nikad nisam u potpunosti zadovoljna sama sa sobom.
zbog toga neprestano preispitujem vlastite odluke.
najteže mi se mijenjati tamo gdje sam najtanja.
uglavnom sam svjesna svojih mana, no, nije mi, uvijek lako suočiti se sama sa sobom i svojim krivim postupcima.
tako se, vrlo često, " iskaljujem " na sebi najbližim osobama.
ali, kako ne volim svađe i natezanja, spremna sam priznati grešku.
u zadnje vrijeme osjećam se nekako prazno. ispuhano.
puno sam toga napravila protekle godine. ostvarila sam neke sebi važne ciljeve koji su me ispunili zadovoljstvom, ali su mi, putem i iscrpili energiju i motivaciju.
sada se osjećam kao da mi nedostaje motivacije za neke nove pothvate.
imala sam pregršt ideja što bih još željela napraviti, samo mi za to, trenutno fali entuzijazma.
ono što mene rezignira jest rutina u koju povremeno upadam.
stoga sam odabrala sudjelovati na likovnim radionicama, jer likovni izričaj je nešto u čemu nisam baš potkovana i za što imam najmanje talenta.
pomislila sam, ako se obrazujem, barem malo i na tom području, pomoći će mi, usvajanjem novih znanja i vještina da i sama krenem izražavati se u nekom novom pravcu. u tom smislu nisam pogriješila.
upoznala sam se s nekim novim tehnikama i materijalima za koje i nisam znala da postoje, ali i dobila input kako se i laici kao ja mogu baviti tom vrstom izričaja ako samo malo prouče na koji sve način se može ekperimentirati i na tom području.
konkretno, radi se o izradi slikovnice.
teorijski, upoznala sam neke nove trendove u izradi i upotrebi raznovrsnih likovnih tehnika, ali i širinu spektra korištenja gotovo nespojivih komponenata u zanimljive cjeline i vizualna rješenja, dok sam u praksi isprobavala što sve mogu i sama uraditi, te na koji način.
svidio mi se taj pristup potpuno drugačiji od onih metodičkih pravila koja smo mi koristili do sada u likovnim aktivnostima.
kako sam sama vizualan tip, razveselile su me te razne mogućnosti koje mogu mogu koristi u praksi, ali i poticanje da se svatko okuša i u onome za što je do sada smatrao kako nema dara.
oduvijek sam smatrala kako je nepotrebno ograničavati sebe i druge u tom smislu kako je samo profesionalcima i velikim znalcima dozvoljeno baviti se određenim granama umjetnosti.
za mene je umjetnost jedan vid duhovnosti koja oplemenjuje čovjeka i bavljenje takvom vrstom izričaja je hrana za dušu, ali i razvoj samopoštovanja.
recimo,
kada očistim cijelu kuću i sve mi miriši, osjećam se nekako zadovoljna sama sa sobom.
pogotovo volim miris oprane posteljine i onaj osjećaj kada se čisti i okupani ušuškamo u krevet među mirišljave poplune i deke.
veseli me grliti se i ljubiti se s djetetom i mužem i mirišati njihove oprane kose.
moje dijete voli prije spavanja igrati se s našim rukama.
zato smo ruke oslikali temperama različitih boja.
velike, male i srednje.
naše ruke su mu bitne.
stoga smo ih prenijeli na veliki papir.
i dobili smo spektar različitih boja i oblika kao podlogu kojom smo oblijepili kutiju za igračke.
" ruke, ruke, gle, tata, ruke! " - vikao je Fran kad smo zalijepili otiske naših ruku na kutiju.
volim imati sve stvari sortirane, pa i igračke, prema materijalima i upotrebi.
od tih otisak ruku mogu se napraviti i razni novi drugačiji oblici. tako ruka može postati koka, indijanac ili raščupani dječak.
onda je tata uzeo gitaru, pa je nastala i nova pjesma o rukama.
ruke mogu svašta.
mogu grliti, gladiti, rukama se može svašta izraditi.
ruke imaju pet prstiju, na koje se može nacrtati oči, nos i usta, i time postaju likovi u predstavi.
ako im dodamo papirnate kape, mogu biti i lutke.
na jednoj smo kutiji izrezali prozor, provukli smo žicu na koji sam stavila komad tkanine, kao zastor, pa smo dobili malo kazalište lutaka u kojima su glumci naše ruke.
mama je bila Eli, tata Pato, a Fran Pocoyo.
ruke nam služe i za građenje pruge, ali rukama pospremamo igračke u novu kutiju.
rukama smo se prali prije spavanja. i ruke smo i rukama oprali.
dok peremo ruke pjevamo:
" ovako se ruke peru, ovako, o va koooo! ".
rukama peremo i zube.
i žlicu držimo rukama kada radimo papu.
prije spavanja obavezno se svi zajedno držimo za ruke.
brojimo prste i dajemo im imena.
isprepletene ruke čekaju da se na oči navuče sanak.
ruke su jako važne.
velike, male, srednje.
hrapave, nježne, nezgrapne, nespretne, brze.
ruke koje prstima stvaraju nove melodije.
ruke koje kuhaju miješajući večeru.
velike ruke režu sir za grickanje.
umjetnost je u rukama onih koji je stvaraju,
a doživljaj u očima promatrača.
osjećaj koji nam daju naše ruke stvorivši njima nešto novo, kreativno, zabavno i zanimljivo je puno zadovoljstva.
mala ruka u velikoj ruci je povjerenje.
stara ruka mladoj ruci daje sigurnost i iskustvo.
rukama se može stvoriti, ali i razoriti.
stisnutom rukom u ruci gradim svoju sreću za sutra.
Post je objavljen 24.01.2016. u 21:54 sati.