NEMANJA: SMIRENOUMLJE

četvrtak, 06.03.2008.

Pa što fali Golom otoku?

Image and video hosting by TinyPic

Denis Kuljiš

Goli otok bolji je od Sibira. Smrtnost je bila niža a monstruozni ugođaj neusporediv, jer se samo s ruskom emocionalnom inkontinencijom može kreirati potkontinent očaja, koji se proteže od ledenog mora do oceana nesreće. Osim toga, na Goljak su uglavnom primani samo članovi partije, koji su u uvjetima koncentracionog logora razvili samoupravljanje - međusobno su se batinali i preodgajali s jedne ortodoksije na drugu.

Tito je 1948. na grgurski i golootočki arhipelag Gulag strpao sve neprijatelje i sumnjive elemente, što je bilo puno humanije nego da ih sve odmah postrijelja. Nadam se, iako za takvo mišljenje nema pravih osnova, da ga je na to nagovarao i drug Krleža, kojega je Tito, u tim presudnim trenucima, pretvorio u najbližeg savjetnika.

Neprijatelj je bio strahovito opasan, praktično nepobjediv - bili su to nepokolebljivi fanatici, željezni idealisti, pravi komunisti, odani ideji svjetske proleterske revolucije, koje nisi mogao zadovoljiti revizionističkom varijantom regionalne, poboljšane diktature proletarijata brendirane lokalnim kultom ličnosti, kojoj Zapad tajno pruža neograničenu ekonomsku i vojnu podršku.

Jedan od najinteresntnijih likova recentne jugoslavenski povijesti čovjek je takvoga kova - potpukovnik Vlado Dapčević, brat Titova poltrona, generala Peke Dapčevića. Vlado je bio španjolski dobrovoljac, sudionik bitke na Sutjesci i Neretvi, politički komesar divizije, a uhapšen je 1948., pa od 1950. do 1956. mučen u Staroj Gradiški i na Golom otoku. Pušten, uspio je 1958. pobjeći u Albaniju, a odatle u SSSR. U Moskvi je u doba kubanske krize 1963. među emigrantima organizirao odred za pomoć Castru, ali mu nisu dopustili da pođe, što se ponovilo i 1965. kad je u Odesi prikupio dragovoljce za rat u Vijetnamu. Stoga je pobjegao iz Rusije, pa otišao u Belgiju i, radeći kao fizički radnik, pokušao okupiti istomišljenike. Policija ga je stalno hapsila, a 1973. preživio je atentat koji je na nj organizirala Udba. Uspjela ga je 1975. namamiti u Bukurešt, pa u dosluhu sa Securitateom oteti i prebaciti u Jugoslaviju gdje je osuđen na smrt, ali je kazna izmjenjena u 20 godina strogog zatvora. U Požarevcu odležao je dvanaest, pa je protjeran iz zemlje. Otišao je u Bruxelles, upoznao se i oženio vrlo mladom ženom, koja ga je obožavala te nagovarala da napokon odustane od nemoguće misije. Pronašao ga je dopisnik "Borbe" iz Belgije, Slavko Ćuruvija, bivši romantični agent Državne bezbednosti. Ćuruvija je o Dapčeviću napisao knjigu, koja je objavljena u liberaliziranoj Jugoslaviji koncem osamdesetih godina. Vlado se vratio u zemlju 1990. pa u Beogradu osnovao novu Komunističku partiju Jugoslavije. Dosljedno se borio protiv Miloševićeve diktature. Umro je 2001. zalažući se za nezavisnu Crnu Goru, što ga je moralo učiniti najnepopularnijom osobom u Beogradu.

Vrhunski kominternovski operativac, koji je dobivao psudonime po tipovima pištolja - Walter, Tetejac, T. T. - Tito je pricizno znao kakvoj se nemezi suprotstavlja. Najopasniji su protivnici stoga odmah strijeljani, tobož u bijegu, ili zatučeni u Glavnjači, pa pokopani na nepoznatom mjestu, a svi njihovi najbliži, podvrgnuti su ispitivanju, torturi, ubijeni ili poslani na dugotrajnu robiju. Cijela populacija sumnjivih lica, komunističkih zelota, idealista, prirođenih staljinista, Crnogoraca, ili šire rodbine prononsiranih protivnika režima, odvedena je na Goli otok, šifra "Mermer", te zlostavljana do smrti ili do arbitrarne odluke o puštanju, koja nije imala nikakve veze s njihovom krivicom, nego s međunarodnim okolnostima, koje su dopuštale da se represija smanji.

Statistički, to nije bio osobito velik zločin usporedi li se s drugim komunističkim zločinima, a izveden je selektivno, samo među partijskom i ljevičarskom elitom. Titova se vlast nije mogla braniti demokratskim sredstvima, jer nije bila demokratska, ali o genijalnosti jugoslavenskog kondukatora svjedoči što, ni u borbi za opstanak, režim nije učinio rigidnijim, nego je popuštao. Svi nezavisni diktatori - od Ceausescua i Kim il Sunga do Fidela i Mugabea, učvršćivali su se jačanjem policije, dirigiranog i netolerantnog poretka, a Tito, naprotiv, stvaranjem unutrašnjeg balansa, oslobađanjem nekih društvenih subjekata, koji su dobivali određene stupnjeve slobode za samostalno funkcioniranje. Na kraju, cijeli je eksperiment propao, jer se magija raspršila čim je umro oniži, pretili balkanski David Copperfield, ali ukupni dojam nije tako loš, a njegov jugoslavenski Gulag bio je isto toliko bolji od ruskog, kao i život u zemlji male laži od života iza željezne zavjese. Možda Tito na onom svijetu nije dospio među starije arkanđele I klase, ali možeš biti siguran da uživa poseban tretman i u Hadu, možda u nekoj čistilišnoj ustanovi otvorenog tipa s lijepim pogledom na Elizejska polja. Negdje u blizini sigurno su i one dvije maserke, opremljene manjim krilima.


- 00:15 - Komentari (13) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se