Samo Durica

srijeda, 06.01.2016.

tamo gdje život počinje

svako malo, u našem društvu, iskoči ta tema, oko koje se, opet, lome, neki izrazito ukrućeni stavovi, a to je tema:
Abortusa.
kako nikada nisam bila osoba koja se voli stavljati i kalupe, te me život sam naučio da nije jako pametno imati čvrste, nepokolebljive stavove, jer, nikada ne znaš što će ti isti donijeti, te, kako ćeš se sam s time znati nositi,
tako i o toj temi nemam potpuno čvrsto i definirano mišljenje,
što, i može zvučati prilično bezkičmenjački,
no, nemam ih, samo kao sud prema drugoj osobi, čovjeku, jer, nisam sklona suditi druge, već radije, promišljajući o samoj sebi, donosim one stavove koji su pametni za mene i moje bližnje, smatrajući kako svako ima jednako pravo raditi upravo ono što je nabolje za njega samog, nadajući se da je donio ispravnu odluku.
pogotovo ako se radi o, meni, nekoj dragoj i bitnoj osobi.
s druge strane, itekako imam stavove vezane za temu abortusa koji se odnose na mene samu, mog muža i naše buduće dijete.
isto tako, meni se, recimo, ne sviđa način na koji se o toj temi, uglavnom, razgovara.
voljela bih, da se o toj temi, kao i mnogim drugim važnim temama, posebice kada je riječ o jednom točno određenom sloju populacije, na koji se ona i odnosi, a toj sloj je u ovoj zemlji prilično tanak, porozan i nezaštićen, razgovara konstruktivno, smisleno, te da se, napokon, ponude i točno određena, precizna, jasna i provediva rješenja, u korist sviju uključenih strana,
umjesto da se, kao i uvijek, nabacuje samo floskulama, dogmama, pravima bez obaveza i neutemeljenim predrasudama, čemu su sve rasprave u našem društvu, uglavnom, sklone.

razlog zašto se baš ja, upravo sada dotičem te teme jest taj, što se baš jučer u našem domu, obzirom da moj muž i ja razmišljamo o drugom djetetu, te, vezano za njega, intenzivno promišljamo o svemu, pa tako i, nažalost, obzirom na moje godine, dobivanja djeteta s Downovim sindromom.
žene mojih godina ciljano rade pretragu vađenja plodne vode, takozvanu, amniocentezu koja ženama pomaže pri donošenju te iznimno teške odluke: " da li je potrebno prekinutu tu rizičnu trudnoću ili nije? ".
svjesni smo, naravno, kako nije baš jako pametno natezati vraga za rep, pogotovo po tom pitanju, no, isto tako, mi smo osobe koje volimo, unaprijed, o svemu porazgovarati, pa čak i hipotetski, teoretizirati, promišljati, pitati se: " što ako, kako i zašto? ", jer, oboje smo, do sada, tokom života, doživjeli toliko nepredviđenih životnih situacija koje su nas neugodno iznenadile, nas same ili neke nama bliske ljude, da sada volimo puhati i na hladno, samo zato kako bismo bili u stanju pripremiti se na ono i, nedajbože, najgore, što nam se, realno, i može dogoditi.

kako ja sama imam jedno prilično neobično životno iskustvo, kada su mojoj mami liječnici decidirano sugerirali abortus, jer su zaključili, vađenjem plodne vode, obzirom da je prije te trudnoće imala dva spontana, te je već bila u tim godinama, trideset i šest, kada se preventivno rade posebne pretrage, no, njena je trudnoća od samog početka bila rizična, jer je dijete bilo krivo okrenuto i guralo ju je nogama u pluća, tako da su oboje, čitavu trudnoću bili u opasnosti. nakon pretraga ustanovilo se kako to dijete sigurno neće biti u redu, te su prognozirali opake i jako teške bolesti za nju, našu najmlađu sestru, koja se, unatoč njima, i zahvaljujući maminoj odlučnosti da je rodi, bez obzira na sve, rodila, istina, s blagim zdravstvenim problemima, vezanim za alergije i dišne putove, no, ni približno onako dramatično, kao što su govorile te prve prognoze, zbog kojih bi, neka druga žena, i to, po mom mišljenju, sasvim opravdano, jer, moja je mama već imala dvoje djece, stoga i nije bilo potrebno izlagati dodanom riziku, i sebe i dijete, što je ona, baš, kao za inat, učinila.
no,
moja najmlađa sestra, ne samo da je sada živa i zdrava, a rekli su, da, ako dijete i preživi, sigurno neće doživjeti mnogo, te da će i taj dio života provesti u fetusnom položaju, s time biti " teret" i sebi i drugima, već je napunila i dvadeset i jednu godinu, uskoro će i dvadeset i dvije, studira kemijski inžinjering, u školi nikada nije dobila ocjenu manju od " dobar ", trenirala je plivanje, pa rukomet, pjeva u zboru, putuje, daje instrukcije iz kemije, matematike i fizike, radi, vozi auto, ima puno prijatelja, čuva Frana i puno nam pomaže.
ne mogu si, sada, zaista, zamisliti život bez nje.



a, bilo je dovoljno, samo da naša mama, umjesto vlastite intuicije i uvjerenja, posluša savjete liječnika,
preventive radi.

razmišljajući tako što bih ja napravila, na njenom mjestu, jako je teško to, sada, iz ove pozicije znati, a, sigurna sam, još teže, donijeti takvu odluku ogromnih posljedica.

