kak sam bila doma od stare godine deset dana, tako sam primjetila koliko stvarno nedostajem svom djetetu dok sam odsutna.
zalijepio se za mene ko čičak, puno smo se igrali, zajedno smo i radili svašta po kući, pao je snijeg, tako da smo se i sanjkali, fakat, od jutra do mraka smo bili zajedno, upravo na njegovu inicijativu. čak je to toliko daleko išlo da nije htio da mu tata natoči sok, nego " mama može ", tak je reko. mislim, mi baš ne fermamo onda te njegove forice koje prelaze granice i postaju izvolijevanje, al to mi je pravi indikator kako se on osjeća.
stalno dolazi se maziti, grliti i ljubiti, mada, koliko je živ, i to izgleda više kao skakanje mami po glavi, no, to mu toleriram, sve dok ne postane grubo divljanje.
kad sam mu rekla u nedjelju da sutra moram ujutro ići i da me neće biti doma, a ni tate, pa će doći teta ga čuvati i igrati se s njim i da mora biti dobar, prvo je bio jako žalostan, a onda se naljutio:
" ne, mama, ne, ne ići! "
cendrao je i derao se, al ja sam ustrajala na tome da mu barem objasnim kako se to mora, i da se vraćamo svi u onu svoju staru, već naučenu rutinu.
kad sam došla doma popodne, trčao je na vrata, ali ne očekujući mene, nego tatu:
" ide tata, tata ide! "
pa, kad je vidio mene, samo je okrenuo glavu, kao da se ne poznamo.
to je ta ljutnja, ja je razumijem, no, iako puno toga razumiješ razumom, ipak ti u srcu bude teško.
koliki je manipulator, upravo osjećajima, pokazao je isti dan navečer, kad mu se i tata vratio s posla.
prvo je tražio da se okupa, u svoje uobičajeno vrijeme za kupanje, i to mi je drago, da je usvojio te navike, pa sam bila sretna. još sam mu pokazala kako si može i sam staviti klupicu pred kadu, pa sam pokušati uči nutra, sve je to usvojio, i nakon kupanja sada traži da ide na zahod piškiti, a onda obavi i velku nuždu, kaj mi jako puno znači, i, iako je zima i ne namjeravam ga sada vaditi iz pelena, čini mi se da će na proljeće to ići sasvim glatko, obzirom da sam traži i razumije u glavi, te povezuje i s riječima.
mislim, da je bistar i sposoban, to je sasvim jasno, i sva ta njegova živahnost lagano se pretvara i u neke strukturirane radnje i sve smislenije aktivnosti koje zahtijevaju i podrazumijevaju sve dužu pažnju.
sada je sposoban slagati kockice na tepihu, slikati za svojim stolićem, listali slikovnicu i pri tome biti na miru, a ne bauljati besciljno po kući i prevrati stvari istražujući.
isto tako imenuje već neke osnovne oblike, boje, predmete, pojave, životinje i sve ono kaj ga zanima, širi mu se vokabular i struktura rečenice.
ponavlja i brojalice, igrice s prstima, a počeo je i pomalo pjevati sa sve dužom i prepoznatljivom melodijom.
sve je to jako zgodno, i naravno da smo mi sretni i ponosni gledajući ga i prateći svakodnevno njegov napredak.
no, kad se ponaša onako što bismo mogli okarakterizirati kao
" ružno ponašanje ",
da sad ne velim
" zločesto ",
onda mi je, zaista, jako teško reagirati u tom trenu onako kako bi trebalo, odnosno, uvijek se pitam, kako bi bilo ispravno reagirati u takvoj situaciji i da li reagiram ispravno.
tako se on lijepo okupao, oprao i zube, naravno da je to više igra pastom, al je i stvaranje neke navike, nakon toga sam ga obukla u pidžamu i to je to, spreman je za krevet. onda još može pogledati svoj crtić, prije kreveta gdje obavezno pročitamo neku priču. nekad on sam lista i priča, a nekad traži od mene da mu čitam, ovisno koliko je umoran, ali još uvijek je prisutna i borba s nemirom, pokušajem skakanja po krevetu, hincanja, glupiranja i onoga što se jako lako pretvara u divljanje, pogotovo ako je i njegov tata s nama, koji isto tako ima grižnju savjesti ako mu se čini da je premalo vremena proveo s njim taj dan, pa mu svašta dozvoljava u ono vrijeme kada bi se već stvarno trebao smiriti. ja i za to uglavnom imam razumijevanja, pa ih pustim neko kratko vrijeme i čak ne prigovaram sve dok se ta i ta igra ne pretvori u nešto opasno, jer jednu večer je tako bubnuo glavnom u rub kauča, pa više i nije bilo tak fora, nego
" lubi, mamaaaaa, tuuu lubiiii, boli Flana glava, aaaaaa! "
tada, kad mu je došao tata, ja sam samo još htjela i sebi oprati kosu, i to sada sama i na miru.
e, a onda je on tražio, čim je vidio da petljam po kadi, da bi se on opet kupao.
velim mu:
" ne može Fran, ti si se okupao, spreman si za krevet, uzmi si knjigicu, sad će si mama oprati kosu. "
al,
" ne!, ne! i ne! ".
on si nosi svoju klupu i ide on sam u kadu.
