utorak, 20.01.2015.
Živciraš me!
Voljela sam razgovarati s Učiteljem. Oni koji od ljudi njegova zanimanja očekuju čuda, instant rješenja i odgovore na pitanja kako živjeti svoj život, onda su, neka se ne ljute, budale. Priznajem, u jednom periodu sam i ja očekivala takve stvari.
Jedino što sam tada cijenila bilo je to što je uvijek sa mnom razgovarao kao sa sebi ravnom, dajući mi dojam kao da smo na istom nivou. Pritom nisam primijetila da u neku ruku čini čuda, kroz razgovor dajući mi smjernice kako da razmišljam i postupam. Ali, to je primjenjivo samo ukoliko smo se spremni suočiti sami sa sobom i dogovoriti se sa sobom što želimo i kako ćemo doći do toga. Danas uviđam prednosti i blagodati naših razgovora jer pomoću njih odrastam, spoznajem se i postupam.
Često smo se u našim razgovorima doticali mog ljubavnog života gdje je on naglašavao važnost i prednost postojanja istoga. Ili je govorio direktno o meni ili je pričao o svojim ili iskustvima drugih ljudi. Tada nisam bila spremna razgovarati o tome niti me je ta tema pretjerano zanimala. Sjećam se kako je jednom rekao kako je teško s nama ženama. Ako muškarac postupi ovako, nije dobro. Ako postupi onako, nije dobro. I tako unedogled. Udvara li se on direktno ili nedirektno, važemo mu svaki atom i uvijek nađemo manu tom nastupu. Slušala sam taj govor otprilike isto onako kako muškarci slušaju žene kad prigovaraju: blablablablabla....
Danas mi je prodavačica u trgovini nešto pred zoru otkrivala prednosti realnih prikaza prilika u turskim sapunicama. I to sam otprilike jednako slušala: blablablablabla.... To je preslikala na prilike koje se kod nas događaju u izrazito religioznim obiteljima i kako neke žene ostaju same jer im obitelji inzistiraju na tome da ON dolazi iz sličnih obitelji. Pa one neće takve, a kad roditelji umru, one ostaju same jer... I sad dolazi dio kad ona objašnjava prednost rane udaje, jer tada žene nisu toliko spoznale život i ne važu svaki muškarčev pokret, pogled, nije im svaka njegova riječ glupa... A one koje se približe 30oj ili ju prijeđu, itekako potencijalnog partnera seciraju iliti ga obduciraju do zadnjeg atoma. I onda, ili se udaju iz očaja ili zbog očaja ponude ostanu zauvijek same. A jebote, smrznuh se. Ima ona donekle i pravo.
Ideš mi na živce!!!
Otkud to? Ova, blizu tridesetoj, do neki dan treperila je kao list na vjetru na samu pomisao da će ga vidjeti. Oko nove godine držala je mobitel pred očima teško odolijevajući da ne nazove ili pošalje sms s najljepšim željama. Nije primjereno, ne očekuje se. Prošli su blagdani i prvih 19 dana nove godine. Evo nje pred njim. I on opali pitanje koje ga zanima, sasvim poslovno i sasvim opravdano. Ona ne vidi problem u tom pitanju, no, njemu je zbog tog pitanja toliko neugodno da se počinje ispričavati prije nego li ga je dovršio. Smiješka se i crveni, izvlači i muca, mrljavi i brljavi dok ona ne presiječe. Ali on se ne da. I dalje ide u smjeru koji stvara neugodu i njemu i njoj. Na izlazu joj gotovo šapne u uho kako mu nažalost dolazi netko sad, ali da ne dolazi, otišli bi na kavu. Ponedjeljak mu je koma, uvijek hrpa toga....
Ja više ne mogu. Briše se u tom trenutku sva zanesenost i sva mašta, i dok ga u mislim tjeram u rodni kraj, izbacim: Onda me jednom pozovite u utorak pa ćemo konačno popiti kavu. Hvala vam. Doviđenja.
Ne znam imaju li muškarci neki logičan red u svojim postupcima ili im je kava rješenje za sve što zaseru, ali bogami, meni je i ona jedna bila previše. Ili pitaj što moraš i trebaš i ostani hrabar i nepokolebljiv ili preskoči želje i pozive za kavom. Ma što ćemo mi na kavi nakon sat vremena razgovora i što bi ti s tom kavom htio? Ja znam što ja hoću, ali, znaš li ti? Za sada, samo mi ideš na živce!
- 12:17 -
srijeda, 07.01.2015.
"Patrik, šta da ti kažem? Želim ti sve najbolje u Novoj godini!"
