NEMANJA: SMIRENOUMLJE

utorak, 05.02.2008.

Stipan Prvovinčan' speaking:

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Bas'namrijeh rijet': "Ja, star' satarov sin od Nemanja, di'ak Stipan Prvovincan', br'dski azbukiviedi, Agrum'raguz'an, katol'k, ase si'edec' Mehmedaliji Dizdaru prilikom isti'budec', kako ret'je: ase Miliien od'e, nepovrnuv' se, ase na wikipediu - kie u internet-kr'emenu dz'aman ugkl'edas'e, kako zapis namri'e ri'et:

'Semezdin Mehmedinović is Bosnian writer born in Kiseljak, located near Tuzla, Bosnia-Herzegovina, in 1960. After studying Librarianship and Comparative Literature in Sarajevo, he worked as an editor of "Lica" and "Valter" magazines, which served as a voice of opposition to the ruling Communist regime. Mehmedinović published his first book of poetry "Modrac" at the age of 23, in 1984, and his second book "Emigrant" in 1990. Shortly before the Bosnian war, in 1991, he founded the cultural magazine "Fantom slobode" (transl. "Phantom of Freedom"). When war broke out in 1992, Mehmedinović remained in Sarajevo with his family. The same year, he published an early version of "Sarajevo Blues." Shortly thereafter, he and a group of friends founded the weekly political magazine "Dani" (transl. "Days") in 1992, to give a voice for democracy and pluralism in times of genocide. In 1996, after the collapse of Sarajevo siege and the conclusion of the Bosnian war, Mehmedinović emigrated to the United States, and currently lives in Alexandria, Virginia. "Sarajevo Blues" was published in English in 1998 and was praised by the Washington Post as one of the best literary documents of the Bosnian war. Sarajevo Blues was translated into German in 1999 while portions of the book were translated in over thirty languages. In 2002, Mehmedinović published another book of poems entitled "Devet Alexandrija", which was later published by the City Lights of San Francisco under the title "Nine Alexandrias"..

Elem, bas' na zen'cu oko mi na oko pade, kad ugleda', srce moje malo, oc'ma, srd'cu ni dus'i ne virujusc', kako gleda, pa opet usliedom slieda sliedi, ma' nemoj:

"Semezdin Mehmedinović, jedan od najboljih suvremenih bosanskohercegovačkih pjesnika, sredinom 2007. godine pokrenuo je novu izdavačku kuću u Sarajevu, nazvavši je prema poznatom željeznom mostu na sarajevskoj Skenderiji - Ajfelov most, čija se metalna konstrukcija pripisuje poznatom francuskom arhitektu. Iako za takvo autorstvo ne postoji realna potvrda, to je ime 'dokaz da jezik ide iznad stvarnosti', kako to i na klapni knjiga ovoga izdavača stoji. Roman 'Freelander' Miljenka Jergovića otvara prvu peterosveščanu ediciju novog sarajevskog nakladnika a to je ujedno i prva knjiga koju je u zadnjih petnaest godina Jergović izvorno objavio kod nekog bosanskohercegovačkog izdavača. Premda se u spekuliranje izvanknjiževnih razloga takvome autorovom ''povratničkom'' postupku ne namjeravam upuštati, valja primjetiti kako se rukopis svojom fabulom na to ipak simbolički referira. Radnja ovoga dvjestotinjak kartica dugog romana naime prati umirovljenog zagrebačkog profesora povijesti Karla Aduma koji nakon primitka telegrama o smrti svoga strica kreće put rodnog Sarajeva na čitanje oporuke. Profesor je Sarajevo napustio još prije pedesetak godina i sad se prvi put vraća u rodni grad, a na putovanje kreće u svom trideset godina starom Volvu. 'Freelander' tako, srodno Jergovićevom romanu 'Buick Rivera', između ostalog ponovo tematizira i opsesivnu mušku vezanost uz 'limenog ljubimca' u koju autor naravno upisuje i neka druga, simbolička značenja (očitovana i u pisanju marke automobila malim slovom). No, dok je Hasanova fascinacija tri desetljeća starim Buickom sadržavala i otpor spram američkog potrošačkog društva, premda dobro očuvan, tridesetogodišnji Volvo ovdje simbolizira svojevrstan životni neuspjeh profesora Aduma. Profesor je auto kupio u svojoj 34. godini i nikad nije ni pomišljao da će u Volvu dočekati starost i sahraniti sve svoje, te je imao fiks ideju da bi njegov život mogao ponovo dobiti smisao kada bi mogao prodati Volvo i kupiti novi auto. Međutim, kupca je za njegov oldtajmer bilo nemoguće pronaći, a sudbina Karla Aduma, kako će fabula pokazati, nerazdvojivo do kraja ostaje vezana uz sudbinu njegova auta. Profesorov je život obilježen oportunizmom i konformizmom (simbolički očitovanima i u prezimenu koji u prijevodu znači eunuh ilitiga uškopljenik), a za oportunizmom se povodila, ali s mnogo više poduzetničkog duha, također i Karlova majka. Nakon širenja nogu pod njemačkim i ustaškim oficirima, dolazak partizana na vlast ona je dočekala na istovjetan način, u komunizmu prepoznavši ''nešto čemu treba težiti, čemu se treba radovati i za što treba položiti svoje još uvijek mlado i privlačno tijelo''. Na njezinom je primjeru Karlo shvatio da se, s vremena na vrijeme, počinje živjeti ispočetka, i da se život sastoji od nekoliko manjih života, u kojima čovjek promijeni različita lica. No njemu to ipak nije pošlo za rukom već je do zadnjeg daha ostao bezlični, predrasudama, strahom i inercijom obilježeni usamljenik... Iako je 'Buick Riveru' autor označio kao novelu, kod nove knjige to ne čini, premda je u ovome slučaju za to bilo više razloga. 'Freelander' je Jergovićev najkraći roman a od prijašnjih se - osim po tome što u dva navrata na hičkokovski način samoga sebe prošetava mizanscenom - izdvaja i time što se ovoga puta usredotočuje na samo jedan lik i samo jedan linearni pripovijedni tijek, povremeno prekidan analepsama koje posreduju pojedine događaje iz profesorova djetinjstva i mladosti, važne za oblikovanje njegove osobnosti i karaktera. Digresivnost je ovoga puta svedena na puno manju mjeru, ali je metodom asocijativnosti ponovo vješto uporabljena, baš kao što je uspješno ispunjena i funkcija prostorne, vremenske i društveno-socijalne kontekstualizacije. Međutim svakako valja prigovoriti zbog nedovoljne pažnje usmjerene liku profesorova oca. Premda se razlog tome vjerovatno nalazi u suženoj perspektivi junakova subjektivnog, dječjeg motrišta, lik Karlova oca ostaje potpuno nedorečen i sasvim neuvjerljiv jer je motiv njegove svađe s bratom neelaboriran, a psihologizacija gotovo posve izostala te svedena na karikaturalnost nervno rastrojene i u svoj unutrašnji svijet potpuno učahurene osobe, čiji se čitav život sveo na jedan odsječeni palac.
Roman je strukturiran prema matrici tzv. filma ceste a junak se, putujući od Zagreba prema Sarajevu, osim s avetima vlastite prošlosti suočava i sa deevolucijskom zbiljom suvremene Bosne, posredovane na upečatljiv i već prepoznatljiv jergovićevski način, uz miješanje sirovosti dokumentarizma s emocionalnošću, te zrncima magijskog realizma i groteske (ponajviše prisutnima u epizodama stradanja konja u prometnoj nesreći te mučenja medvjeda tijekom nogometne utakmice). Možda kako bi izbjegao etiketu manirizma, Jergović ovoga puta osjetno zatomljuje pretjeranu sentencioznost i metaforičnost iskaza, pa ako mu se i omakne pokoji rijetki aforističan iskaz (na tragu svojevrsne pučke filozofije) profesor ga i sam ironizira žaljenjem što uz sebe nema olovku i papir kako bi misao ovjekovječio. Za razliku od većine svojih prijašnjih djela, 'Freelander' je lišen melodramatičnosti već atmosfera odiše ogorčenjem, ironijom i cinizmom kao posljedicom shvaćanja kako protok vremena ne donosi ništa nova - istim jadom, bijedom i mizerijom obilježeni su ljudi svih epoha i nacija. Jergovićev je rukopis impregniran otprilike istim količinama bijesa i ogorčenosti spram sudbine Bosne i Hercegovine uvjetovane ignorantskim odnosom stranaca kojima je dano pravo odlučivanja, kao i spram agramske malograđanštine i hipertrofiranog hrvatstva, s kojima se autor obračunava u nekoliko upečatljivih, na krležijanskom stilskom tragu pisanih dionica, a koje se čine ostacima materijala preostalog nakon glancanja rukopisa njegove 'Rute Tannenbaum'. Jergovićev je (uvjetno nazvano) problem taj što nas je s nekoliko nesvakidašnje dojmljivih prethodnih romana (''Dvori od oraha'' i ''Gloria in excelsis'') prilično 'razmazio', pa kad napiše zanatski korektan, tečno ispričan i vješto zaokružen no puno jednostavniji i manje kompleksan roman poput ''Freelandera'', čitatelj se osjeća pomalo razočaranim, a piscu prijeti etiketa rutinera. No, iako ne spada među njegova najbolja djela te ostavlja dojam 'kao da je napisan lijevom rukom', ''Freelander'' je ipak sasvim solidan uradak kakvoga bi vrlo rado mnogokoji domaći pisac potpisao. Ali ga, na svoju žalost, nije kadar napisati.

