Marketing
Novogodišnja Slikovnica
na ispraćaj, sada već, Stare nam Godinice, pozvali su nas naši dragi Jela i Tuna,
kako ih Franić od milja zove, Jelu, valda, jer mu je teško izgovoriti Danijela, mada mu riječ " venitlator " sasvim tečno ide,
a Tunu iz nekog, svima nama nepoznatog razloga, jer, čovjeku je ime Jurica.
mi smo se, naravno, vrlo rado odazvali, kao i uvijek, jer je s njima druženje uvijek ugodno, veselo i zabavno,
no, prije svega, neopterećeno nekakvim, kojekakvim bedastoćama, kaj je meni, samoj, nekako, za druženje,
postalo najvažnije.
iako bi meni, možda i više odgovaralo da su oni došli do nas, obzirom na malo dijete,
ipak sam odlučila prošetati se, izaći malo iz kuće, jer, na godišnjem sam, a i Fran mi je prizdravio, pa sam željela iskoristiti ovaj, danas,
hladan, no sunčan, i, zapravo, nakon one nenormalno pretople meteorološke situacije, za ovo doba godine, jedan sasvim ugodan zimski dan,
kakav bi i trebao biti u ovo doba godine.
nakon kaj smo jutro proveli šetajuć Kaulu i hraneći životinje u Jaslicama,
okupali smo se, oprali glave, jer, nije dobro ući u Novu godinu zmazan i masne kose, pa smo se i lijepo obukli,
kako bismo dostojno otpratili tu našu, lijepo i veselo provedenu Staru i u dobrom društvu dočekali Novu, novcatu.
Čovječulak nam se, nažalost, nije mogao pridružiti, jer je morao ići raditi, a to je, naravno, opet bil čitav cirkus, već sinoć, a onda i jutros,
jer, njemu, čini mi se, što je stariji, sve teže padaju ta putovanja i odvojenost od obitelji na te neke dane, pa, iako je bil sretan kad je čuo da će biti svirka za Novu, i to baš u njegovom rodnom gradu Puli, što znači da će vidjeti i neke svoje drage ljude, svejedno je imal one svoje uobičajene probleme, rekla bih, najblaže rečeno, eufenizmnom: mušice, za koje ja, više ni sama ne znam, dal su mi smiješni, nerviraju li me, ili ih jednostavno prihvaćam, kao dio njegove osebujne osobnosti i kompliciranog karaktera.
kako ni ja sama, nisam baš uvijek cvetek, onda mu radije pomognem, kolko mogu, neg da mu još i ja solim rane i pamet, a time i odmažem.
kako sviraju vani na Trgu, morala sam mu pomno birati autfit, kaj meni i nije neki problem, no, bude tu uvijek i nekog natezanja, ono, ne bi ovo ovak, zašto baš to tak, ta vesta me bode, ova me pika, ta mi košulja ne diše, ovaj me sako stiska u ramenima, a i ne vidi se ispod jakne ( kao da nikad tu jaknu nebu skinul sa sebe i došel negdi nutra na toplo, pa može ispod jakne imat i pidžamu ).
onda smo u zadnji čas skužili da se kuputu, kojeg smo odabrali kao nasretnije i spretnije riješenje svih modnih njegovih problema, rasparala iza ona neka traka koja služi kao dio koji ga strukira, ali nije htio da mu to nabrzaka zašijem, neg je počel cendrat kak bu se smrzaval u kožnoj jakni, koja je ostala kao jedina alternativa nečem toplom u čemu može donekle pristojno zgledat na pozornici, a da nije samo sako od samta, ispod kojega sam mu nudila i toplu vestu, i samtastu pase košulju, jer, ta kožna jakna ga " hladi, a ne grije ", pa sam smislila da ispod svega stavi crni flis, koji se ni nebu videl, no, ni to mu se nije sviđalo, baš, ono, taj flis nosi s trenirkom, pa bi mogli mu prigovarati da je došao raditi u trenirci, kaj je, fakat u pravu, no, ja sam ga misla kamuflirat lijepim novim puloverom, al je onda zgledal malo ipak, napuhano, ko gospon Krumpirko iz " Pepe Pig ", nije se ni meni to sviđalo, pa sam otišla kod tate u ormar posuditi njegovu lijepu smeđu jaknu od brušene kože s toplom podstavom, puno džepova i krznenim ovratnikom, baš, ono, fensi, i to smo skombinirali sa smeđim samtericama, ispod kojih, naravno još ima i duge gaće, jer, taj je čovjek tak zmrznut, ko da opće mu ne šljaka cirkulacija, pa onda majicu s dugim rukavima, kao podkošulju, tamno plavu, jako lijepu, svečanu i finu košulju, na koju je stavio novi pulover sa smeđim i tamno plavim uzorkom, i smeđi sportski sako, također podstavljen. sva sreća da mu je ta tatina jakna malčice prevelka, pa je sve to nekak na nekaj ličilo. i cipele smo mu Fran i ja skupa očetkali, da sve bude tip-top. bilo mi je ko pesu žal kaj smo Lanči i ja profulale onu akciju, kad smo tati kupovale cipele, pa da i njemu nismo jedne nove uzele, jer, tek sam sad skužila kak mu se ove stare iznutra doslovno raspadaju, izvana još i na nekaj liče, kad se urede malo, al iznura su groblje, pol toga mi je popadalo van dok sam i čistila, trebala sam mu, barem, uloške nabaviti, al kad nisam ni zala da su u takvom stanju, on nikad niš ne govori sam, sve do ja ne skužim. koma, nemam pojma kak bu opće stajal na tome, a kamoli sviral dva i pol sata, al, kak nije imal klasično odijelo u kojem inače svira, stvarno nije imalo smisla da sada stavi cipele koje nosi uz njih, to bi tek zgeledalo preglupo.
