NEMANJA: SMIRENOUMLJE

četvrtak, 25.09.2008.

Analiza teksta Miljenka Jergovića Diskobolosa

für dottore Jatogen
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Joško i Blanka kao paraolimpijci

Joško Vlašić bio je državni prvak u najtežoj atletskoj disciplini, na koju se odvaže samo asketi i fanatici, ali i oni koji su spremni prezreti sportsku slavu. Šampioni u desetoboju nikada neće biti slavljeni kao oni koji u jednoj disciplini obaraju rekorde. Publika bolje razumije jednostrane, pa radije slavi njihove rekorde, nego deset prosječnih atletskih rezultata koji tvore rekord jednog desetobojca. Ne da se čovjeku razmišljati kako je to istovremeno biti dobar u bacanju kugle i skakanju u vis. Za bavljenje desetobojem potrebna je velika mentalna i emocionalna samokontrola, ali po desetoboju su se uvijek razlikovale ozbiljne atletske nacije od kampanjskih ekipa. Nije onda čudno ni to što je Joško Vlašić posljednji pravi hrvatski desetobojac. Njegov jugoslavenski rekord iz Izmira 1983. u novonastaloj regiji nije oboren, niti će to dugo biti.

Neobično je da jedan desetobojac, pa još i inteligentan čovjek, koji svoj bijes izvanredno dobro zna istresti na papir, izgubi živce i sukobi se s Hrvojem Sliškovićem, jednim od obrazovanih i upućenih hrvatskih sportskih novinara. U biti, on je od rijetkih koji danas uopće znaju koliko je velika faca Joško Vlašić. Nepametno je napasti novinara s mišlju na novine u kojima radi, kao što je nečasno kada se novinar skriva iza imena novina. Slišković je, naime, autorsko ime i bez Jutarnjega, pa je ovim novinama na čast što ga ima.

Blanka Vlašić među najvećim je atletičarkama današnjice. Žena koja ju je pobijedila u Pekingu je, po općem mišljenju, napravila čudo. I ona druga koja ju je ostavila bez kile zlata, također je napravila čudo. Malo je onih čiji je poraz čudo. Osim toga, Blanki Vlašić teže je nego brojnim našim sportašima, jer ona ne skače prazne glave. Ili stručno rečeno: nije glupa. To je razlog što se publika njezinim pobjedama ne raduje koliko se radovala nekim ranijim, manje važnim hrvatskim šampionima, koji su nastupali u manje raširenim i planetarno inferiornim sportovima. Ima Vlašić pravo kada osjeća da se njezinom porazu ponetko i razveseli. Ženska pamet zna uvrijediti. Draže su nam prostudušne snaše i tupava vatrena i paklena majmunčad, jer se oni uklapaju u našu sliku nacionalnih prvaka.

Blanka Vlašić još je po nečemu posebna. Zbog nje se neće graditi ni Innsbruck na Sljemenu, ni Koloseum na Laništu, niti će ona na bilo koji način parazitirati na vlastitoj slavi. Ona je po svemu izdvojen slučaj. Joška Vlašića to ne bi trebalo frustrirati, nego bi morao biti ponosan što ni on ni njegova kći svoju veličinu ne duguju ovome društvu, pa ju ne mogu ni osporiti novine, televizija ili slučajni prolaznici na cesti, kojima je Blankino srebro neuspjeh. Oni oboje u sportskome su smislu pošteni, baš kao da su paraolimpijci.

Miljenko Jergović

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

"I heard people yelling my name, and I couldn't realize how one fellow could have so many friends."
Jim Thorpe


Joško Vlašić bio je državni prvak u najtežoj atletskoj disciplini, na koju se odvaže samo asketi i fanatici, ali i oni koji su spremni prezreti sportsku slavu.

Već je prva rečenica nedotupava neistina: desetobojem se ne bave samo asketi i fanatici. Ovakvi tekstovi ne trpe metaforiku: ili su desetobojci fanatici i asketi, ili to oni nisu. Znamo da to desetobojci nisu, dakle, Jergović priča neistine.
Ta je rečenica također stereotip: predočiti sebi desetobojca kao fanatika, trivijalan je stereotip. Stereotip je redovito surogat mišljenja. Jergović ne uspijeva smisliti ništa pametno o desetoboju, pa umjesto bilo kakve misli nudi predrasudu: bacati kuglu, trčati, skakati itd., i sve to skupa, može samo fanatik. Naravno da je riječ o clichéu, ali što je gore, riječ je i o gluposti: Jergoviću ne samo da je teško kretati tijelo, nego mu je nije bliska ni duhovna aktivnost, pa previđa očite činjenice elementarne pop-kulture, a kamoli stručnih sportskih kronika: recimo Urška Bačovnik, izabranica Janeza Janše, prije nekoliko godina sudjelovala je na Adventure Raceu, ekipnom natjecanju izdržljivosti u kojem svaki sudionik mora prehodati 160 kilometara, voziti 80 kilometara bicikl, preplivati 5 kilometara, a usput se još penjati preko stijena, splavariti i voziti kajak, te se orijentirati u nepoznatom području. Od trideset ekipa, utrku je završilo devet, a među njima i skupina Urške Bačovnik. Urška Bačovnik niti je asket, niti fanatik – liječnica je. I što je najgore: sve to skupa izvela je a da je ni u jednom trenutku nije bilo briga za auditorij.
Što ćemo sad s desetobojcima, onima koji su spremni prezreti sportsku slavu?
Ova posljednja odredba postulira svjetonazor njenog autora: Jergović je patološki vezan uz slavu. Smatra da se ne vrijedi ujutro ustati, ni navečer leći, ako to ne prenose kamere reality-showa iz kojega ga publika ne može izbaciti jer je producent ukinuo komentare.
Učitavajući vlastitu psihologiju u sportsku, Jergović zaključuje da se sportaši takmiče (još) jedino zbog publike:

Image and video hosting by TinyPic

Šampioni u desetoboju nikada neće biti slavljeni kao oni koji u jednoj disciplini obaraju rekorde.

