Tragovima Mogula

nedjelja , 31.05.2015.

Dan koji započne lassijem ne može biti loš. A današnji je upravo započeo velikom šalicom slatkog lassija s ledom. Lassi je indijsko piće slično ajranu i dughu, tj. jogurt razrijeđen vodom, s time da indijska verzija može biti i slatka, bilo prirodna, bilo s nekim voćem (npr. mangom). Sajid, kojeg prošlu večer nije bilo u hostelu (jer je vjerojatno šivao moj šalvarkamiz) pojavio se ujutro i poslužio me tom poslasticom. Iako smo se okvirno dogovorili krenuti u 10, ipak je to bilo dosta nakon 10, s obzirom na ležernost. Sajid mi je naveo što ćemo sve vidjeti, svidio mi se itinerer, iako već vidim da će me ti njegovi izleti dosta koštati – ovaj je 4000 rupija, ali riječ je o cjelodnevnom izletu. No, ako uzmem u obzir da je predviđeni budžet za cijeli Pakistan nekih 600-tinjak eura, onda sam još uvijek unutra, dapače, nisam potrošio ni pola.
Uzimamo motornu rikšu do lahorske tvrđave, mjesta odakle je započeo razvoj ovoga grada i odakle će započeti i naš obilazak. Devetmilijunski Lahore drugi je najveći grad Pakistana, i u zemlji rastrzanoj po raznim linijama uživa relativnu stabilnost (iako je negdje ovoga ožujka u južnom dijelu grada došlo do napada na jednu crkvu). Porijeklo grada je relativno opskurno, iako ima nekih spomena kod grčkih zemljopisaca, sa sigurnošću se grad spominje tek u 10. st. Zemljopisni smješten u dolini Inda, na razmeđu putova između Himalaje i Arapskog mora, te sjeverne Indije i Afganistana, grad je bio predodređen da postane važno središte. U 11. st. postao je glavnim gradom Pandžaba, što je ostao sve do danas. 1021. osvajaju ga Ghaznavidi te postaje prijestolnicom njihove države. Nakon njihove propasti gradom vladaju razne turkijske dinastije, no unatoč tomu ostaje kulturno središte, kojemu gravitiraju čak i područja srednje Azije. No vrhunac svoga razvoja Lahore dostiže u 16. st., kada u grad dolaze Moguli i proglašavaju ga glavnim gradom svoga carstva. Moguli su bili porijeklom tursko-mongolska islamska dinastija koja se iz srednje Azije preko Afganistana proširila do Indije, te u jednom času vladala čitavom Indijom, izuzev najjužnijeg vrha Dekana. U vrijeme mogulskog vladara Akbara kraljevski je dvor preseljen u Lahore, upravo u tvrđavu. Tu će ostati za vrijeme njegova sina Džehangira, a unuk Džahan preselit će ga u indijsku Agru. No sve do 1752. Lahore će ostati važan mogulski grad, s mnoštvom spomenika mogulske arhitekture. Nakon toga neko vrijeme njime vladaju Afgani, a onda dolazi kratkotrajna vlast Sikha, pod vodstvom maharadže Randžita Singha, koji je obnovio gradske zidine i dopunio gradsku arhitektonsku sliku novim građevinama, između ostalog i s nekoliko gurdvara (sikhistički hram). Jedna od gurdvara nalazi se pored tvrđave i u njoj je i grob samog maharadže. Kada je 1839. umro, došlo je do dinastičkih borbi za prijestolje, što su iskoristili Britanci i u roku od 10 godina uključili Pandžab u svoj kolonijalni sastav. Budući da je Pandžab bio granična provincija, Britanci su se bojali pandžapskog nacionalizma, pa su pokušali pourditi regiju, tj. nametnuti urdu kao dominantan jezik. Ujedno je Lahore postao jedno od najvažnijih britanskih kolonijalnih središta u Indiji, a urbanizam grada dobio je dosta britanskih utjecaja. I danas se vide, premda ispod mnogo slojeva potkontinentske prašine i kaosa. Recimo The Mall, kao glavna gradska arterija, britanski je kolonijalni bulevar, a šetnja njime i promatranje fasada vodi vas u neki britanski grad. Glavni arhitekt u vrijeme Britanaca, nazvan i ocem modernog Lahorea, bio je Sir Ganga Ram. Zovu ga i Gradom parkova, zbog nekoliko većih zelenih zona. Lahore je igrao i važnu ulogu u dekolonizaciji Indije. 31. prosinca 1929. ovdje je Indijski nacionalni kongres zatražio nezavisnost Indije i po prvi puta predstavio zastavu s kotačem. Malo preko 10 godina kasnije, 23. ožujka 1940., u Lahoreu je Sveindijska muslimanska liga donijela deklaraciju kojom se zahtijeva uspostava muslimanske države u Indiji. Nakon podjele, Lahore je završio odmah pokraj granice, te je odmah došlo do sektaških nemira u kojima su stradale i brojne građevine u gradu. Taman kad su obnovljene izbio je novi rat s Indijom 1965….
Pored tvrđave nalaze se dva vrlo važna vjerska objekta. Prvi je gurdvara Ardžana Deva, petog sikhskog gurua, u sklopu koje se nalazi i mjesto s pepelom Randžita Singha. Drugi je džamija Badšahi, peta najveća na svijetu. U njeno dvorište može se navodno ugurati 100 000 ljudi. Sagradio ju je 1674. mogulski vladar Aurangzeb, kao svojevrsni labuđi pjev Mogulskog Carstva. Ima tri velike kupole i 4 minareta u kutovima dvorišta. Zanimljive su te razlike u stilovima arhitekture džamija. Recimo, mogulske džamije su vrlo plitke – gotovo čim uđete u zgradu, praktički ste u mihrabu. Nadalje, umjesto jednog središnjeg mihraba, u ovim se džamijama redovito nalazi njih nekoliko, poredanih usporedo. 1991. u džamiji se dogodio skandal, budući da ju je posjetila tadašnja Princeza od Walesa, Diana, u, kako su konzervativni mule govorili, prekratkoj suknji. Mule su čak tužili upravu džamije zbog toga što su dopustili nedolično odjevenoj kafirki da uđe u džamiju i još joj poklonili Kur'an. Tužba je odbačena.
Pored glavnog ulaza u dvorište džamije nalazi se kolekcija nešto osobnih predmeta Muhameda i Alija (uključivo i Muhamedovu vlas, otisak stopala i slično), kao i zlatom i srebrom izvezeni Kur'an u 30 svezaka. U vrtu pored džamije grob je Allame Mohammeda Iqbala, prvog inicijatora neovisnog Pakistana.
Krećemo potom u samu tvrđavu. Veći dio tvrđave zauzima park, a relevantne su zgrade smještene uz sjeverni i sjeverozapadni kraj. Tu se nalazi i muzej sikhskog oružja koji odlazimo pogledati (ulaznica ne treba, plaća se samo jednokratna karta za tvrđavu – i to 500 rupija za strance. To nije pokriveno u današnjoj cijeni razgleda). Dok smo unutra (a nije da me baš zanimaju sikhski mačevi i bodeži) dolaze neka tri mlađa tinejdžera i rukuju se sa mnom. I onda uobičajena situacija. Stoje i bulje u mene. Jedan mi je postavio uobičajena pitanja, drugi šute. Što sad? Stoje i gledaju u mene, a ja ne znam kako da ih se riješim. Onda me pitaju bi li se mogli slikati sa mnom, ali mojim fotoaparatom. To nema nikakvog smisla, oni ionako neće dobiti tu sliku, a i stvarno ne mislim podržavati takvo gnjavljenje stranaca, tako da im jednostavno kažem „Ali dečki, ja se stvarno ne želim slikati s vama.“ Mnogim strancima su takvi zahtjevi jednostavno simpatični, meni su naporni. Jesam li ispao grub? Možda će me smatrati čudakom, no bitnije je da ja budem svjestan da sam tom grubošću zaštitio granice osobnog prostora.