Ase lez'ih, imja: Božidar Alajbegović (prosinca 2007., objavljeno u Vijencu, br. 362, siječanj 2008.) Rab Boz'ji stas'e, Boga moljas'e, zla ne cinis'e (?), a grom ga jos' ne ubi, utaman, ma rab Bojz'i propusta ne znas'e (miusl'iusc' Alajbegovic).

Stani, neboi'se, ase stoi kako zapis dade brat' nas' rab Boz'ii Sem:

- U posljednje vrijeme, učestalo, gotovo sedmično na moju e-mail adresu stižu informacije o skupovima koje organizira bosanskohercegovački PEN, a na tim skupovima se postavljaju pitanja, poput: Zašto se ne čuje javna riječ? Otvaraju se problemi javnoga govora, traže razlozi političke krize, kulturnih i izvankulturnih problema. Drugim riječima, ova se organizacija bavi stvarima zbog kojih postoji: ukazuje na probleme u društvu i aktivno učestvuje u životu zajednice. Pretpostavljam da zasluga za naglu aktivnost PEN-a pripada predsjedniku Ugi Vlaisavljeviću. Ova je promjena sama po sebi dobar znak, premda mi se čini da je Vlaisavljević stvari započeo od nule, ili bi tačnije bilo reći: iz minusa od punih petnaest godina.
Ne znam gdje je sada smješten PEN, moguće u istim onim prostorijama na Marindvoru. U ratu, neposredno nakon osnivanja, ponekad bih svratio tamo i kratko se zadržavao, ali sam upamtio da je na zidu prostorije bilo jedno platno, neki je naivni slikar u ulju naslikao livadu, ovce na livadi, potok. Jedan se geler, jer su u to vrijeme geleri zviždali posvuda, zabio u to platno, negdje između potoka i ovaca. Ako je suditi po stanju koje sam uvijek zaticao u toj prostoriji, taj geler je bio, tu, jedini podatak o ratu. PEN je tada predstavljao neku vrstu Western Uniona u ratnoj zoni: brižni aktivisti internacionalnoga PEN-a u svijetu su skupljali novac za pomoć intelektualcima u opsjednutom gradu. To je, razumije se, bilo dovoljno da opravda postojanje bosanskohercegovačkog centra ove organizacije. Ali, što se stvarnih aktivnosti tiče, a to znači: aktivnog učešća organizacije u javnom životu grada, toga naprosto nije bilo.
U ljeto 1994. godine, sarajevski je Ljiljan imao vrlo spornu kampanju: četiri ili pet uglednih bošnjačkih autora/novinara, objavili su tekstove koji su bili direktni napad na tzv. miješane brakove. Po tome kako ambiciozno je akcija izvedena, koliko riječi je za te potrebe ispisano, po tome šta je to značilo u Sarajevu tada, i šta je to u egzistencijalnom smislu značilo onima što su živjeli u miješanim brakovima - Ljiljanova akcija je bila, najblaže rečeno, opasna.
Otišao sam tada kod predsjednika PEN-a, svog profesora, inače divnog čovjeka i gospodina, i pitao da li PEN ima reakciju na to, i on je obećao da će za Dane, tim povodom, napisati tekst.
Oprezan, kakav je i danas, predsjednik se sutradan pojavio u redakciji Dana s tekstom, a tema je bila - miješani brakovi u antičkom dobu, kratki esej o Kleopatri i Marku Antoniju.
Mi smo to objavili tada, premda se osjećajući pomalo blesavo i prevareno.
Danas se toga sjećam sa simpatijama.
Ali, to je bilo stanje tada: PEN je postojao u stvarnosti koja je bila paralelna ratu. Od tada, malo se toga promijenilo - osim što se bosanska, sarajevska stvarnost tumbala i prolazila metamorfoze kakve su valjda tipične za društva bez ekonomije, sa simuliranim državnim institucijama, korumpiranih političara u državi nedefiniranog statusa.