Ne jednom smo se već na Vaseljeni bavili bitnim aspektom naše ljudskosti, time da smo pokudiva ali i pohvaliva bića, kako uči Aristotel. Odreći se pohvale, poput špijuna koji sve svoje uspjehe mora (moći) zatajiti, ne bi li ostao to što jest ili, jednostavno, živ, gotovo je neljudski! A opet, nisu li Rimljani u trenucima trijumfa na bornim kolima imali roba koji bi ovjenčane s corona triumphalis podsjećao da su samo smrtnici (memento mori) te da se okrenu unatrag i sjete da su samo ljudi - Respica te, hominem te memento!
O gdje da te zgrabim silna prirodo i kako se situirati između te nadljudskosti trijumfa i neljudske samozatajnosti? Kako shvatiti desetobojce, naime?
Jergoviću je to nemoguće, jer ih pokušava shvatiti kao potpuni outsider: gleda ih isključivo izvana, s tribina, kao netko tko sport promatra jedino u odrazu tribina, u odjeku uspjeha, maštajući o tome kako je biti dolje, na terenu, a biti pobjednik.

Jergović ne razumije bit sporta: natjecanje! Nadasve ne ono konačno takmičenje: borbu sa samim sobom. Pokušaj da se pobjedi sebe, da se bude više no što se bilo. Pokušaj da se bude – najviše! Da se bude bolji od drugih, ali i da se da vlastiti maksimum, bez obzira na druge: ako nas u tom slučaju i pobjede, ne ćemo biti poraženi. Konačno, pobjedit će bolji, što je i konačni smisao takmičenja.
Da pobijede najbolji.
Da pobjedi sama ideja Dobra, drugim riječima.
Ali desetobojci nisu najbolji, oni ne obaraju rekorde, razmišlja Jergović. Desetobojac je naročit sportaš: on je svestran atletičar koji može visoko i daleko skakati, ali ne može skočiti dalje i više no i jedan drugi čovjek na svijetu (svjetski rekord) ili barem na natjecanju (npr. olimpijski rekord).
Jergović je intimno dušom i srcem protiv takvih ljudi: oni su fanatici i askete, dakle njemu posve nerazumljivi. Nadasve stoga jer su to ljudi koji mogu prezreti slavu, što ih već dovodi u pitanje kao ljude. Mogu se takmičiti, neopterećeni taštinom, ne žudeći za aplauzom. Čemu onda takmičenje, grize se Jergović, i ne nalazi rješenje, nego jednostavno stvar prebacuje na publiku, čitateljsku ili onu pred malim ekranima, sasvim svejedno:

Image and video hosting by TinyPic

Publika bolje razumije jednostrane, pa radije slavi njihove rekorde, nego deset prosječnih atletskih rezultata koji tvore rekord jednog desetobojca.

Publika bolje razumije neke discipline, pa je stoga desetoboj kao atletička suma podcijenjen. Kakva niska logičkih grešaka, za koje jedva da i imamo vremena, jer rečenica je i kompendij sportskog diletantizma: zbog nečega Jergović pretpostavlja da je smisao bavljenja atletikom slava, a ako se čovjek herojski odriče te najveće tvorevine ljudskih ruku, aplauza, onda je smisao samozatajnosti u mediokritetskom pačanju u sve i sva, što je definicija Miljenka Jergovića, ali ne i desetoboja! Desetoboj nikako nije najuzvišenija atletska disciplina, niti je to konačni smisao bavljenja atletikom, niti su desetobojci realizirana paradigma olimpijstva, niti sve to skupa ikakve veze s bilo čime na svijetu ima: Jergovića, kao čovjeka s bitnim fizičkim hendikepom koji sam opisuje – disproporcionalno velikom glavom koja ga priječi da se bavi većinom poznatih sportova, jer ili s njom u nešto udara, ili nešto njome ruši a da se to ne računa, ili ga ona ometa u skoku i ravnoteži…ukratko, glava Jergoviću samo smeta – dakle Jergovića kao potpunog amateura u pitanjima sporta, desetoboj fascinira upravo stoga jer ga čudi kako to jedan čovjek može upražnjavati deset sportova a on sam ne može niti jedan od tih, pa ni deset nekih drugih, manje zahtjevnih ili ekstremnih: Jergovića desetobojac fascinira kao Eksima beduin, kao turskog ambasadora Zrinski, kao što bi Andrića fascinirao Jergović: s nekim negativnim prepoznavanjem, naime. Glava je, da još na tren ostanemo na glavnoj temi, Jergoviću smetnja i u intelektualnim disciplinama: on recimo misli da su sve atletske discipline osim desetoboja 'jednostrane'. Zanimljivo je da je za Jergovića sport tek dojam koji natjecanje ostavlja na publiku. Bavljenje sportom, kao i bilo čime drugim na ovom svijetu kojemu je sport tek metonimija, važno je tek zbog efekta koji izaziva, zbog učinka na auditorij: jeb'o a ne prič'o, k'o da nisi jeb'o!, drugim, narodnim riječima rečeno. Sport ne postoji an sich: nitko se ne bavi sportom zbog sporta samog, zbog takmičenja, zbog zdravlja, zbog bilo koje blagodati koja je imanentna sportu kao sportu: biti brži, jači, bolji, na primjer, promotivne su floskule, ili dobrohotne zablude. Sport je tu fűr uns, za nas interpasivne, za auditorij – ta, Mandić je objasnio: sport škodi! Pa čak ni kad je sport kata, borba sa zamišljenim protivnikom, sa samim sobom, biti brži jači i bolji od sebe jučerašnjeg nije nimalo izazovno, jer dovodi u pitanje vlastiti standard, u svakom smislu te riječi.
Atletika kao atletika, za Jergovića je u svojim vrhuncima drugorazredna spram sume vlastitih prosječnih rezultata, a atletičari koji imaju tu nesreću da su najbrži trkači svijeta, ali loše bacaju kuglu, epizodističke su nule posvećene lovu na slavu koja traje koliko i njihova utrka: sve kraće! Ali, i opet Jergović upisuje svoj svjetonazor: bolje je biti svestran mediokritet nego svjetski prvak u jednoj disciplini. Zašto je tome tako? Ne laje pas zbog sela, nego zbog sebe. Evo poučne priče o tome, iz pera genijalnog Bosanca Tarika Haverića, čiju mi je knjigu Čas Lobotomije poslao jedan drugi Bosanac, jednako genijalan astrolog:

“Ne možemo znati je li Nenad Filipović jednom u Bagdadu zaista skočio udalj 25 aršina, no takve tvrdnje lako se provjere: “ako je daleko Bagdat, nije aršin”. Ne možemo znati ni je li zaista požnjeo prekookeanski uspjeh, zadivljujući cijela učena društva, orijentalističke odsjeke i filološke kongrese svojom blistavom erudicijom. Ali to nije prava smetnja: budući da Filipović svoju erudiciju izlaže svake sedmice u Slobodnoj Bosni, njegove kapacitete možemo sami ocijeniti. Ako je daleko Princeton, nije trafika…
I kada pokušamo, nakon iščitavanja Filipovićeve dvogodišnje produkcije, sastaviti pregled oblasti o kojima on s autoritetom piše, dolazimo do spiska koji izaziva nijemo divljenje:

• filologija (klasička, orijentalna i svaka druga)
• povijest (starija i novija svjetska, evropska, osmanska i balkanska)
• historija i pomoćne historijske discipline (diplomatika i sl.)
• književnost (sva razdoblja, na svim jezicima) i književna kritika
• muzika (scenska, instrumentalna, vokalna) i muzička kritika
• filozofija (u rasponu od Pitagore do Johna Rawlsa)
• politologija i politička filozofija (s težištem na kritici liberalne demokratije i zapadnih društava uopšte)
• sociologija
• kulinarstvo
• islam (u najširem smislu: povijest, pravo i ustanove, vjerovanja i običaji), judaizam, hrišćanstvo, manihejstvo
• kinologija (“anadolski karabaš, taj najbolji pas-čuvar”)
• psihijatrija
• likovne umjetnosti (u najširem smislu: slikarstvo, kiparstvo, arhitektura…) i umjetnička kritika
• drama i pozorište
• film
• etnologija i folkloristika
• pravo.

Ako neki autor piše o problematici koja dotiče četiri ili pet različitih oblasti on je polihistor. Ako pretendira da je upućen u devet ili deset, on je već svaštar. No ako bespogovorno sudi o petnaest ili dvadeset disciplina, kako čini Filipović, može biti samo ništar.”

Moram li izvoditi ikakvu paralelu?
Jergos je Filipovićeva mahalska škola: kako je rekao jednom Hribar, način je to sarajevskih sportskih novinara, koji u što kraćem vremenu iznose što više vrijednosnih sudova o bilo čemu.

Židovi poznaju pojam skrivenog pravednika, nistara.
Haverić je obogatio ne samo bošnjačku kulturu pojmom ništara.
U enciklopediji bi pod tim pojmom mogla biti Jergovićeva slika.
Iako, konkurencija je velika. Gotovo kao slika.

Image and video hosting by TinyPic

Ne da se čovjeku razmišljati kako je to istovremeno biti dobar u bacanju kugle i skakanju u vis.

Ovo je nerazumljiva rečenica. Trebao bi delfski ronac da joj istraži dubine. Vjerojatno Jergović govori o samome sebi i svom doživljaju atletskog mitinga. To je vrlo složen fenomen koji nadrasta opseg ovog posta. Time ćemo se pozabaviti drugom zgodom, u zasebnom postu: kako to da se Jergoviću ne da razmišljati kako je to istovremeno biti dobar u bacanju kugle i skakanju u vis? Vrlo zanimljivo. Gotovo kao ono što slijedi:

Za bavljenje desetobojem potrebna je velika mentalna i emocionalna samokontrola, ali po desetoboju su se uvijek razlikovale ozbiljne atletske nacije od kampanjskih ekipa.