" ne može, Fran! " - neumoljiva sam kod tih nekih njegovih ideja koje mi se čine kao pretjerivanje,
iako,
razumijem da bi sada htio sa mnom nešto raditi, i da mu je to, možda, u tom trenutku najbitnije na svijetu, jer je već zaboravio kaj je bilo prije sat vremena, ali ne želim mu popustiti, jer smatram da ću mu tako poslati samo zbunjujuće poruke, te da će se pogubiti u svemu tome.
i on i mi skup s njim.
osim toga, njegov tata je jako blag i popustljiv, a onda bar ja moram biti čvrsta i dosljedna.
ježi ga,
kad moraš biti i žandar, uz sve te svoje uloge.
ma kakvi.
on je uporan ko mazga, on ide i gotovo, ne prihvaća niti jedno objašnjenje,
a, onda:
prvo je,
kao jako žalostan,
velim kao, jer prepoznajem već prave emocije od onih preglumljenih, i točno vidim
" velikog manipulatora u malom "
jer,
odmah nakon ogromne tuge uslijedila je ljutnja,
kako sam ja ustrajala na tome da ne može nikako u kadu, i nisam ga pustila niti popustila
nakon tuge i ljutnje okrenuo je ploču i počeo je moliti, preslatko
primivši me s obje ruke za lice:
" moim te, mamice, moime te, kupati, kupati se, Flan se kupati "
i to tako milo i drago da mu ne bi nitko odolio, u tom jednom jedinom trenutku, ali,
kako mi je držao lice rukama, tako mu je postalo, napokon jasno da ja neću popustiti i onda je, valda od očaja, nemoći ili čega već,
ponovo ljutnje
me pljunuo!
hej,
baš pljunuo,
mada,
nema još tu vještinu da bi to napravilo neku štetu,
no,
nije mi uopće to bilo simpatično niti fora, a ni smiješno.
osjećala sam se odvratno
i zbog tog njegovog postupka,
ali i zbog svog nekog osjećaja kada te dijete pljune,
mislim,
susrela sam se ja već s tim, znam, djeca pljuju, nije mi to prvi put,
al,
sasvim je drugačije kada to vidiš ili doživiš od tuđe djece.
reagirala sam potpuno spontano i nepromišljeno, isključivo na temelju te prvobitne emocije:
" grozno, Fran! grozno, to se ne smije raditi!
mamu pljuvati, ko je to vidio!
da to nikad više nisi napravio, Fran!
to je jako, jako ružno!
dobri dečki ne pljuju, Fran,
fuj! "
i sjetila sam se u jednom trenutku, jer, rekla sam mu još i:
" sram te bilo! "
kako je potrebo osuđivati sam postupak, proletilo mi je u nekom trenutku kroz glavu,
al, kaj, kad je teorija nešto sasvim drugo od prakse.
onda se pokunjio, jer, shvatio je da me jako povrijedio, a, prilično je tu sličan i meni i mužu, s tim da je, u tom pogledu, ipak, malo sličniji tati, koji je, također, emotivno vrlo ekspresivan, ponekad i dramatičan, dok sam ja više suzdržanija i okrenuta prema unutra,
izrazito je senzibilan i ima već pomalo izraženu empatiju, razumije kako se i mi osjećamo u određenim situacijama i ne voli da se ljutimo na njega, pa se jako trudi izgaditi stvar, umiliti se i popraviti štetu koju je napravio nekim svojim postupkom koji ne odobravamo,
tako da se neko vrijeme tako držao pokunjeno i pokajnički, jer moja je reakcija, kao i njegova, bila žestoka, spontana, iskrena i izbačena u jednom potezu, vrlo intenzivno, kao paljba na njega,
a onda se odjednom okrenuo i otrčao tati ispričati sve kaj se dogodilo, potužiti se.
napričao mu je kak mu mama ne da da se ide kupati, mahao je rukama, mama ovo, mama ono, pola toga ga nismo ni razumjeli, ali tata mu je isto rekao da se se ne smije pljuvati i svađati, pogotovo ne na mamu, i da se izvoli mami ispričati i pomiriti se.
u početku mu nije bilo baš pravo, jer je očekivao zaštitu s te strane, a i mislio je da tata, kao i većinu puta neće znati točno kaj se dogodilo, pa će ga prigrliti.
ipak,
došao je, sav u suzama, uzrujan i crven:
" opjosti, mamica, opjosti, mamiii ".
sad sam se i ja već malo skulirala od onog prvobitnog šoka i nevjerice, ono,
" mene moje dijete me pljuje, baš mene, pa kakva sam ja to mama, zabogamiloga "
i, bio mi je tako sad simpatičan s tim svojim nekim iskrenim i dalje upornim stavom da bi on i dalje najradije ušao u kadu, jer se počeo opet penjati na klupicu, al ja sam već bila gotova i imala sam na glavi ručnik,
" kaj je, mama, kaj ti je to? "
pita me i smije se, kao da se ništa nije dogodilo.
ima svojevrstan šarm, moram mu to priznat, i neki stil kojim sve okreće na šalu, pozitivu, zapravo.
svaku situaciju u trenu je u stanju okrenuti u svoju korist,
ali,
moram priznati,
uz svo svoje iskustvo, prijašnje i dosadašnje,
zaista je veliki izazov
odgajati upravo vlastito dijete,
a, pri tome biti na čisto kako ne griješiš baš jako puno i grozno.
Post je objavljen 16.01.2016. u 01:06 sati.