevanja. Hladno pada lunarna svjetlost tražeći, možda, ponajprije, kako da se upali, a pali samo blijede cvjetove koji, otvorivši se preko svake mjere, pokazuju svoju bijelu utrobu, kao kakva šiška koja se otvorila i samo što se nije raspala, nestala pomiješana s tom svjetlošću gustom kao tijesto; kako bi se zavazda smiješala s njom. I miješa se pretvarajući tu supstanciju odražene svjetlosti u smrtonosni otrov. Čudan otrov nastao iz mira toga svijeta koji ni po danu ne može biti nevin, jer gleda, pa se čak i pomalja kroz rešetke prozora koji bi lako mogao biti prozor neke ćelije, željan kao misao koja to ne postaje, jer joj nedostaje iskra prijeko potrebite vatre. Bijel i sve više bijel dok se širi onako nalik na moždanu masu, nudeći se kao svetica, obećan svetosti smrti pročišćene i iskupljene samim činom mišljenja. To je događaj koji ona, kukuta, kao da nije zaboravila, niti ikada može zaboraviti.

Meduza

Pala je naposljetku pod Perzejevim mačem glava Meduzina. Je li možda imala tijelo? Nije to moglo biti tijelo od krvi i mesa, čak ni onakvo kakva su tijela morskih bića. Iz njezine "krvi" na zemlji se rodio Krisaor, zlatno biće, kako i samo njegovo ime ukazuje, konjanik. I krilati konj. Pegaz. Nisu bili baš sa zemlje. Obećanje toga neobičnog stvorenja naviještalo je možda neko drugo carstvo u kojemu je nešto moralo opstati u moru, ili možda ne, podrazumijeva li se da je more ponor u kojem život čuva klice, skice, sheme još nestvorenih stvorenja, i gdje istodobno postoje oni stvorovi koji se ne mogu roditi barem u ovom poretku vremena. Bića ili prijedlozi bića potrebnih jednom nezamislivom poretku koji ih čeka. Opstati ili ostati isto, podrazumijeva li se da su gorke vode i dalje mjesto gdje je život moguć bez većega određivanja, niti uvjetovanja, osim da to bude nešto živo.

I ljepota Meduze, nedorasla stvora, i dalje će biti samo žarište straha, njegovo izvorno središte kroza sva vremena. Figura moći koja opstaje na ponoru voda kako bi još trajala, plodna od boga samog, kralja Oceana, svojega pretka. Kasnije se već glava Meduze ukrašena krilima, poput Pegaza, pojavljivala kao čuvarka Donjeg svijeta poradi apsolutne čistoće za kojom su tragali neopitagorejci u podzemnoj bazilici koju su sagradili a da nikada nisu mogli koristiti je u Rimu, kako kaže Jérôme Carcopino.

I ovdje i sada, u moru, životinja nazvana Meduza daje nešto nalik na ispražnjenu lubanju: membranu koja podsjeća na pia mater ili na dura mater, omotače našega mozga. S njezinih rubova vise niti koje prenose ono što ta cerebralna shema mora znati, obavijesti o manjoj ili većoj gustoći voda kroz koje prolazi. Shema, dakle, živčanog sustava, također nepotpunoga. Šupljina mozga i treperave niti koje vise kao neka kosa. Živčani sustav, dakle, koji se još nije otjelovio ili je već ostao bez tijela. Za običan pogled koji bi obuhvatio to stvarno prisuće - izvan znanstvene spoznaje - jest vizija dalekog podrijetla sjedišta osjećaja i mišljenja, ili jedne nakane koja je zaustavljena, jednoga živčanog sustava i mozga, skrovište drukčijeg načina mišljenja. Budući nema naznaka i smislova u toj živoj Meduzi, običan neznanstveni pogled može predosjetiti nešto nalik na sjedište ili nakanu jedne čiste misli koja ne prima ništa osim onoga što se tiče mjesta kuda kao čisto biće, biće misli, prolazi, kao neki neosjetljivi strateg.

I to stvorenje koje nema ni najmanji kostur savršeno se uklapa u okamenjivanje koje je izazvala Meduza iz mita, istodobno daleko i od kostura i od mesa. Je li se ona oslobodila straha koji je njezina božica izazvala? Obje su figure iskonskog straha od ponora. Figure sna.