Čudnovata rečenica. Gramatički suprotna. Suprotne rečenice su nezavisno složene rečenice u kojima se sadržaj jedne surečenice suprostavlja sadržaju druge surečenice. Ali ono što slijedi iza suprotnih veznika (a, ali, nego, već, no) ne mora biti prava suprotnost. Što je u ovoj rečenici suprotstavljeno, je li uopće išta, i ako jest, je li to prava suprotnost ili se u drugoj surečenici tvrdi nešto više o desetoboju no što se izriče prvom? Dakle? Dakle prva surečenica govori nešto o unutrašnjosti desetobojca, o njegovim emocijama i mentalnoj snazi: Jergović govori nešto o nečemu o čemu ne može imati nikakvoga pojma, jer naprosto nije desetobojac – otkuda bi on mogao znati što se zbiva u psihi desetobojca? Kako bi mogao Miljenko Jergović znati da je za desetoboj neophodna velika mentalna i emocionalna samokontrola? Možda po pričanju drugih desetobojaca ili sportskih stručnjaka, psihologa…? Možda, no ovako ili onako, opet je riječ o stereotipu: i za izvođenje jedanaesterca na svjetskom nogometnom prvenstvu, kao i pri skoku u vodu ili sa skakaonice, neophodna je velika mentalna i emocionalna samokontrola. Što pak kazati za finale Wimbledona, u kojem jedna kriva lopta može odlučiti trosatni meč? Toga u desetoboju nema: dapače, desetobojci ovise o vrlo arbitrarnim parametrima tablica koje su često znale unijeti i nepravdu i zabunu u rezultate toga sporta, i desetobojac je samo predrasudno najveći atleta današnjice: američki su sportski stručnjaci, pročitao sam prošle godine jednu od takvih studija, zaključili da je najzahtjevniji od svih sportova današnjice – košarka! Riječ je o brzini procesuiranja svih podataka koje tijelo treba uvažiti prije no što reagira: okrene se, skoči, dribla, puca na koš…Parametri su očito različiti, kad se lišimo idola stadiona, aplauza, i posvetimo se samom sportu. Ova romantična predstava o desetoboju kao epitomizaciji atletike i bezmalo ogledalu stanja nacije, o desetobojcu kao kompletnom, ultimativnom sportašu, trivijalna je naivna predrasuda – vrlo bi se lako moglo pokazati da su vjerojatno najinteligentiji sportaši današnjice dečki koji igraju na poziciji quarterbacka u američkom footballu: posjeduju zasigurno najveću moguću inteligenciju svojstvenu sportu, onu intuiranja prostornih mogućnosti, koja je, ako se malo razmisli, u temelju šaha koliko i nogometa. Ne biste vjerovali – ali i skoka u vis! “Pogledajte Hestrie. One krugove koje opisuje rukama svaki put prije nego se zaleti da skoči, ona to ponavlja sve detalje iz nastupa koji je pred njom, zacrta ga opisujući korake rukama i ponavlja gradivo u glavi. Koncentrira se, sve to ubaci u sebe kao u kompjutor i onda - klikne O.K. To je već mašina, stroj, skok iz glave. Ako se zaboravi da glava odlučuje onda je sve propalo. I u nogometu krilni napadač prije nego centrira izračunava smjer i brzinu lopte, zatim smjer i brzinu igrača kojem će centrirati, zbroji sve podatke u glavi i tek onda noga centrira kako je glava izračunala da mora centrirati. To je danas igrač, a ne spontani zabavljač.“, kaže Žarko Susić, nestor novinarstava i atletike, čovjek sa 16 Olimpijada u džepu. Doduše, on tvrdi da su desetobojci „posebna priča. Ne samo zato što su univerzalci. Nego su desetobojci od karaktera kamikaze. Nitko tako nije spreman na žrtvu kao desetobojac. I desetobojac je izuzetni vitez. Oni u desetoboju kad završe borbe čestitaju jedan drugom.“, ali, Susić je sa svojih 16 Olimpijada, dakle 64 godine u sportu, već vremešan čovjek konzervativnih nazora, i jasno da se časnoj starini sport i danas ukazuje u anakronim kategorijama viteštva i fernese; sve je manje takvih ljudi, nažalost.
Nu, vratimo se suprotnoj Jergovićevoj rečenici: prvi dio iznosi stereotip, nešto što Jergović ne može znati, ali što je ionako irelevantno, budući da desetobojci imaju moć samokontrole ni manje ni više od bilo kojeg drugog sportaša! Jergović tvrdi obratno, nešto što nije istina: on tvrdi da je desetobojac primoran biti koncentriraniji od igrača stolnoga tenisa, recimo, ili Cro Copa. Filipović bi mu mogao i jajima posvjedočiti da tome nije tako!
Drugi dio rečenice, nakon suprotnog veznika 'ali', ne govori ništa o unutrašnjosti sportaša, nego o razlici ozbiljnih od kampanjskih atletskih ekipa! Fascinantno, unatoč svemu ali ipak fascinantno: zašto je Jergović, koji je književnik, ovu rečenicu povezao suprotnim veznikom 'ali', ostat će vječna tajna: desetobojac je krajnje mentalno i emocionalno fokusiran sportaš, ali se po desetoboju razlikuju ozbiljne od kampanjskih ekipa! Uf, bledoliki mnogo sere, rekao bi yokozuna Kuljiš.
Ipak, imamo ovu razliku ozbiljnih od kampanjskih ekipa, pa nam ona možda može pomoći – Jergović ne koristi riječi ofrlje, da nam i Babl pomogne, nego je kao književnik oprezan s njima, pa da vidimo što pak sugerira ova razlika kampanjaca i ozbiljnih atletičara. Kampanjci su oni koji žude za slavom, koji bi uspjeh na brzinu: otrče sto metara, i u 10 sekundi uđu u povijest, barem na par godina, ili sati, do doping-kontrole. Ozbiljni atletičari dotle kenjaju već drugi dan i muvaju se po stadionu, skaču 30 cm niže i 80 cm kraće od svjetskog rekorda u skoku u vis i dalj, bacaju kuglu, koplje i disk i sve što se uopće može baciti, i zapravo trče, skaču i bacaju sporije, kraće, niže i bliže od prvaka u tim disciplinama, prilično iskompleksirano dokazujući da su ostali fahidioti, dočim su oni, desetobojci, enciklopedisti atletike! Kakva idiotska logika: kao da se stometraš manje priprema nego desetobojac? Kao da su izlučna natjecanja za članstvo u štafeti 4x400 za atletičare SAD manje dramatična, stresna i kvalitetna od olimpijskog takmičenja u desetoboju? Konačno, desetoboj uopće nije raznovrsan: skače se u vis, s motkom i u dalj, trči na 100, 110 prepone, 400 i 1500 m, te baca disk, koplje i kugla. Budući da se ne očekuje neka izrazitost u rezultatu, jasno je da onaj tko baca disk, može hitnuti i kuglu i koplje, a trkač na 100 može, ako se potrudi, otrčati i 1500 metara. Skok u vis i dalj, a pogotovo s motkom, prava su rekreacija, pri čemu je upotreba rekvizita u skoku s motkom osvježenje na granici regularnosti. Čudi me da desetobojci ne nastupaju kostimirani, do koje je to mjere arbitrarna aglutinacija sasvim neobaveznih disciplina. Urška je puno konzekventnija: 80 km biciklizma plus noć s Janšom, za desetobojce je nedostižan izazov, u svakom pogledu. Da ne velim kolika je moć samokontrole potrebna za provesti dan, a kamoli noć s Janezom. Bilo kojim.
Kampanjci, kao što su recimo sprinteri, nisu manje atletičari od ubitačno dosadnih desetobojaca, tog daveža i močvare atletike. Upravo nasuprot, pripremati se cijeli život za trku ispod 10 sekundi, daleko je teže, psihološki ubitačnije i manje raznovrsno od skakanja s motkom i bacanja predmeta po livadama i stadionima. Ja doduše ne radim ni jedno ni drugo, ali svojedobno sam trčao srednje pruge: samo budala može misliti da je trčati 5 km jednostavnije od skakanja u vis koje prethodi skoku u dalj i slijedi bacanju diska! Jergović nema pojma o čemu govori, a to otkriva i ovaj njegov nedavni tekst: „Avgusta 1984. moralo se u vojsku. Mene je najpre slalo na Lastovo, a nakon sedam dana na obuku u Knin, u Severnu kasarnu, u kojoj se, kako mi se činilo, naguralo pola Jugoslavije, i to one divljije, bučnije, fizički jače i izdržljivije. A ja kao da sam se nekom greškom zatekao među tim terminatorima i supermenima. Na jutarnjem trčanju oko poligona uvek sam bio zadnji, lipsao bih već nakon petsto metara, pa bi me trebalo čekati.“
Eto, to je Jergović: uvijek sam bio zadnji u trčanju oko poligona, ali sad ću vam nešto ispričati o desetoboju. Ma puši kurac!
Dakle, što Jergović hoće s ovom blesavom suprotnom rečenicom u kojoj suprotstavlja unutrašnjost desetobojca i stanje nacije mjereno lakmusom desetoboja? Ništa. Rečenica je idiotska, iznosi dva stereotipa, onaj o stanju duše vrhunskog sportaša i onaj o ogledalu stanja vrhunskoga sporta. I ništa više od toga, regbi. No, je li tome tako?
Nije.
Jergović zapravo priprema sljedeću ideološkopolitičku dijagnozu:

Image and video hosting by TinyPic

Nije onda čudno ni to što je Joško Vlašić posljednji pravi hrvatski desetobojac. Njegov jugoslavenski rekord iz Izmira 1983. u novonastaloj regiji nije oboren, niti će to dugo biti.

