Durica Vozi Kolica

subota, 30.01.2016.

boje na tanjuru

volim sve jesti, ubiti,
volim jesti,
no, nekako najdraže su mi razne salate ili variva.
kad malo bolje pogledaš, varivo je kao skuhana salata.
jednom smo tako bili u Belgiji sa zborom, i zadnju večer su nam priredili zakusku uz druženje.
bilo je tako na stolovima mnoštvo raznih jela, ali i salata.
ja sam, naravno, morala od svega po malo probati, a salate sam si natrpala na drugi tanjur.
baš sam bila jako gladna nakon nastupa i napornog dana, pa sam s velkim guštom navalila na te salate.
a, kad tamo, sve su bile slatke, prelivene nekim slatkastim umakom, onim kojim bih ja prelila palačinke.
iako volim sve probati, nisu mi pasali ti okusi slatkastog zelja, mrkve, rikole, krastavaca.
salate volim bogate i začinjene.
i volim da obiluju mnoštvom boja.
tu se sada vraćam na ona predavanja koja sam nedavno pohađala.
kako boje utječu na nas, naše raspoloženje i zdravlje.
vele nutricionisrti kako bi na tanjuru trebali imati barem tri raličite boje kako bismo bili sigurni da je taj tanjur nutritivno uravnotežen.
kad je moj muž imao upalu gušterače morali smo jako paziti na njegovu prehranu.
sve smo kuhali na pari, od začina smio je koristiti samo maslinovo ulje, a mnoge su mu namirnice bile zabranjene na popisu.
tako su ti naši tanjuri, jer, ja sam isto jela što i on, solidarizirajći se s njim, bili potpuno bezbojni.
sve je bilo nekako bijelo, prozirno, ili, eventualno zelenkasto.
tada su mi na tanjuru, zaista, nedostajle boje.
jučer sam se zaželjela nekakvog deserta kojeg bih mogla napraviti nabrzinu i od onih namirnica koje imam doma.
pa sam napravila voćnu salatu.
to bar nije nikakva mudrost.
narezala sam voće koje gledam da uvijek imamo na stolu, iako Fran jede samo banane i jabuke, tu i tamo hoće koju krušku, ali sada i nisu neke jako kvalitetne.
ovako narezano u salati dečki pojedu sve, a ja još stavim cimeta i meda.
no, sebi sam dodala i suhog voća, orašasih plodova i friškog sira i jedan voćni jogurt.
mislim, sasvim uravnotežena i lagana večera.
take pripravke zovem
mučkalice,
na koje se moj muž zgraža, i ne želi niti probati,
a Fran samo pita:
" mama, kaj to jedeš? "
" probaj, fino je. " velim mu, jer, ne znam ni sama kaj jedem.
" hoćeš? probaj! "
" ne, ne, ne! "
ni njemu se ne sviđaju takve kombinacije.
kad je hrana u pitanju, on voli čiste forme.
samo rižu, koju posebno za njega kuham u pilećem ili nekom drugom mesnom temeljcu.
ili njoke s paradajz umakom.
guste juhe od povrća.
pirekrumpir.
sve glatko, bez mrvica i komadića.
tako bih jako voljela da uživa u hrani kao i ja.
da ga uspijem naučiti sve jesti,
i da mi želi barem probati nešto novo.
on voli boje samo na papiru.
voli slikati i crtati.
neki dan sam mi donjela nove tenisice.
jedva sam ga nagovorila da ih proba.
" nisu dobre, nisu! "
vikao je i bježao po sobi.
" krokse, krokse su dobre! "
voli krokse, jer ih može sam obuti.
tek kad sam mu pokazala da su tenisice jako slične kroksama, i da maju iste boje, te da i njih može sam obuti, samo mora otvoriti čičak, pristao je hodati u njima.
izrazito je tvrdoglav i sve mora biti po njegovom.
kad ga pitam kaj bi jeo, veli:
" kakao! "
sanjam dan kada ćemo zajedno uživati u šarenim salatama, bogato natrpanim tanjurima, kobasicama s roštilja, pečenju i mlincima, govedskoj juhici,
i kad će, napokon reći:
" mama, ja sam gladan! "

- 08:18 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 29.01.2016.

vitice

objašnjavajući krošnju svog drva koji predstavlja svojevrsan autoportret jedna je kolegica u šali rekla da njene vitičaste grane predstavljaju njenu želju za kovrčavaom kosom.
i ja sam oduvijek željela imati dugu, plavu valovitu kosu.
ne onako jako nafrkanu, već samo lagano zaobljenu.
čitala sam negdje da je vlas kovrčave kose u presijeku elipsa, dok je presijek ravne vlasi okrugao.
obje moje sestre su crvenokose i kovrčave.
najmlađa, kada se rodila imala je na vrhu glavice riđu kovrču, zavijutak koji se lelujao kako je ona pomicala glavom.
drugoj se sestri kosa sama nakovrčala u pubetetu i takva je istala, valovita.
sama sam svašta pokušavala kako bih imala tu krasnu valovitu kosu.
korisila sam i figaro, spavala s krpicama na glavi, kupovala one spužvice na žici, plela pletenice na mokru kosu, pa čekala da se to samo posuši, koristila čak i bakine stare metalne viklere na gumicu koji su mi samo počupali kosu.
ali, kako je moja kosa ravna i tanka, ništa od toga nije držalo duže od pola sata, a onda bi palo i kao da nije ni bilo.
sada mi je sestrična poklonila nešto skroz fora:
električne viklere različitih veličina koji, se dovoljno zagrijani stavljaju na suhu kosu i pričvršćuju nekakvom oblom šnalicom.
moja sestra koja je jako rudlava ima peglu kojom ravna kosu, jer je njena želja imati ravnu kosu.
ova kojoj se kosa sama nakovrčala u pubertetu ošišala se na kratko, jer, veli kako joj se ne da gubiti vrijeme na pravljenje frizure svako jutro i da joj je kratka kosa najpraktičnija.
mnogo puta sam pomišljala naraviti si minival, ili barem velnice,
no, za to nemam dovoljno hrabrosti, jer, šteta mi je, i ovako tanku kosu tretirati takvim agresivnim kemikalijama.
za sada mi je ovo rješenje s električnim viklerima sasvim dovoljno.
evo, upravo sada sjedim s tim viklerima na glavi, pišući o njima čekam da mi nakovrčaju kosu.
ne znam da li ću biti sretnija s tom kovrčavom kosom, i da li će ona utjecati na mene i moj tijek dana,
no, jako me veseli vidjeti taj rezultat kada ih skinem i otkrijem u ogledalu
novu sebe.
naravno da sam to još uvijek sasvim ista ja,
ali,
kako je moja krošnja ostala nedovršena
vjerojatno sam, nesvjesno, sama sebi ostavila prostora i za tu vrstu promjene.

- 09:09 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 27.01.2016.

autoportret

danas smo na radionici radili zanimljivi autoportret.
naime,
nismo crtali svoje lice,
već drvo.
da,
baš drvo.
potom smo,
putem tog crteža
se upoznavali kroz par riječi
koje smo rekli sami o sebi.
bilo je vrlo zanimljivo vidjeti
tu šumu različitih likovnih rješenja,
upotrebu boja, linija i ploha,
ali i doživljaja, pa i objašnjenja
značenja pojedinih odabira.
prema jednom tumačenju elemenata
i računanju datuma i godine rođenja
ja sama sam drvo,
dok je moj muž voda.
u tom kontekstu
kao drvo ne mogu živjeti bez vode,
potrebna mi je, jednako kao zrak i sunce,
no, previše vode može mi i našteti,
zbog previše vode mogu početi truliti,
tako da sam u prilično ovisnom položaju
u pogledu utjecaja vode na mene.
bujica vode može me izbaciti iz ravnoteže
i odnijeti negdje u nepoznato,
ali, ako me voda njeguje i zalijeva pravilno,
onoliko koliko mi je potrebno
tada rastem i razvijam se optimalno
baš u onom pravom smjeru,
granam se i širim na sve moguće strane,
dok moje grane mogu obilovati
mnogim korisnim i lijepim plodovima.
to sam saznala na jednom drugom
predavanju o bojama,
a, moram priznati kako me
ta spoznaja oduševila,
jer,
drvo me, oduvijek, kao biće
fasiciniralo u svakom pogledu,
te mu se istinski divim.
drvo je biće
koje je čvrsto vezano svojim korijenjem,
koje, u ovoj interpretaciji autoportreta
predstavlja obitelj i bližnje osobe u životu,
dok se rješenje krošnje objašnjava
kao karakter, osobnost i životne interese.
tako krošnje mogu biti zatvorene, oble, šiljate,
s više ili manje grane,
usmjerene prema određenoj strani.
deblo predstavlja nas kao osobe
u odnosu na životne izazove:
može tako biti tanko i krhko,
grbavo, glatko ili grube kore,
prošarano godovima,
pravilnog oblika,
ili nakrivljeno.
moje deblo bilo je široko, visoko i ravno,
čvrsto ukorijenjeno, osjenčano
toplom tamno smeđom drvenom bojicom,
dok se krošnja granala na sve strane
i u svim smjerovima,
ukrašena narančastim i svjetlijim listićima,
na koje bih, da sam imala više vremena
dodala i malo tamno crvene i ljubičaste boje,
dakle,
moje drvo ostalo je nedovršeno.
na deblo i korijen utrošila sam mnogo truda,
dugo ih osjenčavala i dorađivala,
prekrivala mrljice
pokušavajući dočarati koru koja čuva
nježnu unutrašnjost živog bića,
stoga je mnoštvo različitih grana
dobilo naznake kako se
još uvijek razvijaju prema svim stranama,
ne želeći ih ostaviti jednobojne i prazne.
moje drvo je toplo,
razgranato,
šareno,
široko,
samostalno,
sigurno,
toplo,
i odaje dojam
kako čvrsto stoji na zemlji,
ali, isto tako stremi prema suncu,
širi svoje grane i gore u nebo,
i lijevo i desno,
prema naprijed
u budućnost.
grane su ostale nedovršene,
listići još nisu poprimili sve prave boje,
samo ponegdje se nazire koji pupoljak.
drvo je biće kojem se divim s ogromnim poštovanje.
drvo je biće koje stoji potpuno samo,
samo odolijeva svim kišama, snjegovima i vjetrovima.
drvo je biće koje šuti i trpi.
drvo je biće bez kojeg nema kisika
bez kojeg nema atmosfere.
drvo je biće koje čini šumi.
drvo nas hrani,
drvo nas grije,
drvo nam i kuću gradi.
kada umrem ja ne želim grob.
radije bih da moj prah
postane dio duše
jednog prelijepog
bića
kao što je drvo.
moje omiljeno je Breza,
ali drvo koje sam nacrtala kao autoportret
nije uopće nalikovalo na Brezu,
izgledalo je više kao jedan
maksimirski hrast.

bez obzira što se ovakva aktivnost
može doživjeti potpuno banalno
i infantilno,
zapravo je jako zanimljivo
na koji sve način ljudi
doživljavaju i drvo
i sebe kroz to drvo.
isto tako
izražavanje drvenim bojicama
daje neograničenu maštovitost
u samom likovnom izričaju.
osobno,
volim takvu vrstu aktivnosti
i veseli me njihov rezultat.

