19

četvrtak

travanj

2007

PROSLA FESTA



Lupnuh cipelicama, zazmirih i u trenu se nadjoh kod kuce.
There's no place like home, rece Dorothy i otvori oci u svojoj staroj sobi.

Gotovo da je bilo tako jednostavno. Nevjerojatno kako se danas brzo i udobno putuje. Evo me opet kod kuce, u Japanu. Prosla su ta tri prekrasna, opustajuca tjedna provedena kod nasih obitelji u Europi. Mozda bih trebala reci da je trajalo prekratko, kao sto to obicno biva kad stvari idu dobro, i da se sad sve cini kao san. Ali mislim da to ne bi bilo iskreno.
Jer, bilo mi je bas lijepo ovako. Sve je trajalo upravo koliko je trebalo. Zadovoljna sam i zahvalna za svaki lijepi trenutak. Zahvaljujem u sebi svima dragima koji su sa mnom dijelili svoje slobodne i manje slobodne trenutke. Hvala i nekim novim licima i glasovima, koji su za mene bili pravo osvjezenje ovih praznika. Sigurna sam da ce se citajuci ovo prepoznati.
U odgovoru na vase pitanje je li mi nedostajao Japan: naravno da nije, jer znala sam da cu se vratiti. Nedostaje li mi sada Hrvatska ? Naravno, jer tko zna kad cu opet biti tamo.

Odgovor zna Veliki Carobnjak koji se skriva iza zastora.

***
Vrativsi se tako u Zemlju Smijeska, docekao me svojevrstan antiklimaks cvjetne feste koju sam bila najavila u jednom od zadnjih postova. Prve tresnjine pupoljke jos sam uspjela uslikati prije putovanja. No, pravu sam festu propustila. Ovogodisnji je hanami, praznik oku ugodna tresnjina cvata, u Japanu prohujao bez mene. Hodocastilo se i bancilo u slavu sakure dok sam ja desetcima tisuca kilometara odavde trazila uskrsnog zeca. Propustena sansa znaci dugo cekanje - otprilike do iduceg proljeca, jer sakura u Japanu ima dramaticno kratak zivotni vijek. Tek sto se njezni bijeloruzicasti cvat otvorio na jos golim granama, eto ti proljetnog vjetra koji u naletima divlje ziba latice. I ne potraje dugo dok one tako krhke prhnu u svom prvom i posljednjem letu prema tlu, koje ih doceka u hladnom zagrljaju smrti. Smrti u dostojanstvu i ljepoti, doduse.







Sakura, tresnjin cvijet


Prolaznost. Dusa svakog Japanca ustreperi pri pogledu na latice koje necujno padaju na tlo. U tome je sav dozivljaj ljepote. Bas zato sto ljepota traje tako kratko, sto je tako prolazna, ona je ljudskom oku mila. Ponekad se ljudski zivot usporedjuje s tresnjinim cvijetom: danas smo tu, sutra nas mozda vise nece biti. Svaki cas mozemo pasti pokoseni naletom vjetra. Zato, uzivajmo zivot dok smo tu gdje jesmo.
Sakura grije dusu svakog stanovnika ove zemlje koji ima oci za ljepotu trenutka. Mozemo li mi stranci uopce pojmiti osjecaj duboke i potpune srece koji prozima Japanca dok promatra rascvalo tresnjino drvo ?...
Sreca je u tuzi, u dramaticnom ocekivanju kraja koji mora doci. Velicanstven zivot kraljice Sakure zavrsava pod nogama setaca, usputnih prolaznika, koji su i sami tek slucajni setaci u jednom kutku svemira.








Ovako je to izgledalo prije dvije godine: hanami u klasicnoj verziji, uz ice i pice na karakteristicnim plavim najlonima. Za najljepse mjesto pod krosnjom treba se izboriti, a strategije za to navodno su vrlo razlicite i granice s hilaricnim...



U sljedecem postu: slike s putovanja













<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se