Strah dolazi, kao i sve prvobitno, iz sna i iz sanjanja. Iz iskonskog sna koji toliko često širi nerazumljiv i posesivan strah i nadu. Taj san koji dolazi iz samih početaka samo oslobađa, zato što pokazuje i dopušta da se osjeti ono što postoji u miru jave, pa čak i u onim rijetkim smirenjima koje dopušta povijest i koji čine dio njegove moći zavođenja. Strah se obrušava na onoga tko ga u snu udiše, obuzima ga kako bi ga odmah potom uzeo pod svoje, zaustavljajući njegov dah, okamenjujući ga. Ili ga barem čineći nepokretnim. Također, noseći ga u drugo carstvo, ono u kojem jedino postoji življenje, nastavljanje života ili, naprotiv, nudeći mu drugo carstvo u kojem nema mjesta za predodređenje, gdje se zato izbjegava strah koji dolazi od početaka. Tako se čeka na misao, ona može biti kao neki neznanac koji kuca na vrata ne dozivajući i koji govori ne izgovarajući ni riječ.

Slika morske Meduze budi, na nepristupačnom dnu voda snova, želju i strepnju pomiješane, potekle iz misli kojoj osjetila ne pritiču u pomoć, niti je uvjetuju. Apsolutne misli, kojoj ne bi pritekli u pomoć ni mišljenje - napor i napetost mišljenja - niti vrijeme. To bi prije bilo jedno znanje, znanje o vremenu, o vodama vremena, a ne samo o ponoru neodređenog i neodredivog rođenja. Apsolutno znanje koje bi, pojavivši se ovdje, imalo samo potrebu da primi vijest o mjestu gdje se nahodi njegov sud; znamenja njegova prolaska kroz mora vremena, kako bi ostalo u područjima koja mu omogućuju da ne potone, i da ne bude izbačeno. San koji je možda formuliran filozofijski. Daleko od toga da je ovo izrečeno kao apsolutna osuda toga filozofiranja. Filozofiranje se ne može optužiti za to da izvlači nadu - iako se to ovdje ne može provjeriti - iz ponora iskonskog straha. Štoviše, na ono malo čistina u povijesti, filozofijsko i pjesničko mišljenje vjerovali su da se moraju usuditi dati obličje - određenje - onomu što se kreće u neodređenosti, Skrenuti pogled prema osvitu grčkoga mišljenja, prema "apeironu", prema neodređenome odakle "pravda bića" ističe sve stvari koje jesu, koje jesu za sada, podrazumijeva se.

Oči noći

Možda u životu nije vazda bilo, a u ljudskom biću napose, toga sljepila koje kao da je urođeno, zajedno s mogućnošću da se kreće samo od sebe. Sve što je živo kao da je slijepo. Mora biti da ono vidi prije i poslije, ali nikada baš u trenutku kada se kreće, osim ako u tomu nije uspjelo nekim posebnim umijećem. Vid se javlja u pripremanju viđenja: treba gledati, i to određuje neko zadržavanje koje uobičajeni jezik prihvaća: "gledaj vidjeti..." znači: zastani i razmisli, pogledaj iznovice i pogledaj sebe sama istodobno, ako je to moguće.

Kad ovo početno sljepilo određuje postojanje očiju, to što je morao otvoriti se jedan organ namijenjen gledanju, isto onako konsupstancijalan sa životom kao i život sa svjetlošću. I očiju nema dostatan broj, i pri tome, manjka im jedinstvo. I ma koliko ih bilo, one opet ne bi omogućile živom biću da samo sebe vidi, makar tek kao tijelo. Onaj tko gleda odjednom je slijepac koji ne može vidjeti samoga sebe. I tako vazda hoće sebe vidjeti kada gleda, i istodobno osjeća da njega vide: da ga vide i gledaju bića kao što je noć, tisuće očiju koje mu toliko govore o jednom vidljivom, tjelesnom biću, koje utoliko više slijepi što se više prekriva svjetlucavim osvjetljenjem. I govore mu o nekoj tami, o velu koji prekriva nikada viđenu svjetlost. Svjetlost na vlastitom vrelu koja gleda sve prolazeći kroz različite točke, svjetlucave oči njezina lica, jer kada bi se otkrila, spržila bi sva bića i njihov život. Svjetlost sama, koja mora proći kroz tamu kako bi se pojavila pred onima koji se pod tminom živi naslijepo kreću i traže viđenje koje bi i njih uključilo.