- 21:54 - Komentari (12) - Isprintaj - #

nedjelja, 24.01.2016.

odvažila sam se za nešto novo

nikad nisam u potpunosti zadovoljna sama sa sobom.
zbog toga neprestano preispitujem vlastite odluke.
najteže mi se mijenjati tamo gdje sam najtanja.
uglavnom sam svjesna svojih mana, no, nije mi, uvijek lako suočiti se sama sa sobom i svojim krivim postupcima.
tako se, vrlo često, " iskaljujem " na sebi najbližim osobama.
ali, kako ne volim svađe i natezanja, spremna sam priznati grešku.
u zadnje vrijeme osjećam se nekako prazno. ispuhano.
puno sam toga napravila protekle godine. ostvarila sam neke sebi važne ciljeve koji su me ispunili zadovoljstvom, ali su mi, putem i iscrpili energiju i motivaciju.
sada se osjećam kao da mi nedostaje motivacije za neke nove pothvate.
imala sam pregršt ideja što bih još željela napraviti, samo mi za to, trenutno fali entuzijazma.
ono što mene rezignira jest rutina u koju povremeno upadam.
stoga sam odabrala sudjelovati na likovnim radionicama, jer likovni izričaj je nešto u čemu nisam baš potkovana i za što imam najmanje talenta.
pomislila sam, ako se obrazujem, barem malo i na tom području, pomoći će mi, usvajanjem novih znanja i vještina da i sama krenem izražavati se u nekom novom pravcu. u tom smislu nisam pogriješila.
upoznala sam se s nekim novim tehnikama i materijalima za koje i nisam znala da postoje, ali i dobila input kako se i laici kao ja mogu baviti tom vrstom izričaja ako samo malo prouče na koji sve način se može ekperimentirati i na tom području.
konkretno, radi se o izradi slikovnice.
teorijski, upoznala sam neke nove trendove u izradi i upotrebi raznovrsnih likovnih tehnika, ali i širinu spektra korištenja gotovo nespojivih komponenata u zanimljive cjeline i vizualna rješenja, dok sam u praksi isprobavala što sve mogu i sama uraditi, te na koji način.
svidio mi se taj pristup potpuno drugačiji od onih metodičkih pravila koja smo mi koristili do sada u likovnim aktivnostima.
kako sam sama vizualan tip, razveselile su me te razne mogućnosti koje mogu mogu koristi u praksi, ali i poticanje da se svatko okuša i u onome za što je do sada smatrao kako nema dara.
oduvijek sam smatrala kako je nepotrebno ograničavati sebe i druge u tom smislu kako je samo profesionalcima i velikim znalcima dozvoljeno baviti se određenim granama umjetnosti.
za mene je umjetnost jedan vid duhovnosti koja oplemenjuje čovjeka i bavljenje takvom vrstom izričaja je hrana za dušu, ali i razvoj samopoštovanja.
recimo,
kada očistim cijelu kuću i sve mi miriši, osjećam se nekako zadovoljna sama sa sobom.
pogotovo volim miris oprane posteljine i onaj osjećaj kada se čisti i okupani ušuškamo u krevet među mirišljave poplune i deke.
veseli me grliti se i ljubiti se s djetetom i mužem i mirišati njihove oprane kose.
moje dijete voli prije spavanja igrati se s našim rukama.
zato smo ruke oslikali temperama različitih boja.
velike, male i srednje.
naše ruke su mu bitne.
stoga smo ih prenijeli na veliki papir.
i dobili smo spektar različitih boja i oblika kao podlogu kojom smo oblijepili kutiju za igračke.
" ruke, ruke, gle, tata, ruke! " - vikao je Fran kad smo zalijepili otiske naših ruku na kutiju.
volim imati sve stvari sortirane, pa i igračke, prema materijalima i upotrebi.
od tih otisak ruku mogu se napraviti i razni novi drugačiji oblici. tako ruka može postati koka, indijanac ili raščupani dječak.
onda je tata uzeo gitaru, pa je nastala i nova pjesma o rukama.
ruke mogu svašta.
mogu grliti, gladiti, rukama se može svašta izraditi.
ruke imaju pet prstiju, na koje se može nacrtati oči, nos i usta, i time postaju likovi u predstavi.
ako im dodamo papirnate kape, mogu biti i lutke.
na jednoj smo kutiji izrezali prozor, provukli smo žicu na koji sam stavila komad tkanine, kao zastor, pa smo dobili malo kazalište lutaka u kojima su glumci naše ruke.
mama je bila Eli, tata Pato, a Fran Pocoyo.
ruke nam služe i za građenje pruge, ali rukama pospremamo igračke u novu kutiju.
rukama smo se prali prije spavanja. i ruke smo i rukama oprali.
dok peremo ruke pjevamo:
" ovako se ruke peru, ovako, o va koooo! ".
rukama peremo i zube.
i žlicu držimo rukama kada radimo papu.
prije spavanja obavezno se svi zajedno držimo za ruke.
brojimo prste i dajemo im imena.
isprepletene ruke čekaju da se na oči navuče sanak.
ruke su jako važne.
velike, male, srednje.
hrapave, nježne, nezgrapne, nespretne, brze.
ruke koje prstima stvaraju nove melodije.
ruke koje kuhaju miješajući večeru.
velike ruke režu sir za grickanje.
umjetnost je u rukama onih koji je stvaraju,
a doživljaj u očima promatrača.
osjećaj koji nam daju naše ruke stvorivši njima nešto novo, kreativno, zabavno i zanimljivo je puno zadovoljstva.
mala ruka u velikoj ruci je povjerenje.
stara ruka mladoj ruci daje sigurnost i iskustvo.
rukama se može stvoriti, ali i razoriti.
stisnutom rukom u ruci gradim svoju sreću za sutra.

- 21:54 - Komentari (3) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.01.2016.

" tko ima taj i štedi "

bez obzira što imamo dvije, relativno okej, plaće,
u ovoj zemlji je sve tako skupo, pogotovo ono neophodno za život,
kao što je hrana, neke osnovne higijenske potrepštine, režije, tu svakako spada plin na koji se grijemo, ali i voda i struja, također, pa sve one moguće kreme, pomade, uljne kupke za dijete alergičara, ali i dodatci prehrani, probiotici, riblja ulja, omege sto i tisuću, vitamini, minerali i multivitamini, dakle, sve, zaista je skupo i vrlo teško je balansirati do kraja mjeseca, a da ne budeš na knap.
barem meni.
pogotovo mi je jako zamorno i naporno hodati od jednog do drugog dućana i tražiti neke artikle koje ću, možda, uloviti malo povoljnije-
osim toga, honorari debelo kasne, tako da si prisiljen zaduživati se, da li na kreditnim karticama, ili upadati dublje u vlastiti minus, a kada dođe neki veliki izdatak, kao što je popravak auta, ili nečega većeg u kući, jedino je moguće tražiti banku novi kredit, ili se zaduživati kod kamatara.
do toga, još, falabogu, nismo došli, ali znam ljude koji jesu, jer, zatvoreni je to krug, bez auta ne možeš na posao, a bez posla ne možeš imati auto.
zato ja štedim gdje god mogu, baš na svakom koraku.
postoji nekoliko načina da se uštedi na malim stvarima. ta se lova onda može uplatiti na neku štednju, staviti u kasicu prasicu, ili, jednostavno akumulirati ili potrošiti na nešto drugo.
i,ovo, sad nije nikakvo zmišljavanje tople vode, jer svi mi koji na neki način vodimo kućanstvo i njegove financije imamo neke načine na koje štedimo, te su tako radile žene od pamtivijeka, samo je ovo moj način na koji ja to radim, jer
u svojoj suštini nisam baš i neka štedljiva osoba, više sam raspoložena za hedonistički način života, uživanje u trenutku, meni lova služi tome da je potrošim, a pri tome budem sretna i ja i ljudi oko mene, no,
isto tako ne mogu si dozvoliti da zbog toga nemamo sutra za pelene, gorivo ili platiti ratu plina, a isto tako moram imati svaki dan nešto keša za povrće i voće na placu, ili, neku lovu sa strane, za one slučajeve: nedajbože, crne scenarije, kad te klepi neka nesreća nepredviđeno kojoj si se najmanje nadal.
tako uvijek imam neki svoj sitni crni štek koji onda potrošim na operaciju za pesa ili krpanje napuknute cijevi za vodu.
dakle,
prvi i osnovni način štednje je takozvani:
uradi sam ili sam svoj majstor tako da si sve kaj možeš napraviš sam, s minimalnim sredstvima.
kod nas je to počelo s tim alergijama kod klinca, pa sam, tako naučila raditi sama svakojake biljne pripravke za mazanje kože, ali i prirodne kupke, pa i napitke od zobi, riže i kokosa. tu, recimo, radim i sredstva za čišćenje kuće vrlo jednostavno, i to od prirodnih otpadaka, bio otpada, ne, primjerice, najbolje su kore naranača, limuna i mandarina:
1. stavite kore od naranče ili limuna u staklenku, zalite običnim alkoholnim octom i pustite da stoji do dva tjedna.
nakon toga procijedite, stavite u neku posudu sa špricalicom i time možete čistiti i dezinficirati više manje sve, osim možda zahoda. zahod, ipak volim oribati prvo nekim jačim, a tek onda polirati ovakvim sredstvima.
alkoholni ocat koristim i umjesto omekšivaća, vele da je dobar i za čišćenje vešmašine, tako da ne kupujem nikakve kalgone i gluposti.
odustala sam i od kojekakvih osvježivaća zraka tako da koristim samo eterična ulja u lampici na dušicu ili one vrećice prave lavande.
mogućnost korištenja eteričnih ulja me oduševilo, pronašla sam upute koje ulje ima kakva korisna svojstva, te sve moguće načine na koje ih se može iskoristiti u svakodnevnom životu:
od mirisa, osvježavanja prostora, preko krema u kojima neka imaju i antibiotsko i antibakterijsko djelovanje, do inhaliranja dišnih putova, podizanja raspoloženja i slično. dovoljno je samo se malo informirati i samo par kapi već može učini čudesnu razliku.

2. domaći kruh počela sam raditi kada sam dobila od sestre pekač za kruh i oduševljena sam, no, kruh se može, vrlo lako peči i u pećnici, ako je imate, ja nemam, pa mi je pekač došao kao spas.
prvo, u tom kruhu barem donekle znate kaj jedete, jer ste mu sami odredili sastojke, ali je i puno izdašniji, ukusniji, jeftiniji i dulje traje.

3. odvajanje otpada i recikliranje uvelike utječe na to koliko jedno kućanstvo proizvede smeća, pa samim time se i smanjuje račun, barem za vreće, ali i ostale izdatke za sve ono što se može ponovo upotrijebiti, kao što su staklenke, flaše, kutije, razna ambalaža i slično.
tako u staklenkama držim sve: od soli i šećera, do kornfleksa i začinskog bilja, nikada nisam imala potrebu kupovati one neke gotove kutijice koje se pašu s ostalim kuhinjskim priborom i ručkicama na kredencu, a od kutija za voće sam napravila djetetu policu za igračke.

4. kupovanje na veliko određenih proizvoda koje svakodnevno koristimo, a mogu stajati, kao što su wc papir, role papirnatih ručnika, pa velika pakiranja detergenta, sapuna, šampona i tak to, u samom startu smanjuje cijenu proizvoda, a i doprinosi tome da imam što manje tog nepotrebnog sitnijeg ambalažnog otpada, a, uz to, kod nas sve to ide samo po jedan, ono, uniseks. nema tu tri različita šampona, " for me, for man ", neg, jedan velki, univerzalni, uglavnom od koprive, jer taj najbolje pere kosu, pa jedan regenerator, isto najveće pakiranje na pumpicu, da se manje troši i basta. ionako buš za par dana opet moral prat kosu, a, ušteda je ogromna, jer, sada taj šampon koristimo čitav mjesec, dok sam prije, praktički svaki tjedan morala kupovati ona mala pakiranja, i to, sad za masnu kosu, pa protiv peruti, moš mislit, sve je to isto jarac u drugačijem plastičnom ruhu.
isto tako, kod takvih potrepština gledam proći ono:
" dva plus jedan gratis ", pa se opskrbim za tri mjeseca unapred i opće više ni ne moram hodati po tim i takvim dućanima gdje te samo mame da još više i više trošiš na nekakve gluparije koje ti uopće i nisu potrebne, nego ti samo stoje na polici dok im ne istekne rok trajanja.

5.grupna inaternet kupovina preko tih nekih stranica, uglavnom na fejsu, omogućava priuštiti si neke prilično skupe proizvode po puno povoljnijim cijenama samo zato, jer ih kupuje velika grupa ljudi, pa su, samim time i cijene, već u startu pedeset do sedamdeset posto jeftinije.
tu smo uzimali one neke jako skupe kreme i kozmetiku za dijete, namjenski, jer, ista takva krema u ljekarni, po regularnoj cijeni je troduplo skuplja. da ne velim kak je eBay jedno sasvim zgodno mjestašce za povoljnu kupnju svega i svačega, ako ti to baš ono jako treba, a meni, uglavnom i ne treba.

6. kupovina iz druge ruke, ili sekndhend kupovina je, također, jedan vid uštede, jer, prilikom takve kupnje uštedite neusporedivo mnogo, ali, kak meni i ne ide baš jako dobro mate, a i tika mi šteka, nemrem to sad tak nabrzake zračunat, koliko točno. mogu samo reći, ovako, po sjećanju, kako sam gumene čizmice za maloga, praktički nove, nenošene, koje sam taj isti dan u NaMi vidjela za sto pedeset kuna, kupila polovne za deset, pa, onda i sebi šos za pet i još vesticu, da mi se paše, za dve. kune.
sad, kolko sam, točno, uštedila, taj dan, ne znam, jer, moj muž veli kak to i nije štednja, jer sam potrošila lovu, pa, makar samo i sedamnaest.

7. kupovanje na sniženju je za mene isto tako jedan oblik uštede. to se uglavnom odnosi na one neke veće odjevne predmete kao što su zimske jakne, kaputi, čizme i slično. čemu plaćati punu cijenu, kada ovako i onako taj proizvod realno ne vrijedi toliko, a sigurno će doći na rasprodaju. jedini problem kod toga je da onda kupuješ zimsku odjeću prije proljeća, a ljetnu prije zime, i to je sve. nosiš ono novo od prošle sezone, al si miran, jer uvijek imaš nešto spremljeno u ormaru. mene takva kupovina jako veseli, jer uvijek imam osjećaj da sam jako dobro prošla, a i tada si mogu priuštiti nešto što inače, možda i ne bih mogla.

8. ipak, najbolji oblik uštede je:
uopće ne kupovati ništa.
taj sistem i nije baš meni svojstven, njega prakticira moj muž.
kada bi bilo po njegovom nikad se ništa ne bi kupovalo, pa niti trošilo.

ovako balansiramo zajedno i nadopunjujemo se:
ja trošim, a on štedi.

- 09:48 - Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 20.01.2016.

