NEMANJA: SMIRENOUMLJE

nedjelja, 10.06.2007.

Prilog razumjevanju problema 11. izborne jedinice*

AGRAMERI LETE U NEBO

Image Hosted by ImageShack.us


Boris Buden


"A u pizdu materinu," mrmljao je poluglasno čovjek u tramvaju duboko uzdišući pri svakoj psovci.
Nakon stanovita vremena suputnicima to dozlogrdi te jedan od njih priupita neznanca: "Dobro koji vam je djavo čovjece, što psujete neprestano?"
- "Kćer mi se sutra udaje za Hercegovca."
- Nato ce cijeli tramvaj s dubokim uzdahom:"A u pizdu materinu
!"

Ovo je tek jedan od mnogih viceva i anegdota o Hercegovcima koji se danas masovno kolportiraju Zagrebom. U njima je ovaj tip Hrvata ,i to Hrvata u jakom, stovise, u najjacem smislu, predmet nemilosrdne poruge.To ruzenje medjutim, ruzenje je sa sistemom. Osobine zbog kojih je Hercegovacizvrgnut ruglu brizljivo su odabrane i nepogresivo se sklapaju u fantomsliku apsolutnog negativca. Na meti je najprije uljez. Hercegovac je tood rodjenja. Vec tada mu naime pod jastuk stavljaju plan grada Zagreba,tog ekskluzivnog cilja svih njegovih buducih zivotnih teznji, mjesta kojeon, da bi ispunio svoje zivotno poslanje ima osvojiti i kojim mora u potpunostizavladati. Ali on, taj uljez, ostaje u ocima velegradjana nepopravljiviprimitivac, nedouceni provincijalac koji na tamna odijela s kravatom navlacibijele carapice pretvarajuci sebe u pripadnika plemena white socks,kako ga prekrstava metropolski sleng. Svojoj odioznosti ne zna, ovaj slaboumnik,doskociti drugacije no da u dzepu drzi magnet - kako bi usprkos svemu bioprivlacan, barem tako nam pripovijeda vic.
No, daleko od toga da je nas Hercegovac tek bezazlena provincijalnabudala. Naprotiv, u vicevima se cesto poantira njegova brutalnost. Stoje prvo sto ce uciniti Hercegovac nakon prometne nesrece koju je prouzrociosvojim BMW-om? Zaklopit ce mobitel. Postoji medjutim jos nesto sto je ipored ovog portreta brutalnog, primitivnog i blesavog uljeza iz Hercegovine svim tim vicevima zajednicko. To je mehanizam njihove tvorbe, sovinisticka logika koja ih sve zajedno proizvodi. Svi se ti vicevi i anegdote odvijaju naime po istom fantazmatskom scenariju. Iz korpusa hrvatskog gradjanstva istiskuje se jedna grupa ljudi na koju se projiciraju drustvene negativnosti i koja ovako demonizirana postaje simbolicki simptom-uzrocnik sveukupne drustvene nesrece. Zato je naivan svatko tko vjeruje da vicevi o Hercegovcima govore nesto realno o samim Hercegovcima. Odnosno, s njihovim stvarnim osobinama imaju oni taman onoliko zajednickoga koliko je i onaj prljavi, egoisticni, grabezljivi zelenas iz antisemitskih viceva imao zajednickog sa stvarnim Zidovima. U tom smislu, koliko god to paradoksalno zvuci, moze se reci da su danas u ovim vicevima upravo Hercegovci zrtve hrvatskog antisemitizma, zrtve upravo onog politickog projekta na cijem ostvarenju su stekli svoju besmrtnu prvoboracku slavu, projekta etnicki ciste hrvatske drzavnosti. Jer Hercegovac se danas odbacuje upravo po onom istom rasistickom kljucu koji ga je svojedobno doveo na tron te hrvatske drzavnosti. On, koji je bio ispred svih na junackom domovinskom zadatku protjerivanja srpskih dosljaka, uljeza, tih opancara i siljoglavaca, on koji je najdublje zasijecao kad je trebalo sa zdravog, europskog, katolickog, tisucljetnog hrvatstva odstraniti strano tijelo balkanskog primitivizma oliceno u srpskoj manjini u Hrvatskoj, nasao se u ulozi svoje zrtve. Njegova tragedija, koju je u realnom smislu dovrsio bosanskohercegovacki rat svih protiv sviju, simbolicki je ipak kulminirala onim nedvosmislenim prijedlogom za razmjenu koji se svojedobno mogao procitati s nekog hrvatskog zida: vratite nam nase Srbe, evo vam natrag vasi Hercegovci.