No, potom se spuštaju slijepa krila noći, padaju i pritišću - kad su već krila - onoga tko živi usidren na zemlji. I sjena tih krila vazda će lebdjeti nad glavom bića što čezne za viđenjem koje će ga vidjeti, i što prekriva svoje oči velom kada, potaknuto tom čežnjom, gleda.
I nemaju li ta krila noći svoju oprečnost u hitrim krilima rođenja dana i njegova smiraja - u plamenu, vatri koja toliko miriše na prijetnju?

I pojavljuju se krila Kerubina, posijana bezbrojnim, svjetlucavim očima. Jedno biće iz visina, iz unutrašnjosti nebesa svjetlosti, koje ovdje možemo vidjeti samo kao sliku; kad podigne krila, kad povije glavu, kad svetim strahom potisne čežnju za potpunim viđenjem u svjetlosti koja svjetluca u očima noći.

Jedinstvo i slika

Slika, čak i promatrana sama po sebi, mnogostruka je, premda bila i sama. Svijest je održava znajući da je to slika. I mogućnost se otvara pokraj nje, mogla bi biti različita i možda jest tako, onako kako se pokazuje. Njezino apstraktno biće ne daje joj postojanost, ponajviše kada joj se pridruži neki snažan osjećaj. I tada se uzdiže do ikone: ikone stvorene ljubavlju, mržnjom, samim pojmom, napose kada slika u sebi sadrži neki cilj.

Točka

Kad je već bivanje prepušteno vlastitom protjecanju propada, svijest ga mora svako malo uspravljati. Nasamo, ono stalno pada i skreće sve dok se ne izgubi iz vida, padajući ispod razine vremena i ne-bitka: kao palo u prošlost, ili kao pokopano na pola rođenja, ili kao larva misli.

Spominjanje budućnosti bivanja koje prolazi kroz ljudsku osobu i koje mu je kroz nju dano, nije dostatno da zadrži to opadanje. Određena svrha samim svojim prisustvom u svijesti dostatna je da u beskrajnoj rijeci "doživljaja", a posebice onih koji su povezani s događajima koji se tiču osobe, ne dođe do opadanja. U načelu, događaji ne održavaju osobu, barem joj izgledali i kao povoljni. I pretjerana lakoća pogoduje neosjetnom opadanju same osobe. I sreća je može odvesti, kao i nesreća, do rubova vremena.

Jer prisutnost budućnosti, rijetko kada potpuno, miješajući se s tijekom napola formuliranih misli, osjećaja u začetku, zbrkanih osjeta, lako se utapa u struju vremena. Pa čak i svrha može polako nestajati, pretvarajući se u prošlost neosjetno, primajući kvalitativne poruke iz prošlosti kroz prazninu koju ostavlja njezino neispunjavanje. I tako se rastvorena svrha pretvara u mogućnost. I mogućnost teži iščupati se iz sadašnjosti, ispariti, ili zgusnuti se u "ono što je moglo biti". I mora slijediti neki razlog, neko posredovanje između svrhe koja dolazi iz visina i daljina budućnosti, utoliko veća ukoliko je presudnija, potpunija, ta svrha i to postajanje u kojemu se osoba bori, a koja teži preplaviti je. Neki razlog, apstraktan izvan svake dvojbe; štoviše, idealan. Jedinstvene prirode, nesvodljivoga, nerastvorljivoga, nerazgradljivoga prisustva. Bez figure i bez forme, osim ako ne ukazuje kao kakav znak na nesvodljivu jezgru svake čiste forme; forme po sebi, i ničega više.

Forma jednoga, ako ju je jedno ikad imalo, u kojoj se savršeno podudaraju bit i forma: identitet. Forma identiteta kadra biti posrednikom, točkom posredovanja.