IzazovI

razmišljajući što mi je u životu bio najveći izazov, u prvi mah mi se činilo sasvim lako odlučiti, no, onda, ipak, i nije baš tako.
natjeralo me to, tako, na razmišljanje o samoj sebi.
meni je, u životu, zapravo, mnogo toga bio veliki izazov.
primjerice, kada su me roditelji već na početku osnovnog školovanja upisali u glazbenu školu, u koju sam morala putovati sama autobus i tramvajem, pa, vrlo brzo, potom, i u kvalitetniju, ali i zahtjevniju osnovnu školu u grad.
bio je to ogromni izazov za malo dijete.
otrgnuta iz svoje poznate bliske sredine i presađena u neku sasvim novu i nepoznatu, snalazila sam se sama, kako sam znala i mogla.
isto tako, izazov je bio odabrati zanimanje kojim ću se baviti ostatkom svoga života.
zvuči banalno, ali veliki je izazaov s nepunih petnaest godina, kada upisuješ srednju školu, a onda sa osamnaest, kada biraš fakultet, i svjestan si kako će ta odluka utjecati na čitav tvoj život.
potrebno je mnogo hrabrosti, ali i poznavanja samog sebe za donošenje takve neke odluke.
nakon diplome, bilo je potrebno suočiti se s novim izazovom, prilikom traženja posla u struci.
kada odabereš zanimanje s kojim i nemaš baš široku paletu zaposlenja, suočen si nositi se s mnogim izazovima.
ali i pronalazak namještenja već nosi sa sobom nove, jer, kao friški radnik, obično radiš po zamjenama, što nosi sa sobom konstantno mijenjanje radnog mjesta i ljudi s kojima radiš.
kao i obavljanje posla, samo po sebi je svojevrstan izazov, jer, tek kada počneš raditi, suočavaš se sam sa sobom i svime onime za što jesi ili nisi sposoban.
kada su mi doktori rekli kako ćemo, zbog nekih težih zdravstvenih komplikacija, jako teško začeti dijete, bio je to za mene samu jako veliki izazov, suočiti se s time, ali i odlučiti kako i što dalje.
tako se bar činilo u tom trenutku.
no, puno je veći izazov je bio kada je dijete, ipak došlo.
i sama dimenzija supruge, za mene je bio svojevrstan osobni izazov.
život u dvoje, pa onda i u troje nosi mnogo toga sa sobom, tako da se izazovi redaju jedan na drugoga.
ali, sve to, uz dobru volju, želju, puno ljubavi i pozitivne energije čovjek nekako sam posloži na svoje mjesto.
tako da se meni čini kako je sve izazov. sve što je novo i nepoznato. ono s čime se po prvi puta moraš suočiti.
sam život je jedan veliki izazov.
živjeti ga onako kako znaš i umiješ sam, a da si pri tom zadovoljan sam sa sobom i ljudima oko sebe, veliki je izazov.
posložiti ga tako da sve funkcionira, da ne pati niti jedno polje djelovanja koje ti je bitno, a sve manje važno staviti sa strane.
živjeti svoj život, a pri tome biti sretan i zadovoljan, te usrećiti ljude oko sebe jedan je od najvećih izazova.

- 06:13 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 17.01.2016.

subotom uvečer gledamo crtić

bio mi je ovo jedan od najljepše provedenih rođendana.
ikad.
i jedini koji nisam popratila tekstom na blogu,
obzirom da je i Durici mojoj ročkas na isti dan,
samo je ona nešto mlađa,
no,
kak su dečki još u ponedjeljak počeli cendrati:
" ne ići mama, ne ići! "
a, drugi, onaj veliki:
" ne, opet posao, ne, neeee! ",
tako sam im rekla nek se strpe do vikenda,
pa bumo cijeli vikend bili skupa, i, naravno
slavili moj rođendan,
jeeeeeeeah!
koji, ove godine, baš zgodno pada u subotu.
tak je i bilo.
ujutro sam imala radionicu s klincima,
prvu nakon praznika,
i taj susret bio je jako produktivan,
ali, osim upoznavanja s novom članicom,
koja me oduševila svojim entuzijazmom, pozitivom i talentom
( improvizirala mi je, samoinicijativno, vlastitu autorsku pjesmicu
koju je smisla na licu mjesta, u igri, tekst i prepoznatljivu melodiju uz sviranje ksilofona ),
ponavljanjem i učenjem novog,
jedna se djevojčica sjetila, pa mi je donijela čokoladu
kojom sam ih ja, onda, sve počastila,
tako da je sam taj dan počeo obećavajuće.
i sestra mi je došla, jer joj je puno bolje,
iako joj hormoni još nisu uravnoteženi,
ne boli je više, pa je dobre volje i opet s veseljem dolazi pomagati i družiti se.
nakon toga dečki su došli autom po mene, pa smo išli po hranu za pse koju dobivamo od udruge
" Noina arka "
za sve peseke kojima smo pronašli dom.
moram priznati kako mi je palo na pamet,
vidjevši jednu kujicu Lili na telki, koju su pronašli pretučenu u Lici,
a naš veterinar, koji također surađuje s brojnim udrugama ju je uspješno operirao,
te se ona, kao i naš Leo, ne želi prestati boriti za svoj život,
iako je bila već predodređena za uspavljivanje,
kako mi baš imamo adekvatan prostor, ali i dovoljno iskustva za udomiti takvog psa kojeg,
vjerojatno, nitko neće poželjeti, jer, zbog težine ozljeda biti će trajni invalid, pa su joj potrebna i kolica
umjesto zadnje dvije noge, zbog toga bi joj kod nas bilo dobro, jer smo mi u prizemlju, iz kojega je odmah dostupno i dvorište.
naravno, moj muž je, odmah na to poludio, da kako mi, uopće tako nešto može past na pamet, jel mi moramo baš sve pse udomiti koji postoje, da li nismo dovoljno već napravili do sada, i tak,
jer, on ne može prežaliti našeg Lea, kojega smo, zbog stepenica u starom stanu morali dati njegovima u Rovinj,
ne znajući, tada, da ćemo se preseliti, tako da on sada tuguje za njim i ne može si to oprostiti, iako je Leu kod njegove mame puno bolje,
ona ga jako voli, ima vremena za njega, šetaju puno po šumi, vode ga, često i na selo, gdje on, zaista uživa.
mislim, meni je to palo na pamet čisto iz praktičnih razloga, a kada sam vidjela te njene oči, tople, velike, jednostavno mi se učinilo ispravnim.
okej, treba i meni puno više vremena za brigu o životinji s takvim potrebama,
tako da nisam na tome ustrajala, već sam samo bacila kao bubu u uho i nešto za, eventualno razmatranje.
kad smo uzeli hranu za naše pese, otišli smo u kupovinu špeceraja, a tamo smo u dućanu sreli prijatelje s kojima se dosta dugo nismo vidjeli,
pa smo sjeli malo s njima na kavu i lijepo se napričali.
onda smo otišli mali do parka, jer, taman je granulo sunce iz magluštine koja se od jutra nije micala s mjesta,
pa doma kuhati.
Čovječuljak je izrazio želju da taj dan provedemo nas troje sami, umjesto da zovemo nekoga u goste, kako sam predložila,
pa sam mu udovoljila, jer, već je nekoliko puta naglasio kako mu nedostaje
" vrijeme za nas "
skupa smo radili ručak:
špinat, pire krumpir i šnicle, za svakog po nešto,
a, kolač sam kupila gotovi.
navečer su nam došle moje sestre,
pa smo i s njima to podijelili,
zapalili jednu svjećicu na tom kolaču koju je Fran onda puhao nakon kaj mi je pjevao:
" sretan rođendan, mamaaaaa! ".
sestre su mi poklonile najljepši šos koji sam ikada vidjela,
za koji je Č rekao da izgleda kao:
" Cirkus "
kaj me jako razveselilo, jer, znači da je, fakat, poseban, jedinstven i taman za mene.



napravljen je od bogate brokatne tkanine šatirane raznim bojama,
kao potezima debelim kostom, i još pošpricane nekim sjajnim sprejem



tako da se presijava dok hodam, kako se tkanina pomiče.
sam kroj šosa je baš onakav kakav najbolje odgovara mojoj figuri:
stisnut pasicom u struku od kojega se širi u velikim faldama kružno,
i dužina je taman kako volim, preko koljena, a da se vide i naglase cipele.



nešto tako divno nisam već dugo vidjela i jako su me razveselile,
pogotovo zato, jer su me iznenadile,
obzirom da su sve organizirale u tajnosti, a inače se o tome dogovaramo, kaj bumo si kupile,
tako smo se Lana i ja, ujutro dogovorile da bumo Teici kupile nešto kaj si je našla,
a, umjesto toga su one mene preduhitrile.
volim takva iznenađenja.
Č me pitao gdje bum ja, uopće nosila takav svečani šos,
pa sam mu rekla:
" na tvoj koncert! "

danas idemo baki i dedi na obiteljski ručak,
a bilo bu i prave, čokoladne torte s ganašem
koju je Lanči radila jučer prije spavanja,
iako sam joj rekla da se ne treba mučiti.
zbog toga me Č zafrkava kak si ja, uvijek od rođendana napravim " slavonsku svadbu "
i slavim ga tri dana,
jer sam još u petak, kad je sjela plaća kupila par vrsta sira koje volimo,
i njemu slane inćune da se malo počastimo.
prije spavanja gledali smo svo troje na kauču crtić
" Inside out "
koji na zanimljiv način prikazuje dječje osjećaje,
taman prikladan da zaokruži sve kaj se dešavalo ovaj tjedan.

Oznake: Durica je već velka curka

- 10:29 - Komentari (7) - Isprintaj - #

subota, 16.01.2016.