Nije to nimalo čudno, jer Joško Vlašić je zapravo posljednji pravi jugoslavenski desetobojac, hoće kazati Jergović. On je produkt jugoslavenske atletike, a ne hrvatske. Jugoslavenska je atletika bila ozbiljna atletika. Hrvatska je kampanjska. U Hrvatskoj nema desetobojaca, jer, Hrvatska je kao zemlja u kurcu. Jugoslavija je bila cool, i zato je imala ozbiljnu ekipu. Hrvatska je nema. Hrvatska bad, Jugoslavija good! I to je to. Kao i uvijek. Lukav je taj Jergos, užasno je lukav, kao Nasrdin-hodža kojeg je poševila Maria Sklodowska - Curie, e pa onda njihovog jedinca obljubi Agatha Christie, da bi se iz tog odnosa rodio onaj koji je Jergovića podučio životnoj mudrosti. A tko je to? Pogledajmo zajedno:
Prije par mjeseci ulovio sam Jergovića in flagranti s Wikipedijom, što je njegov tipičan modus operandi. Pisao je nešto o Lipicanerima. Odmah mi je bilo jasno da o tome nemre imat pojma, jer koji bi konj dopustio da mu se Jergović približi na 50 m, a s te razdaljine Jergović ne vidi najbolje. U tražilicu sam pejstao par riječi uvodne rečenice njegove kolumne i, jasno, odmah sam dobio Wikipedijinu natuknicu o Lipici. Tako sam i sada upisao u Google: desetobojci. Možete i vi probati. Kopkalo me je zašto je Jergos toliko zapeo za desetoboj. A kad tamo, imam kaj za vidjeti: na linku:

http://www.adventure-sport.net/index.php?option=com_content&task=view&id=4570

čovjek pod karakterističnim nickom Staljin piše:

Srijeda, 20 Veljača 2008 21:27
lacpe..
Slažem se s Borkom da su desetobojci najbolji sportaši današnjice (mislim na one dobre, naravno), i nikad neću shvatiti zašto za sportaše godine biraju tipove poput Schumahera etc, a one kao što je Šebrle nikada niti ne uzmu u obzir?! Desetoboj se uzima kao disciplina koja je ogledalo stanja u atletici pojedine zemlje. Naša je u banani... stoga nije nikakvo čudo da je Blanku stvorio desetobojac.
Osobni rekordi Šebrle koji sve govore:
100m - 10,64
Dalj - 8,11
Kugla - 16,47
Vis - 2,15
400m - 47,76
110m prepone - 13,68
Disk - 49,37
Motka - 5,20
Koplje - 71,18
1500m - 4.21,98
staljin

Shit! Sve je provjerljivo, a sve je kao kod Jergosa. I naricanje nad desetobojcima, i teza o ogledalu stanja u atletici, čak i rečenica: Stoga nije nikakvo čudo…, koja je kod Jergosa neznatno modificirana u tvrdnju o Blankinom ocu, a ne o njoj.

E moj Jergoviću, crni Jergoviću. Black you!
Tako ti nama kažeš: Vlašić je uspješan jer je rezultat jugoslavenske atletičke studioznosti, ergo, Blanka, u kojoj, po tvrdnji oca Joška, kuca srce desetobojke - „Ako Hellebaut ima srce sedmobojke, onda u mojoj Blanki kuca srce desetobojke“ – nastavlja tu jugoslavensku tradiciju te stoga i biva uspješnijom od svih hrvatskih sportaša: snaše Janice i pakleno-vatrene tupave majmunčadi, kako hrvatske sportaše naziva Miljenko Jergović, bez ikakva vidljiva razloga, povoda i svrhe.
Miljenko, moj Miljenko, nećeš se ti Jugoslavije naužit.

Image and video hosting by TinyPic

Neobično je da jedan desetobojac, pa još i inteligentan čovjek, koji svoj bijes izvanredno dobro zna istresti na papir, izgubi živce i sukobi se s Hrvojem Sliškovićem, jednim od obrazovanih i upućenih hrvatskih sportskih novinara. U biti, on je od rijetkih koji danas uopće znaju koliko je velika faca Joško Vlašić. Nepametno je napasti novinara s mišlju na novine u kojima radi, kao što je nečasno kada se novinar skriva iza imena novina. Slišković je, naime, autorsko ime i bez Jutarnjega, pa je ovim novinama na čast što ga ima.

To sad malo Imperija prijeti Vlašiću. Retorička se figura, to Jergović sigurno ne zna, iako to Eco dobroobjašnjava, zove preskakanje: dok objašnjava da to nije dobro činiti, Jergović to upravo čini – upozorava Vlašića da je nepametno napadati novinara s mišlju na novine u kojima Jergović radi, nečasno se skirvajući iza imena tih novina, čudeći se kako to inteligentan čovjek, pa još k tome desetobojac - koji ima moć samokontrole ravnu onoj svakog prolaznika koji prođe pored Jergovića a ne dobaci mu kakvu smiješnu opasku - kako dakle desetobojac Vlašić izgubi živce i sukobi se sa Sliškovićem, novinarom 'Jutarnjega lista', kojemu je čast što ga ima. Kakav sitan vez, ni Baka Slišković ne bi znao bolje, ni sam Bobby Charlton, a za njega su govorili da bi mogao driblati na površini jednog penija! Da je kung-fu fighter, borio bi se stilom pijanog majmuna, koliko je tu teturanja, posrtanja i vrludanja, a opet, s punch-lineom na kraju: Nije ti pametno s nama se kačiti, Vlašiću, ali, evo, ja ću to već ispraviti, ako dopustiš da od tebe napravimo ono što nama treba – jugoslavenski sportski uspjeh u srcu hrvatskog kampanjskog čuda! Deal?

Blanka Vlašić među najvećim je atletičarkama današnjice. Žena koja ju je pobijedila u Pekingu je, po općem mišljenju, napravila čudo.