Neuhvatljiva, točka obilježava, pokazuje, ustanovljuje ne prizivajući raspru i ne izazivajući svojom prisutnošću - barem u prvom trenu - bilo kakav zakon. Ono što ona predlaže jest nešto nalik na mogućnost nemogućnosti, nevjerodostojnost istine, znamenje bitka koje ne može biti pomiješano sa stvarnošću niti ući u nju, ali koje je privlači i održava. Stvarna sjena nekog dalekog, nepredstavljivog središta. Točka ne predstavlja ništa, ona je samo svoja pojava. - Dualizam sadržaja i forme jest onaj koji omogućuje predstavljanje i kada se u nekoj figuri umjetnosti ili života poklope, predstavljanje biva poništeno, premda se radilo i o predstavljačkoj umjetnosti ili o ljudskim figurama nabijenim predstavljanjem. - Točka naprosto jest. Ona nije ni uzrok ni učinak, niti onome tko je gleda ukazuje na bilo kakav smjer kojim treba poći. I onaj tko se na točku oslanja odvaja se već samim tim od bivanja koja ga obavija i samo što ga nije preplavilo. I tako se on na posljetku nađe u položaju da ga ona održava, kao da je točka ne samo ono što nije, nego i ono što naizgled negira: jedno mjesto.

Mjesto je po definiciji prostor u koji se može ući, ili u kojem unutra ima nečega ili nekoga. A u točki nema ničega unutra, niti ona išta može primiti čak ni na tren - tren koji predstavlja njezin ekvivalent u vremenu. Ona dakle naviješta mogućnost da se živi bez mjesta; bez ikakva mjesta, u posvemašnjoj odvojenosti. A ako to ne traje, ne znači da i ne postoji. Ili da barem nije neka vrsta predvorja ili vestibula. Kao najava jednog načina života u kojem se transcendencija dovršava.

A to što takva nemogućnost ne traje, dvostruka nemogućnost ulaska u čistoću točke ili u čistoću življenja bez ikakva mjesta, koja se odmah otkriva, koja je postojala stvarno i istinski, ali bez trajanja, nju niti opovrgava, niti je devalvira. Naprotiv, otkriva jedan način života koji se ne prostire u trajanju. Življenje koje se ne umnožava. Čisto življenje kvaliteta ili biti života bez kvantiteta i bez mjera. Ogromnost življenja samog, samo življenje. Kao neko proročanstvo života odvojenog od svojega prostiranja, svojega trajanja: od mjesta, od prostora-vremena, od neizbježnog odnosa koji svaki život održava s uzročnošću, odnosno koji prati svaki život. Pokazuje proročanstvo života uzdižući se iznad kategorija koje ga održavaju i opkoljavaju; koje taj život i razdiru, jer ne uspijeva ga zadržati spašavajući ga od propadanja, od onog propadanja što ga svako bivanje nosi sa sobom.

Osoba koja kroz takvo iskustvo prođe, ostaje sa znanjem o življenju koje izmiče uzročnosti, koje je iznad lanca uzroka što po svom nužnom i predvidljivom slijedu kao da održavaju protjecanje postajanja. Ali se u stvari jednoga dana pokaže da ga oni stabiliziraju, ovjekovječuju, ne spašavajući ga. Uzročnost u protjecanju života čini neprolaznom njegovu ograničenost i praveći mu korito čini da on traje beskonačno, stabilizira ga u ravnodušnom trajanju, podvrgnutom neodređenoj potrebi za transcendencijom, nepredvidljivosti transcendiranja.

Fiksna točka pomiče se sama od sebe. Odvaja se od svake razine, a da to njezino premještanje ne stvara nikakvu crtu, niti obilježava pojavljivanje neke druge razine. Oslobađa se u svojoj samoći, oslobađa sebe i pojavljuje se zajedno s njom. Izvan je prostora, a da se time ne nalazi praznini, ne postaje šupljina niti nešto što joj pripada. Ne pripada ni prostoru ni vremenu. Ali svojom samoćom spaja ih oboje i razlučuje ih, čineći od prostora beskonačnost, a od vremena konkretnu stvar.

Cilj

U spoznaji i u aktivnom trpljenju neizbježno se pojavljuje apsolutna točka. Obična uporišna točka koja održava život iznad mogućnosti bića nestaje, i tek se postupno identificira, korak po korak, a ako je posrijedi smrt, "a posteriori", u apsolutnoj, nepomičnoj točki.