odgoj dječaka u kupaonici

kak sam bila doma od stare godine deset dana, tako sam primjetila koliko stvarno nedostajem svom djetetu dok sam odsutna.
zalijepio se za mene ko čičak, puno smo se igrali, zajedno smo i radili svašta po kući, pao je snijeg, tako da smo se i sanjkali, fakat, od jutra do mraka smo bili zajedno, upravo na njegovu inicijativu. čak je to toliko daleko išlo da nije htio da mu tata natoči sok, nego " mama može ", tak je reko. mislim, mi baš ne fermamo onda te njegove forice koje prelaze granice i postaju izvolijevanje, al to mi je pravi indikator kako se on osjeća.
stalno dolazi se maziti, grliti i ljubiti, mada, koliko je živ, i to izgleda više kao skakanje mami po glavi, no, to mu toleriram, sve dok ne postane grubo divljanje.
kad sam mu rekla u nedjelju da sutra moram ujutro ići i da me neće biti doma, a ni tate, pa će doći teta ga čuvati i igrati se s njim i da mora biti dobar, prvo je bio jako žalostan, a onda se naljutio:
" ne, mama, ne, ne ići! "
cendrao je i derao se, al ja sam ustrajala na tome da mu barem objasnim kako se to mora, i da se vraćamo svi u onu svoju staru, već naučenu rutinu.
kad sam došla doma popodne, trčao je na vrata, ali ne očekujući mene, nego tatu:
" ide tata, tata ide! "
pa, kad je vidio mene, samo je okrenuo glavu, kao da se ne poznamo.
to je ta ljutnja, ja je razumijem, no, iako puno toga razumiješ razumom, ipak ti u srcu bude teško.
koliki je manipulator, upravo osjećajima, pokazao je isti dan navečer, kad mu se i tata vratio s posla.
prvo je tražio da se okupa, u svoje uobičajeno vrijeme za kupanje, i to mi je drago, da je usvojio te navike, pa sam bila sretna. još sam mu pokazala kako si može i sam staviti klupicu pred kadu, pa sam pokušati uči nutra, sve je to usvojio, i nakon kupanja sada traži da ide na zahod piškiti, a onda obavi i velku nuždu, kaj mi jako puno znači, i, iako je zima i ne namjeravam ga sada vaditi iz pelena, čini mi se da će na proljeće to ići sasvim glatko, obzirom da sam traži i razumije u glavi, te povezuje i s riječima.
mislim, da je bistar i sposoban, to je sasvim jasno, i sva ta njegova živahnost lagano se pretvara i u neke strukturirane radnje i sve smislenije aktivnosti koje zahtijevaju i podrazumijevaju sve dužu pažnju.
sada je sposoban slagati kockice na tepihu, slikati za svojim stolićem, listali slikovnicu i pri tome biti na miru, a ne bauljati besciljno po kući i prevrati stvari istražujući.
isto tako imenuje već neke osnovne oblike, boje, predmete, pojave, životinje i sve ono kaj ga zanima, širi mu se vokabular i struktura rečenice.
ponavlja i brojalice, igrice s prstima, a počeo je i pomalo pjevati sa sve dužom i prepoznatljivom melodijom.
sve je to jako zgodno, i naravno da smo mi sretni i ponosni gledajući ga i prateći svakodnevno njegov napredak.
no, kad se ponaša onako što bismo mogli okarakterizirati kao
" ružno ponašanje ",
da sad ne velim
" zločesto ",
onda mi je, zaista, jako teško reagirati u tom trenu onako kako bi trebalo, odnosno, uvijek se pitam, kako bi bilo ispravno reagirati u takvoj situaciji i da li reagiram ispravno.
tako se on lijepo okupao, oprao i zube, naravno da je to više igra pastom, al je i stvaranje neke navike, nakon toga sam ga obukla u pidžamu i to je to, spreman je za krevet. onda još može pogledati svoj crtić, prije kreveta gdje obavezno pročitamo neku priču. nekad on sam lista i priča, a nekad traži od mene da mu čitam, ovisno koliko je umoran, ali još uvijek je prisutna i borba s nemirom, pokušajem skakanja po krevetu, hincanja, glupiranja i onoga što se jako lako pretvara u divljanje, pogotovo ako je i njegov tata s nama, koji isto tako ima grižnju savjesti ako mu se čini da je premalo vremena proveo s njim taj dan, pa mu svašta dozvoljava u ono vrijeme kada bi se već stvarno trebao smiriti. ja i za to uglavnom imam razumijevanja, pa ih pustim neko kratko vrijeme i čak ne prigovaram sve dok se ta i ta igra ne pretvori u nešto opasno, jer jednu večer je tako bubnuo glavnom u rub kauča, pa više i nije bilo tak fora, nego
" lubi, mamaaaaa, tuuu lubiiii, boli Flana glava, aaaaaa! "
tada, kad mu je došao tata, ja sam samo još htjela i sebi oprati kosu, i to sada sama i na miru.
e, a onda je on tražio, čim je vidio da petljam po kadi, da bi se on opet kupao.
velim mu:
" ne može Fran, ti si se okupao, spreman si za krevet, uzmi si knjigicu, sad će si mama oprati kosu. "
al,
" ne!, ne! i ne! ".
on si nosi svoju klupu i ide on sam u kadu.
" ne može, Fran! " - neumoljiva sam kod tih nekih njegovih ideja koje mi se čine kao pretjerivanje,
iako,
razumijem da bi sada htio sa mnom nešto raditi, i da mu je to, možda, u tom trenutku najbitnije na svijetu, jer je već zaboravio kaj je bilo prije sat vremena, ali ne želim mu popustiti, jer smatram da ću mu tako poslati samo zbunjujuće poruke, te da će se pogubiti u svemu tome.
i on i mi skup s njim.
osim toga, njegov tata je jako blag i popustljiv, a onda bar ja moram biti čvrsta i dosljedna.
ježi ga,
kad moraš biti i žandar, uz sve te svoje uloge.
ma kakvi.
on je uporan ko mazga, on ide i gotovo, ne prihvaća niti jedno objašnjenje,
a, onda:
prvo je,
kao jako žalostan,
velim kao, jer prepoznajem već prave emocije od onih preglumljenih, i točno vidim
" velikog manipulatora u malom "
jer,
odmah nakon ogromne tuge uslijedila je ljutnja,
kako sam ja ustrajala na tome da ne može nikako u kadu, i nisam ga pustila niti popustila
nakon tuge i ljutnje okrenuo je ploču i počeo je moliti, preslatko
primivši me s obje ruke za lice:
" moim te, mamice, moime te, kupati, kupati se, Flan se kupati "
i to tako milo i drago da mu ne bi nitko odolio, u tom jednom jedinom trenutku, ali,
kako mi je držao lice rukama, tako mu je postalo, napokon jasno da ja neću popustiti i onda je, valda od očaja, nemoći ili čega već,
ponovo ljutnje
me pljunuo!
hej,
baš pljunuo,
mada,
nema još tu vještinu da bi to napravilo neku štetu,
no,
nije mi uopće to bilo simpatično niti fora, a ni smiješno.
osjećala sam se odvratno
i zbog tog njegovog postupka,
ali i zbog svog nekog osjećaja kada te dijete pljune,
mislim,
susrela sam se ja već s tim, znam, djeca pljuju, nije mi to prvi put,
al,
sasvim je drugačije kada to vidiš ili doživiš od tuđe djece.
reagirala sam potpuno spontano i nepromišljeno, isključivo na temelju te prvobitne emocije:
" grozno, Fran! grozno, to se ne smije raditi!
mamu pljuvati, ko je to vidio!
da to nikad više nisi napravio, Fran!
to je jako, jako ružno!
dobri dečki ne pljuju, Fran,
fuj! "
i sjetila sam se u jednom trenutku, jer, rekla sam mu još i:
" sram te bilo! "
kako je potrebo osuđivati sam postupak, proletilo mi je u nekom trenutku kroz glavu,
al, kaj, kad je teorija nešto sasvim drugo od prakse.
onda se pokunjio, jer, shvatio je da me jako povrijedio, a, prilično je tu sličan i meni i mužu, s tim da je, u tom pogledu, ipak, malo sličniji tati, koji je, također, emotivno vrlo ekspresivan, ponekad i dramatičan, dok sam ja više suzdržanija i okrenuta prema unutra,
izrazito je senzibilan i ima već pomalo izraženu empatiju, razumije kako se i mi osjećamo u određenim situacijama i ne voli da se ljutimo na njega, pa se jako trudi izgaditi stvar, umiliti se i popraviti štetu koju je napravio nekim svojim postupkom koji ne odobravamo,
tako da se neko vrijeme tako držao pokunjeno i pokajnički, jer moja je reakcija, kao i njegova, bila žestoka, spontana, iskrena i izbačena u jednom potezu, vrlo intenzivno, kao paljba na njega,
a onda se odjednom okrenuo i otrčao tati ispričati sve kaj se dogodilo, potužiti se.
napričao mu je kak mu mama ne da da se ide kupati, mahao je rukama, mama ovo, mama ono, pola toga ga nismo ni razumjeli, ali tata mu je isto rekao da se se ne smije pljuvati i svađati, pogotovo ne na mamu, i da se izvoli mami ispričati i pomiriti se.
u početku mu nije bilo baš pravo, jer je očekivao zaštitu s te strane, a i mislio je da tata, kao i većinu puta neće znati točno kaj se dogodilo, pa će ga prigrliti.
ipak,
došao je, sav u suzama, uzrujan i crven:
" opjosti, mamica, opjosti, mamiii ".
sad sam se i ja već malo skulirala od onog prvobitnog šoka i nevjerice, ono,
" mene moje dijete me pljuje, baš mene, pa kakva sam ja to mama, zabogamiloga "
i, bio mi je tako sad simpatičan s tim svojim nekim iskrenim i dalje upornim stavom da bi on i dalje najradije ušao u kadu, jer se počeo opet penjati na klupicu, al ja sam već bila gotova i imala sam na glavi ručnik,
" kaj je, mama, kaj ti je to? "
pita me i smije se, kao da se ništa nije dogodilo.
ima svojevrstan šarm, moram mu to priznat, i neki stil kojim sve okreće na šalu, pozitivu, zapravo.
svaku situaciju u trenu je u stanju okrenuti u svoju korist,
ali,
moram priznati,
uz svo svoje iskustvo, prijašnje i dosadašnje,
zaista je veliki izazov
odgajati upravo vlastito dijete,
a, pri tome biti na čisto kako ne griješiš baš jako puno i grozno.

- 01:06 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 12.01.2016.

" Čistoća "

moja mama je čitav život radila u " Čistoći ".
zbog toga su mene djeca jako zafrkavala:
te, da mi je mama smetlar, da pomeće ceste, kak se vozi na biciklu, nosi onu gadnu metlu i slične fore,
iako je moja mama bila daktilografkinja i radila u uredu pravnice.
tamo je prepisivala neke spise i arhivirala ih u velike knjige.
sjećam se, kad sam pisala neki sastavak o mami u osnovnoj školi, napisala sam samo kako dolazi svaki dan doma iz ureda.
jer, meni je bilo jako bitno isključivo to da ona radi u uredu, a ne kao smetlar na cesti.
kasnije, u srednjoj školi, jedno ljeto, i ja sam radila u toj istoj " Čistoći ". u uredu. jer, djeca zaposlenika imala su pravo, preko ljeta, odrađivati praksu, te si tako zaraditi koji dinar za džeparac. zaradila sam finu lovu, za jednog srednjoškolca, i od te love si priuštila ljetovanje. tada sam shvatila kako uredski posao definitivno nije za mene, previše mi je bio statičan, besmislen, nekoristan i lišen baš svake kreacije. ali sam i uvidjela što je to velika firma i kako funkcionira.
bilo je to za mene jedno jako pučno iskustvo iz kojega sam puno toga naučila.
i o sebi, ali i o drugima.
pa i onima koji rade čisteći ulice, po noći i po danu.
bilo da voze velike kamione, ili samo bicikle.
inče, danas, iz moje perspektive, neka djeca su fascinirana takvom vrstom vozila, a i na smeće se danas, kroz recikliranje, gleda kao upotrebljivi otpad, u sklopu ekoloških aktivnosti koje provodimo i kroz praksu.
pomalo mi je smiješno, ali i znakovito kako se jedna tako lijepa riječ:
" Čistoća "
može u potpunosti izokrenuti u nešto podrugljivo, te postati predmetom sprdnje.
kao što se, svojedobno, i pozdrav:
" Zdravo ",
koji doživljavam kao jedan od najljepših pozdrava u našem jeziku, jer, što ljepše i korisnije čovjeku možeš poželjeti od samog zdravlja.
a, i veli se kako je:
" Čistoća pola zdravlja ",
dakle,
ni jednu, a ni drugu riječ ne bi trebalo, po mom mišljenju, uzimati zdravo za gotovo, niti njima olako baratati.
kao što se niti jedno zanimanje, ako se radi pošteno i zdušno, ne smije omalovažavati. jednako kao što je prilično neinteligentno imati određene predrasude prema čovjeku, gledajući ga samo kroz prizmu posla kojim se bavi, pogotovo ako se bavi takvom vrstom posla kojoj je za cilj i neko opće dobro.
vjerujem kako je svakome ugodnije šetati urednim gradom u kojem su ulice oprane i pometene, pločnici čisti, a koševi prazni.
moja mama na poslu je imala mnoge beneficije, osim sasvim solidne plaće. jedno je vrijeme imala čak veću plaću od tate, koji je radio na aerodromu. imali su tako i kasu uzajamne pomoći, bila je član sportskog društva preko kojega je nama djeci, ali i njoj i tati bilo omogućeno baviti se raznim sportovima, što, sasvim sigurno, kako znamo, utječe na zdravlje, pa i mentalnu higijenu. često su, preko sindikata, imali pravo kupovati povoljno svinjske polovice, jaja i krumpir u vrećama. također su dobivali bonove u " Warteksu " za radnu odjeću i u " Borovu " za obuću. imali su i pravo na neke popuste pri kupovini namještaja u " Šavriću ". sjećam se da su i organizirali razne izlete, a za nas djecu uvijek je bila u " Lisinskom " predstava povodom blagdana s poklonima od Djeda Mraza.
tako da,
gledajući na " Čistoću " možemo reći kako nas je i hranila i oblačila, ali i rekreirala, pa i zabavljala.
naravno, bili su tu i regresi, u obliku trinaeste plaće.
danas je " Čistoća " dio zagrebačkog holdinga.
i, čini mi se kako nitko nezaposlen ne bi imao ništa protiv zaposliti se u njoj.
sasvim sam sigurna da ga ne bi bilo sram, jer radi tamo.
pitanje je samo, kojim putem bi došao na to mjesto.

