ponedjeljak, 03.03.2014.
...
...Ti znaš tko je ludak na kiši...
Kada mi je posvetio tu pjesmu? Je li znao, jesam li mu rekla? Ne sjećam se.
Iako nije uzročno-posljedično povezano, ipak, i mašta mora imati uvod. Ona nije realna, na kraju krajeva, zato je i zovu maštom. Rekla bih, počelo je prije četrnaest godina, mada to ne odgovara istini.
Prije četrnaest godina, baš onoga dana kada sam napunila četrnaest, upoznala sam njega. U hodniku hotela, u Dubrovniku. Danas se usuđujem reći da je to bila jedna od najljepših priča u mome životu, nevina i čista, praktički nedodirnuta ljubav, a opet tako stvarna. Nismo bili iz istog grada. To je zapravo ono što je determiniralo današnju maštariju. Bila je to kratka no snažna ljubav, onako kako samo djeca mogu voljeti. Bila je velika, obostrana i na neki način ipak trajna. Inače, takve ljubavi završavaju s odlaskom doma. Tako je i trebalo biti. Još koji vapaj, suza, nemoć što imamo samo 14 godina, što živimo daleko jedno od drugoga, poneko pismo, zakletva na vječnu ljubav.... onda sjećanja počinju blijediti, stvarni život preuzme komandu. Više nismo smišljali kako ćemo se naći, hoću li ja doći k njemu ili on k meni. Prestao je zvati, ja pisati pisma. Rekla bih, bila sam odraslija nego sad. Prestala sam vjerovati u čuda. Tako i treba biti. Krenuli smo u srednju školu, život se sasvim promijenio i sve je više bilo novih ljudi oko nas. Nažalost, pisma sam spalila, možda bih još negdje i našla neko.
No, nikad nije nestao iz moga života. Nikad više se nismo vidjeli, ni čuli. U nekom pismu smo razmijenili brojeve mobitela. Kasnije se pojavio facebook na kojem smo se, naravno, našli i sprijateljili. Nikad više nismo ni razgovarali, samo jednu stvar nikad nismo izostavili. Uvijek smo si čestitali rođendane. Ove godine me iznenadio i čestitkom za novu godinu. To je bio jedan od onih osjećaja koji ti tako zagriju srce da se osjećaš kao da je cijeli svemir tvoj, da je na tren stao svijet...
Toplina njegovog postojanja i našeg kratkog susreta, kao i njegov rodni grad, grijali su me svih ovih 14 godina. Nisam trebala više od njega. Nestala je zaljubljenost, ali zauvijek je ostala sigurnost da na svijetu postoji netko kao on, netko tko ne dopušta da sjećanje nestane, usprkos svemu što se dogodilo proteklih godina.
Prije dvije godine silom prilika upoznala sam jednog muškarca. Dobio je opravdanje za sve svoje gluposti i propuste samo zbog činjenice što je rodom iz grada kao i moja davna ljubav.
Onog dana kada sam ga upoznala, nisam bila baš oduševljena. Očekivala sam izgledom starijeg muškarca, koji će prema svemu imati drugačiji pristup.
Svatko drugi kritički bi promatrao ovu moju izjavu, no, treba imati na umu da svatko od nas u sebi, među ostalim, nosi dvije stvari- obrambeni mehanizam i maštu. Ja sam se najtišom i totalno neambicioznom i nepoduzetnom maštom branila protiv onoga što mi se u životu događa. Našla sam se u situaciji u kojoj su sva vrata bila zatvorena. Realnost je bila gorka, a ja sam od depresivne djevojčice koja se ne snalazi sama sa sobom morala postati odrasla žena koja nema izbora niti mogućnosti, pa čak ni da više bude depresivna. Ono malo ruševina koje su ostale morala sam trezveno držati na okupu i nije bilo prostora za zavlačenje ispod deke i jastuka. Da, postojao je ogroman strah, paralelno s problemima, ali nisam od njega smjela bježati. Odlučno sam prekrižila sve luksuze, što materijalne što emotivne. Ni za jedne od njih nisam imala prostora. Nisam se smjela ni zaljubiti jer nisam imala snage za maštanje niti prostora za realizaciju.