u slučaju Down, moj muž i ja, zajedno smo zaključili, kako bi ga sigurno zadržali.
tu smo odluku zajednički donijeli, nakon mnogo razgovaranja i razmatranja svih mogućih opcija.
ono što je meni bitno, jest to da svaku odluku vezano za naše dijete donosimo zajedno.
jer, zajedno smo to dijete željeli, priželjkivali ga,
zajedno smo mu se nadali, molili za njega,
zajedno smo prebrodili sve trudničke tegobe, hormonalne klackalice i predporodne mušice.
zajedno smo smo ga i rodili,
kao što ga sada i zajedno njegujemo, brinemo o njemu, strepimo, veselimo se, smijemo i plačemo.
zato jer smo nas dvoje na samom početku odlučili da želimo tako.
zajednički.

moj muž, kao i ja, iako odgojen u potpuno drugačijoj svjetonazorskoj atmosferi, uvijek malo u lijevo, bez obaveznog vjeronauka i misa, koje sam ja, oboje, redovno prakticirala čitavo djetinjstvo u crkvi,
isto tako ima vlastito, pomalo kontraverzno iskustvo vezano za abortus, koje mu je pomoglo definirati i osobni stav prema njemu.
naime,
njegovi su roditelji, jako mladi, prije nego su njega odlučili zadržati, napravili nekoliko abortusa, više kao kontracepcijsko sredstvo, koje se, u ono vrijeme, ajmo reć, propagiralo, te je bilo uobičajeni medicinski postupak u slučaju neželjene trudnoće.
stoga on sam, oduvijek ima osjećaj da je izgubio nekoliko braće ili sestara, ali je i neizmjerno zahvalan za svoj život, koji je, isto tako, vrlo lako, mogao izgubiti, te se protivi takvom i sličnom načinu donošenju odluka.
smatra da je mnogo pametnije da do neželjene trudnoće niti ne dođe, upotrebom sasvim jednostavnih i dostupnih ostalih kontracepcijskih sredstava, pa, i računanjem plodnih dana, kao prevencije, od, eventualne, neželjene trudnoće, ali i nepotrebnih spolnih bolesti.

dakle,
nas dvoje smatramo da je abortus jedna vrsta prekidanja života u njegovom samom početku.
isto tako smatramo da je, uglavnom, nepotreban, pogotovo ako se koristi samo kao kontracepcija, zapravo, umjesto nje. osim u nekim iznimnim, individualnim i vrlo teškim situacijama, kada ne više ne postoji neko drugo, adekvatno rješenje.
zato što mi smatramo da bi svaki čovjek, pa i onaj jako mlad, trebao, prije svega biti odgovoran prema samom sebi, a samim time i prema svom tijelu, pa i tijelu svoje seksualne partnerice. osim toga, trudnoća se ne dešava slučajno, kao što se gube ključevi, ali i nije, danas, neki tabu, jako dobro je poznato kako i na koji način do nje dolazi, djeca o tome uče na biologiji, negdje u sedmom razredu osnovne škole, možda i prije. iako, ipak svaka edukacija počinje i završava unutar obitelji.
kod nas se doma o svemu razgovaralo, pa tako i o tome.
zato mi smatramo kako je potrebno s djecom puno i otvoreno razgovarati o baš svakoj, pa i toj temi.
no,
isto tako, nismo sklono osuđivati one koji će mu pribjeći,
iz osobnih, delikatnih i samo njima poznatih razloga.
samim time nismo niti za njegovu zabranu,
jer, smatramo, kako zabrane donose sa sobom samo još veće, kompleksnije, kompliciranije i teže rješive probleme.



ono što mene jako muči u slučaju abortusa jest činjenica kako, prilikom njegovog odabira nije potrebno konzultirati i oca tog djeteta.
dakle, meni je to potpuno neshvatljivo, jer,
zar, otac, tek nerođenog djeteta nema ama baš nikakva prava, ne razumijem.
zar nije moguće da on sam odluči podizati i odgajati to dijete, bez obzira na majku i njene želje.
dobro, razumijem, potrebno je da ta majka iznese trudnoću, naravno, i sada dolazimo do one teze kako je to ženino pravo, jer je i njeno tijelo,
pa samim time žena ima pravo odlučivati sama o svom tijelu, okej,
no,
pitanje koje me, doista, jako kopka jest:
ako ta žena u sebi nosi i novi život,
da li je, onda, zaista, i to tijelo, još uvijek samo njeno, pitam se.



također se, u tim raspravama, što je pravo, a što krivo,
propituje i kada je, zapravo, to dijete, stvarno, dijete,
kada točno i u kojem trenutku počinje život i
kada fetus postane čovjek.

meni osobno to nije ni malo bitno.
iskreno, nemam pojma kada se to točno dogodi.
niti sam sigurna da smo mi, ljudi, sposobni, uopće to sa sigurnošću dokučiti, bez obzira na sva naša medicinska i tehnološka dostignuća.
zbog toga što mi niti ne znamo gdje je ta duša koje će nastaniti tijelo, kamo ide, odakle dolazi i što će se sve s njom dogoditi.
nemamo pojma.
možemo samo nagađati.
vjerovati.
stvarati vlastite teorije, mišljenja, stavove.
raspravljati.
teoretizirati.
promišljati.
razilaziti se u mišljenjima,
sukobljavati.
ili možemo biti i tolerantni.
sućutni i puni razumijevanja.
sve je to pitanje osobnog izbora.

unatoč svemu tome za nas dileme nema,
jer, kada smo vidjeli i čuli
prvi puta
srce našeg Frana kako kuca, tik ispod mog srca,
nakon samo mjesec dana života,
od začeća,
na ultrazvuku,
srce koje je imalo samo osam milimetara,
za nas nije postojala niti jedna jedina sumnja,
da li je
ili nije
to srce
koje pravilno kuca
upravo u mojoj utrobi
srce još jednog čovjeka.



život počinje u ljubavi.
u ljubavi se rađa.
i u ljubav se ponovo vraća.
- 18:44 - Komentari (4) - Isprintaj - #