Žena koja je Blanku pobijedila u Pekingu ima svoje ime i prezime. Jergović to ime sasvim primitivno ignorira, samo za potrebe svoje teze: anonimna pobjednica Olimpijskih igara, po općem mišljenju je napravila čudo, kaže Jergović, lažući baš kao da se kune kako je u Bagdadu zaista skočio udalj 25 aršina. Veli Tarik, takve tvrdnje lako se provjere: “ako je daleko Bagdad, nije aršin”. Pa pogledajmo što kaže aršin: Tia Hellebaut europska je prvakinja, europska dvoranska prvakinja, olimpijska pobjednica i – svjetska dvoranska prvakinja u pentatlonu. Dakle, idiot Jergović prešućuje, onako čaršijski, za one kojima je daleko Badgad, da je riječ o atletičarki koja je po njegovim vlastitim kriterijma kompletnija sportašica od Blanke Vlašić. Jer, Tia ne samo da je petobojka, nego je petobojka koja je olimpijska pobjednica u jednoj od disciplina petoboja, u skoku u vis, i to u izravnoj konkurenciji s Zubić-vilom Blankicom Vlašić. Kako sad to? Pa zar petobojke nisu ono što su desetobojci? Zar Tija Hellebaut nije dakle savršenstvo bez mane i deo vojničkih Jergovićevih snova? Jest i morala bi biti, ali, Jergović je bre pička od čoveka, nema taj reči – taj u Beogradu priča jedno, u Zagrebu drugo, kao da aršin nije za sve jednak i jednako blizak i dostupan. A on glasi: Tia Hellebaut, pogledaju li se statistike, uspješnija je sportašica od Blanke Vlašić. No tko jebe činjenice, kad je Jergović usred orjunaškog poduhvata da od Vlašića napravi pravi splitski akvarel: dokaz kontinuiteta jugoslavenske sportske solidnosti.

Image and video hosting by TinyPic

I ona druga koja ju je ostavila bez kile zlata, također je napravila čudo.

Jeste, jeste, videli smo je, sve čudotvorci oko Blanke! Kao u Međugorju. Ova druga je do odraza hodala po vodi, kakvo je to čudo bilo. Ta druga, Ariane Friedrich, uzela je Blanki jack-pot, točnije pola milijuna dolara, samo zato jer Blanka nije money-player – nije najbolja kad je najpotrebnije. I to više nije čudo. To sam već objasnio: U američkoj sportskoj kulturi, koja je jedna od rafiniraniji na ovom šarenom svijetu, postoji termin koji bih se usudio predložiti hrvatskom sportskom barbarogeniju: to je termin money player. Što je to money player? Evo definicije: An athlete, especially a team member, who performs exceptionally well at crucial times. Dakle, budući da najveći dio vas drukera ne zna ni hrvatski, a kamoli engleski, prevest ću definiciju opisno, da pohvatate sve nijanse: riječ je o sportašu, naročito timskom igraču, koji najbolje igra kad je najpotrebnije, u krucijalnim, presudnim trenucima. U tom smislu Blankica, vidite, nije money player, i zato jer nije takav player, nema ni moneya. Sad nastupa tipična hrvatska kenjaža: mi smo jedino prvaci svijeta u smišljanju pametnih isprika za svoje glupe postupke! Blanki Vlašić smeta kišno vrijeme i vlaga kad treba uzeti 500 000 dolara! Ha, ha, ha, izvrsno! A ja ne mogu podnijeti nepravdu u svijetu jer sam indisponiran, pa ne trčim na 100 m! Nisam zlurad, no kao što vidimo, svijet je to sve već odavno elaborirao: postoje sportaši koji su najbolji kad treba, i postoje luzeri. Blankica je OK, srce malo zubato, skače ona uz ove sirotice sasvim solidno - već sam jednom obrazlagao razliku apsolutnih i relativnih prvaka: apsolutni je prvak Phelps, jer pobjeđuje bez obzira na konkurenciju, pa i onu najjaču, tamo gdje su razlike stotinku sekunde; relativni je prvak Blanka, jer pobjeđuje ne zato jer je ona neprikosnoveno bolja od drugih, nego zato jer su ostale uglavnom lošije: riječ je naprosto o neizrazitoj generacij u kojoj nitko neće ugroziti svjetski rekord, baš kao što npr. nakon Powella i Lewisa sada imamo stagnaciju i te discipline - no nedovoljno da bi bila veliki šampion! U olimpijskoj godini formu je tempirala tako da je ispušila i olimpijsko zlato i Zlatnu ligu, i sada je sasvim očito da je ovo bio zenit njene karijere. Konačno, postoji jedna mala tajna u vezi s Blankicom, no o tome domovinski tisak patriotski šuti: Blankica za razliku od drugih curica nema štitnjaču, i nekako joj je krenulo baš nakon operacije! Osim što se ne uče jezici, nema se elementarnoga pojma o ljudskom tijelu ni o medicini, pa se tako recimo ne zna da Blankica hormone, u nedostatku štitnjače, regulira umjetno - tabletama. To znači da ona hormonalnu razinu može održavati postojanom, da je kontrolira, za razliku od svih drugih djevojaka koje su prepuštene biokemizmu vlastitoga tijela! Kazati sada da njoj ne paše ovakvo ili onakvo vrijeme, uvreda je zdravom razumu, jer stvar stoji stubokom obratno: druge skakačice imaju pravo na metoropatski alibi, ali Blanka, zbog opisanog razloga, nikako ne! Ona je naprosto, što se tog aspekta pripremljenosti tiče, postojano fit! Da zaključimo: nikakva patriotska zajapurenost ne može zamagliti činjenicu da Blanka ima ozbiljnih motivacijskih problema u presudnim takmičenjima svoje karijere. Svi su govorili da će na Olimpijadi biti potrebno skočiti i 209 za zlato, no Blanka nije mogla ni do prošlogodišnjih 207! Da je pobjednik Phelpsovoga tipa, money player, sportaš koji pobjeđuje sve i u svim okolnostima, naročito kad je najteže i kad treba dati sve od sebe, Blanka bi u Pekingu skočila svjetski rekord: prošle je godine dva puta skočila 207., i da je pobjednik, ta tri cm bi odnekud izvukla! Ali, nije. I to je to. Ostatak je naša sociopatologija: naravno da Blanka ne treba biti Kostadinova i držati rekord dvadeset godina. Ali, to je sad ono protiv čega treba protestirati: nama nije dovoljno da je ovakva kakva jest, mi bi, mali i kompleksirani kakvi jesmo, htjeli da skače najmanje 220 cm, pa da nakon nje ukinu tu disciplinu! Oni koji slijepo obožavaju Blanku i ne vide o čemu se tu radi zaslužili su da im se skače po glavi - nikakve tu isprike ne pale, a najmanje kretenarije tipa: A zakaj ti nisi drugi na svijetu u bilo čemu? Čovjek ne mora skočiti preko dva metra da bi mogao pričati o skoku u vis, da i to objasnim, na kraju svog nadahnutog izlaganja. Ne mora se biti bolestan, da bi se znalo liječiti, da to još plastičnije objasnim lokalnim debilima. Moguće je biti najnormalniji gledatelj, dapače, za razliku od zajapurenih zadriglih naci-kretena koji ionako u tim skokovima vide isključivo nekakav dokaz hrvatske supremacije treba kazati da je nužno biti najnormalniji gledatelj i ljubitelj sporta, pa da bi se shvatilo kako Blanka nije tu zbog propagande hrvatstva, nego zbog sportskog izazova: može li skočiti još ta 3 cm ili ne može, pa da s 210 ode sa scene!? Možda na nekom mitingu u Pečuhu ili Brnu i može - oslobođena pritiska favorita, pritiska hic Rhodos, hic salta. Može li kad je potrebno, nažalost, pokazala je. Nemre. I tu sad više ni pokojni dr.Tuđman ne bi mogao ništa, osim da naredi medijima da objave kako je Blanka pobjedila i u Zurichu! Ako je tako lakše, neko se vrijeme možemo praviti kao da jest.