Škola mi je uvijek bila dosadna. Nije da sam baš rođena genijalka (daleko od toga), ali, pod milim bogom, ništa živo me nije moglo zainteresirati ni motivirati, izuzev matematike u srednjoj. To bi trebalo biti čudno. Ni samoj mi nije jasno, jer su me svi na profesionalnim orijentacijama usmjeravali k društvenim smjerovima. No, dobro...
I tako, dok sam ja sjedila na ušima, bila osrednji kampanjac itd., drugi lumeni kupili su odlične ocijene, nerijetko vireći profesorima iz dupeta. Ja sam za to vrijeme na klupi imala napisanih svih 45 minuta jednog sata i dosadno vrijeme tratila križajući minutu po minutu. Tu i tamo uhvatila me je frka i neugoda. Il' će me prozvati i zabiberiti mi komada i/ili ću se opet osramotiti jer pojma o pojmu nemam.
Hrvatski mi je bio jedan od omiljenih predmeta, kao i većina drugih jezika.
Iz dna svoje mlade duše mrzila sam književnost, a prema lektirama sam osjećala posebno gađenje. Nit me bilo briga što je pisac htio reći, nit su me zanimali beskrajni opisi krajolika i duševnog stanja glavnog lika. Zaboli me. Ako sam već nešto i morala pročitati, bilo je to uvijek 5 poslije 12 i napreskokce. Gubila sam koncentraciju čim sam vidjela tekst duži od dva reda. Zato su valjda moje zadaćnice bile očajne, misli konfuzne a rečenice, kako koza reče, krležijanske. Filozofirati sam uvijek znala. Najčešće bez podloge i smisla.
S druge strane nalazila se gramatika i pravopis, a to znači: pravila i definicije. Tu sam ekspert. Moram nešto? E bome, baš neću. I što mi možeš??? Možeš, ali, o tom potom. Uostalom, nakon osnovne, gotovo da se nikad ni nismo dotaknuli pravopisa i gramatike. Što smo naučili, naučili smo.
Volim za sebe misliti da sam mirna i tolerantna osoba. Najčešće i jesam. Ali, opet se moram pozvati na onog poznanika, ima stvari koje me naprosto "izuvaju iz cipela". Pogotovo ovih dana (i svaki drugi...).
Stvari ovako stoje. Doma imam jedan TV. Nekako je normalno da oni stariji navečer biraju program, a to znači: Il' ćeš gledati neku hrvatsku sapunjaru ili radi što te je volja. Po inerciji pretrpim sapunjaru, jer u suprotnom bi imala na izbor knjigu ili ništa. I ako preskočim analizu te stravične pojave na našim malim ekranima, nevjerojatno glupih dijaloga, nevjerojatan broj ponavljanja istih razgovora, ispraznost i sve ostalo, ostaje jedna stvarčica koja me tjera da vrištim. Pitam se, je li itko od ljudi koji rade na tim serijama išao u školu, barem osnovnu, koja je, koliko sam zadnji put čula, obvezna? Je li? Ako jesu, jesu li pritom čuli za deklinaciju imena? Tamo furt netko nekoga zove i doziva, i to uvijek u nominativu. Patrik! Danijel!... Ja uz najbolju volju ne znam kako bi se napola derala s prozora i dozivala: Paaaaatrik! Daaaanijel! Ali eto...
Šta da ja na to kažem? Šta ima novo kod tebe? Šta ćeš danas kuhati? ŠtA?!?!?!?!
Ne mogu tvrditi da u govoru nikad ne kažem ŠTA, ali zaboga, pa zar je normalno da danas gotovo svaki čovjek piše ŠTA?
Usput bi poželjela svima sretnu Novu godinu i u njoj puno sreće, zdravlja, ljubavi, novaca, uspjeha, lebdeće anđele i tako to. Jer ipak, u tom jednom danu mogu nam se dogoditi čuda. Znate ono, otići ćemo 1.1. te godine na HZZ jer su nas zvali da smo dobili posao, dogodit će nam se neviđena sreća dok mamurni bauljamo po kući od štoka do štoka, zaljubit ćemo se prevrćući se u krevetu, obasut će nas obilje zdravlja, uspješno ćemo riješiti sve probleme i to sve, kao što rekoh, taj jedan dan, 1.1.
Otvorim novine: sretna vam Nova godina..., upalim TV: sretna vam Nova godina..., dobijem čestitku na kojoj piše: sretna vam Nova godina....
Opet pitam: Je li itko od tih odlikaša i mudrijaša ikada posjetio ustanovu koju obvezno mora pohađati od 6. godine života pa tako narednih 8 godina???
- 10:18 -