Obilazimo kraljevsku dvoranu za javne audijencije, kraljevske spavaće sobe (gdje se nalazi i oko metar i pol visoka kopija Tadž Mahala izgrađena od bjelokosti), razne paviljone, tornjeve na zidinama…riječ je o nesumnjivo velikom kompleksu, no zahtijeva obnovu, budući da je mjestimice jako zapušten. Impresivna je zgrada Šiš Mahal, kojoj je strop prekriven mnoštvom brušenog stakla, koje je u doba svijeća višestruko pojačavalo odsjaj njihovog plamena. Zgradu je sagradio Džahan, mogulski šah, za svoju suprugu Mumtaz, koja nije bila zadovoljna konačnom izvedbom, pa je zatražila preinaku. No umrla je par dana nakon toga, pa je umjesto toga dobila Tadž Mahal.
Nakon tvrđave odlučujem se prvo popiti sok od šećerne trske. Pio sam ga prošlog ljeta na Kubi i svidio mi se. Samo što ovi ne dodaju sok od limete, već ga poslužuju samog, s ledom. Moram priznati da i ovako odgovara. Uglavnom, trska se stavlja u neku tiještilicu, te se pred vama iz nje cijedi ukusna zelenkasto-žuta tekućina. Kad vidite trsku, onako suhonjavu, posve vam nevjerojatnim izgleda koliko je moguće tekućine izvući iz nje.
Nastavljamo, i to motornom rikšom na sjeverozapad grada, preko rijeke Ravi, do groba šaha Džehangira, jednog od najznačajnijih mogulskih vladara. I tu je upad 500 rupija. Grob je smješten u kompleksu zajedno s grobom Asifa Hana, njegova šogora (koji je mnogo zapušteniji), a u blizini je i grob Nur Džahan, Džehangirove supruge, koju je Džehangir inače spasio ropstva. Kompleks je u sebi obuhvaćao i karavansaraj, koji danas naravno više nije u funkciji. Ulazimo u Džehangirovu grobnicu, koja je iznutra poprilično mračna, jer je na dnu dugog hodnika. Unutra je ugodno hladno, premda malo prevlažno. Sajid mi pokušava pokazati neku caku s cvjetnim ornamentima na grobu, kao da svaki daje drugu nijansu kada ga se izloži svjetlosti baterije. Potom i on odlučuje malo prileći. Doista, iako sam i u Turskoj i u Iranu viđao ljude koji leže na travi, po parkovima i sl., u Pakistanu je to ekstremno. Tu leže gotovo pa bilo gdje: na cesti, u parku, po grobnicama, kao sad… Sajid i meni kaže da legnem, da je pod ugodno hladan, pa tako i činim, iako je situacija bizarna – ležim na podu u grobnici velikog mogulskog vladara, na pola metra od njegovog lijesa. Skoro sam zaspao, no nakon kojih desetak minuta (tako mi se činilo, izgubio sam osjećaj za vrijeme) moram ustati i tražiti WC. Osim Sajida, tu je i neki tip koji radi u tom kompleksu, a Sajid ga je predstavio kao svog prijatelja. I on je bio prilegao s nama, a sada mi treba objasniti gdje je WC. Za to se moramo vratiti skroz do ulaza i dok dođemo dotamo, moja nužda prestaje. A do kraja prestaje kad vidim da su posrijedi dva čučavca doslovce pretvorena u hrpu izmeta, na kojima se roje stotine muha.
Inače, mala digresija u vezi WC-a, točnije u vezi ispiranja nakon uporabe WC-a – dok ste u Iranu imali crijevo u koje biste pustili vodu i onda ga usmjeravali, u Pakistanu imate neku vrstu tuša za intimna područja, poput vodena pištolja, samo stisnete gumb i to šiklja u točno određenom smjeru.
Sjedosmo još na Pepsi, pa se Sajid razgovara s prijateljem i to sve traje još nekih pola sata. Napokon, oko tri sata krećemo dalje. Ovaj puta je pred ulazom samo jedna motorna rikša, a vozač, čim je vidio stranca, odlučio se tražiti nerealno visoku cijenu. Taksisti su svugdje gamad. Sajid zato nastavlja dalje, traži nekoga tko nije toliko podao, tko će dati cijenu prema udaljenosti, a ne prema tome koja bi mogla biti kupovna moć mušterije. Napokon nalazimo jednog tipa koji nas prvo po Sajidovoj uputi odbacuje do obližnje radionice gdje se vrši preuređivanje kamiona po željama kupaca. Sajid mi pokazuje neku dvojicu starijih muškaraca, u svojim sedamdesetima, koji cijeli život rade isključivo na preuređivanju kamiona. Veli da je čak i jedna njemačka televizija svojedobno radila reportažu o tom obrtu, baš u ovoj radionici. Sjedimo i gledamo, ali tu se baš nema bogzna što za vidjeti dok se proces odvija, veći je gušt gledati konačne proizvode. Usto vjerojatno i smetamo radnicima, tako da ubrzo nastavljamo dalje. Još ćemo stati kod jedne prodavaonice koja prodaje kojekakve dodatke koji se montiraju na karoseriju prilikom adaptacije, od stakalaca, okruglih metalnih pločica i sl.
A onda produžujemo do Delhijskih vrata (za što je jasno da su vrata starog grada kroz koja se izlazilo u smjeru Delhija), te obilazimo bazar koji se odavde pruža duboko u stari grad. Promet je strašan, koloplet motora i motornih rikši, ljudi, prosjaka (da, i prosjaci su ljudi)… Opet stajemo na jedan sok od šećerne trske, a mene zašprehava neki tip s pitanjem otkud sam ( :D ), i taj kaže „Oho, Hrvatska, pa to je blizu Jugoslavije!“. Iako se divim njegovoj relativnoj obaviještenosti, moram mu objasniti da ne samo da je blizu, nego U Jugoslaviji, ali ne već 25 godina. Onda me on pita je li mi možda dosadan s pitanjima, i taman kad ja krećem na pristojan način artikulirati da mi nije naporan samo on, nego više-manje svi koji se ponašaju po tom obrascu, dolazi Sajid sa sokom. Ovaj na rastanku kaže „Allah is great!“ Ha dobro, iako mi nije jasna poanta – sudit će mi za ovo?
Posjećujemo još dvije džamije, Vazir Hanovu i Zlatnu, a potom krećemo na ručak u restoran smješten u tradicionalnoj kući na rubu Hira Mandija, četvrti crvenih svjetala, koju su u zadnjih par godina očistili i čak ju pokušavaju gentrificirati, pa su cijelu jednu ulicu pretvorili u restoransku (to je već treća takva u Lahoreu). Restoran ima terasu s koje se pruža pogled na džamiju Badšahi i ostatak tvrđave. Došli smo taman između ručka i večere, tako da im izbor nije baš neki, a i dosta su skupi. Uzimamo špinat s mesom i raitu, te lassi za piće. Naravno da ću ja platiti taj obrok, a Sajid opet izvodi onu foru s „Thank you, sir“ prije nego sam uopće ja doznao da plaćam račun. Na povratku u hostel prolazimo kroz četvrt crvenih svjetala, koja danas ni po čemu ne odaje takav dojam (iako mi Sajid skreće pažnju da su dvije žene koje sjede pred vratima jedne kuće zapravo prostitutke), stajemo još na jednu faludu, ova je prodavaonica mnogo mračnija i izgleda manje čisto, ali prestao sam se time opterećivati. I opet: „150 rupees…Thank you, sir.“ Razmišljam da ga suočim s tim, ali mislim si bi li imalo logike, bi li skužio, zašto ne bismo svaki plaćali svoje… Ne znam, nisam sasvim siguran je li i on muljator, ili jedan od dobrohotnijih turističkih djelatnika u ovom gradu.
Vraćamo se u hostel, a negdje u vrijeme srednje večernje redukcije (između 8.20 i 9.20) Sajid donosi gotovi šalvarkamiz. Navlačim ga i…vidjet ću sutra kako će se ponašati vani. Zasad je OK, ali u sobi je sauna, pa se svejedno znojim. I već sam ga uspio zaliti sokom. Morat ću riješiti određene praktične stvari, kao što je kako ići na WC u njemu, a da mi ne završi u školjci i slično. Veselim se novom kulturološkom iskustvu, tim više jer me Sajid uvjeravao da fizički ličim na Pakistanca („čuvaj se momaka“) i da mi još samo fali šalvarkamiz za potpuno uklapanje. I znanje urdua ne bi bilo zgorega, istina…
Idem spavati, jedva se držim na nogama…