Današnji PEN šalje obavijesti o skupovima koji, po prirodi stvari, predstavljaju ljekovitu dragocjenost i potrebu da se u jeziku imenuju problemi. Ono što prethodnicima Uge Vlaisavljevića nije predstavljalo problem, njemu i PEN-u danas jeste: u Sarajevu i u Bosni ne postoji klima koja bi apsorbirala tu vrstu jezika.
U ovom trenutku, tu stvarnost je napustio jezik, a nastanio ju je prazni govor. Naravno, ovdje je PEN primjer, a zapravo se to odnosi na svaku potrebu da se opisuje ta stvarnost onakvom kakva jeste.
Zašto je to tako? Pa zato jer je ta stvarnost nezanimljiva, jer se od te stvarnosti bježi, zbog uvjerenja da se uslijed cementiranih političkih obrazaca na nju ne može utjecati, ne može ju se mijenjati, zato što socijalni model kreiraju kriminalci, a on ne izlazi, kako bi trebalo, iz nekog kulturnog modela koji ni ne postoji, zato je jezik - prezren. Budući da je to tako, ja znam da je i najstrpljiviji sarajevski čitalac već napustio ovaj tekst.
A zašto je to tako? Pa zato što je banalnost zanimljiva i atraktivna, i ma kakvu akciju, ma kakav skup organizirao PEN, ili neki drugi skup ozbiljnih ljudi, zaključci neće biti doneseni na samome događaju, već u njegovim komentarima. A to, kad se stvar potpuno ogoli, znači: u svom će uvodniku urednik lokalnih novina, zato jer mu se skup, ili prisutni na samom skupu ne sviđaju, reći da on, istina, nije bio tamo, ali da je bio neki njegov prijatelj koji se kratko zadržao i da je morao izaći zato što prisutni - smrde. E, taj postupak banalizacije, nažalost, ta potreba za javnim poniženjem: on je atraktivan.
On kreira fikcionalnu stvarnost koja se nameće kao jedina.
Ne tako davno, u Bosni sam razgovarao s prijateljem o temama koje se dotiču upravo ovih problema. On je govorio vrlo elokventno, i pitao sam ga: A zašto ti o tome ne pišeš za neki magazin ili novine? Ne, ne, ne - nije problem to što bi bilo malo onih koji bi ga razumjeli, već je problem u tome što bi bilo mnogo onih koji bi ga pogrešno razumjeli.
"Ovdje je gore nego što misliš", rekao je, "ja svoje studente prvo moram naučiti da koriste dezodoranse." Uvjeravam ga, ako je baš dotle došlo, da je upravo to razlog zašto bi trebao pisati. A on je bio rezolutan: Dezodoransi! Dezodoransi? Dezodoransi. Ne znam.
Možda je u pravu bio moj profesor kad je odlučio da u povodu ugroženih mješovitih brakova u ratnom Sarajevu piše o Kleopatri i Marku Antoniju.
Pa kad me poznanica iz Sarajeva - a ovaj tekst je upućen njoj kao projektiranom čitaocu - prekorava da sam bio brutalan i krajnje neprijatan u svome tekstu o njenome drugu Nenadu Veličkoviću, onda ja zaista ne znam šta da kažem. Osim da je metod na koji on nastoji poniziti kolegu pisca u svome magazinu posljedica tog procesa banalizacije, i da mi je sasvim u redu to što u Veličkovićevom odgovoru na moj tekst dominiraju riječi: nismo, nikad, nisam, kao višestruka negacija sebe koja je ipak, svjesna ili ne - svejedno, posljedica njegovog postupka. I zato što je to jedini odgovor koji imam, jer mi ne pada na pamet da okolo dijelim dezodoranse. I zato što znam da je temeljni problem sveopće frustriranosti bosanskoga društva onaj geler što se zabio u platno naivnog slikara između stada i plavog potoka. (BHDANI, broj 544; 16. NOVEMBAR/STUDENI 2007.)

Može nešto veselo? Posluhni.