Oznake: blogoigra

- 06:15 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 08.01.2016.

grafčeNaTafče

reklo bi se da sada,
kada sam na godišnjem,
sam si dala malo više truda,
pa kuham ona kompliciranija, teže i duže izvediva jela,
oko kojih je potrebno i malo potruditi se,
recimo, sarme,
no, kako sam odlučila odmoriti se, ne opterećivat se, preveć,
već, naprotiv, rasteretit se, svih mogućih suvišnih aktivnosti,
a, ionako sam, morala:
odlediti frižider,
oribat pločice,
raskitit i pospremit bor, te, sve pripadajuće mu rekvizite,
temeljito posisat sve kutove podova i stropova,
razvrstat igračke i presložit ormare,
tako mi se kuhanje, opet, svelo samo na ono,
nabrzinu,
jednostavno i bez dodatnih naprezanja,
a, baza svih jela koje sam radila u zadnjih par dana
bilo je kiselo zelje, grah, grincek,
te, domaći suhomesnati proizvodi koje smo dobili,
jer, kako je vrijeme, ovih dana nemoguće,
ono,
ili pada snijeg
ili ledena kiša
ili oboje,
a, ja, ovak ne volim baš pohoditi dućane,
osim ak ne kupujem neke svjetlucave, šajni ili mucaste, mekane predmete,
cipele ili namještaj,
nemam baš ni previše volje odlaziti u kupovinu,
radije sam provodila vrijeme s djetetom na snijegu veseleći se skupa s njim,
pa sam upotrebljavala one namirnice koje sam imala doma,
em, da ih sve potrošimo, em zato, jer nisam imala volje otići do placa,
na, kojem, ionako ne bih puno toga našla,
a, i sada, znam, u ovim su im uvjetima i cijene nabrijane,
i da se malo očistimo od svega onoga kaj smo pojeli tokom blagdana,
tak smo jedan dan imali sekeli koji i nije bil pravi sekeli,
drugi sam dan malo izmijenila recept za jotu:
istarsko jelo koje je jako slično maneštri i sastoji se od kiselog zelja i graha,
al ga ja nisam radila kao čušpajz, nego sam samo prodinstala zelje na luku u dubokoj tavici,
dodala malo slanine i gore grah, pa sve to servirala s restanim krumpirom na domaćoj masti,
sve smo postrugali s tih tavica, tak da sam jučer, opet morala kuhati,
reko, kaj sad da smislim, a da nije baš isto, hm,
grafčeNaTafče!
to je jedno jelo koje sam jela u Makedoniji kada sam s bakom posjetila ujaka u Kičevu gdje je služio vojni rok u JNA,
bila sam tada klinka, al se sjećam, otprilike, kak je zgledalo, a i sjećam se da je bilo jako, jako ukusno,
pa, reko, ajmo porobat, zmislit, neku svoju verziju:

po jedan luk srednje veličine morali smo Fran i ja otići k baki, jer, mi više nismo imali,
pa smo posudili i nešto slatke crvene paprike od bake,
Fran je sam pitao:
" baka! imaš luka? ", a dobio je, za to, i vrećicu pereca.
luk sam dinstala skupa sa slaninom narezanom na sitno,
prvo sam stavila ono sve bijelo, da mi se dobro zamasti, a tek onda sve crveno, mesnato,
na to sam protisnula i nešto ćešnjaka,
pa gore hitila mrkvu narezanu na kolutiće,
malo sve podlila rezanom pivom, koju sam, usput pijuckala,
ipak sam na godišnjem, ne,
i, kad je mrkva omekšala, dodala sam čak dve vrste graha: crveni i bijeli,
sve još malo posolila,
jer, luk uvijek posolim odmah, da mi se prije zdinsta,
te, dodala ključni začin: slatku crvenu papriku,
i, pred kraj, kad se već sve dobro prokrčkalo,
na sitno nasijeckanog preršina.
to sam dečkim servirala sa žgancima ili palentom
u koju sam ubacila listiće topivog sira za tost sendviče.
e, sad,
u to jelo da bi bilo još bolje i zanimljive odraslima
trebalo bi ubaciti i koju ljutu prapričicu, feferon ili tak nekaj,
u svakom slučaju ljutoga,
no, to si moj muž, koji jako voli ljuto stavi naknadno,
kako bi i dijete moglo ručati skupa s nama,
tak da si je on stavil još malo čililija, kojeg sam našla na štandu pred velkim Kaom
gdje prodaju zimnice, pekmze, likere i rakije, kakti, domaće proizvodnje.
Č si je stavljal dva put, znači da mu je pasalo, ili da je bil jako gladan,
a, Fran je na kraju jeo malom šefljicom, iako nije primjereno,
nama je bilo jako simpa, pa smo mu dozvolili, progledali kroz prste,
jer, je, toliko uživao s tom šefljom, da nam je bilo žao mu je oteti,
što bu nas, možda, i koštalo jednog dana,
al, sada potičemo njegovu samostalnost, pa mu dajemo da radi svašta sam,
dok on to debelo iskorištava, prasac mali.
kasnije smo skupa raskitili bor, pospremili jaslice u jednu kutiju, ukrase u drugu, a bor u treću,
bacili u smeće jednu velku vreću svega i svačega od potrganih igračaka,
i malo poredili njegovo mjesto za igru.
onda je on uzeo onaj štap za brisanje poda,
dok sam ja stavljala suđe u suđericu,
pa smo se obukli i otišli van na snijeg raditi Snješka.
poslije toga slijedio je kupanac,
a za večeru smo namazali i smazali
kruh putar i pekmez od šljiva.
grafčeta mi je ostalo i za danas, jer sam si namjerno napravila više,
tak da sad samo moram smiliti neki novi prilog pride,
i to je to.
opet se nebum baš nekaj grozno pretrgla,
al, gustu juhu od tikvica bum zmuljala,
da imamo nekaj friško i toplo za okrepu
nakon sanjkanja.

- 12:17 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 07.01.2016.

tamo gdje počinje život

svako malo, u našem društvu, iskoči ta tema, oko koje se, opet, lome, neki izrazito ukrućeni stavovi, a to je tema:
Abortusa.
kako nikada nisam bila osoba koja se voli stavljati u kalupe, te me život sam naučio da nije jako pametno imati čvrste, nepokolebljive stavove, jer, nikada ne znaš što će ti isti donijeti, te, kako ćeš se sam s time znati nositi,
tako i o toj temi nemam potpuno čvrsto i definirano mišljenje,
što, i može zvučati prilično bezkičmenjački,
no, nemam ih, samo kao sud prema drugoj osobi, čovjeku, jer, nisam sklona suditi druge, već radije, promišljajući o samoj sebi, donosim one stavove koji su pametni za mene i moje bližnje, smatrajući kako svako ima jednako pravo raditi upravo ono što je nabolje za njega samog, nadajući se da je donio ispravnu odluku.
pogotovo ako se radi o, meni, nekoj dragoj i bitnoj osobi.
s druge strane, itekako imam stavove vezane za temu abortusa koji se odnose na mene samu, mog muža i naše buduće dijete.
isto tako, meni se, recimo, ne sviđa način na koji se o toj temi, uglavnom, razgovara.
voljela bih, da se o toj temi, kao i mnogim drugim važnim temama, posebice kada je riječ o jednom točno određenom sloju populacije, na koji se ona i odnosi, a toj sloj je u ovoj zemlji prilično tanak, porozan i nezaštićen, razgovara konstruktivno, smisleno, te da se, napokon, ponude i točno određena, precizna, jasna i provediva rješenja, u korist sviju uključenih strana,
umjesto da se, kao i uvijek, nabacuje samo floskulama, dogmama, pravima bez obaveza i neutemeljenim predrasudama, čemu su sve rasprave u našem društvu, uglavnom, sklone.

razlog zašto se baš ja, upravo sada dotičem te teme jest taj, što se baš jučer u našem domu, obzirom da moj muž i ja razmišljamo o drugom djetetu, te, vezano za njega, intenzivno promišljamo o svemu, pa tako i, nažalost, obzirom na moje godine, dobivanja djeteta s Downovim sindromom.
žene mojih godina ciljano rade pretragu vađenja plodne vode, takozvanu, amniocentezu koja ženama pomaže pri donošenju te iznimno teške odluke: " da li je potrebno prekinutu tu rizičnu trudnoću ili nije? ".
svjesni smo, naravno, kako nije baš jako pametno natezati vraga za rep, pogotovo po tom pitanju, no, isto tako, mi smo osobe koje volimo, unaprijed, o svemu porazgovarati, pa čak i hipotetski, teoretizirati, promišljati, pitati se: " što ako, kako i zašto? ", jer, oboje smo, do sada, tokom života, doživjeli toliko nepredviđenih životnih situacija koje su nas neugodno iznenadile, klepile po glavi, nenadano, iza čoška, nas same ili neke nama bliske ljude, da sada volimo puhati i na hladno, samo zato kako bismo bili u stanju pripremiti se na ono i, nedajbože, najgore, što nam se, realno, i može dogoditi.

kako ja sama imam jedno prilično neobično životno iskustvo, kada su mojoj mami liječnici decidirano sugerirali abortus, jer su zaključili, vađenjem plodne vode, obzirom da je prije te trudnoće imala dva spontana, te je već bila u tim godinama, trideset i šest, kada se preventivno rade posebne pretrage, no, njena je trudnoća od samog početka bila rizična, jer je dijete bilo krivo okrenuto i guralo ju je nogama u pluća, tako da su oboje, čitavu trudnoću bili u opasnosti. nakon pretraga ustanovilo se kako to dijete sigurno neće biti u redu, te su prognozirali opake i jako teške bolesti za nju, našu najmlađu sestru, koja se, unatoč njima, i zahvaljujući maminoj odlučnosti da je rodi, bez obzira na sve, rodila, istina, s blagim zdravstvenim problemima, vezanim za alergije i dišne putove, no, ni približno onako dramatično, kao što su govorile te prve prognoze, zbog kojih bi, neka druga žena, i to, po mom mišljenju, sasvim opravdano, jer, moja je mama već imala dvoje djece, stoga i nije bilo potrebno izlagati dodanom riziku, i sebe i dijete, što je ona, baš, kao za inat, učinila.
no,
moja najmlađa sestra, ne samo da je sada živa i zdrava, a rekli su, da, ako dijete i preživi, sigurno neće doživjeti mnogo, te da će i taj dio života provesti u fetusnom položaju, s time biti " teret" i sebi i drugima, već je napunila i dvadeset i jednu godinu, uskoro će i dvadeset i dvije, studira kemijski inžinjering, u školi nikada nije dobila ocjenu manju od " dobar ", trenirala je plivanje, pa rukomet, pjeva u zboru, putuje, daje instrukcije iz kemije, matematike i fizike, radi, vozi auto, ima puno prijatelja, čuva Frana i puno nam pomaže.
ne mogu si, sada, zaista, zamisliti život bez nje.



a, bilo je dovoljno, samo da naša mama, umjesto vlastite intuicije i uvjerenja, posluša savjete liječnika,
preventive radi.

razmišljajući tako što bih ja napravila, na njenom mjestu, jako je teško to, sada, iz ove pozicije znati, a, sigurna sam, još teže, donijeti takvu odluku ogromnih posljedica.

u slučaju Down, moj muž i ja, zajedno smo zaključili, kako bi ga sigurno zadržali.
tu smo odluku zajednički donijeli, nakon mnogo razgovaranja i razmatranja svih mogućih opcija.
ono što je meni bitno, jest to da svaku odluku vezano za naše dijete donosimo zajedno.
jer, zajedno smo to dijete željeli, priželjkivali ga,
zajedno smo mu se nadali, molili za njega,
zajedno smo prebrodili sve trudničke tegobe, hormonalne klackalice i predporodne mušice.
zajedno smo smo ga i rodili,
kao što ga sada i zajedno njegujemo, brinemo o njemu, strepimo, veselimo se, smijemo i plačemo.
zato jer smo nas dvoje na samom početku odlučili da želimo tako.
zajednički.

moj muž, kao i ja, iako odgojen u potpuno drugačijoj svjetonazorskoj atmosferi, uvijek malo u lijevo, bez obaveznog vjeronauka i misa, koje sam ja, oboje, redovno prakticirala čitavo djetinjstvo u crkvi,
isto tako ima vlastito, pomalo kontraverzno iskustvo vezano za abortus, koje mu je pomoglo definirati i osobni stav prema njemu.
naime,
njegovi su roditelji, jako mladi, prije nego su njega odlučili zadržati, napravili nekoliko abortusa, više kao kontracepcijsko sredstvo, koje se, u ono vrijeme, ajmo reć, propagiralo, te je bilo uobičajeni medicinski postupak u slučaju neželjene trudnoće.
stoga on sam, oduvijek ima osjećaj da je izgubio nekoliko braće ili sestara, ali je i neizmjerno zahvalan za svoj život, koji je, isto tako, vrlo lako, mogao izgubiti, te se protivi takvom i sličnom načinu donošenju odluka.
smatra da je mnogo pametnije da do neželjene trudnoće niti ne dođe, upotrebom sasvim jednostavnih i dostupnih ostalih kontracepcijskih sredstava, pa, i računanjem plodnih dana, kao prevencije, od, eventualne, neželjene trudnoće, ali i nepotrebnih spolnih bolesti.

dakle,
nas dvoje smatramo da je abortus jedna vrsta prekidanja života u njegovom samom početku.
isto tako smatramo da je, uglavnom, nepotreban, pogotovo ako se koristi samo kao kontracepcija, zapravo, umjesto nje. osim u nekim iznimnim, individualnim i vrlo teškim situacijama, kada ne više ne postoji neko drugo, adekvatno rješenje.
zato što mi smatramo da bi svaki čovjek, pa i onaj jako mlad, trebao, prije svega biti odgovoran prema samom sebi, a samim time i prema svom tijelu, pa i tijelu svoje seksualne partnerice. osim toga, trudnoća se ne dešava slučajno, kao što se gube ključevi, ali i nije, danas, neki tabu, jako dobro je poznato kako i na koji način do nje dolazi, djeca o tome uče na biologiji, negdje u sedmom razredu osnovne škole, možda i prije. iako, ipak svaka edukacija počinje i završava unutar obitelji.
kod nas se doma o svemu razgovaralo, pa tako i o tome.
zato mi smatramo kako je potrebno s djecom puno i otvoreno razgovarati o baš svakoj, pa i toj temi.
no,
isto tako, nismo sklono osuđivati one koji će mu pribjeći,
iz osobnih, delikatnih i samo njima poznatih razloga.
samim time nismo niti za njegovu zabranu,
jer, smatramo, kako zabrane donose sa sobom samo još veće, kompleksnije, kompliciranije i teže rješive probleme.