komentiraj (0) * ispiši * #

Mundian to bač ke

subota , 30.05.2015.

Iako mi je tijelo vrištalo od bolova, autobus je tijekom puta napravio nekoliko pauzi, a i ujutro, po dolasku u Lahore, nije mi trebalo dugo da se oporavim. Uzimam odmah motornu rikšu do Regal Chowka, križanja najbližeg mom hostelu. Naravno, u ovakvim zemljama možete zaboraviti na nešto poput kućnih brojeva – adrese su opisne. Iz adrese na Hostelworldu zapamtio sam da je hostel kod Regal Chowka, ali detalja se više ne sjećam. Znam da se spominjala nekakva Bank Islami… Vozač me za 200 rupija prebacuje od kolodvora do Regal Chowka, a potom ga pitam je li čuo za taj hostel. Nije, ali pita policajca. Ni on nije čuo. Dolazi drugi policajac, koji se isto zamislio, ali onda pokazuje rukom na drugu stranu ceste, u smislu „tamo bi trebao biti neki hostel“. Ja s druge strane opažam Bank Islami i iznad nje doista stoji natpis Lahore Backpackers Hostel. OK, ovo je bilo lakše nego sam mislio.
U hostelu me prima tip za kojeg ću kasnije doznati da se zove Sajid, a tu je još i neki tip sa Šri Lanke koji živi u Švicarskoj. Nisam sasvim shvatio njegovu funkciju, je li gost, prijatelj koji ispomaže ili nešto treće. Hostel je na zadnjem katu trokatne zgrade, a ima i lijepu terasu odakle se pruža pogled na Regal Chowk i The Mall, glavnu prometnu arteriju središnjeg Lahorea. Dvije stvari koje trebaju svakom putniku koji umoran dođe u ho(s)tel jesu tuš i wi-fi, ne nužno tim redoslijedom. Nakon što sam sa sebe sprao znoj prethodnoga dana i noći i malo odahnuo u sobi (u kojoj imam samo ventilator, jer klima znatno poskupljuje cijenu sobe) upućujem se u potragu za jednom lokacijom gdje bih mogao probati ovdašnju faludu, ali na adresi iz Lonely Planeta nema ničega (ne čudi, vodič je iz 2008. - nakon toga su prestali izdavati vodiče za Pakistan, očito su zaključili da više nitko ne želi ovamo ići). Zadovoljavam se stoga nekim sladolednim kupom s mangom i frapeom od datulje. Nastavljam potom šetnju The Mallom prema sjeverozapadu. Nemam želju danas ići u obilazak, vrućina je prevelika, želim samo malo proći kvartom da se snađem. Iako je petak, u Pakistanu to nije dan odmora, ni po čemu se ne vidi da bi nešto bilo zatvoreno ili da bi promet bio slabiji (doduše, nije bio ni prošle nedjelje u Quetti). Odlazim na kraju skroz do bazara Anarkali („narov cvat“), nazvanog tako po djevojci plesačici koju je mogulski vladar Akbar navodno dao živu zazidati jer se upucavala njegovom sinu Džehangiru (lokalna Veronika Desinićka). Njezin grob i danas postoji, ali se nalazi u sklopu zgrade Pandžapskog sekretarijata (vlade) i nije otvoren za javnost. A navodno se i nema što za vidjeti. No bazar je živopisan, pravi indijski. Dok u Iranu na bazarima vlada red i struktura, ovo više liči na kaotičnu tržnicu, a i ne nalazi se u za to podignutim zgradama, kao u Iranu, već u spletu uličica kroz koje se normalno odvija promet. Ne tražim ništa posebno, samo lutam i upijam atmosferu. Gledam eventualno mogu li negdje vidjeti da prodaju šalvarkamize, ali vidim da prodaju samo materijal, cijela jedna ulica puna je prodavaonica tekstila. Kako vrijeme odmiče, počinjem tražiti i prodavaonicu mješovite robe, kako bih nabavio nešto za piće, ali nikako da ju nađem. Eventualno su tu neki štandovi koji prodaju nekakve frapee, ali prave vode u bocama nema. Izlazim iz bazara i vraćam se The Mallom natrag prema hostelu. Napokon vidim jedno mjesto gdje se prodaju pića, ali mii prodavač kaže da nema ništa hladno. Redukcije i ovdje ubiru danak, Lahore je ipak velegrad od kojih 9 milijuna ljudi i redukcije su čak i češće nego drugdje, a događaju se i navečer.
Prelazim na drugu stranu ulice, ali ni tamo nema nikakve prodavaonice, samo nizovi banaka, pokoja aščinica…i jedan štakor koji mirno trčkara po cesti. Vraćam se do hostela i tek preko puta njega nalazim jednu prodavaonicu. Konačno napojen, jer me već ozbiljno uhvatila kriza, vraćam se u hostel, gdje se osvježavam, a Sajid mi čak zakratko pali i klimu. U dogovoru sa Sajidom, razrađujem ratni plan za preostala tri dana ovdje. Želim obići grad, otići do graničnog prijelaza Wagah vidjeti ceremonijalno zatvaranje granice, zatim u Hiran Minar, a možda i u Nankanu, rodno mjesto gurua Nanaka, osnivača sikhizma. On spominje i turu posvećenu sufijskim događanjima. Nema problema, čini se da je poduzetan i da zna posao, a po ovoj mi je vrućini bolje da mi se sve unaprijed organizira nego da moram sâm trčkarati uokolo i tražiti najpovoljnije kombinacije. Ionako je ovo Pakistan, neće biti toliko skupo. Spominjem mu i da bih si htio nabaviti šalvarkamiz, on kaže da je on i krojač (malo mi je to sumnjivo, možda samo zna nekog krojača, ali nema veze), i da mi ga može dati izraditi po mjeri. Inače, po vodiču bi takva izrada koštala oko 200 rupija bez materijala, recimo da su cijene sada duplo više, ali ne znam koliko bi koštao materijal. On mi kaže da bi to moglo biti sve napravljeno za 30 dolara, ruke i materijal, i dobijem ga već sutra. 3000 rupija mi prema cijeni iz vodiča izgleda puno, ali ako uzmem u obzir da me toliko koštao taksi do Mohendžo-Dara, a da je ovo nešto što će mi trajati, onda mi tih 220 kn neće biti teško dati. I još ću ga imati za jedan dan. Uzima mi mjere, zapisuje podatke, pita me kakav ovratnik želim, samo podebljani ili onaj na preklop, koliko džepova…možda ipak jest krojač, ili samo dobro vlada tematikom. Dakle, nabavku šalvarkamiza sam riješio, obilazak grada je dogovoren za sutra u 10, motornom rikšom, ostaje još samo gdje nabaviti faludu. I, jasno, moram platiti šalvarkamiz. Morat ću opet na bankomat, prvih se 20 000 istopilo u ovih 5 dana. Sajid kaže da zna jedno mjesto gdje poslužuju dobru faludu, može me dotamo prevesti svojim motorom. To mi više nije toliki bauk. Ali prvo moram naći bankomat. Prva banka, odmah na uglu – popravljaju bankomat. Druga ne prima Visu. Treća, bankomat nije u funkciji. Četvrta je ona prva iz Quette, koja se ne može povezati. Tek peti bankomat prolazi – to je od one druge banke iz Quette, HBL.
Pakistanska faluda su također rezanci, ali ovaj puta uz dodani led imaju i sladoled, dok nema limunovog soka i ružine vodice. Zato su mi se iranski više sviđali, pogotovo oni u Esfahanu, koji su imali i limunov sok i ružinu vodicu i sladoled od pistacija (ovaj sad je mislim od lješnjaka). Za nas obojicu to ispada 210 rupija, što nije puno. Sajid mi kaže cijenu i izgleda da očekuje da ja platim, što je i u redu, on mi je pokazao mjesto, a ja sam izrazio čitavu želju za faludom. Ali kad platim, on mi se srdačno zahvaljuje. Malo mi je to licemjerno, čemu srdačnost ako si zapravo između redaka već očekivao moje plaćanje? Ali takvi su Pakistanci… Led se ovdje još uvijek nabavlja u velikim blokovima koji se potom lome, dok izlazimo iz faludadžinice upravo svjedočimo kako ovi uvlače nekoliko blokova leda unutra. Sve to otvoreno, tako da je led u dodiru s tlom, higijenski standardi su upitni, ali ovo je Pakistan, a gadljivost sam ostavio još u Bugarskoj.
Po povratku u hostel vidimo da je nastupila redukcija, prva danas, od 5.20 do 6.20. Bit će još dvije kasnije navečer, između 8.20 i 9.20 i između 11.20 i 0.20. Ulična se rasvjeta ne gasi, samo kućni potrošači. Hostel naravno nema generator. Soba mi se začas pretvara u saunu. Za vrijeme druge redukcije otišao sam nešto pojesti, ali kako mi se probava opet destabilizirala (možda od one vode sinoć), odlučio sam ne ići predaleko i ne eksperimentirati. A to znači meni najmrskiju stvar na putovanjima – jesti u nekom međunarodnom lancu. Par kuća dalje od hostela je KFC. Dodatna je prednost da oni imaju generator i može se u miru i na svjetlu pojesti hrana. Činim stoga ustupak i u pakistanskoj kulinarskoj prijestolnici odlazim pojesti sendvič u KFC-ju. Zemljo, otvori se.
Navečer se tuširam hladnom vodom (još jedna stvar koju nikad ne radim – onda si zamislite koliko je vruće), a potom Šrilančanin iznosi prijedlog – želim li spavati na madracu na terasi, on tako spava jer mu je u sobi neizdrživo. Ako noć ne bude olujna (a po jednoj bi prognozi mogla biti), bit će to sigurno ugodnije od pećnice zvane soba.
Inače, stigavši u Lahore, ja sam stigao i u Pandžab, najveću i najnaseljeniju pakistansku provinciju. Ime Pandžab znači „pet voda“, a riječ je o 5 pritoka Inda koje protječu regijom – Sutledž, Ravi, Beas, Džhelum i Čenab. Pandžapski jezik je jezik koji ima najviše govornika u Pakistanu (oko 40%), a i naslov ovog teksta je na pandžapskom – „Čuvaj se momaka“, naslov poznate pjesme koju je popularizirao Panjabi MC. Pandžapci su otvoreni, gostoljubivi i poprilično sofisticirani – već sam rekao da je Lahore kulturna prijestolnica Pakistana. Iako je Karači mjesto kamo se ide ako se želi uspjeti, Lahore je nekako opušteniji (što je teško zamisliti nakon jednog prelaska ulice), s bogatom glazbenom, filmskom („Lollywood“, pakistanska filmska industrija), sportskom (kriket – baš danas su igrali Pakistan i Zimbabve u Lahoreu, pa sam pratio meč na televiziji na terasi, pokušavajući prokljuviti točna pravila) i kulinarskom scenom. Grad je jedno kraće vrijeme bio glavni grad Mogulskog Carstva, uslijed čega su ostali brojni spomenici u i oko grada. A o njima ćemo sutra, kada krenem u obilazak grada. Sada se idem izvaliti na terasu…
Ili ipak ne. Šrilančanin već spava, drugi madrac ne vidim, samo ću otvoriti vrata svoje sobe, pustiti da zrak piri kroz zgradu i postići ipak koliko-toliko ugodnu temperaturu…

komentiraj (0) * ispiši * #

Zemlja duhovno i moralno čistih

petak , 29.05.2015.