TRANSATLANTIK: Danima već, sa izrazitim zanimanjem, pratim ovo svoje dijete: on sistematski ispituje povijest sedamdesetih godina i sada već, s namještenim izrazom lica neprikosnovenog znalca, glasno iznosi svoje sudove. Kažem mu da ja o sedamdesetim ne mogu misliti bez podsmijeha, jer se na pomen tih godina sjetim cipela s visokim potpeticama i košulja s kragnama od vakcine do vakcine, kakvu sam i sam u skladu s modom vremena nosio, košulju boje trule višnje. I da je među sarajevskim baštama neusporediva bila ona u restoranu "Kvarner" u kojoj sam upoznao meteorološku posebnost: kako je bašta ograđena visokim zidom i zgradama uokolo, tako je u ljetnu večer vjetar tamo dospijevao samo kad se vertikalno, s neba, spusti među stolove u bašti, a u svom povratnom smjeru dizao je stolnjake u zrak, a džinovske kragne košulja šamarale lica gostiju. Kad se, dakle, danas sjetim sedamdesetih i cipela s visokim potpeticama, imam osjećaj da je taj svijet izgledao tako voljom muškaraca niskih rastom. Ja, kažem mu, skroz spadam u osamdesete.
Dva su se događaja zbila ovih dana, a međusobno ih povezuje sentiment osamdesetih godina. Prvo je (da krenem s vedre strane) zvala novinarka lokalnog zagrebačkog radija i tražila Matu Bašića. Mate je, koliko ja znam - kažem - u Australiji.
U razgovoru se brzo otkrije da je djevojka zapravo pomiješala naše adrese, Matinu i moju; mislila je da ja, zapravo, živim u Australiji, a da...
Razlog zbog kojeg zove je njezina emisija u kojoj je gost Edo Popović, a namjera je da ga iznenadi tako što će telefonskim putem u toku emisije uključiti, bez njegova znanja, prekooceanske prijatelje, t.j. Matu i mene. I Senada Avdića.
Meni se ideja dopala, premda sam, nakon razgovora, kratko porazmislio o vlastitoj zagubljivosti na planeti.
Drugi događaj je tekst, a njegov autor - Senad Avdić - prepričava telefonski razgovor s novinarkom nekog Avazovog izdanja. Ova pita: da li je tačno da je on osamdesetih godina silovao, te ubio neku djevojku, a potom zataškao oba čina.
Pročitao sam to jednom. I još jednom sam pročitao. U prvom čitanju mi je cijeli događaj, u svojoj nadrealnosti, bio smiješan. U drugom, međutim, jezovit. Jer tekst je opremljen faksimilima (istog) pitanja, ispod logotipa novine koju novinarka predstavlja. I sad više prestaju biti važni mentalni limiti novinarke, u prvi plan izlazi pogromaški mentalitet institucije iz koje njena pamet dolazi.
Ja ovdje nemam namjeru raditi tuđi posao, nek se prema tome određuju "unije nezavisnih novinara", "bosanski pen" i slične organizacije koje zasigurno u povodu ovog događaja nisu izdale nikakva saopćenja. Mislim, budalasto je štititi zdrav razum ako su gluhi i nijemi oni koji bi ga trebali predstavljati.
Ono što je meni zanimljivo, a što je u spoju dva događaja prizvalo sentiment, jedno je sjećanje na osamdesete godine i na svijet koji je, prirodno, bio neusporedivo manje agresivan od ovog koji se manifestno pokazuje u događaju Avaz/Avdić.
Ozbiljan je nesporazum kad se u istu ravan, kad se u istu stvarnost smjeste paralelni svjetovi.
Mate Bašić je bio novinar Poleta, a Edo Popović je radio za Quorum.
Iz Zagreba su noćnim vozom euforično pogužvani stizali u Sarajevo.
Senad i ja smo uređivali Lica i s polovičnim uspjehom se borili s glavnim urednikom sada nezavisnim intelektualcem koji meritorno promišlja bošnjačku zbilju, jer je rukopise predviđene za štampanje nosio na ovjeru u Centralni komitet; mislim, mi smo mu se s uspjehom odupirali osim što je cijena bila to da je Avdić, naposlijetku, ostao bez posla.
Večeri smo provodili po sarajevskim kafanama s Matom i Edom, koji su, zapravo, bili neformalni članovi redakcije, a nas je vezivao isti interes za Brinkmana i Deliusa (za cijelu tzv. novu osjećajnost u njemačkoj poeziji sedamdesetih), za teoriju haosa, Kerouaca i Ferlinghettija, za Beuysove radove, za eseje Bele Šubić, za Wendersove filmove i Boba Wilsona, za Elvisa Kurtovicha i Phila Glassa, za Burroughsovu tehniku pisanja, itd...
Hoću reći, to je ozbiljnije vrijeme od ovog sada, barem po tome što je pretpostavka pisanju bilo, ipak, neko obrazovanje.
Sjećam se fotografije Sama Sheparda, okružene tekstom iz komada Fool for Love, na zidu Avdićeve sobe u Švrakinom Selu.
Ali, to druženje je važno u mom sjećanju zbog praskavih igri duha: najviše zahvaljujući Avdićevoj vehementnosti, jer on - što se valjda i iz njegovih tekstova da pročitati - misli brzinom intel-pentiuma.
Tako je bilo onda.
Sjećam se da ga ni u prvim mjesecima rata nije napuštala duhovitost; u prolasku, na ulici, ispričao mi je sljedeće: njegov otac je, u ono vrijeme gladi, na travnate dijelove Alipašinog Polja izvodio kravu; kako su teritorijalci posebno u tom dijelu grada pod izgovorom odbrambenih potreba "izuzimali" sve što se opljačkati dalo, otac se sinu obratio s molbom: "Senade, ti imaš nekog uticaja u gradu, pa vidi da središ neku iskaznicu ili press-karticu za kravu inače ću ostati bez nje."
Cijelu priču je, zacijelo, izmislio, ali je ona na ubjedljivo lijep način opisala našu ratnu zbilju.