Na mjesto iskljucenog Srbina, oko cije se demonizacije svojedobno iskristalizirao hrvatski identitet, stupio je Hercegovac, i to kao nositelj istih odioznih osobina. Stoga ovdje nije rijec tek o ironiji sudbine, kao sto ni u vicevima o Hercegovcima nije rijec o samim Hercegovcima. Rijec je o logici same stvari, o unutarnjoj nuznosti pokrenutih drustvenih procesa. Nista bolje ne svjedoci o tomu od onog na pocetku citiranog vica. Ondje, naizgled glavni lik u tim vicevima, sam Hercegovac, zapravo uopce i ne izlazi na scenu. Nimalo slucajno. Jer u svim tim vicevima i anegdotama Hercegovac i nije nista drugo do jedna pomocna konstrukcija, neka vrsta provizorne skele podignute oko stvarne gradjevine. Sva sirovost, primitivizam, grubijanstvo Hercegovca, sva njegova provincijalna glupost i nezgrapnost, opskurnost ovog uljeza, sluzi samo jednoj svrsi - proizvodjenju iluzije da je pozicija s koje se pripovijeda vic mjesto neupitne profinjenosti, velegradske prosvjecenosti, samosvjesne gradjanske moralnosti, visoke kulture i urbanih manira. Na primjeru gore navedenog vica pokazuje se kako je lako rasprsiti ovu iluziju. Dovoljno je samo postaviti pitanje: je li ona fina zagrebacka cura ciju udaju za Hercegovca oplakuje javno, zajedno s citavim tramvajem sugradjana njen otac, je li dakle ta cura uopce zasluzila ista bolje od onog sirovog provincijalnog primitivca? I sto je ona drugo nego i sama jedan proizvod one iste hrvatske malogradjanske ideologije koja je na vlast dovela tog omrazenog Hercegovca; ideologije koja je njoj unaprijed namijenila sasvim odredjenu sudbinu: da slini po raspelu, radja Hrvate i bude kus. A ako joj kojim slucajem uspije probiti se na javnu scenu, onda ce na njoj odigrati vec unaprijed pripremljene uloge. Ili ce nastupiti kao glasnogovornik muskih zelja, od onih politickih do onih intimnih, ili ce kao dekorativni privjesak muske moci odsutjeti kompletni nastup. Ili dakle, da se posluzimo paralelom iz zivotinjskog carstva, kao krestavi papagaj, ili kao paradna kobila. A kad bi se ta nasa cura i uzjogunila, znamo sto bi je cekalo. Nisu malo sminke potrosile zagrebacke dame na prekrivanje masnih sljiva pod ocima.
I sto bi htio onaj otac iz vica? Bolje partije od Hercegovca svojoj kceri ionako nece naci. Ali ne psuje on zbog gorke sudbine svoje kceri, nego zbog vlastita ponizenja i nemoci. Vic se naime poigrava slikama koje su duboko ukorijenjene u nasem iskustvu svijeta. On otvoreno zaziva fantazije gotovo mitske tezine. Jednoj grupi ljudi strani uljez otima ono najvrednije cime ona raspolaze - predmet najveceg uzivanja i ujedno zalog reproduktivne sposobnosti grupe, oboje predstavljeno u djevici ciju otimacinu grupa nemocno promatra. Vic je dakle scena najveceg moguceg ponizenja grupe, ponizenja koje u nasem slucaju primitivni Hercegovac nanosi uljudjenom zagrebackom gradjanstvu. Reakcija te grupe na ovo ponizenje jest prije svega bespomocna fascinacija, a sam vic mazohisticki je prikaz njene vlastite kastracije. Upravo je taj jadni zagrebacki malogradjanski mlakonja onaj koji u ovoj prici najvise uziva - u ponizenju koje mu nanosi vitalni i potentni hercegovacki grubijan. Ali, vec smo pokazali da je predmet otimacine u svojoj biti oduvijek vec bio predodredjen za tu svrhu, da su ona fina zagrebacka cura i sirovi hercegovacki provincijalac upravo idealan par.