Iako je dom jedne od najstarijih svjetskih civilizacija, koja je ostvarila napredna postignuća urbanizma, pogotovo u pogledu higijene, a usto je i nuklearna sila, Pakistan je i dalje nesumnjivo zemlja Trećeg svijeta, i poprilično mlada država. Nastao je neprirodnom podjelom dotada jedinstvene geografske i kulturne cjeline, Britanske Indije, koja je naslijedila ranije državne tvorevine na tom području, poput Mogulskog Carstva. Kriterij podjele bila je religija, što znači da se nisu poštovali nikakvi etnički kriteriji, iz čega su proizašli svi problemi Pakistana od neovisnosti do danas. Borba za nezavisnost započela je još 1885., osnivanjem Indijskog nacionalnog kongresa, u kojem su zajedno sjedili i muslimani i predstavnici dharmičkih religija (hindusi, budisti, džaini, sikhi), no s vremenom je došlo do tenzija između muslimana i hindusa. Muslimani su u međuvremenu osnovali Sveindijsku muslimansku ligu, koja se isprva zalagala za poštivanje prava muslimana u multikonfesionalnoj Indiji. Mnogi istaknuti predstavnici indijskih muslimana, uključujući i Mohammeda Alija Džinnaha, kasnijeg oca pakistanske nacije, zalagali su se za jedinstvenu neovisnu Indiju. No kako su tenzije rasle, pjesnik i političar Allama Mohammed Iqbal je 1930. po prvi puta predložio stvaranje neovisne države na većinski muslimanskim područjima sjeverozapadne i sjeveroistočne Indije. Tvrdio je da su unutarindijske razlike prevelike i da će nužno uvijek dolaziti do tenzija, te da je najbolje da se stvari riješe podjelom. Povijest će pokazati da to nije nužno bilo i najbolje rješenje, premda ne znamo što bi se dogodilo da je Indija ostala cjelovita. U takav je stav s vremenom uspio uvjeriti i Džinnaha, koji se zbog svoje karizme ubrzo prometnuo u vodeću ličnost pokreta za stvaranje neovisne muslimanske države. Ime državi dao je Chaudhry Rahmat Ali, student s Cambridgea, koji je odabrao ime koje znači „Zemlja duhovno i moralno čistih“, ali je ujedno bio i akronim za „Pandžab, Afganija, Kašmir, Sindh i Beludžistan“. Primijetit će se da je jedna bitna regija izostavljena, što će kasnije stvoriti nove probleme.
23. ožujka 1940. na svojoj je sjednici u Lahoreu Liga donijela zahtjev o stvaranju neovisne muslimanske države, čemu se Indijski nacionalni kongres odlučno usprotivio. Rješenje problema povjereno je stoga Londonu, točnije potkralju Indije Louisu Mountbattenu, koji je nakon uvida u situaciju shvatio da problem zahtjeva za muslimanskom državom neće nestati, te je Kongres nevoljko pristao na ideju podjele. Pristupilo se stoga tehnikalijama, kao što je utvrđivanje točnog opsega teritorija budućih država. Budući da je Indija bila podijeljena na čak 565 poluautonomnih državica čiji su vladari u zamjenu za autonomiju priznavali vlast britanske krune, ti su vladari po prvi puta u kolonijalnoj povijesti dobili važnu ulogu – trebali su optirati za neku od dviju država. Uglavnom je to išlo u skladu sa željama većinskog stanovništva, no ponegdje je došlo do podjela i trvenja, dok je jedan ekstremni slučaj i danas nerazriješen. Kada je postalo izvjesno koji će krajevi gdje završiti, došlo je do općeg muvinga – osam milijuna ljudi koji su shvatili da će se naći s krive strane granice i koji su se bojali za svoju sigurnost uslijed pojačanja tenzija (hindusi i sikhi iz Pakistana i muslimani iz Indije) krenuli su na put – vlakovima, autobusima, zaprežnim kolima, pješice. Kao takvi bili su laka meta strašnih masakara koje je počinila ona druga strana – službeno je ubijeno 250 000 ljudi, ali brojka možda dostiže i pola milijuna. Ono što međutim čovjeku ne može promaći, to je pitanje „zašto?“. Na to nema jasnog odgovora, ali dovoljno je pogledati druge primjere gdje dvije društvene skupine žive u međusobnoj slozi i onda odjednom bukne krvavi sukob – Gruzijci i Oseti, narodi BiH… Kohezijski fanatizam koji želi istrijebiti sve koji odudaraju od monolitnosti.
Muslimanski izbjeglice iz Indije nazivaju se Muhadžiri (prema arapskoj riječi za „izbjeglicu“ – prezime Muhaxheri često je i kod kosovskih Albanaca muslimana koji su 1878. izbjegli iz Niškog vilajeta nakon što je to područje priključeno Srbiji) i u Pakistanu su tvorili svojevrsnu elitu (slično „državotvornoj“ dijaspori u Hrvatskoj), a naselili su se većinom u Karačiju, gdje su brojčano nadjačali lokalne Sindhe. Štoviše, jezik Muhadžira, urdu (dosl. „vojnički“, novoindijski jezik koji je bio službeni u Mogulskom Carstvu i kasnije ga je britanska kolonijalna uprava koristila kao jezik općeindijske komunikacije) postao je i nacionalnim jezikom Pakistana, unatoč tomu što je njime govorilo svega 10% stanovništva. S druge strane granice pristupilo se čišćenju urdua od arapskih i perzijskih posuđenica i njihovoj zamjeni sanskrtizmima. Tako je nastao hindi, jezik koji je u Indiji imao sličnu aspiraciju postati nacionalnim jezikom, ali nije uspio postati čak ni jezikom međuetničke komunikacije (Indijci različitih etniciteta komuniciraju engleskim – treba se sjetiti legendarnog teniskog para koji su činili Tamil Leandar Paes i Bengalac Maheš Bhupati, a koji su se na terenu sporazumijevali na engleskom). Hindi i urdu i danas se smatraju dvama standardima istog jezika, hindustanskog, a razlike među njima malo su veće nego razlike četiriju štokavskih standarada, zbog velikog broja kulturoloških posuđenica iz različitih jezika izvora (arapski i perzijski za urdu, sanskrt i prakrti za hindi).
Nakon konačnog razgraničenja i „razmjene stanovništva“ 14. kolovoza 1947. Indija i Pakistan postali su nezavisne države. No tu nije bio kraj problemima. Dok je Indija naslijedila kolonijalni sustav administracije, u Pakistanu ga je trebalo graditi iznova, zajedno s nacionalnim identitetom koji se bazirao isključivo na religiji, a država se odlučila za sekularnost. Da stvar bude gora, jedini čovjek koji je svojom karizmom mogao stabilizirati mladu državu, Džinnah, umro je od raka 13 mjeseci nakon osamostaljenja. Još i danas Džinnah je slavljen kao Quaid-i-Azam, Vođa naroda, njegove slike su posvuda, uključivo i rupije (nakon Atatürka i Homeinija nastavlja se monetarna monotonija, a tako će biti i dalje – u Kini je Mao, u Vijetnamu Ho, u Kambodži i Tajlandu kralj…), a svaki grad ima obavezno Džinnahovu ulicu. Nakon Džinnaha, u pakistanskoj se povijesti više nije pojavio lik koji bi mogao okupiti različite sukobljene frakcije pakistanskog društva, a državu su potresali vojni udari i borba nekoliko dominantnih političkih obitelji. Do 1956. Pakistan je službeno bio monarhija, tj. dominion britanske krune, a onda je postao islamska republika.
Dobar faktor kohezije u slučaju da sve drugo podbaci jest rat, ili barem vanjski neprijatelj. A Pakistanu se to i dogodilo. Neprijatelj je naravno postala Indija, i to zbog neriješenog pitanja Kašmira. Naime, Kašmirci su većinom muslimani, no vladar Kašmira Hari Singh bio je hindus (iako bih po prezimenu rekao da je bio sikh). U trenutku kad je trebao optirati za neku od dviju država, Singh je odabrao biti Buridanov magarac, jer mu se nisu sviđali ni Indijski nacionalni kongres, ni Sveindijska muslimanska liga. Pakistan je međutim, uvjeren u nedvojbenu pripadnost muslimanskog Kašmira njegovom nacionalnom korpusu, počeo vršiti pritisak da se Singh konačno svrsta (Džinnah je rekao „Kašmir će nam pasti u krilo kao zrelo voće“), a kada su neki Paštuni iz sjevernog Pakistana u listopadu 1947. ušli u Kašmir s ciljem da ubrzaju stvari, Pakistan je to prešutno odobrio. Singh je potom zatražio pomoć od indijske vojske, što je naravno imalo svoju cijenu – Indija je zatražila da Kašmir pristupi Indiji, što se i dogodilo. Sporno je međutim vrijeme kada se to dogodilo – Pakistanci tvrde da je Singh odluku potpisao pod indijskim pritiskom nakon što je vojska već ušla u Kašmir, dok Indija tvrdi da je to bila Singhova samostalna odluka. Kakogod bilo, obje zemlje polažu pravo na Kašmir, te su oko njega osim 1947. ratovale i 1965., uz pobjedu Indije, što je rezultiralo trenutnom uspostavom linije razdvajanja koja Pakistanu ostavlja trećinu Kašmira (oni ga zovu Azad Kašmir, tj. Slobodni Kašmir), dok su dvije trećine – uključujući i glavni grad Srinagar – pod indijskom kontrolom. Jedan mali dio na sjeveroistoku (Aksai Čin) okupirala je 1947. Kina. 1999. Pakistan je započeo još jednu vojnu akciju u Kašmiru, koju je vodio tada još samo general Pervez Mušarraf. Strateški, akcija je bila uspješna, ali kako je to bilo nedugo nakon što je Pakistan postao nuklearna sila, međunarodna zajednica, u strahu od eskalacije, zatražila je povlačenje. To se i dogodilo, a premijer Navaz Šarif pokušao je zbog nepromišljene akcije i kao PR potez smijeniti Mušarrafa. Umjesto toga, Mušarraf je iskoristio svoj položaj „kašmirskog heroja“ i izveo državni udar, a potom natjerao Šarifa u progonstvo zbog optužbi za korupciju. Po tome se vidi uloga koju Kašmir i danas igra u pakistanskom društvu.
Naravno, za Kašmir bi najbolje bilo sprovesti referendum u kojemu bi stanovništvo biralo što želi (vjerojatno bi danas glasali za neovisnost), ali ulog u geopolitičkoj igri je prevelik da bi se dopustilo oslanjanje na demokraciju.
Još je jedan problem morio Pakistan od samog početka – ona nespomenuta regija. Naime, osim sjeverozapada, muslimani su živjeli i na sjeveroistoku Indije. Kada je Pakistan stvoren, sastojao se od dvije eksklave udaljene međusobno 3000 km. Ta istočna eksklava bio je muslimanski dio Bengala, nazvan Istočnim Pakistanom. On je također izoliran od svojeg prirodnog središta, Kolkate, koja je ostala u Indiji. U sastavu Pakistana, iako je činio gotovo polovicu stanovništva, Bengal je bio marginaliziran, bio je podzastupljen u pakistanskom parlamentu, a bengalski jezik – na kojem je čak napisana i indijska himna, jer joj je autor veliki bengalski pjesnik i nobelovac Rabindranath Tagore – bio je podređen urduu. Lord Mountbatten je već u trenutku proglašenja neovisnosti Pakistana procijenio da će do raspada Pakistana na istočni i zapadni dio doći unutar 25 godina. Došlo je za 24. Bengalski nacionalizam artikulirao se ponajviše u osobi Šeiha Mudžibura Rahmana, koji je 1963. predstavio program 6 točaka, kojime je zahtijevao federalizaciju Pakistana uz mnogo veće ovlasti dvaju dijelova razdvojene države. No u Islamabadu su se bojali da će to oslabiti Pakistan i učiniti ga lakom metom. Kako zahtjevi iz Bengala nisu prestajali, 1971. pakistanski je predsjednik Jahja Han naredio vojnu pacifizaciju Bengala. No kako se u pakistanskoj vojsci nalazilo i dosta Bengalaca, došlo je do unutarnje podjele. Isprva je središnja vlast nizala uspjehe, no kako se situacija primicala patu, u sukob se odlučila umiješati Indija, koja je zaključila da joj je nezavisna bengalska država u većem interesu nego nestabilna izolirana pokrajina države s kojom su već ratovali. A kad se god Indija sukobi s Pakistanom, namlate ih ko mlade majmune, pa je tako bilo i ovaj put. U prosincu 1971. Pakistan je potpisao kapitulaciju, a novonastala država dobila je ime Bangladeš.