Image and video hosting by TinyPic

Malo je onih čiji je poraz čudo. Osim toga, Blanki Vlašić teže je nego brojnim našim sportašima, jer ona ne skače prazne glave. Ili stručno rečeno: nije glupa.

Ne skače prazne glave!? Otkud je sad to došlo? Zašto Jergović stalno vrijeđa ostale sportaše, kao da će time uzvisiti Blanku do 210 cm? Dakle - ostali su praznoglavi!? Prvo pogledajmo na koga to Jergović aludira kad kaže da Blanka ne skače prazne glave. Aludira na Janicu Kostelić. Jurdana je jednom napisao da Janica uoči nastupa odbacuje sve suvišne misli! Dakle, skija praznoglava, tako si je to prevo Jergović: neopterećena bilo kakvim mislima. Doduše, Jurdana je dalje kazao i ovo: „Na drugoj strani, mozak joj je besprijekorno koordiniran s tijelom, i uoči nastupa odbacuje sve suvišne misli. Ta sinkronizacija mozga i tijela vjerojatno je proizvod usredotočenosti na skijanje od najranije životne dobi. Ali u njoj ne leži odgovor. Fenomen Janice Kostelić možemo raščlanjivati do beskraja, i ne ćemo riješiti njegovu enigmu. Intervencija kakvom se između desetaka istih izdvaja jedna koja odlazi u povijest, ostaje izvan dosega prigodnoga analiziranja.“ Jergović je sve to u svojoj kontrastnoj metodi suprotstavljanja jugoslavenskih ozbiljnih i hrvatskih kampanjski ekipa sažeo na opreku: praznoglava snaša Janica vs. punoglavac Vlašić Blanka. Ali, što je o Blankinoj glavi kazao već spomenuti doajen hrvatskog novinarstava i atletike, starina Susić? „Što se sve zbiva u glavi. Uz tu spomenutu pamet. Blanka u svojoj glavi za vrijeme skoka ponavlja sve svoje prednosti i slabosti i na osnovu njih opokušava riješiti kompliciranost skoka, tog naoko jednostavnog čina. Skok u vis ogoljen od svega toliko je jednostavan da su tu nema o čemu pričati nakon pola sata lekcije. Ali glava je ono što treba preskočiti. Da nema glave sve to ne bi bilo tako komplicirano.Netko bi Blanki morao pomoći i nježno joj objasniti da ona ipak još nije prodrla u taj dio skok discipline. Ne govorim ja ovo bez veze, nemojte zaboraviti da sam ja i atletski trener. I ja vidim da bi Blanka mogla odlično savladati daj dio skok-lekcije. Jer ona i sad već, a da to do kraja možda i ne zna, skače sve visine uglavnom vlastitom glavom.“
Nadalje, zavirimo u Blankinu glavu i izvan sportskih borilišta. Gordan Kožulj, skromni, pametni, samozatajni plivač, nedavno je kazao i ovo:“Bit sporta je ukazati na probleme čovječanstva, pa tako i reći da ljudi u Tibetu nisu slobodni. Mojih 200 metara leđno neće pridonijeti napretku čovječanstva, ali mogu izraziti jasno i glasno nešto što će možda nekomu jednog dana pomoći da živi slobodnije.“
A što o tome u svojoj pametnoj glavici misli Blanka? Blanka, ako je to od ikakve važnosti za skok u vis, nije znala što potpisuje!, veli pošteni i brižni otac Joško! Podsjetimo, organizacija Sport za mir, zajedno s Međunarodnom kampanjom za Tibet i Amnesty Internationalom, poslali su pismo kineskom predsjedniku Hu Jintaou s potpisima više od sto sportaša koji traže da se pitanje Tibeta rješava na miran i demokratski način te traže poštivanje ljudskih i religijskih prava u Kini. Na toj je listi bila i Blanka Vlašić, koja je po svemu sudeći to potpisala na atletskom mitingu u Berlinu 1. lipnja. No, sad njenog potpisa više nema. Tragom izjave koju su objavili hrvatski mediji, a u kojoj je otac Blanke Vlašić, Joško, rekao da se Blanka ne sjeća da je išta potpisala te da i ako je, da se s time ne slaže, organizacija "Sport za mir" ju je obrisala s popisa. Ha, ha, ha, da pošteni desetobojac i kamikaza Joško! Nije se s Kinezima za zajebavat: Blanka se ne sjeća da je išta potpisivala, a ako i je, s time se ne slaže! Odlično objašnjenje! Objašnjava sve što se zbiva na planu mentalne i emocionalne samokontrole u obitelji Vlašić: nema tu morala, nema tu viših vrijednosti, imamo samo jedan cilj, jedan interes, i sve je tome podređeno: Blankin uspjeh po svaku cijenu! Po cijenu vrijeđanja Janice Kostelić. Po cijenu vrijeđanja trećeg mjesta nogometaša. Po cijenu vrijeđanja olimpijskih i svjetskih prvaka, rukometaša. Po cijenu Dalaj lame i Tibeta, ako treba, mada ni sve to skupa nije bilo dovoljno da mala hoda po vodi zaletišta u Bruxellesu, i pokupi tih 500 000 keka jednim jedinim skokom! Možda to sve netko odozgo gleda: Milarepa ili Maitreya osobno, svejedno, no neke više pravde tu ima! Blankica nije pratila natjecanja svojih kolega u Pekingu. Blankica nije bila u olimpijskom selu, nego ona mora u hotel s pet zvjezdica! Blankica mora posebnom avio-kompanijom u Peking. A Filip Ude ne mora – on može spavati u selu, navijati za naše, i gle čuda – također je srebrni! No, to je lako objašnjivo: doduše nije jugoslavenska, ali jest sovjetska trenerska škola! Logično, ba!