Na putu spoznaje, kako započinje pretvaranje uporišne točke u apsolutnu, ona biva vidljivom. Isprva prostranija, ta točka, ono što se zove cilj, koji se udaljava u ovisnosti od obzorja, uzdiže se i uvećava. Nedostižan cilj. U nekim trenucima stizalo se čak i veoma blizu njega. Bila je to prostorija u koju se nije vazda ulazilo, jer se osjećala kao zabranjena ili čudna, pa čak i nestvarna. To je kružno otvorena točka, otvorena i istodobno nedostižna. A ako je naseljava neki sadržaj koji je moguće spoznati, prodrijeti u nju ili pripremati se za to, bila bi slijepa greška i velika zabluda istodobno. Bilo bi to njezino uništenje. Ono što se pokazuje kao kružno zatvoreno jest slika koja nosi nalog da se kroz taj zabran ima prolaziti. Jer zabran se pretvara u zatvor ako se u njega uspije ući nasiljem uma, toliko puta ponovljenim na Zapadu. Poziv koji se osjeća kada se napusti svako nasilje pojavljuje se jasno kasnije, ako ne u prvom trenutku; to je poziv na kruženje unaokolo, oko cilja vazda privremena i relativna. A kruženja ili okretanje oko cilja, "okreni obrni", kako se u svakodnevnom životu obično kaže, odgovara relativnosti njegova očitovanja ovdje i sada, budući da se pojavljuje zato da bi se vidio sa svih strana. Inače se cilj bez oblika miješa s obzorjem, rasplinjava se, ne predstavlja određenje. jest, naprotiv, usmjerenje i poziv na kruženje unaokolo, znamenje vjernosti, prihvaćanja vremena, relativnosti koja se ne odriče apsoluta.

Tamna točka i križ

Kada se uspravi i navali upravo u trenu smirenosti, ja se osjeća kao tamna točka. I smirenost se preobraća u puku nepomičnost i vrijeme se zgušnjava, pritišće srce. Između mišljenja i osjećaja ne uspostavlja se nikakva komunikacija, te se osjetila - nepogrešive naznake - povlače. Jasna zamjedba ne donosi ništa, ne otkriva ništa. No kasnije, u trenu, tamna se točka ja pretvara u središte križa. Tada, bez ikakve naglosti, srce zauzima njezino mjesto, biva središtem.

I biće se osjeća kao razapeto na križ koji čine vrijeme i vječnost. I to nije obično sukcesivno vrijeme koje se ukršta s vječnošću. Otvara se ili tek što se nije otvorilo u mnoštvu dimenzija. Srce vremena prihvaća palpitacije vječnosti, otvaranje vječnosti. I vrijeme protječe kao rijeka vječnosti.

I kada bi vazda bilo tako, ako bi ljudsko biće vazda ostalo razapeto na tom križu, doista bi živjelo. No to ne može biti samo po sebi. Ili točnije, naprotiv, tek samo po sebi moglo bi to vazda biti. U međuvremenu, još mračno srce sa svojom pasivnošću, kao čaša sa svojom prazninom i ničim više, moralo bi biti središtem ne podčinjavajući se onome ja što ga nadomješta.

(1977)

Preveo Mario Kopić

María Zambrano Alarcón (1904-1991) je bila jedna od velikih figura intelektualne scene XX stoljeća, originalan i duboki mislilac. Bila je učenica filozofa Ortega y Gasseta i dugo je živjela u egzilu zbog svoje opozicije frankizmu. Vratila se u Španjolsku 1984. Godine 1988. dobila je prestižnu Cervantesovu nagradu. Glavna su joj djela: Filozofija i poezija; Čovjek i božansko; Agonija Europe; Antigonin grob; O praskozorju; Bunilo i usud; Osoba i demokracija; Šumske čistine.
Za Maríu Zambrano mišljenje je prije svega, u korijenu, dešifriranje onoga što se osjeća, a čovjek je biće koje trpi svoju vlastitu transcendenciju u neprestanom procesu ujedinjavanja između pasivnosti i spoznaje, bitka i života.

- 17:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se