NEMANJA: SMIRENOUMLJE

nedjelja, 17.08.2008.

Tomislav Čadež: nova pjesma koja se zove

Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Eto, Nemanjo, ovo je, staromodno rečeno, socijalna pjesma.


Unajmio sam na nekoliko dana stan u Splitu,
na Spinutu, u kvartu koji me najviše podsjeća na zagrebačku Knežiju,
drveće je lijepo izraslo među socijalističkim kubusima,
rječiti grafiti, «kapitalizam je droga za siromašne»,
Knežiju od gradskih senzacija odsijeca željeznička pruga,
Spinut je zazidao Kineski zid, najveća splitska spavaonica,
zastrašujuća zgrada koja zaklanja pogled na svijet,
na stadion,
unajmio sam taj stan poslovno, jer nije bilo mjesta u hotelima,
na njemu je stajala pločica s prezimenom moje bivše supruge,
dolazili su pisci,
donosili još mnogo podudarnosti,
o sebi, o meni, o svijetu koji je naoko zajednički,
došao je Karakaš, donio je jabuke iz Dugopolja,
pozdrav od Beadera, koji se guši u Dubrovniku,
kojiput je prespavao, kojiput nije,
isti je lik iz svojih priča,
kao i o Beaderu, i o njemu sam već napisao pjesmu,
zaključujem da je još zabrinutiji,
misli brzo, neočekivano,
malo jede, mršav je,
lebdio je između života i smrti,
vrelina se provlači kroza škure,
gledamo u televizor,
on sjedi uspravno, preblizu,
neće ništa piti a žedan je,
žedan je, štedljiv naspram budućnosti,
usamljen je među ljudima,
od danas do sutra,
ispod prevelikog šešira,
navratio je Šovagović,
i o njemu sam napisao pjesmu,
zamračili samo dnevnu sobu,
objesio sam ćebe o kuhinjski prozor,
sad će pokus monodrame,
Karakaš luta,
i dalje luta,
ozbiljno shvaća svaki dar prirode,
čak i civilizaciju, čašu iz koje je pio samo jednom,
lio sam u sebe velebitsko pivo tjedan dana ranije,
poslije premijere filma Kino Lika,
u vrtu pulskog kafića,
snimio ga je po Krakaševim novelama isto Ličanin, Matanić,
Karakaš je osjetio trenutak kad tri tisuće ljudi u Areni
zaplješće njemu,
potom se povukao,
patrolira splitskim kalama,
upoznajem njegove urbane likove, svoje vršnjake,
jedan je doktor, u svojoj branši najbolji u gradu,
rastao se, neprestano pokušava,
prošle dvije Norvežanke koje, čuje, traže skipera,
i odmah se prijavio,
pola sata ranije na Peristilu plesačice salse,
pita najpogodniju kako bi mogao postati član njihovog kluba,
kad prvi put može doći?,
drugi je sudac, općinski, bude ga u tri ili četiri sata ujutro,
jebu mu majku, gone ga letvama, nabio šiltericu,
uljudno se skriva, pokazuje diskretno, samo pogledom,
spodobe u mnoštvu ispred skupog kafića,
«ovoga sam, evo, osudio na četiri mjeseca...»,
kruži priča da je u sudnici zmaj, neumoljiv poput grčke sudbine,
a izvan nje je, eto, svjestan vlastite nemoći, u jednom zaostalom društvu,
gdje poštene suce mlate letvama kao da su seoski blese,
treći je Karakašev prijatelj patolog:
«Em ti boga, svaki dan četri mrca rastavim za devet hiljada kuna misečno»,
piju pivo, na godišnjem su,
nikamo neće poći,
Šovagović se za koji dan pojavio na Pagu,
čekao sam ga,
napokon će odigrati vlastitu monodramu,
svoju najveću ulogu u životu,
sad, u četrdesetima,
je li naučio tekst?,
bolje se osjećam jer sam poveo pleme,
djevojku i sina,
i prvo jutro pisao sam novinski članak,