Ali naravno ni to nije sve. Pakistan ima i mnoge unutarnje probleme, jer je, kako sam rekao, riječ o multietničkoj državi. Pet je glavnih etničkih skupina. Pandžapci žive na sjeveroistoku u najbogatijoj i najnaseljenijoj regiji. Pandžab je također podijeljen 1947., uz poprilično krvav ishod. Dva najveća grada, Lahore i Amritsar, danas su podijeljeni granicom, iako udaljeni svega 50-ak km. Pandžapci čine pakistansku kulturnu i dijelom političku elitu, a Lahore je kulturna prijestolnica Pakistana. Čak se i glavni grad Islamabad nalazi na području Pandžaba, iako je administrativno iz njega izdvojen. O Muhadžirima sam već pričao. Njihovo je središte Karači, 16 milijunski megalopolis i najveći grad Pakistana, koji je do 1959. bio i glavni grad. Muhadžiri su zbog osobnih iskustava možda i najnabrijaniji na Indiju i vojno rješavanje kašmirskog pitanja (i Mušarraf je Muhadžir iz Delhija). Za razliku od njih, Sindhi su postali manjina u glavnom gradu vlastite provincije, a ostatak Sindha je također prilično marginaliziran – premda su Sindhi Pakistanu dali obitelj Bhutto, jednu od najutjecajnijih političkih obitelji u državi. Na zapadu su Beludži o kojima sam već pisao – nisu htjeli u Pakistan, priključeni su vojno, potom sustavno zanemarivani dok nije otkriven plin. Sad ih sustavno zanemaruju ali im crpu plin. Na sjeverozapadu su nepokorivi gorštaci Paštuni, slični pomalo Albancima Gegima, sa svojom oporošću i kodeksom časti, kojima je etnički teritorij podijeljen još u kolonijalno doba Durandovom linijom, kojom su razgraničeni Britanska Indija i Afganistan. Nakon osamostaljenja Pakistana, Afganistan je tražio reviziju granice koju smatra nelegalnom, no to se nije dogodilo. Stoga je 1947. Afganistan bio jedina država koja je glasala protiv primanja Pakistana u UN. Paštuni su danas dobro integrirani u pakistansko društvo i drže neke važne pozicije u vlasti, no zbog prisnih odnosa s talibanima (koji su i sami Paštuni, uglavnom obrazovani po pakistanskim medresama u doba sovjetske okupacije Afganistana) mnogi ih gledaju s podozrivošću. Štoviše, na dosta mjesta u sjevernom Beludžistanu vidio sam istaknute crno-bijele prugaste zastave talibana, što znači da podrška ne jenjava. Zbog ustupaka Paštunima, nekadašnjoj Sjeverozapadnoj graničnoj provinciji pred nekoliko je godina ime promijenjeno u Hajber-Pahtunhva – Hajber (ili Hejber) je prijevoj koji spaja Pešavar i Kabul, a Pahtunhva je zemlja Paštuna. Uza sve to, na krajnjem sjeveru Pakistana postoji još sijaset malih naroda razne provenijencije, o kojima ću detaljnije kada dođem u te krajeve.
Put od Larkane do Lahorea podsjeća na čistilište – i u vjerskom i u fizičkom smislu. Nisam ni znao da imam toliko znoja u tijelu. Za doručak sam ovaj puta imao potkontinentski čaj s mlijekom i čapatije (plosnati beskvasni kruh koji izgleda kao palačinka) s pekmezom od jabuke. Zanimljiva i tipično pakistanska situacija: jedan konobar (to je onaj koji me tražio FB profil) uzima moju narudžbu, a još dvojica drugih dođu, rukuju se sa mnom i onda stoje pored njega i gledaju u mene. Kasnije, kad su mi donijeli hranu, ja nisam odmah prionuo jer sam još nešto tipkao na mobitelu, i onda se jedan od one dvojice odjednom pojavio, stao kraj mene, a kad sam ga upitno pogledao, krenuo micati hranu sa stola. Jedva sam ga zaustavio. I kako onda ne posumnjati u intelektualne kapacitete ovih ljudi? Trudim se ne razmišljati kolonijalistički i orijentalistički, ali oni mi jednostavno stalno daju nove povode.
Uzimam stvari iz sobe te na izlasku srećem jednog konobara koji obavlja room service na mom katu. On mi uzima ruksak unatoč mom inzistiranju da mogu sâm. Eto, i ta posilnost… Plaćam sobu, sve je u redu, nema fantomskih troškova (iako će me 4 noći u hostelu u Lahoreu koštati manje nego jedna noć ovdje – OK, nadam se da hostel nije rupčaga, sudeći po recenzijama nije), ogledavam se oko sebe jer samo očekujem da odnekud opet izroni policajac u pratnji, ali sve je u redu, slobodan sam. Mogu ići kamo me volja. A to znači da ću prvo zamoliti ove iz hotela da mi objasne kako doći do autobusne stanice. Naravno da to nije jednostavno, jer autobus za Sukkur ima neko posebno polazište. Zaustavljaju mi motornu rikšu, kažu kamo da me vozi i ja krećem. Sâm. Slobodan. Sedmi dan u Pakistanu.
Vožnja je već uobičajeno nadrealno iskustvo, traje desetak minuta u kojima kao da se vozim kroz svadbenu povorku (zbog trubljenja), a potom dolazimo do nekog autobusa koji je onako usput sparkiran na ulici, nema nikakvog kolodvora. Karta se kupuje na improviziranoj blagajni koja je stol ispod drva. Ti uredi pod drvom, u garaži i na sličnim improviziranim lokacijama obilježje su Pakistana, sve mi se čini.
Autobus ubrzo kreće, oko pola metra. Naravno, jer još nije popunio čitav bus, pa onda mili dok ne skupi dovoljno ljudi. Mušterije mami trubljenjem, koje zvuči kao okretanje ručice indukcijskog telefona. Nakon nekih 20-ak minuta ipak se uspio popuniti i krećemo na sat vremena vožnje do Sukkura, koji je veliko prometno čvorište na Indu, odakle ću loviti bus za Lahore. Po dolasku u Sukkur pokazuje se moja naivnost. Očekujem da postoji nekakav kolodvor s uredima agencija, nešto slično onomu u Iranu ili Turskoj, kaotično ali barem pronalazivo. I zgrada kolodvora doista postoji, ali unutra nema ničega, to je gotovo pa rohbau. Pitam ljude, ali oni mi svi odgovaraju na sindhiju, urduu, čemu već, i svi mi govore da sjednem i pričekam. Ama što? Prvo hoću kupiti kartu, onda ću sjesti i čekati. Moram naći ured kompanije Daewoo Pakistan, oni su najbolji, imaju klimatizirane buseve s dosta mjesta za noge, naravno proizvodnje Daewoo, ima jedan u pola 7, tako sam našao na internetu… Napokon nalazim nekoga tko zna engleski, taj mi objašnjava da se karte kupuju tek prije polaska (krasno, za to moraš znati odakle bus polazi), a onda mi pokazuje neke ljude koji su odgovorni za bus za Lahore. Ovi me pitaju „esi bas?“, za što nakon sekundu-dvije kužim da je „AC bus“, tj. autobus s klimom. Naravno. V. I. P. AC bus. Oni su iz agencije Baloch Brothers (što mi opet zvuči kao „braća Dalton“ ili „Krstić i sin“), koja također ima autobus za Lahore, u 4:45, u Lahoreu je oko 7 ujutro. Nadam se da ću se dobro naspavati u busu, karta je 1300 rupija. Ured je u nekoj garaži. Već po tome bih trebao pretpostaviti da tu nešto smrdi. Donose mi čašu vode. Opet dilema otprije par dana. Ništa, klin se klinom izbija, i ti Pakistanci su nekako morali razviti otpornost. Kasnije još i Pepsi s ledom. Da, čuvaj se, Krešo…
Nakon 4:45 shvaćam da sam popušio. Bus ima klimu, ali mene su smjestili na sjedalo iza vozača koje ispred ima metalnu rešetku, a lijevo neki improvizirani ležaj. Noge si mogu staviti za vrat ili ih ostaviti u bunkeru. Ionako će mi nakon 14 sati vožnje atrofirati i neće mi više trebati. Srećom, autobus je prazan i ja se selim na sjedalo iza. Taman sam izvadio tablet i krećem pisati današnji zapis, kad autobus staje na još jednom stajalištu na rubu grada i ne ide dalje dok se ne popuni. Potpuno. To znači da se mogu pozdraviti s komocijom zvanom dva sjedala za sebe, jer se pored mene uvaljuje neki tip. Ja se pomičem uz prozor, ruksak na koljena (jer je preširok da ide pod sjedalo), tablet na njega i piši. A ovaj se razbaškario, naslanja se na mene i još me grije sa strane. I vjerojatno ide skroz do Lahorea. Bit će ovo duga i naporna noć… A cesta je kao da su kotači autobusa eliptičnog oblika, opet sam na jo-jou. Imam osjećaj da Pakistancima nakon puta organi još dva dana titraju u utrobi. Truba autobusa je poput zvučnoga rafala, a koristi ju u prosjeku 2,6 puta po minuti. Na televiziji pakistanski glazbeni spotovi… Vrijeme je da ovo završim i spremim tablet. Pišem već 3 sata…
Sat i pol kasnije sam uspio ugurati ruksak pod sjedalo, pa samo da napišem svoj dojam o indijskim i pakistanskim glazbenim spotovima, koji su svi zapanjujuće slični. Tko je gledao poznati internetski mem Benny Lava, znat će o čemu se radi.
Mjesto radnje spota obično je neka planinska livada, bogato zelenilo. Dan je oblačan, po mogućnosti se iza vidi sloj oblaka koji pokriva niže predjele. U spotu su akteri pjevač i pjevačica, pri čemu sve pjevačice pjevaju u falsetu prema kojem Mila Elegović zvuči kao da ima bas. Osim njih, tu je i petnaestak plesačica, sve ujednačene preciznošću sjevernokorejske vojske na paradama. Glavni akteri se provlače kroz njih, kao svojevrsni jo-jo (on ju privuče i pjeva joj u facu, onda ga ona odgurne i otisne se u krajolik, zaustavivši se na nekom drvu). Pokreti su reski, odlučni, kamera švenka na sve strane, na momente se radnja prebaci u slow motion, a onda opet vrati na normalnu brzinu. Muškarci imaju pokrete Michaela Jacksona, žene obično imaju neke pelerine kojima zamahuju naglašavajući kretnje. Ukratko, spotovi izgledaju kao da ste spojili promotivni spot turističke zajednice, sesiju step aerobica, uvodnu špicu latinoameričke telenovele, usporenu snimku vježbe na tlu i Billie Jean.
U međuvremenu je krenuo neki bollywoodski krimić, koji je, da ironija bude potpuna, režirao Prabhu Deva. A Prabhu Deva nije nitko drugi nego Benny Lava. Od muke ću ubiti oko, premda me bole svi zglobovi u tijelu…