ono što mene jako muči u slučaju abortusa jest činjenica kako, prilikom njegovog odabira nije potrebno konzultirati i oca tog djeteta.
dakle, meni je to potpuno neshvatljivo, jer,
zar, otac, tek nerođenog djeteta nema ama baš nikakva prava, ne razumijem.
zar nije moguće da on sam odluči podizati i odgajati to dijete, bez obzira na majku i njene želje.
dobro, razumijem, potrebno je da ta majka iznese trudnoću, naravno, i sada dolazimo do one teze kako je to ženino pravo, jer je i njeno tijelo,
pa samim time žena ima pravo odlučivati sama o svom tijelu, okej,
no,
pitanje koje me, doista, jako kopka jest:
ako ta žena u sebi nosi i novi život,
da li je, onda, zaista, i to tijelo, još uvijek samo njeno, pitam se.



također se, u tim raspravama, što je pravo, a što krivo,
propituje i kada je, zapravo, to dijete, stvarno, dijete,
kada točno i u kojem trenutku počinje život i
kada fetus postane čovjek.

da li je samo i isključivo ženino pravo odlučivati o sudbini čovjeka koji plod dvoje ljudi, zanima me.
da li žena ima samo prava, ili ima i obaveze, po pitanju svoga vlastitog tijela, pitam se.
da li je ženino tijelo i dalje isključivo i samo njeno, iako u njoj raste potpuno novi život, kopka me.
da li je opravdano prekinuti jedan novi život zbog sumnje da će, možda, biti bolestan, zaista ne znam.
da li majka zna i ono što je nemoguće zanati, samo zato jer je majka, zanima me.
da li je moralno održati život pod svaku cijenu, bez obzira na posljedice za sve ostale članove obitelji, još je jedno od pitanja na koje nemam odgovor.
da li je čovjek spreman i sposoban odlučivati o životu drugog, potpuno neovisnog čovjeka, ima li to pravo, ili si je to pravo, kao i neka druga prava, sam pripisao, više sebično, te, da li je svjestan posljedica, ili je sve samo svedeno na ono fizičko, bez duhovnog aspekta, ono je, što me, zaista muči kada promišljam o svemu tome.
jer, ako netko i jest " teret ", da li, samim time, imamo pravo oduzimati mu život, unaprijed, jer je nama tako lakše, jednostavnije, opravdavajući taj postupak:
" i za njegovo dobro "
" da se sam ne muči "
" kakav je to život "
i sličnim tezama, kojima smo, kao ljudi skloni.

meni osobno to nije ni malo bitno.
iskreno, nemam pojma kada se to točno dogodi.
niti sam sigurna da smo mi, ljudi, sposobni, uopće to sa sigurnošću dokučiti, bez obzira na sva naša medicinska i tehnološka dostignuća.
zbog toga što mi niti ne znamo gdje je ta duša koje će nastaniti tijelo, kamo ide, odakle dolazi i što će se sve s njom dogoditi.
nemamo pojma.
možemo samo nagađati.
vjerovati.
stvarati vlastite teorije, mišljenja, stavove.
raspravljati.
teoretizirati.
promišljati.
razilaziti se u mišljenjima,
sukobljavati.
ili možemo biti i tolerantni.
sućutni i puni razumijevanja.
sve je to pitanje osobnog izbora.

unatoč svemu tome za nas dileme nema,
jer, kada smo vidjeli i čuli
prvi puta
srce našeg Frana kako kuca, tik ispod mog srca,
nakon samo mjesec dana života,
od začeća,
na ultrazvuku,
srce koje je imalo samo osam milimetara,
za nas nije postojala niti jedna jedina sumnja,
da li je
ili nije
to srce
koje pravilno kuca
upravo u mojoj utrobi
srce još jednog čovjeka.



život počinje u ljubavi.
u ljubavi se rađa.
i u ljubav se ponovo vraća.

- 00:29 - Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 06.01.2016.

tamo gdje život počinje

svako malo, u našem društvu, iskoči ta tema, oko koje se, opet, lome, neki izrazito ukrućeni stavovi, a to je tema:
Abortusa.
kako nikada nisam bila osoba koja se voli stavljati i kalupe, te me život sam naučio da nije jako pametno imati čvrste, nepokolebljive stavove, jer, nikada ne znaš što će ti isti donijeti, te, kako ćeš se sam s time znati nositi,
tako i o toj temi nemam potpuno čvrsto i definirano mišljenje,
što, i može zvučati prilično bezkičmenjački,
no, nemam ih, samo kao sud prema drugoj osobi, čovjeku, jer, nisam sklona suditi druge, već radije, promišljajući o samoj sebi, donosim one stavove koji su pametni za mene i moje bližnje, smatrajući kako svako ima jednako pravo raditi upravo ono što je nabolje za njega samog, nadajući se da je donio ispravnu odluku.
pogotovo ako se radi o, meni, nekoj dragoj i bitnoj osobi.
s druge strane, itekako imam stavove vezane za temu abortusa koji se odnose na mene samu, mog muža i naše buduće dijete.
isto tako, meni se, recimo, ne sviđa način na koji se o toj temi, uglavnom, razgovara.
voljela bih, da se o toj temi, kao i mnogim drugim važnim temama, posebice kada je riječ o jednom točno određenom sloju populacije, na koji se ona i odnosi, a toj sloj je u ovoj zemlji prilično tanak, porozan i nezaštićen, razgovara konstruktivno, smisleno, te da se, napokon, ponude i točno određena, precizna, jasna i provediva rješenja, u korist sviju uključenih strana,
umjesto da se, kao i uvijek, nabacuje samo floskulama, dogmama, pravima bez obaveza i neutemeljenim predrasudama, čemu su sve rasprave u našem društvu, uglavnom, sklone.

razlog zašto se baš ja, upravo sada dotičem te teme jest taj, što se baš jučer u našem domu, obzirom da moj muž i ja razmišljamo o drugom djetetu, te, vezano za njega, intenzivno promišljamo o svemu, pa tako i, nažalost, obzirom na moje godine, dobivanja djeteta s Downovim sindromom.
žene mojih godina ciljano rade pretragu vađenja plodne vode, takozvanu, amniocentezu koja ženama pomaže pri donošenju te iznimno teške odluke: " da li je potrebno prekinutu tu rizičnu trudnoću ili nije? ".
svjesni smo, naravno, kako nije baš jako pametno natezati vraga za rep, pogotovo po tom pitanju, no, isto tako, mi smo osobe koje volimo, unaprijed, o svemu porazgovarati, pa čak i hipotetski, teoretizirati, promišljati, pitati se: " što ako, kako i zašto? ", jer, oboje smo, do sada, tokom života, doživjeli toliko nepredviđenih životnih situacija koje su nas neugodno iznenadile, nas same ili neke nama bliske ljude, da sada volimo puhati i na hladno, samo zato kako bismo bili u stanju pripremiti se na ono i, nedajbože, najgore, što nam se, realno, i može dogoditi.

kako ja sama imam jedno prilično neobično životno iskustvo, kada su mojoj mami liječnici decidirano sugerirali abortus, jer su zaključili, vađenjem plodne vode, obzirom da je prije te trudnoće imala dva spontana, te je već bila u tim godinama, trideset i šest, kada se preventivno rade posebne pretrage, no, njena je trudnoća od samog početka bila rizična, jer je dijete bilo krivo okrenuto i guralo ju je nogama u pluća, tako da su oboje, čitavu trudnoću bili u opasnosti. nakon pretraga ustanovilo se kako to dijete sigurno neće biti u redu, te su prognozirali opake i jako teške bolesti za nju, našu najmlađu sestru, koja se, unatoč njima, i zahvaljujući maminoj odlučnosti da je rodi, bez obzira na sve, rodila, istina, s blagim zdravstvenim problemima, vezanim za alergije i dišne putove, no, ni približno onako dramatično, kao što su govorile te prve prognoze, zbog kojih bi, neka druga žena, i to, po mom mišljenju, sasvim opravdano, jer, moja je mama već imala dvoje djece, stoga i nije bilo potrebno izlagati dodanom riziku, i sebe i dijete, što je ona, baš, kao za inat, učinila.
no,
moja najmlađa sestra, ne samo da je sada živa i zdrava, a rekli su, da, ako dijete i preživi, sigurno neće doživjeti mnogo, te da će i taj dio života provesti u fetusnom položaju, s time biti " teret" i sebi i drugima, već je napunila i dvadeset i jednu godinu, uskoro će i dvadeset i dvije, studira kemijski inžinjering, u školi nikada nije dobila ocjenu manju od " dobar ", trenirala je plivanje, pa rukomet, pjeva u zboru, putuje, daje instrukcije iz kemije, matematike i fizike, radi, vozi auto, ima puno prijatelja, čuva Frana i puno nam pomaže.
ne mogu si, sada, zaista, zamisliti život bez nje.



a, bilo je dovoljno, samo da naša mama, umjesto vlastite intuicije i uvjerenja, posluša savjete liječnika,
preventive radi.

razmišljajući tako što bih ja napravila, na njenom mjestu, jako je teško to, sada, iz ove pozicije znati, a, sigurna sam, još teže, donijeti takvu odluku ogromnih posljedica.

u slučaju Down, moj muž i ja, zajedno smo zaključili, kako bi ga sigurno zadržali.
tu smo odluku zajednički donijeli, nakon mnogo razgovaranja i razmatranja svih mogućih opcija.
ono što je meni bitno, jest to da svaku odluku vezano za naše dijete donosimo zajedno.
jer, zajedno smo to dijete željeli, priželjkivali ga,
zajedno smo mu se nadali, molili za njega,
zajedno smo prebrodili sve trudničke tegobe, hormonalne klackalice i predporodne mušice.
zajedno smo smo ga i rodili,
kao što ga sada i zajedno njegujemo, brinemo o njemu, strepimo, veselimo se, smijemo i plačemo.
zato jer smo nas dvoje na samom početku odlučili da želimo tako.
zajednički.

moj muž, kao i ja, iako odgojen u potpuno drugačijoj svjetonazorskoj atmosferi, uvijek malo u lijevo, bez obaveznog vjeronauka i misa, koje sam ja, oboje, redovno prakticirala čitavo djetinjstvo u crkvi,
isto tako ima vlastito, pomalo kontraverzno iskustvo vezano za abortus, koje mu je pomoglo definirati i osobni stav prema njemu.
naime,
njegovi su roditelji, jako mladi, prije nego su njega odlučili zadržati, napravili nekoliko abortusa, više kao kontracepcijsko sredstvo, koje se, u ono vrijeme, ajmo reć, propagiralo, te je bilo uobičajeni medicinski postupak u slučaju neželjene trudnoće.
stoga on sam, oduvijek ima osjećaj da je izgubio nekoliko braće ili sestara, ali je i neizmjerno zahvalan za svoj život, koji je, isto tako, vrlo lako, mogao izgubiti, te se protivi takvom i sličnom načinu donošenju odluka.
smatra da je mnogo pametnije da do neželjene trudnoće niti ne dođe, upotrebom sasvim jednostavnih i dostupnih ostalih kontracepcijskih sredstava, pa, i računanjem plodnih dana, kao prevencije, od, eventualne, neželjene trudnoće, ali i nepotrebnih spolnih bolesti.

dakle,
nas dvoje smatramo da je abortus jedna vrsta prekidanja života u njegovom samom početku.
isto tako smatramo da je, uglavnom, nepotreban, pogotovo ako se koristi samo kao kontracepcija, zapravo, umjesto nje. osim u nekim iznimnim, individualnim i vrlo teškim situacijama, kada ne više ne postoji neko drugo, adekvatno rješenje.
zato što mi smatramo da bi svaki čovjek, pa i onaj jako mlad, trebao, prije svega biti odgovoran prema samom sebi, a samim time i prema svom tijelu, pa i tijelu svoje seksualne partnerice. osim toga, trudnoća se ne dešava slučajno, kao što se gube ključevi, ali i nije, danas, neki tabu, jako dobro je poznato kako i na koji način do nje dolazi, djeca o tome uče na biologiji, negdje u sedmom razredu osnovne škole, možda i prije. iako, ipak svaka edukacija počinje i završava unutar obitelji.
kod nas se doma o svemu razgovaralo, pa tako i o tome.
zato mi smatramo kako je potrebno s djecom puno i otvoreno razgovarati o baš svakoj, pa i toj temi.
no,
isto tako, nismo sklono osuđivati one koji će mu pribjeći,
iz osobnih, delikatnih i samo njima poznatih razloga.
samim time nismo niti za njegovu zabranu,
jer, smatramo, kako zabrane donose sa sobom samo još veće, kompleksnije, kompliciranije i teže rješive probleme.



ono što mene jako muči u slučaju abortusa jest činjenica kako, prilikom njegovog odabira nije potrebno konzultirati i oca tog djeteta.
dakle, meni je to potpuno neshvatljivo, jer,
zar, otac, tek nerođenog djeteta nema ama baš nikakva prava, ne razumijem.
zar nije moguće da on sam odluči podizati i odgajati to dijete, bez obzira na majku i njene želje.
dobro, razumijem, potrebno je da ta majka iznese trudnoću, naravno, i sada dolazimo do one teze kako je to ženino pravo, jer je i njeno tijelo,
pa samim time žena ima pravo odlučivati sama o svom tijelu, okej,
no,
pitanje koje me, doista, jako kopka jest:
ako ta žena u sebi nosi i novi život,
da li je, onda, zaista, i to tijelo, još uvijek samo njeno, pitam se.



također se, u tim raspravama, što je pravo, a što krivo,
propituje i kada je, zapravo, to dijete, stvarno, dijete,
kada točno i u kojem trenutku počinje život i
kada fetus postane čovjek.

meni osobno to nije ni malo bitno.
iskreno, nemam pojma kada se to točno dogodi.
niti sam sigurna da smo mi, ljudi, sposobni, uopće to sa sigurnošću dokučiti, bez obzira na sva naša medicinska i tehnološka dostignuća.
zbog toga što mi niti ne znamo gdje je ta duša koje će nastaniti tijelo, kamo ide, odakle dolazi i što će se sve s njom dogoditi.
nemamo pojma.
možemo samo nagađati.
vjerovati.
stvarati vlastite teorije, mišljenja, stavove.
raspravljati.
teoretizirati.
promišljati.
razilaziti se u mišljenjima,
sukobljavati.
ili možemo biti i tolerantni.
sućutni i puni razumijevanja.
sve je to pitanje osobnog izbora.

unatoč svemu tome za nas dileme nema,
jer, kada smo vidjeli i čuli
prvi puta
srce našeg Frana kako kuca, tik ispod mog srca,
nakon samo mjesec dana života,
od začeća,
na ultrazvuku,
srce koje je imalo samo osam milimetara,
za nas nije postojala niti jedna jedina sumnja,
da li je
ili nije
to srce
koje pravilno kuca
upravo u mojoj utrobi
srce još jednog čovjeka.