Kada je prvi puta otvorio vrata svog ureda, pomislih: "O bože!". Da, da, trebao je to biti neki bezlični, sjedokosi tip, no, mene je dočekao zgodan muškarac. U tom trenutku to sam mu zamjerala, ma koliko to smiješno zvučalo. Bio je to relativno neugodan sastanak. On je bio nepripremljen i zbunjen, a ja sam bila obeshrabrena što njegovim izgledom što njegovim nastupom. Da pogorša stvar, s vremenom se fokusirao na mene, fakultet i studiranje, na stvari koje su tada bile tako daleke i nedostižne, a k tome i u potpunosti nebitne.
Nisam previše razmišljala o njemu u narednom periodu, barem sam se trudila. Tek ponekad, u sasvim neočekivanim situacijama sam poželjela da ga sretnem. To je bilo sasvim nerealno pa bih vrlo brzo zaboravila na njega. Naredna dva sastanka sam uspješno izbjegla, iako sam naknadno saznala da je i tada pričao o meni. Eto, pomislih, uzalud nisam išla. Neće ovo dobro završiti. On nikako da se pribere i uhvati se posla, radije laprda o -budućoj kolegici-. Prošlo je gotovo pola godine kada sam ga sljedeći put vidjela. I opet ista priča. S jednim novim momentom, kada on na poleđini svoje vizitke piše svoju mail adresu i pruža ju meni. Sasvim nepotrebno, nisam zbog sebe došla k njemu, te uistinu nema prostora za takav potez niti je naša komunikacija moguća. Bio je to trenutak kada sam, vrlo vjerojatno, pogriješila i popustila mašti.
Da, pogriješila sam. Dopustila sam si od tog trenutka da iščitavam njegove izjave i analiziram njegove postupke i više nego je bilo potrebno. Nedvojbeno je flertovao i isprobavao moje granice. U rijetkim i kratkim susretima postavljao je pitanja koja nije trebao, ponašao se preslobodno, na podosta bezobrazan način ignorirao sve žene koje bi se u tom trenutku našle u našoj prisutnosti, preagresivno nudio pomoć koju nitko od njega nije tražio. Opuštao se previše, mijenjao vokabular, ponekad opsovao, ponekad se žalio. Mijenjao je i ton i stil razgovora. Sve se to udaljilo od jedne službene konverzacije i dovelo do ovoga. Ja sam na van ostala ista, suzdržana i najčešće ozbiljna. Nisam si dopuštala nepotrebnu slobodu, ponajviše iz straha da ne bih ispala bezobrazna, da ne bih prešla granicu. Ipak, naš odnos je bio poslovan, a ja sam bila samo posrednik u svemu. No, svi koji me znaju, rekli su mi da se mene može čitati kao knjigu. Mogu ja biti naizgled ozbiljna i suzdržana, ali, kada sam zaljubljena, cakle mi oči, sva sjajim i neupitno se vidi.
Iz tih malih znakova mogao je sve pročitati, sve znati. Dobio me je na dlanu čak i protivno meni i mome razumu. Nisam si to smjela dopustiti, da se ne povrijedim, da se ne osjećam neugodno kao što se sada osjećam.
Ruku na srce, što god rekao ili napravio, nikad nije prešao granicu. Što vrijeme više odmiče, nerealno je očekivati da će se ikad išta dogoditi. Tu mašta prestaje, on kao da se lagano povlači, pa čim dođe još malo bliže, kao da otrči dalje. Možda se nikad nije ni približavao, ja više ne znam.
Znam samo da sam bježala i od njega i od mašte. Oboje su bili preveliki luksuz. A onda sam pogriješila i, od realnosti, strahova i bolova, od svih problema i peripetija našla sam malo radosti i utjehe u mašti.
- 17:31 -