u svijetloj sobi zagušljivog apartmana,
a oni su se umirili,
gule krumpir
čuo je za nju ali svega su se dosad jednom vidjeli,
sad su skupa započeli dan,
petogodišnjak ima brojne planove,
upada tati u sobu,
juriša na tastaturu,
intervenira u tobože svet poredak,
izbacujem ga,
kao da ih više ne čujem,
još sam pisao pa sam dopisao,
kroz kuhinju, sobu, ravno na terasu,
nosili su plastične kante s vodom,
jednu za drugom,
možda desetak kanti,
kad bi je napunio u umivaoniku,
dječak bi veselo zapomagao «poplava!»,
tek što bi dovukla deset litara na balkon,
on bi ih izlio,
bilo je vruće,
njega sam našao u kupaćim gaćama,
polivenog,
mokrog, ushićenog,
vodonošica je istom kuhala i pekla,
izmorena,
oboje su nešto krivi,
ne znam što,
pa kažu,
pokucala je bila, na vrhuncu zabave,
gazdarica,
opazila je slapić što se sjurio
s balkona ponad njezine debele glave,
pa je zarežala: «Znate li koliko mi plaćamo kubik vode?»,
u Karakaševoj noveli i Matanićevoj pokretnoj slici
seljak je uskrati i bolesnom djetetu,
prije će je dati volovima,
«Mi ni cvijeće ne zalijevamo, čekamo kišu»,
odbrusila je na ispriku,
a petogodišnjak se isprsio, prekrižio ispred sebe
plastičnozlatne, baroknokineske mačeve i rekao joj:
«Otrovna babo!» i de facto je otjerao,
nestala je iza vrata,
pa su se smijali,
zavoljeli su se,
kiša neće pasti možda još mjesec dana,
sve ima svoju cijenu,
Šovagović je igrao za budućnost,
dojurila su tri cigana,
u velikom, starom opelu,
iza ponoći,
na brdo ispred crkve sv. Marije,
gdje se povukao posljednju noć prije praizvedbe,
da proba gledajući u zid,
dotjeran pred zid,
istom su ga ohrabrili,
sebi smotali joint,
drže štandove, govore sve jezike,
početkom lipnja mađarski, u drugoj polovici češki i slovački,
srpanj je za sve pomalo, «samo Nijemaca više nema», Slovenci,
osobito dragocjeni Nizozemci, a onda, u kolovozu,
u paški konclogor za turiste pristignu Talijani,
čiji jezik i smisao za kupnj i cjenkanje ovi naši ponosni Romi najviše cijene,
Šovagović je pak svoj krucijalni tekst pohranio u fascikl
s logotipom krovne hrvatske romske udruge,
i tu ga na brdu, u tamno i divnožuto osvijetljeno doba noći
sustižu podudarnosti,
«Moj djed mi je rekao da smo mi, Šovagovići, Cigani»,
rekao vižljastim poliglotima, a oni su se uozbiljili,
sjao je mjesec,
unio je nešto ponosne patetike u taj prizor,
sutradan uvečer odigrao je čudesno uspješno,
u svemu je pogriješio osim u odluci da bude na sceni,
moj petogodišnjak smijao se na točnim mjestima,
zbližio se s mojom djevojkom toliko da je grli,
i tuče je,
mali, zbunjen čovjek koji se bori za prevlast u svijetu odraslih,
popeo se na pozornicu iza Šovagovića,
pokraj kreveta je ostao bokal s vodom i čaša,
bio je žedan,
ja sam mu natočio i dodao:
«To je čarobna glumačka voda, jesi li siguran da je želiš popiti?»,
on je, naravno, htio,
znao je da Šovagović proba noću,
i da Karakaš sam sebi može odvojiti palac od ruke i skriti ga u dlan druge,
a i uvjerio sam ga i da je starinski krevet,
na kojem je počivao Šovagović,
specijalno za predstavu ukraden
jednoj zločestoj babi.

- 02:02 - Komentari (8) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se