život počinje u ljubavi.
u ljubavi se rađa.
i u ljubav se ponovo vraća.

- 18:44 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.01.2016.

natječaj za najljepše ime

iako još nemamo bebu,
barem nemamo a da to znamo,
mi smo,
osim intenzivnog truda stvoriti je,
jer,
nemamo više kaj čekat,
Fran je prošao dvije godine,
uskoro bu se ostavil pelene,
samostalan je,
a, ja bum za par dana navršila trisedam,
dakle, nemam više baš puno vremena,
a, što više vrijeme prolazi,
nebu mi bilo lakše,
tako da je to sad to, i
odlučili joj pronaći i ime,
jer,
ako djeca sama biraju svoje roditelje,
po onoj nekoj teoriji,
onda, valda,
bu i prije izabrali nekoga
tko se već pripremio,
ima i ime i sve,
i ne samo to,
neg,
ak već imaš i ime,
onda, kao da to dijete, duša
već postoji,
titra oko nas,
tak nekak ja to doživljavam,
kao da je već tu, blizu nas,
kao da si već napravio dio bitnog posla.
mislim,
nije tajna da si ja želim curicu,
pogotovo sada,
potrebna mi je ta neka ravnoteža u energijama,
iako,
znam, znam,
to se ne bi smjelo željeti,
samo da je živo i zdravo,
znam,
no, nije sada,
da bi ja bila nesretna ako dobijemo dečka,
nije u tome stvar,
samo bih bila jako sretna
ak bude curka,
i to je sve.
osim kaj se nemremo dogovoriti oko imena.
teško smo se i za Frana dogovorili,
sva muška imena koja su se meni sviđala
nisu se sviđala nikom drugom,
a, dogovorili smo se da se ime mora sviđati i meni i njemu,
pa je Fran bio, jednina, takva, opcija,
iako je meni jako trebalo da ga spojim s djetetom,
nikako mi to dijete nije bio Fran,
ne znam zašto,
al, na kraju, upoznavajući ga, ipak se, nekak, zaživio s njim.
osim toga, njega su svi počeli zvati Fran, još prije nego se rodio,
čim smo rekli da nam se to ime sviđa,
svi su mu se obraćali tim imenom,
tako da je on bio Fran i prije nego se rodio,
jer, kod nas se smatra kako s djetetom treba razgovarati odmah,
odmah ga prihvatiti u obitelj,
razgovarati s njim, pričati mu, pjevati, svirati, i oslovljavati ga,
jer je osoba, dijete, i prije nego se rodi,
odmah, čim je počelo kucati ono malo srce:
to je čovjek,
a čovjek zaslužuje da se ponašamo prema njemu kao prema čovjeku.
možda djeca ne biraju sama svoje roditelje,
možda ih bira slučajnost,
možda karma ili sudbina,
možda biologija, samo znanost,
možda Svemir, a možda i Bog,
nemam pojma,
meni nije ni važno,
nije mi od presudne važnosti znati taj podatak točno,
važnije mi je
da mi to drugo dijete želimo,
volimo,
očekujemo,
priželjkujemo,
nadamo mu se,
molimo za njega,
zovemo ga,
razgovaramo o njemu i s Franom,
objašnjavamo mu kako će nam doći,
veselimo mu se zajedno,
pa i, biramo mu ime.
stoga,
ako želite sudjelovati skupa s nama
navedite neko ime koje vam se sviđa,
neko koje vam iz nekoga razloga baš posebno,
tako da stvorimo malu arhivu imena,
naravno,
ak vam se na da,
nikom ništa.
s tim, da,
hm,
ja želim:
naše ime,
koje može funkcionirati i kao internacionalno,
dakle, da dobro zvuči i u drugim govornim područjima,
da je kratko,
i, naravno, da je posebno i kul,
i da se paše zFranom.
šalim se,
samo vi udrite po svome!
moglo bi to biti dost zgodno i zanimljivo.

- 16:27 - Komentari (28) - Isprintaj - #

subota, 02.01.2016.

što mi je sve donio blog u protekloj godini

htjela,
ne htjela,
nekako sam uvijek,
u ovo doba godine
prisiljena
suočiti se sama sa sobom,
svojim ostvarenim rezultatima,
ali i onim nerealiziranim,
kako uspjesima, pokušajima, pogreškama,
propalim planovima i projektima koje sam tek idejno započela,
obavljenim dužnostima i poslovima,
ispunjenim željama i snovima,
te svime ostalim
što mi je
protekla godina donijela.
tako sam,
razmišljajući i o ovom internet portalu:
blog.hr-u,
te mom djelovanju u njemu u okviru svog bloga
" Durica Vozi Kolica "
zaključila,
nakon kaj sam podvukla crtu,
kako mi je, pišući ga
donio puno toga dobroga u život,
a, najviše,
osim te neke razmjene
iskustva, promišljanja, doživljaja i osjećaja,
pa i nekih korisnih, praktičnih i konkretnih znanja,
jer, iznad svega, kaj se tiče društvene sfere mog života
cijenim raznolikost, raznovrsnost i različitost,
vesele me susreti s
kreativnim, osebujnim, zanimljivim, pametnim i obrazovanim individualcima
s kojima se čovjek ovdje može sresti, pa i razmijeniti tu neku dobru energiju,
bez obzira koliko nas kilometara životnog prostora dijeli,
te, u kojem zakutku ove planete taj čovjek živi, radi i djeluje,
blog nam omogućava da se kroz te naše prozore ekrana monitora
posjećujemo međusobno,
te, virimo jedni drugima u ono što smo sami željeli podijeliti sa svijetom,
nadajući se da ćemo naići na odobravanje dobronamjernih čitatelja i gledatelja,
da ćemo ih razveseliti našim uradcima,
možda i potajno, zadiviti,
ili, jednostavno, prokomentirati nešto što nam leži na duši,
dati svoj osvrt na trenutnu aktualnost,
a, ponekad se samo pojadati i riješiti negative koja nas tišti.
pišući, tako svoj blog, sada već s prilično staža, uporno,
bez obzira na određene pauze i odmake,
naučila sam puno toga o sebi, ali i svijetu oko sebe, prateći tuđe blogove.
okušala sam se i u nekim književnim formama u koje, prije,
iz nekog razloga nesigurnosti i manjka samopouzdanja
nisam imala dovoljno hrabrosti niti se usuditi pomisliti da bih smjela i mogla se dirnuti,
no, malo po malo, suočavala sam se i sa svim tim svojim strahovima, nesigurnostima
i, čini mi se, putem usvojenim predrasudama,
jer, nekako imam osjećaj da se u ovom našem društvu sve voli stavljati u kalupe,
obilježavati, etiketirati,
pa se tako, smatra, ne samo grehotom, već i nedopustivim
pačati se, onima, koji nisu pozvani,
baviti se nekim vrstama umjetnosti, što me prilično počelo smetati,
pogotovo gledajući to u poslu kojim se moj muž bavi,
dakle, glazbi, gdje se vrsni glazbenici svrstavaju u samo jedan žanr,
pa se na njih krivo gleda, samo zato jer su se odlučili okušati
i u nekom sasvim drugom žanru i drugačijem glazbeno izričaju,
koji se za njih smatra nekom vrstom zabranjenog voća,
nažalost, puno puta sam imala prilike tako nešto čuti od mnogih glazbenika,
i, ta vrsta pristupa me žalosti, jer smatram da bi umjetnost, kao plemenita aktivnost
trebala biti svima dostupna, ne samo za pasivno konzimiranje, već i za aktivno prakticiranje.
stoga, nakon što sam otkrila sama u sebi ljubav prema mnogim granama
umjetničko - stvaralačkog izražavanja i stvaranja,
te, uvidjela, kako i mnogi drugi ljudi, iako nisu te struke
stvaraju predivna djela iz čiste ljubavi,
unutarnjeg poriva za kreiranjem nečeg novog
dakle, iz duše i za dušu,
što životu daje jedan sasvim novi i ukusan začin,
ali i zadovoljstvo samim sobom, na kraju,
kao rezultat,
pa i tu mogućnost da podijelimo to s publikom, ovdje
ima svojevrsnu čar, gušt i uživanciju,
hraneći malo i taj naš ego, vjerojatno, ranjen
tokom godina provedenog života
učahureni u vlastita pitanja i probleme,
relaksiramo se ovdje,
pokušavajući pronaći odmak od te, ponekad, surove stvarnosti.
ipak, ono najvrednije i najljepše što mi je pisanje bloga donijelo
su ta poznanstva i prijateljstva,
koja, jednostavno
ne bi bilo moguće ostvariti bez bavljenja ovim hobijem
upravo ovdje, na ovom portalu.
poznanstva, koja su proizašla iz posjećivanja i komentiranja blogera,
pretvorila su se u prekrasna druženja i prijateljstva
koja znače puno više od puke razmjene komentara ispod posta.
dobiti na kućnu adresu od blogera Bellarte donaciju za humanitarnu akciju u obliku njegovih rukotvorina, neprocjenjivo je i izvan svake kategorije
čovječnosti, humanosti i altruizma i zaslužuje samo njegov vlastiti post,
no, imati prilike, primjerice, družiti se na adventu u Zagrebu
s, meni, jednim od najdražih blogerica:
Zvonkom i Melom,
saditi moj mali vrt ispred prozora s dragom Lili i njenom prekrasnom kćerkom,
koje su, također, sudjelovale u humanitarnom radu, samo zato jer sam ih zamolila,
nagovarati Belatora da odmah trči na infopult šopingcentra, jer ga tamo nešto čeka,
naručivati Velebitsko i nazdravljati, pa se smijati s Pablonom,
imati prilike sjediti u dnevnoj sobi i razgovarati, uglavnom o bebama, s trudnom blogericom Bookeraj i njezinim visokim mužem, koji je toliko visok da se u našem podrumskom stanu osjećao, vjerojatno, kao u nekoj kućici Hobita i jedva se kretao, pognut,
razmjenjivati mišljenja s naizgled krhkom i nježnom blogericom Dnevnikjednerazvedenice, toplih i dubokih očiju iza kojih se krije čvrsta, snažna, pametna i sposobna žena,
imati čast da se blogerica Lion odazove i odvoji svoje vrijeme na pozivnicu za koncert mog zbora, u kojem pjevam od desete godine, te nakon toga napiše i prekrasan osvrt pun hvale i lijepih doživljaja, neopisivo je,
kao i slušati savjete i životno iskustvo Sjedokosog,
upoznati blogera b - 612, te shvatiti kako imamo i neku sasvim drugačiju životnu poveznicu koje nismo bili ni svjesni,
pokazivati RandomHartu kako se od starih kroksica može napraviti stalak za cvijeće i pogledati njegov handmade luster u nastajnju,
upoznati i blogera RibaFisha čije sam dogodovštine s tek rođenim sinom pratila još od kada sam i sama počela blogati,
zafrkavati se s blogerom Oko Sokolovo, te upoznati osebujnog, ali samozatajnog blogera Toca,
slikati se za fejsbuk s blogericom Moja Moda i škicnuti malo njen modni izričaj, ali i zavidnu figuru,
pa upoznati uživo O - du života, koja, zaista, i izgleda kao oda životu, ako ne i spomenik životnoj radosti,
i blogericu Bolji Zalet, koja zrači nekom posebnom energijom, zaista, dajući i bolji i zalet,
vrlo kratko popričati s blogericama, među kojima je bila i Zlica na Trgu, onako, usput, dok je Fran trčao oko ulične Sfinge, i, žao mi je što sada da ne znam nabrojati svima imena, no, drago mi je da sam imala i tu priliku sresti ih,
razgovarati s blogericom Demetrom, čiji me životni elan i kreativna energija oduševljava, ali i direktan, spontan i iskren pristup komunikaciji, kakav i sama volim,
shvati da smo blogerica Gurmanka i ja, zapravo, susjede,
te, upoznati majku blogera koje sam na samom početku svog bavljenja blogom prve upoznala u njihovom studenstkom domu,
a, sada i jednu od njih srela dok je pratila svoju mamu, sada i blogericu Sjećanja i Osvrti na promociji Blogoknjige,
izmjenjivati savjete s blogerom Freshom putem fejsbuka, svaki puta kada sam u nekoj nedoumici,
te, imati i blogericu Kojiticu za fejsbuk prijateljicu,
ali i neke druge drage blogere kao što su Plastik, Šašava mamica, Nemezis, Neverin, Lello u sobici, NF, Lastavica, Bocacciozg, Sewen, pa, imati prilike i tim putem ih upoznati, preko njihovih fotografija i objava
sve su to doživljaji koji ne bi bili mogući da se nisam jednom davno,
na sam svoj rođendan, odlučila, iz puke znatiželje i zafrkancije otvoriti svoj blog
i napisati prvi post.
taj svoj blog uvijek sam doživljavala kao neko svoje mjesto, nešto kao kućicu na drvetu,
mjesto gdje se mogu malo skloniti do bura i mećava,
gdje se mogu odmoriti, zabaviti i relaksirati,
ali i nešto korisno, novo i zanimljivo saznati, vidjeti i naučiti,
razmijeniti neka mišljenja, promišljati o tuđim drugačjim,
bez nametanja svog vlastitog,
ostaviti neki vlastiti osvrt, dojam, proživljeno iskustvo
ili, jednostavno, isprazniti iz sebe neku od gorčina koja me, možda, muči.
sada, kada sve to, ovako, skupim na hrpu,
zbrojim i oduzmem
u ovoj godini
blog mi je donio puno lijepih, zanimljivih i korisnih iskustava
koje ću pokušati u slijedećoj godini zapamtiti i iskoristiti
za neke sasvim nove i drugačije izazove, projekte i ideje
koje mi se već dugo vrzmaju po glavi.
nadam se da će i ova godina biti plodna,
te mi donijeti još puno lijepih i zanimljivih iskustava,
ali, prije svega druženja s dragim, pozitivnim, kreativnim i dobronamjernim
ljudima dobre volje.
Živjeli!