komentiraj (6) * ispiši * #

Humak mrtvih

četvrtak , 28.05.2015.

Restoran hotela je poprilično mračan, a za doručak mogu birati što ću. Uzimam opet omlet (s nečim ljutim unutra – ne znam je li posrijedi bio neki čili ili što) i dva komada tosta s pekmezom od jabuke. Naručeni čaj nije nikad stigao. Dobio sam zato bocu vode, koju vam uvijek tutnu na stol, tražili ju ili ne. I naravno da vam ju naplate.
Razlog zbog kojeg sam došao u Larkanu nije naravno puki mazohizam, već mazohizam povezan s arheološkim interesom. Naime, nedaleko Larkane nalazi se Mohendžo-Daro, jedno od najznačajnijih arheoloških nalazišta uopće, najveći i najpoznatiji grad civilizacije doline Inda (koja se, ironično, katkada naziva Harapanskom civilizacijom, prema drugom najznačajnijem gradu, a taj se pak nalazi u Pandžabu, oko 200 km jugozapadno od Lahorea). Ime grada na lokalnom sindskom jeziku znači Humak mrtvih, a otkriven je 1911. (zanimljivo, iste godine kada i Machu Picchu). Iskapanja su počela 1922. i trajala s prekidima do 1965., kada su zabranjena iz straha da bi mogla oštetiti postojeće iskopine. Računa se da je otkriveno samo od trećine do desetine čitavog lokaliteta. Mohendžo-Daro je također ugrožen erozijom i dobro je da sam ga stigao vidjeti prije nego dođe do kakve ozbiljnije nevolje.
Grad je sagrađen oko 2600 g. pr. Kr., te je udomljavao broj stanovnika koji se danas možda čini nevelikim, ali s obzirom na ondašnju populaciju bio je znatan – 35 do 50 tisuća ljudi. Grad je poznat po vrlo naprednom sustavu urbanog planiranja s naglaskom na higijenske standarde, što je prvi takav primjer u povijesti – ulice su raspoređene u pravilnom kvadratičnom rasteru, s naprednim sustavom odvodnje, ventilacijom, toaletima, kupalištima i mnogobrojnim bunarima.
Civilizacija doline Inda obuhvaćala je prostor današnjeg Pakistana, sjeverozapadne Indije i Afganistana, a održavala je trgovačke veze sa središnjom Azijom, Perzijom i Mezopotamijom. Kao i sve velike rane civilizacije, temeljila se na poljoprivredi plodne doline Inda i sustavu navodnjavanja. Čini se da je upravo promjena toka Inda, te dezertifikacija okolnog prostora kumovala propadanju i napuštanju Mohendžo-Dara oko 1900 g. pr. Kr., čime je došlo i do potpunog nestanka indske civilizacije. Neki za propast te civilizacije krive provalu indoarijskih plemena sa sjevera, no vjerojatnije bi tada superiorna indska civilizacija asimilirala indoarijsko stanovništvo. Kojim su jezikom govorili pripadnici indske civilizacije, ne zna se. Poznavali su pismo, ali njihovi piktogrami nisu dešifrirani. Prema nekoj logici, vjerojatno su govorili nekim dravidskim jezikom, jer su Dravidi dominirali Potkontinentom prije provale Indoarijaca. Jezik brahui, koji se danas govori u središnjem Beludžistanu, malo na sjeverozapad od Mohendžo-Dara, jedini je dravidski jezik koji je preživio u sjeverozapadnom dijelu Potkontinenta, svi ostali su potisnuti na jug Indije (to su npr. tamilski, telugu, kannada i malajalamski). Lingvisti spekuliraju i o poveznicama dravidskih jezika s elamskim, jezikom napredne civilizacije na prostoru zapadnog Irana.
Nakon napuštanja, Mohendžo-Daro je pao u zaborav i prekrila ga je zemlja. Početkom naše ere, u vrijeme Kušanskog Carstva, na lokalitetu je sagrađena budistička stupa, danas i sama ruševina, koja je dugo vremena bila jedini vidljivi objekt na cijelom području. Stupa je smještena na lokaciji gdje se u Mohendžo-Daru nalazila citadela, jednoj od triju glavnih cjelina nalazišta.
Do Mohendžo-Dara bih trebao ići taksijem. Pitam tipa na recepciji može li to nekako organizirati, on mi kaže da postoje dvije mogućnosti, jedna je zajednički taksi (možda čak i motorna rikša), što košta nekih 800 rupija, a druga je privatni taksi, koji košta nekih 1500 rupija. Mislim da ću se odlučiti za privatni, komotnije je, a nije preskupo. Odlazim se spremiti u sobu, a po povratku čujem da ipak nije 1500, nego 3000 rupija, jer je riječ o klimatiziranom autu, i još me on tamo mora čekati… Nije mi drago, ali ipak sam za promjenu cijene doznao prije sjedanja u taksi. Ali to je 30 dolara i čak i nije toliko puno, ako usporedimo s nekim turama po Iranu. Odlučujem se prihvatiti. Naravno da sam još uvijek čuvana osoba, a sa mnom će do Mohendža-Dara ići i moj pratitelj. I ne samo DO Mohendža-Dara, nego i PO Mohendžu-Daru, što znači da će situacija izgledati malo bizarno – razgledavam antičke ruševine u pratnji policajca sa strojnicom.
Do Mohendža-Dara ima nekih 20-30 km, auto je doista ugodno klimatiziran, tako da po dolasku u Mohendžo-Daro zaboravljam kakav je pakao vani. No ubrzo shvaćam da je ovdje još toplije nego u Larkani (gdje je danas bilo 45°), a hlada gotovo da i nema, izuzev prilazne aleje koja je okružena parkom. Ulaznica je 300 rupija – prilično jeftino, ali onda shvatiš da domaći plaćaju 20 rupija. Na kraju aleje pridružuje mi se neki tip koji je očito vodič. Navodno su takve usluge besplatne, ali mu se obično dadne napojnica. U početku sam mislio provršljati uokolo sâm svojim tempom, uz pomoć Lonely Planetova vodiča, ali sam na kraju ipak poslušao što mi ima za reći. Engleski mu je prilično loš i elementaran, iako za pakistanske pojmove dovoljno dobar da ga razumijem. Čisto kao ilustracija izgovora, cijelo vrijeme je spominjao da je jedan dio grada bio „leper colony“. Pomislio sam po čemu su zaključili da su baš gubavci tamo živjeli, i čak sam ga to i pitao, dobivši ne baš suvislo objašnjenje…a onda mi je kasnije sinulo da je on govorio o „labour colony“, tj. mjestu gdje žive obrtnici. Inače, svi Pakistanci koje sam sreo brkaju nastavke –teen i –ty kod brojeva. Tako mi je ovaj danas rekao da su negdje našli fourteen dead bodies, tako da mogu sasvim izgledno zaključiti da ih je bilo 40.
Obilazimo prvo ruševine stupe, a onda se spuštamo niže, gdje se nalazilo obredno kupalište s velikim bazenom u koji se ulazilo stepenicama na oba kraja, zatim obično gradsko kupalište (sve hranjeno vodom iz nekoliko bunara), škola za svećenike i žitnica, sa specijalnim sustavom kanala za provjetravanje. Na ulicama se vide ostaci pokrivenih kanala za odvodnju otpadnih voda, nešto što je Mohendžo-Daro imao prije 4500 godina, a mnoga mjesta u Pakistanu nemaju ni dan-danas. Potom vodič napominje kako muzej (koji sam namjeravao posjetiti na kraju obilaska) radi do pola 1, i onda tek od pola 3. Sada je 12. Onda ću promijeniti plan i odjuriti sada u muzej, da se malo odmorim od vrućine. Muzej se nalazi pored ulaza i pomalo je razočaravajuć, jer obuhvaća nevelik prostor, a još se ne smije fotografirati (iako mi je pratnja – dva zaposlenika muzeja koji su išli za nama – kasnije dopustila da fotografiram neke stvari). Uglavnom obuhvaća oružje, alatke, lončariju i nakit iz Mohendža-Dara, nešto nalaza iz Harappe, te nešto kamenodobnih nalaza. Naravno, za muzej se plaća posebna ulaznica, još 300 rupija. Najznačajniji nalazi su figurica kralja svećenika, za koga se vjeruje da je bio vladar Mohendžo-Dara, te mala figura plesačice.
Nakon muzeja zakratko se odmaramo (moj čuvar i ja) u obližnjoj kafeteriji, kupujem osvježenje i sebi i njemu, a potom se ponovno krećemo naći s vodičem koji je ostao na kraju prilazne aleje. Vodič me pokušava navesti da kupim neke suvenire, repliku kralja svećenika ili plesačice, ili makar razglednicu, ali meni se stvarno ne troši više nego što mislim. I onda je tu uvijek ono pitanje – koliku napojnicu da mu dam? Morala bi biti manja od ulaznice, dakle recimo da ću mu dati 200 rupija.
Obilazimo dio za koji on tvrdi da je bio dio za zaštitu grada, gdje se nalazila oružarnica, prostorije za vojsku, a tu su i zidine. Nastavljamo dalje prema radničkom dijelu grada („leper colony“), gdje mi pokazuje ostatke nekadašnjih toaleta (naravno, i tada čučavaca). Kuće su malene, iako su vjerojatno bile dvokatne. Vide se i ostaci ventilacijskih otvora. On priča li ga priča, pokazuje svaki detalj, redovito ima problema s time da se makne iz kadra kada ja slikam – a ja sve teže podnosim vrućinu. U jednom ga času zamolim da izbaci sve daljnje bunare koje mi je mislio pokazati (više-manje su svi isti) i da se koncentriramo na važnije stvari, na ono što još nisam vidio. Također ga molim da mi prestane savjetovati koje kadrove da slikam, jer se već jedva držim na nogama od vrućine. Slikat ću u hodu, jer dok se krećem, barem mi vjetar malo pirka i hladi me.
Nakon radničke četvrti idemo u bogatiji dio grada, tu su ostaci bazara, također s obrtničkim radionicama, ali su kuće mnogo veće, s mnogo više soba, vjeruje se za goste. Hlada i dalje nema, izuzev uz neke zakutke zidova. Stoga sam taj zadnji dio zbrzao, a onda sam se strovalio u hlad pod jednim drvetom prije nego što posve kolabiram. Srećom stigao je jedan od prodavača pića, tako da kupujem malu vodu za 50 rupija. I vodič i moj čuvar uzimaju po jednu. Ja mu dajem 100 rupija za svoju vodu, ali on shvaća da ja plaćam za sve tri, pa me tako traži još 50 rupija. OK, nije puno, ali mi nije baš drago to da se podrazumijeva da ja plaćam sve, tim više jer sam čuvara već častio.
Malo smo još posjedili u hladovini, potom se vratili do ulazne aleje, gdje sam se umio i osvježio pod mlazom ručne pumpe. Dajem vodiču 200 rupija, ali mi se čini da nije zadovoljan, jer se momentalno oprostio i otišao. Pa ne znam što bi, ne mogu mu dati veću napojnicu od cijene ulaznice, a još je dobio i vodu. Uostalom, ako je zaposlen tamo, onda dobiva i svoju plaću.
Vraćamo se u auto, koji je također paklen, srećom vozač odmah pali klimu i to prilično jako, tako da sam do Larkane već počeo žudjeti za izlaskom na toplu ulicu. Po povratku u Larkanu odmah me vozi u hotel, gdje ću provesti ostatak popodneva i večeri. Malo mi je već dosta te prismotre, iako barem stignem napisati svoj zapis u normalno vrijeme.
U hotelu sam i ručao, i to kiselo-ljutu pileću juhu, kao i qormu, jelo od mesa u ljutom umaku sa začinima i jogurtom. Riječ qorma srodna je s turskim kavurma i perzijskim ghorme, a znači jednostavno „pirjanje“. Ono što mi se ne sviđa kod mesa u pakistanskoj i indijskoj kuhinji jest da ga redovno serviraju s kostima. A ja baš ne volim oglabati, preferiram žlicu i vilicu nad prstima, pogotovo u zemljama dubiozne čistoće poput ove. Za desert sam naručio faloodu, pakistansku varijantu već poznate iranske slastice, no nažalost ju nemaju. Nemaju ništa osim sladoleda. Koji je odličan, ali ipak je to mlijeko i još je uvijek riskantno s obzirom na moju probavu. No budući da sam napisao da je odličan, jasno vam je da sam riskirao. :)
Budući da sjedim sâm za stolom, u dva su mi navrata za stol sjeli neki ljudi i obojica su se predstavili kao menadžeri ovdje. Možda je jedan menadžer hotela, a drugi restorana. Ne znam, no ideja „mi bi se malo razgovarali“ mi nije baš osobito intrigantna, tim više jer postavljaju ista pitanja i govore loš engleski, a to mi je naporno za slušati, pogotovo tijekom ručka. Tu je još i jedan mladac iz osoblja koji me prvo tražio broj mobitela (odustao je kad sam mu rekao da nemam pakistanski broj – sve da sam ga i htio nabaviti, nisam imao gdje, jer sam od dolaska u ovu državu pod nadzorom), a onda moje ime na Facebooku. Ne znam hoće li me dodati i hoće li to biti gnjavaža.
Dok sam završio s ručkom vani je počela kišurina. Pravi tropski pljusak koji ne samo da ne rashlađuje, već naprotiv odmah isparava s užarenog tla i samo još dodatno pojačava sparinu. Da stvar bude gora, uslijed stalnih redukcija (periodično svako malo nestane struje na par sekundi) izgleda da mi je klima u sobi prestala raditi, što znači da je i tamo sparno.
Sutra krećem prema klimatski ugodnijem Pandžabu, a nadam se i da će konačno prestati to nadziranje. Lijepo je znati da netko pazi na tebe, ali je lijepo imati i slobodu kretanja. Ovo mi je šesti dan u Pakistanu i još nisam izašao na ulicu, izuzev prebacivanja od točke A do točke B.