Da ne govorim o tome da se navika nekritičkog dijeljenja press-kartica produžila do danas. Čuo sam dosad barem stotinjak mediokriteta koji imaju prigovor na Avdićevo pisanje, ali to je prirodan način na koji prosječnost štiti sebe. To je u redu.
Ono što nije u redu i što je - nek mi bude dozvoljeno da s ove udaljenosti kažem - ozbiljno oboljenje društva da je danas u Sarajevu manje ravnopravna posvećenost profesiji kakva je Avdićeva, ma šta zluradi o tome mislili, od policijske vizije novinarstva koja stvarnost oko sebe vidi kao strelište, pa onda izdvoji koga mu drago i kaže: e, ti si silovo, ti si ubio.
A onaj Bob Wilson odozgo, Burroughsova tehnika pisanja i Sam Shepard sa zida Avdićeve sobe u Švrakinom, sve to skupa predstavlja neprijatelja Avazovom modelu novinarstva, jer se sve to prirodno protivi lakoći da se za potrebe odstreljivanja drugih kaže: on je silovo, te ubio...
U bezazleno vrijeme našega druženja, kad su svi kestenovi u ulici Đure Đakovića bili na svom mjestu, a kafana "Šetalište" u dubokoj hladovini, pa, jedina agresivnost koju pamtim: Zoran Ilić, upućenik u filozofiju Waltera Benjamina, bit će - podstaknut vinom, iz vaze na stolu je pokupio ružu i njom prošao kroz supu pred Matom Bašićem. Mate je jedno vrijeme gledao u tanjir, potom izvadio ružu i nastavio s jelom tamo gdje je stao.
Hoću reći: ako postoji grijeh našeg svijeta, tog kojeg smo nas četvorica tada činili, više kao posljedica mladenačke igre i valjda otpora prema kulturnom modelu sedamdesetih, to je bio naš nadmen odnos prema muškarcima ispod metarosamdesetpet i prema onom što njihova uskraćenost za visinu može proizvesti.
A da su se kontinenti pristojno izmrvili, kao u telefonskom notesu novinarke iz Zagreba koja je na mom broju tražila Matu, znam po tome što sam duh Sarajeva osamdesetih našao u San Franciscu.
S tom razlikom da se ono što je u zajedničkim zanimanjima koja su nas okupljala oko stola u "Šetalištu", što je bilo književna ili art projekcija, tamo pokazalo kao zbilja.
U Unitarian Church, već pola stoljeća znamenitoj kao mjestu u koje se sklanjaju beskućnici, kao mjesto davanja, i čiji dekor zidova sam poznavao s video snimki Burroughsovih čitanja tamo, šeretski duh Mate Bašića je progovorio iz Lawrencea Ferlinghettija koji mi kaže: "Sine, kad dođeš do mikrofona, reci popu da nam donese vina."
(DANI, 13. Juli 2001.)

- 23:38 - Komentari (5) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se