moja mama je čitav život radila u " Čistoći ".
zbog toga su mene djeca jako zafrkavala:
te, da mi je mama smetlar, da pomeće ceste, kak se vozi na biciklu, nosi onu gadnu metlu i slične fore,
iako je moja mama bila daktilografkinja i radila u uredu pravnice.
tamo je prepisivala neke spise i arhivirala ih u velike knjige.
sjećam se, kad sam pisala neki sastavak o mami u osnovnoj školi, napisala sam samo kako dolazi svaki dan doma iz ureda.
jer, meni je bilo jako bitno isključivo to da ona radi u uredu, a ne kao smetlar na cesti.
kasnije, u srednjoj školi, jedno ljeto, i ja sam radila u toj istoj " Čistoći ". u uredu. jer, djeca zaposlenika imala su pravo, preko ljeta, odrađivati praksu, te si tako zaraditi koji dinar za džeparac. zaradila sam finu lovu, za jednog srednjoškolca, i od te love si priuštila ljetovanje. tada sam shvatila kako uredski posao definitivno nije za mene, previše mi je bio statičan, besmislen, nekoristan i lišen baš svake kreacije. ali sam i uvidjela što je to velika firma i kako funkcionira.
bilo je to za mene jedno jako pučno iskustvo iz kojega sam puno toga naučila.
i o sebi, ali i o drugima.
pa i onima koji rade čisteći ulice, po noći i po danu.
bilo da voze velike kamione, ili samo bicikle.
inče, danas, iz moje perspektive, neka djeca su fascinirana takvom vrstom vozila, a i na smeće se danas, kroz recikliranje, gleda kao upotrebljivi otpad, u sklopu ekoloških aktivnosti koje provodimo i kroz praksu.
pomalo mi je smiješno, ali i znakovito kako se jedna tako lijepa riječ:
" Čistoća "
može u potpunosti izokrenuti u nešto podrugljivo, te postati predmetom sprdnje.
kao što se, svojedobno, i pozdrav:
" Zdravo ",
koji doživljavam kao jedan od najljepših pozdrava u našem jeziku, jer, što ljepše i korisnije čovjeku možeš poželjeti od samog zdravlja.
a, i veli se kako je:
" Čistoća pola zdravlja ",
dakle,
ni jednu, a ni drugu riječ ne bi trebalo, po mom mišljenju, uzimati zdravo za gotovo, niti njima olako baratati.
kao što se niti jedno zanimanje, ako se radi pošteno i zdušno, ne smije omalovažavati. jednako kao što je prilično neinteligentno imati određene predrasude prema čovjeku, gledajući ga samo kroz prizmu posla kojim se bavi, pogotovo ako se bavi takvom vrstom posla kojoj je za cilj i neko opće dobro.
vjerujem kako je svakome ugodnije šetati urednim gradom u kojem su ulice oprane i pometene, pločnici čisti, a koševi prazni.
moja mama na poslu je imala mnoge beneficije, osim sasvim solidne plaće. jedno je vrijeme imala čak veću plaću od tate, koji je radio na aerodromu. imali su tako i kasu uzajamne pomoći, bila je član sportskog društva preko kojega je nama djeci, ali i njoj i tati bilo omogućeno baviti se raznim sportovima, što, sasvim sigurno, kako znamo, utječe na zdravlje, pa i mentalnu higijenu. često su, preko sindikata, imali pravo kupovati povoljno svinjske polovice, jaja i krumpir u vrećama. također su dobivali bonove u " Warteksu " za radnu odjeću i u " Borovu " za obuću. imali su i pravo na neke popuste pri kupovini namještaja u " Šavriću ". sjećam se da su i organizirali razne izlete, a za nas djecu uvijek je bila u " Lisinskom " predstava povodom blagdana s poklonima od Djeda Mraza.
tako da,
gledajući na " Čistoću " možemo reći kako nas je i hranila i oblačila, ali i rekreirala, pa i zabavljala.
naravno, bili su tu i regresi, u obliku trinaeste plaće.
danas je " Čistoća " dio zagrebačkog holdinga.
i, čini mi se kako nitko nezaposlen ne bi imao ništa protiv zaposliti se u njoj.
sasvim sam sigurna da ga ne bi bilo sram, jer radi tamo.
pitanje je samo, kojim putem bi došao na to mjesto.
Post je objavljen 12.01.2016. u 06:15 sati.