- 22:18 - Komentari (18) - Isprintaj - #

petak, 01.01.2016.

Novogodišnja Slikovnica

na ispraćaj, sada već, Stare nam Godinice, pozvali su nas naši dragi Jela i Tuna,
kako ih Franić od milja zove, Jelu, valda, jer mu je teško izgovoriti Danijela, mada mu riječ " venitlator " sasvim tečno ide,
a Tunu iz nekog, svima nama nepoznatog razloga, jer, čovjeku je ime Jurica.
mi smo se, naravno, vrlo rado odazvali, kao i uvijek, jer je s njima druženje uvijek ugodno, veselo i zabavno,
no, prije svega, neopterećeno nekakvim, kojekakvim bedastoćama, kaj je meni, samoj, nekako, za druženje,
postalo najvažnije.
iako bi meni, možda i više odgovaralo da su oni došli do nas, obzirom na malo dijete,
ipak sam odlučila prošetati se, izaći malo iz kuće, jer, na godišnjem sam, a i Fran mi je prizdravio, pa sam željela iskoristiti ovaj, danas,
hladan, no sunčan, i, zapravo, nakon one nenormalno pretople meteorološke situacije, za ovo doba godine, jedan sasvim ugodan zimski dan,
kakav bi i trebao biti u ovo doba godine.
nakon kaj smo jutro proveli šetajuć Kaulu i hraneći životinje u Jaslicama,
okupali smo se, oprali glave, jer, nije dobro ući u Novu godinu zmazan i masne kose, pa smo se i lijepo obukli,
kako bismo dostojno otpratili tu našu, lijepo i veselo provedenu Staru i u dobrom društvu dočekali Novu, novcatu.
Čovječulak nam se, nažalost, nije mogao pridružiti, jer je morao ići raditi, a to je, naravno, opet bil čitav cirkus, već sinoć, a onda i jutros,
jer, njemu, čini mi se, što je stariji, sve teže padaju ta putovanja i odvojenost od obitelji na te neke dane, pa, iako je bil sretan kad je čuo da će biti svirka za Novu, i to baš u njegovom rodnom gradu Puli, što znači da će vidjeti i neke svoje drage ljude, svejedno je imal one svoje uobičajene probleme, rekla bih, najblaže rečeno, eufenizmnom: mušice, za koje ja, više ni sama ne znam, dal su mi smiješni, nerviraju li me, ili ih jednostavno prihvaćam, kao dio njegove osebujne osobnosti i kompliciranog karaktera.
kako ni ja sama, nisam baš uvijek cvetek, onda mu radije pomognem, kolko mogu, neg da mu još i ja solim rane i pamet, a time i odmažem.
kako sviraju vani na Trgu, morala sam mu pomno birati autfit, kaj meni i nije neki problem, no, bude tu uvijek i nekog natezanja, ono, ne bi ovo ovak, zašto baš to tak, ta vesta me bode, ova me pika, ta mi košulja ne diše, ovaj me sako stiska u ramenima, a i ne vidi se ispod jakne ( kao da nikad tu jaknu nebu skinul sa sebe i došel negdi nutra na toplo, pa može ispod jakne imat i pidžamu ).
onda smo u zadnji čas skužili da se kuputu, kojeg smo odabrali kao nasretnije i spretnije riješenje svih modnih njegovih problema, rasparala iza ona neka traka koja služi kao dio koji ga strukira, ali nije htio da mu to nabrzaka zašijem, neg je počel cendrat kak bu se smrzaval u kožnoj jakni, koja je ostala kao jedina alternativa nečem toplom u čemu može donekle pristojno zgledat na pozornici, a da nije samo sako od samta, ispod kojega sam mu nudila i toplu vestu, i samtastu pase košulju, jer, ta kožna jakna ga " hladi, a ne grije ", pa sam smislila da ispod svega stavi crni flis, koji se ni nebu videl, no, ni to mu se nije sviđalo, baš, ono, taj flis nosi s trenirkom, pa bi mogli mu prigovarati da je došao raditi u trenirci, kaj je, fakat u pravu, no, ja sam ga misla kamuflirat lijepim novim puloverom, al je onda zgledal malo ipak, napuhano, ko gospon Krumpirko iz " Pepe Pig ", nije se ni meni to sviđalo, pa sam otišla kod tate u ormar posuditi njegovu lijepu smeđu jaknu od brušene kože s toplom podstavom, puno džepova i krznenim ovratnikom, baš, ono, fensi, i to smo skombinirali sa smeđim samtericama, ispod kojih, naravno još ima i duge gaće, jer, taj je čovjek tak zmrznut, ko da opće mu ne šljaka cirkulacija, pa onda majicu s dugim rukavima, kao podkošulju, tamno plavu, jako lijepu, svečanu i finu košulju, na koju je stavio novi pulover sa smeđim i tamno plavim uzorkom, i smeđi sportski sako, također podstavljen. sva sreća da mu je ta tatina jakna malčice prevelka, pa je sve to nekak na nekaj ličilo. i cipele smo mu Fran i ja skupa očetkali, da sve bude tip-top. bilo mi je ko pesu žal kaj smo Lanči i ja profulale onu akciju, kad smo tati kupovale cipele, pa da i njemu nismo jedne nove uzele, jer, tek sam sad skužila kak mu se ove stare iznutra doslovno raspadaju, izvana još i na nekaj liče, kad se urede malo, al iznura su groblje, pol toga mi je popadalo van dok sam i čistila, trebala sam mu, barem, uloške nabaviti, al kad nisam ni zala da su u takvom stanju, on nikad niš ne govori sam, sve do ja ne skužim. koma, nemam pojma kak bu opće stajal na tome, a kamoli sviral dva i pol sata, al, kak nije imal klasično odijelo u kojem inače svira, stvarno nije imalo smisla da sada stavi cipele koje nosi uz njih, to bi tek zgeledalo preglupo.
kak je on na bini prvi do šefa, koji dosta drži, i s pravom, do tog svog vizualnog identiteta, estradnog, koji je potreban za posel i dio je profesionalnog odnosa prema samom poslu, ali i neka vrsta odavanja poštovanja, kako njemu, tako i publici, tako moj Č uvijek ima ogroman pritisak vezano baš za obeleku, jer, njemu samom, obleka ne znači ništa, on hoda u mojoj trenirci, jer mu je ta najudobnija, i nekim majicama u kojima bi neki drugi ljudi samo možda krečili ili s njima prali podove.
tako je htio otići u jednoj takvoj, koja je još i bila zaflekana, sva sreća da sam i to na vrijeme uočila, jer, preko, kao, ionak ima vestu, i to onu najdeblju moguću, vunenu, koja je podstavljena krznom, ofca je zovu, njegovi iz benda, jer, ne skida se iz te veste od kad sam mu je kupila i tremo hlača, pa sam ga još i naterala da se, u zadnji čas presvlači u flanel košulju i drugi novi pulover na cif, koji, onda može, eventualno otkopčat, i ima " vrat ", kaj je najbitnije, jer za vrat mu uvijek puše. jednom prilikom me zamolio da mu nađem neki šešir i šal za nastupe, da ne svira u kapi, ali nisam još našla ništa prikladno za njega, kaj bi mu dobri stajalo, a da ne zgleda smešno i bedasto isfurano, ko, recimo, Marko Tolja, meni, s ovim novim brčićima.
kad smo kod brkova, odlučio se, prije svirke, ne Tolja, nek Č, obrijat, no, kak je handrast, porezal se na tri mjesta, pa sad zgleda ko da su ga izbole pčele, ili ima neku kožnu bolest.
i, još nismo imali flastere, baš jako odgovorno od nas, obzirom da imamo malo dijete, pa smo kemijali sa salvetama i selotejpom, samo da što prije zaustavimo krvarenje, jer, na tim mjestima, oko nosa i brade, baš, ko za inat, jako krvari.
na kraju smo se svemu tome smijali, a on je nekak, ožalošćeno otišel, ljubeći nas i grleći ko da ide u Sibir na prisilan rad, a ne Pulu svirat Novu Godinu.
e, da, da ne govorim kak je Fran uporno, još u pidžami, bez čarapa, jer, on, pak, ne podnosi čarape i nikad mu nije hladno, samo u kroksama, htel ić s njim van na minus šest nositi opermu i instrumente u auto:
- ja nosim tati, pusti mama! ja tati dodam. Fran staviti, daj, pusti ga, mamamamaaa! evo, tata, Fran ti pomaže! -
i, tak sam se ja, odlučila, malo odmoriti i zabaviti s prijateljima, umjesto da ostanemo sami doma, jer, deda je otišao voziti u Mađarsku, baka nas je pozvala na ručak i rekla da je umorna, pa da se ide legnut, a tetica je otišla se liječiti na selo kod dragog, a duga tetica je otpirjala s novim dragim, ni više ni manje, neg na Majorku, jer su našli neki jako povoljan aranžman.
evo, pa sada, nakon ovog iscrpnog uvoda pogledajte kako smo se gospon eF i ja zabavili kod Jele i Tune u kućnoj i domaćoj atmosferi:



ovo je selfie Franovih stopala poslije kupanja, dok smo se još spremali, jer je postao opsjednut fotkanjem samog sebe, što god to značilo



Jela i ja smo se malo uredile za doček, a Fran se ugurao između nas



isto je napravio Jeli i Tuni, jer On mora biti svugdje i između svakoga







igranje s Tunom na kauču, samo da se što više glupira, i jedan i drugi uživaju




a, vole se i raspravljat, obadvojica



za to vrijeme, nas smo dvije nazdravljale kuhanim vinom



i, Jela mi se pohvalila krasnim zaručničkim prstenom Tunine mame



dok su nam se, njih dvojica, iza leđa smijali



mi smo se damski punile svoje šalice



što je rezultiralo čaganjem



grljenjem i ljubljenjem



i Fran mora imat rogove, ko mama



ali i pomagati Jeli



jesti puno slatkog



popit sve do kraja



onda opet malo divljat





Jela i ja odlučile smo modno educirane uči u Novu Godinu



dok su dečki nam pokazivali što misle o tome



kad je umoran, Fran se voli uvaliti Jeli u krilo, a, i sviđa mu se njeno srce



isto kao i Tuni




ovako izgleda dijete pred kraj tuluma koje je pojelo previše slatkoga



a, ovako mama koja pokušava glumiti strogoću



na kraju, sretni odlazimo kući, kuhati tati francusku salatu



puštajući Jelu i Tunu da sami nastave uživati u Novoj

ko zna, možda se i njihove želje, baš u ovoj ostvare.

( moja, potajna želja, osim onih plesnih cipela, u ovoj nofcatoj godini je jedna mala sestrica za našeg magupćića,
tek tolko da se, napokon, uspostavi i nekakva poštena ravnoteža u našoj obitelji. već imam i ime - Breza. )


Oznake: krajem Stare, na pragu nove

- 03:38 - Komentari (16) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se