komentiraj (0) * ispiši * #

Tandur

srijeda , 27.05.2015.

Ujutro se probavni problem još nije riješio. Doručak isti kao i dan ranije, razmišljam što ću ako se problemi nastave i onda odjednom stvar sama od sebe prestaje, želudac i crijeva se smiruju, kao da su shvatili ozbiljnost situacije. Ne ponovilo se.
Moja pratnja dolazi u hotel i prije vremena, tako da se moram požuriti s pakiranjem, i u 10 sam spreman za polazak. Opet je tu motor, srećom ovaj puta ne vozi brže od 20 km/h. Na kolodvoru me sprovode u neku prostoriju na peronu za koju nisam točno siguran što je, možda jednostavno sjedište kolodvorske policije. Kažu mi da se raskomotim jer vlak neće krenuti u 10:30, nego možda sat vremena kasnije. Pa dobro kad će onda stići u Larkanu? Pa oko 22, 23… Krasno, banut ću im u hotel kasno navečer. Srećom da to više nije Beludžistan, pa će prestati ovaj cirkus s osiguranjem. Danas sam osim putovnice morao zainteresiranim službenicima pokazivati i NOC.
Negdje iza 11 po mene dolazi jedan policajac, Hazar, i odvodi me do mog mjesta u vagonu. Vagon koji sam uzeo formalno je vagon s ležajevima, jer su oni navodno bolje kvalitete od običnih sjedaćih vagona, a može se i prileći ako put postane naporan. Iznutra međutim vagon izgleda kao sovjetski plackart – kreveti tvore svojevrsne separee od po 6 (3 + 3 postavljenih jedan iznad drugoga), ali nema kupea, sve je u jednom komadu. Prozori su vrlo maleni, možda metar sa metar ili još manje (tipično za indijske i pakistanske vlakove), smješteni dosta nisko, u ravnini očiju sjedećeg čovjeka, te imaju izvana rešetke i metalne kapke koji se mogu spustiti. Mnogi od njih nemaju uopće staklo. Čistoća nije osobito visoka, a ljudi dodatno bacaju smeće ili čak i pljuju na pod. Stolci su neudobni, s tvrdim okomitim naslonom, prekriveni skajem. U mom separeu su još neka trojica tipova od, rekao bih, 50-ak godina. Samo jedan od njih govori koliko-toliko suvisli engleski. Promet kroz vagon je prilično živ, stalno prolaze prodavači grickalica i osvježavajućih pića (ovi potonji nose veliki hamper s ledenom vodom u kojoj plutaju boce), ali i čaja u velikoj plastičnoj termos-boci koja po veličini liči na one prijenosne frižidere.
Pruga po izlasku iz Quette prolazi kroz brda i riječne doline, dok se ne spusti u ravnicu koja se pruža istočno od tih brda, sve do rijeke Ind, ali i preko nje, sve do u Indiju. Krajolik je u početku bio zanimljiv, kasnije je počela monotonija pustinje. U mjestu Sibi izlazim na peron kupiti novu bocu vode. Na peronima uobičajeno ima gomila prodavača, a kako vlak zna stajati i po 20 minuta, sve se stigne komotno obaviti. Vrućina je ovdje već primjetna. Naime, područje južnog Pakistana jedno je od najtoplijih na svijetu, s temperaturama od 50-ak °C. Iranski Ahvaz, dosada najtopliji grad u kojem sam bio, dobiva žestoku konkurenciju.
Nakon Sibija krajolik je pustinja, barem s jedne strane vlaka. Ali je zbog ravnice sada brzina vlaka veća. Doduše stanje pruge baš ne prati tu brzinu, pa tako, premda vlak vozi 80 ili čak 100 km/h, dolazi do vrlo neugodnog poskakivanja koje putnicima koji sjede daje dojam da su na ogromnom jo-jou. Vjerojatno ispod tračnica nema dovoljno tucanika, pa se one svijaju pod težinom vlaka, a kad se naiđe na spoj dviju tračnica, on je ta grba preko koje vlak poskoči.
Jedan od mojih sudrugova u separeu povremeno me nudio hranom, što sam odbijao, iz dva razloga. Prvi je da nisam siguran je li mi se proljev posve smirio, a drugi što sam čuo horror priče o ljudima koji su prihvatili ponuđenu hranu ili piće u kojima je bila droga, pa su ih opljačkali. No nakon Sibija on me nudi nečim što liči na voće. OK, to mogu probati, valjda nije opasno. Utvrđujem da je posrijedi dinja i uzimam dvije kriške. Za više bi rizik bio prevelik, pogotovo jer uz nju pijem još i vodu.
Povremeno bi kroz vagon prošle i policijske kontrole s treniranim psom, vjerojatno za otkrivanje droge. U vlaku je bilo dosta policije s dugim cijevima, pretpostavljam da to nije sve zbog mene, već da se općenito čuva sigurnost vlaka. Ali legitimirali su me opet, višekratno.
U Jacobabadu napuštamo Beludžistan i ulazimo u područje Sindha. Nadam se da u nastavku više neću imati pratnju, no nekoliko policajaca ipak ostaje u vlaku, očito ne radi mene. Na kraju dolazimo u Larkanu u 21:10, unatoč kašnjenju u polasku i nepotrebnim stajanjima putem. Policajci me ipak prate na peron, koji je u potpunom mraku, izgleda da su opet neke redukcije u pitanju. Tu me predaju nekom drugom tipu, koji me opet odvodi u neku kancelariju, gdje moram čekati da dođe pratnja… Zaboga, dokle? Hotel mi je praktički preko puta kolodvora, Larkana slovi kao siguran grad, čemu onda? Policajci dolaze i potom me stavljaju na stražnji dio policijskog kamioneta. Sve isto kao i prekjučer. Pa još telefoniranja. Pa pitanje kako se zovem. Konačno krećemo, ali ne možemo ići odmah u hotel, nego on prvo mora otići na pumpu po gorivo. Jer je pumpa udaljena čitavih 50 metara od hotela, ne bi mu se kasnije dalo raditi takav zaobilazak. Po tome se vidi da je to sve s osiguranjem farsa, jer čuvanu osobu ne vidiš na benzinsku pumpu, koja je potencijalno rizično mjesto.
Napokon dolazim u hotel, gdje me policija konačno ostavlja na miru. Ne znam na koliko dugo. Soba je 2400 rupija za jednu noć, i to je kao cijena s popustom. To je zapravo cijena u iranskom stilu, 24 dolara. Preskupo za Pakistan. A ovdje moram ostati dvije noći. Ali u ovom času moja želja za tušem i čistom odjećom je prevelika da bih se sada cjenkao ili tražio drugi hotel. Ako ništa drugo, ovdje sam po prvi puta u Pakistanu dobio ručnik i sapun u sobi. Nije mnogo, ali čovjeka veseli. Cijena navodno uključuje i doručak, to ćemo vidjeti.
Larkana je četvrti najveći grad u provinciji Sindh, ima oko milijun i pol stanovnika. Inače je u svijetu zlokobno poznat kao najtopliji grad uopće – svojedobno su ovdje izmjerena 53 stupnja. Diljem Pakistana poznat je i kao sjedište jedne od najutjecajnijih obitelji koje su vladale ovom zemljom, obitelji Bhutto. Zulfikar Ali Bhutto bio je predsjednik Pakistana tijekom sedamdesetih godina, te je svojim socijalnim mjerama u početku doprinio poboljšanju životnih uvjeta mnogih Pakistanaca, da bi kasnije skrenuo prema centru i zategnuo odnose s ljevicom. S vlasti je svrgnut u vojnom udaru koji je vodio general Zia-ul-Haq, te je potom i smaknut. Političku štafetu kasnije je preuzela njegova kći Benazir, koja je postala prva premijerka Pakistana i neke muslimanske zemlje uopće. Njezina je politika bila mnogo ekonomski desnija, premda je zadržala određene socijalne mjere. Nakon optužbi za korupciju u vrijeme Perveza Mušarrafa morala je 1999. pobjeći iz zemlje u Dubai, da bi se vratila tek nakon što su optužbe odbačene, 2007. Trijumfalnu najavu povratka u politiku prekinula je njezina smrt u atentatu. Danas je najistaknutiji član obitelji Bhutto Benazirin sin Bilawal, pravnik obrazovan na Oxfordu. Obitelj Bhutto, za razliku od njima konkurentske obitelji Šarif, predstavlja staru zemljoposjedničku obitelj iz Sindha, koja je bogatstvo stekla još u feudalizmu, dok su Šarifovi (druga obitelj koja vlada pakistanskom politikom, recimo Benazirin nasljednik Navaz Šarif) industrijalci koji su se obogatili na čeličanama. Kada je Zulfikar Ali Bhutto došao na vlast, u procesu nacionalizacije tvornica eksproprirao je i Šarifove, uslijed čega su se odnosi među obiteljima zakrvili. Kada je Zia preuzeo vlast, vratio je Šarifovima njihove tvornice, pa je kroz osamdesete bio mir, a i Benazir i Navaz su imali po dva premijerska mandata. Za Benazir sam već rekao da je morala bježati pred optužbama za korupciju, a isti je slučaj bio i s Navazom, koji je 1999. napustio zemlju i skrasio se u Saudijskoj Arabiji. Vratio se u zemlju 2008., te je sada ponovno premijer. Šarifovi su inače iz Pandžaba, njihovo imanje (s privatnim zoološkim vrtom!) je nedaleko Lahorea.
Ali naravno da moj interes u Larkani nisu neki bogatuni, nego nešto mnogo starije i zanimljivije…