No jednako je jasno i to, da otac i njegovo tramvajsko drustvance oplakuju gubitak necega sto nikada nisu posjedovali - samosvijest gradjanske individualnosti koja se slobodno realizira na intimnom, socijalnom i politickom planu i koja je u svojoj navlastitoj urbanosti jedina prava suprotnost provincijalnom balkanskom primitivizmu predocenom u Hercegovcu iz vica. Kcerima te gradjanske samosvijesti, dakle zakonitim kcerima gradjanske, a time i zenske emancipacije ovog naseg stoljeca, zenama oslobodjenim stega patrijarhalnog morala i obveza spram nacije odnosno drzave, tim vise medjutim svjesnima socijalnog i politickog znacaja svoga spola, tim se zenama nesto takvo kao sto je Hercegovac iz vica nikako ne moze dogoditi. One s njim mogu voditi samo rat, nikada ljubav. S finom zagrebackom curom stvar stoji sasvim drugacije. Ona Hercegovca odabire jer je oduvijek zivjela s njim, jer je on, odnosno ono sto on reprezentira, dio njezina najintimnijeg zivotnog iskustva. Sav onaj primitivizam, nasilnost, zatucanost, grabezljivost, sve ono dakle sto je u vicevima projicirano u uljeza iz Hercegovine, nije nista drugo do nalicje njene zagrebacke obiteljske idile, slajerom hipokrizije prekrivena ugnjetacka stvarnost njezina krscanskog morala, sirovi svakidasnji sadrzaj fiktivne finoce njezinog velegradskog odgoja. Zato je Hercegovac samo u vicu dosljak. U svojoj biti i u nasoj stvarnosti on je oduvijek bio rodjeni, premda nepriznati Zagrepcanin.
Nije Hercegovac dakle nikakav musavi rabijatni deran iz provincije, on je originalni facuk nase metropole. Njegovo je rodno mjesto, da upotrebimo teske Matoseve rijeci o Zagrebu i Zagrepcanima, ocajna nemoc polugrada, polukulture, poludrustva, koje se u nekim svojim pojavama zove polusvijet. Sva zla pripisana u vicevima njemu i smjestena podrijetlom u daleku Hercegovinu, autenticna su zla glavnoga grada. Tu istinu uostalom nista tako dobro ne iznosi na vidjelo kao sam citirani vic. Upravo su Zagrepcani ti koji u njemu psuju ko kocijasi! Vicevi o Hercegovcima proizvod su hrvatskog malogradjanina. Oni predstavljaju njegov neuspjeli pokusaj da se izdigne iznad drustvenih, kulturnih i politickih prilika koje ga uvijek iznova sakate i ponizavaju. Oni su izraz njegove nemoci da ovlada silama koje je sam prizvao i sam doveo na vlast da bi odmah potom postao njihova jeftina igracka, predmet njihova izivljavanja. U njima on zivi svoj fiktivni bolji zivot, dopustajuci, u dubokom samosazaljenju, da mu se otima i ono sto nikada nije uspio izgraditi u sebi - svoj gradjanski identitet. U njima ovaj sitni zlobni sovinist, ovaj oportunist iz strasti, ovaj vjeciti nesretnik i polutan na trenutak umislja sebi da je nesto drugo, da bi upravo u toj fantaziji potvrdio svoju nesposobnost da to drugo, bolje, stvarno i postane. Zato, kada ih cujete kako se Hercegovcima smiju, znajte, sebi se smiju.

____________________

* Ovaj Budenov tekst iz 1994. godine objavljujem s autorovim ljubaznim dopuštenjem kao uvod u analizu novonastale situacije oko glasovanja bosanskohercegovačkih Hrvata na izborima u Hrvatskoj. Iako sam analizu već napisao, pričekat ću s objavljivanjem sutrašnji dan, iz dva dobra razloga: analiza pretpostavlja poznavanje Budenovog teksta, točnije Borisove osnovne ideje o (agramerskom) malograđanskom polusvijetu kao rodnom mjestu autentičnog hrvatskog šovenstva, pa ostavljam dovoljno vremena da pristupite close readingu. S druge strane, pričekat ću sutrašnju unutarpartijsku diskusiju Milanovića i Bandića; ne stoga jer će to išta promjeniti na stvari, nego naprosto da budemo up tu date.

- 20:02 - Komentari (5) - Isprintaj - #


View My Stats

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se