kak je on na bini prvi do šefa, koji dosta drži, i s pravom, do tog svog vizualnog identiteta, estradnog, koji je potreban za posel i dio je profesionalnog odnosa prema samom poslu, ali i neka vrsta odavanja poštovanja, kako njemu, tako i publici, tako moj Č uvijek ima ogroman pritisak vezano baš za obeleku, jer, njemu samom, obleka ne znači ništa, on hoda u mojoj trenirci, jer mu je ta najudobnija, i nekim majicama u kojima bi neki drugi ljudi samo možda krečili ili s njima prali podove.
tako je htio otići u jednoj takvoj, koja je još i bila zaflekana, sva sreća da sam i to na vrijeme uočila, jer, preko, kao, ionak ima vestu, i to onu najdeblju moguću, vunenu, koja je podstavljena krznom, ofca je zovu, njegovi iz benda, jer, ne skida se iz te veste od kad sam mu je kupila i tremo hlača, pa sam ga još i naterala da se, u zadnji čas presvlači u flanel košulju i drugi novi pulover na cif, koji, onda može, eventualno otkopčat, i ima " vrat ", kaj je najbitnije, jer za vrat mu uvijek puše. jednom prilikom me zamolio da mu nađem neki šešir i šal za nastupe, da ne svira u kapi, ali nisam još našla ništa prikladno za njega, kaj bi mu dobri stajalo, a da ne zgleda smešno i bedasto isfurano, ko, recimo, Marko Tolja, meni, s ovim novim brčićima.
kad smo kod brkova, odlučio se, prije svirke, ne Tolja, nek Č, obrijat, no, kak je handrast, porezal se na tri mjesta, pa sad zgleda ko da su ga izbole pčele, ili ima neku kožnu bolest.
i, još nismo imali flastere, baš jako odgovorno od nas, obzirom da imamo malo dijete, pa smo kemijali sa salvetama i selotejpom, samo da što prije zaustavimo krvarenje, jer, na tim mjestima, oko nosa i brade, baš, ko za inat, jako krvari.
na kraju smo se svemu tome smijali, a on je nekak, ožalošćeno otišel, ljubeći nas i grleći ko da ide u Sibir na prisilan rad, a ne Pulu svirat Novu Godinu.
e, da, da ne govorim kak je Fran uporno, još u pidžami, bez čarapa, jer, on, pak, ne podnosi čarape i nikad mu nije hladno, samo u kroksama, htel ić s njim van na minus šest nositi opermu i instrumente u auto:
- ja nosim tati, pusti mama! ja tati dodam. Fran staviti, daj, pusti ga, mamamamaaa! evo, tata, Fran ti pomaže! -
i, tak sam se ja, odlučila, malo odmoriti i zabaviti s prijateljima, umjesto da ostanemo sami doma, jer, deda je otišao voziti u Mađarsku, baka nas je pozvala na ručak i rekla da je umorna, pa da se ide legnut, a tetica je otišla se liječiti na selo kod dragog, a duga tetica je otpirjala s novim dragim, ni više ni manje, neg na Majorku, jer su našli neki jako povoljan aranžman.
evo, pa sada, nakon ovog iscrpnog uvoda pogledajte kako smo se gospon eF i ja zabavili kod Jele i Tune u kućnoj i domaćoj atmosferi:
ovo je selfie Franovih stopala poslije kupanja, dok smo se još spremali, jer je postao opsjednut fotkanjem samog sebe, što god to značilo
Jela i ja smo se malo uredile za doček, a Fran se ugurao između nas
isto je napravio Jeli i Tuni, jer On mora biti svugdje i između svakoga
igranje s Tunom na kauču, samo da se što više glupira, i jedan i drugi uživaju
a, vole se i raspravljat, obadvojica
za to vrijeme, nas smo dvije nazdravljale kuhanim vinom
i, Jela mi se pohvalila krasnim zaručničkim prstenom Tunine mame
dok su nam se, njih dvojica, iza leđa smijali
mi smo se damski punile svoje šalice
što je rezultiralo čaganjem
grljenjem i ljubljenjem
i Fran mora imat rogove, ko mama
ali i pomagati Jeli
jesti puno slatkog
popit sve do kraja
onda opet malo divljat
Jela i ja odlučile smo modno educirane uči u Novu Godinu
dok su dečki nam pokazivali što misle o tome
kad je umoran, Fran se voli uvaliti Jeli u krilo, a, i sviđa mu se njeno srce
isto kao i Tuni
ovako izgleda dijete pred kraj tuluma koje je pojelo previše slatkoga
a, ovako mama koja pokušava glumiti strogoću
na kraju, sretni odlazimo kući, kuhati tati francusku salatu
puštajući Jelu i Tunu da sami nastave uživati u Novoj
ko zna, možda se i njihove želje, baš u ovoj ostvare.
( moja, potajna želja, osim onih plesnih cipela, u ovoj nofcatoj godini je jedna mala sestrica za našeg magupćića,
tek tolko da se, napokon, uspostavi i nekakva poštena ravnoteža u našoj obitelji. već imam i ime - Breza. )
Post je objavljen 01.01.2016. u 03:38 sati.