To je razlog što se publika njezinim pobjedama ne raduje koliko se radovala nekim ranijim, manje važnim hrvatskim šampionima, koji su nastupali u manje raširenim i planetarno inferiornim sportovima.

Skijanje kao manje raširen i planetarno inferioran sport? Čudno je da tako nešto glupo može kazati građanin olimpijskog Sarajeva, grada koji je bio domaćin zimskih olimpijskih igara. Jergovića silno žulja Kostelić, jer Gips je Hrvatina, ono, do jaja, kao i Jergović, kad piše o Vukovu, no tko zna što mu je sada pa je navalio na Janicu Kostelić, unatoč činjenici da Blanka u tri života neće napraviti ono što je Janica u dva navrata: neće dokazati karakter rođene pobjednice doskijavši bez štapa, i neće pokupiti zlata koliko Janica pa sve da skače s tri metra visine! Jebiga, neće! Nemreju Jugoslaveni k'o Hrvati nikako! Vidjet ćete.

Publika se ne raduje Blankinim uspjesima jer Blanka nije glupa!

Dakle, ne samo da su tupani i majmuni nogometaši i rukometaši, jer oni drže ruku na srcu i ponašaju se malo prehrvatski, da skratimo čupri, nego je sad i publika glupa. Jasno, kad je hrvatska. Doduše, i takva se publika raduje Blankinim uspjesima, ali tko to više pita: Jergović gusla svoje, i odavno je već jasno kaj je njemu na deseteračkom jeziku: nemre on prežalit Jugovinu, pa to ti je.

Ima Vlašić pravo kada osjeća da se njezinom porazu ponetko i razveseli. Ženska pamet zna uvrijediti. Draže su nam prostudušne snaše i tupava vatrena i paklena majmunčad, jer se oni uklapaju u našu sliku nacionalnih prvaka.

Kakav nekontroliran bijes jednog potencijalnog desetobojca! Vatrena i paklena majmunčad! Zašto su treći na svijetu i olimpijski i svjetski prvaci tupava majmunčad? Balić je tupavi majmun? E moj Jergoviću, ti si totalni imbecil, i to neprisiljeni imbecil. Čemu ove uvrede, ako nisu motivirane time što se svi oni ne uklapaju u velebnu Jergovićevu sliku nacionalnih prvaka? Kakva je to slika? Jednostavna: prvaci se moraju odreći nacije, barem hrvatske. S jugoslavenskom bi već lakše išlo. Jergović se i inače sjeća samo bivše države, i sve što je ikada bilo dobro, bilo je u njoj, pa je život samo uspomena, a literatura historijska čitanka.

Image and video hosting by TinyPic

Blanka Vlašić još je po nečemu posebna. Zbog nje se neće graditi ni Innsbruck na Sljemenu, ni Koloseum na Laništu, niti će ona na bilo koji način parazitirati na vlastitoj slavi. Ona je po svemu izdvojen slučaj. Joška Vlašića to ne bi trebalo frustrirati, nego bi morao biti ponosan što ni on ni njegova kći svoju veličinu ne duguju ovome društvu, pa ju ne mogu ni osporiti novine, televizija ili slučajni prolaznici na cesti, kojima je Blankino srebro neuspjeh. Oni oboje u sportskome su smislu pošteni, baš kao da su paraolimpijci.

Jergoviću, jasno je da ni Vlašić ni njegova kći svoju veličinu ne duguju ovom društvu: ako ti tako kažeš, Joško je duguje Jugoslaviji, koja je ozbiljna ekipa, a Blanka je ne duguje nikome, ponajmanje kampanjskoj Hrvatskoj, jer i nije bog zna kakva veličina biti drugi na Olimpijadi u zenitu karijere, odlazeći na zaletište iz hotelske karantene, jogunasta i egoistična i nadrkana na cijelu zemlju što joj srebro nije dovoljno, a ne priznajući nikoga i ništa osim zlata, koje će par tjedana kasnije izmaći i u Bruxellesu.
Naravno da i novine i televizija i svaki slučajni prolaznik na cesti mogu Blanki dobaciti – loser. Jer, u usporedbi s Janicom, koja je redovito bila najbolja kad je to najviše trebalo, Blanka to jednostavno nije. Ona gubi. Od outsiderica.
To Blanku ne mora posebno pogoditi. Mora samo zapeti i vježbati da skače više, bolje, jače. I onda bu sve k'o bog.
Ne zbog nas. Jer, to nije naš uspjeh, štoviše, mnogima se od nas jebe hoće li ona skočiti 210 ili neće. To bi bilo značajno za nju, kao sportašicu, za nju, kao ženu, za nju, kao druga i komunistu.
Da skoči više no što može.
Da nadmaši svoja ograničenja.
I tome je zapravo smisao ne samo sporta, nego i egzistencije uopće, ako je ljudska: biti više no što možeš!
Biti čovjek, to znači: nadići sebe.

Kao u onoj Popinoj pjesmi koju stalno iznova citiram:
PRE IGRE

Zažmuri se na jedno oko
Zaviri se u sebe u svaki ugao
Pogleda se da nema eksera da nema lopova
Da nema kukavičijih jaja

Zažmuri se i na drugo oko
Čučne se pa se skoči
Skoči se visoko visoko visoko visoko
Do navrh samog sebe

Odatle se padne svom težinom
Danima se pada duboko duboko duboko
Na dno svoga ponora

Ko se ne razbije u paramparčad
Ko ostane čitav i čitav ustane
Taj igra

Kuiš Jergos?
Ne?
Naravno da ne, jer i ti si loser. Ni ti nikada nećeš napisati, ni u tisuću svojih suvišnih knjiga, jednu jedinu stranicu na kojoj je ovakvih 14 smislenih redaka.
To se zove peh: ta nenadarenost.

Kao eunuh: ti svaki dan vidiš kako se to radi, ti znaš kako to učiniti, ali ti to ne možeš učinti.

Ali, ta jalovost nije ništa u usporedbi s paklom svijesti o njoj, o vlastitoj granici: ti vrlo dobro znaš da si ti drugorazredni skribo kojega je Pavić uzdigao u zamjenskog Murtića, u nedostatku boljeg Krleže. Ti si samo plod okolnosti, izraz proizvodnih odnosa i snaga, na ovoj skučenoj provincijskoj postjugoslavenskoj sceni.

Možeš dobiti i Nobela. Dobila ga je i Chloe Anthony Wofford. I? Koga to zanima?
Vi ste povijesna kvota.
Kuiš?
Kakva jadna sudbina.

Image and video hosting by TinyPic

- 06:44 - Komentari (93) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se