komentiraj (0) * ispiši * #

Pod prismotrom

utorak , 26.05.2015.

Moram priznati da su redukcije doista točne kao švicarski sat. Struje je nestalo točno u 6 i vratila se točno u 8. Doručak ovaj puta nije uključen u cijenu nego se dodatno plaća, a čini mi se da sam doista skupio nešto u onoj vodi, jer me već sinoć počelo tjerati na WC, i to naravno proljev. Nadam se da će proći za jedan dan, ne bi bilo lijepo da me sutra muči u vlaku. Ukratko, za doručak ću crni čaj i francuski tost (za koji mi nije točno jasno što je – ubrzo ću doznati da je to kruh uvaljan u jaje i onda ispečen, što nije baš dobro za moju probavu). Moja se policijska pratnja trebala pojaviti u 9, ali je, nakon poziva s recepcije, došla tek u 9.50. Opet idemo na motor, već sam se navikao, a i danas nemam prtljagu. Odvozi me u kompleks beludžistanske pokrajinske vlade, koji je pravi mali grad unutar grada, ograđen sa svih strana mjerama sigurnosti, ježevima, bodljikavom žicom… Ostavlja me pred ulazom u jednu zgradu za koju mi kaže da je Odjel za unutrašnje i plemenske poslove, gdje vadim NOC. Ulazim unutra, kažem što trebam, odvode me do sobe u kojoj piše da stoluje izvjesni Muhammad Ali. Pretpostavljam da nije riječ o boksaču. U sobi su dvojica, od kojih je jedan mlađi Hazar koji nezainteresirano žvače kaugumu. Hazare se lako prepozna po srednjeazijskim crtama lica, sliče na Kirgize ili Tadžike. Kažu mi da sjednem, gledaju moju putovnicu, vraćaju mi ju. U sobu dolazi još jedan Hazar, koji upadljivo sliči na Charlesa Bronsona. On isto uzima moju putovnicu, prelistava ju, potom ju odlaže i uzima novine, te se udubljuje u neki članak. No barem mi daje obrazac za molbu za NOC. To je već postojeća špranca, u koju samo upišete svoje osobne podatke, kao i to kada putujete, kamo i kako. Zanimljivo je da je forma pisana vrlo poniznim stilom, a iznad mjesta za potpis stoji „Yours obediently“. Iako u Pakistanu ne postoji kastinski sistem, državni službenici su očito mali bogovi.
Namještaj u sobi je star, ali za goste imaju dvije fotelje i kauč. Po policama su smješteni registratori puni papira, i to onaj tip registratora koji ima samo kartonske korice koje se povezuju vrpcom. Kroz vrata ulazi neki novi tip, taj bi po odjeći mogao biti Paštun, on isto uzima moju putovnicu, nešto gleda, pali kompjutor, traži nešto, ali ništa ne radi prije nego dođe i peti tip, koji konačno na istom kompjutoru otvara neki stari dokument za NOC, za neke Nijemce, i kreće zamjenjivati podatke mojima. Ne trebam ni napominjati da me svaki od njih, gledajući u moju stranicu s podacima u putovnici pitao kako se zovem i odakle sam.
Ubrzo je dokument isprintan i odnesen Bronsonu i sve si mislim kako će to sada ubrzo biti gotovo. No naravno da neće. Sad mi mlađi Hazar kaže da pođem za njim, pa me odvodi na gornji kat, do nekog tipa koji pak liči na Mahmuda Ahmadinežada. On me pak, nakon pogleda u moju putovnicu i pitanja odakle sam i gdje je Hrvatska, odvodi u drugu sobu, gdje su opet valjda petorica, i opet neki stariji Hazar (koji pak liči na Leeja Marvina – kao da sam u Dvanaest žigosanih) treba nešto potpisati. Zatim se vraćam u prizemlje, gdje sjedam u jednu sobu koja je dosta prometna, a moji dokumenti odlaze u sobu pored. I tu ću sjediti idućih sat vremena, promatrajući kako se okreću kotačići pakistanske birokracije. Ujedno ću promatrati i šarenilo naroda koji čine Pakistan. Ima tu Paštuna koji izgledaju kao da su ovaj čas sišli s planine, zatim onih koji mnogo više liče na Indijce (jesu li to Pandžapci, Sindhiji ili Mohadžeri, ne znam), jedan čak liči i na nekog Turčina, s povećom kljukom… Dobio sam šalicu čaja, a neki tipovi su valjda nešto slavili, jer su prošli i ponudili nas kolačima iz velike kutije. Uzeo sam jedan koji je mislim bio gulab džamun, kuglica pečenog tijesta uvaljana u ružin sirup. Neće me nikakav proljev spriječiti da probavam lokalne specijalitete…
Generalno posilni stav prema nadređenima vidi se po ustajanju svih u prostoriji kad uđe badža, koji je zapravo lociran u prostoriji pored, onoj gdje su moji dokumenti. Nakon nekih sat vremena, konačno mi se netko obratio, s pitanjem želim li čaja. Kad sam rekao da sam ga već popio, pozvan sam u iduću sobu, gdje je isti onaj badža i neka ženska (prva koju sam vidio u cijeloj zgradi, obučena moderno, zapadnjački, samo što ima maramu na glavi, što znači da izgleda kao urbana Iranka). Badža mi uzima putovnicu, opet ista pitanja, potom mi kaže da nema problema u vezi NOC-ja, da samo moram otići opet za ovim gospodinom (u međuvremenu je u sobu ušao Charles Bronson) i da mi on to mora potpisati. Vraćam se u prvu sobu i konačno dobivam dragocjeni komad papira (i doznajem da je Bronson zapravo Muhammad Ali), ali onda još moram čekati dok ne dođe moja policijska pratnja. U međuvremenu se upuštam u razgovor s nekim tipom koji nije bio u sobi za vrijeme mog prvog posjeta jutros. I on me pita odakle sam, pa mu kažem, pa on pita je li to u Rusiji (to svi misle), pa mu onda objašnjavam da nije, da je to bila Jugoslavija, pa onda on pita jesmo li imali komunizam, pa mu ja objašnjavam da nitko nije imao komunizam, nego eventualno deklarativni socijalizam, pa on pita je li nam sada bolje, ja kažem da nije, da je sad kapitalizam. „Ali sada ste slobodni?“ „Da, sada možeš pljuvati po vladi, ali niti će ti ta vlada išta osigurati, niti ćeš moći pošteno živjeti od svog rada. Nekad nisi smio pljuvati javno po vladi, ali se barem država brinula za tebe.“ Razmišljam da povučem neke paralele s Pakistanom, recimo usporedbu Bhuttovih socijalnih mjera i Zia-ul-Haqove kampanje protiv komunista, ali se ipak zaustavljam, jer prvo ne poznajem toliko detaljno tematiku, a drugo, ne želim izazivati incidente s ljudima za koje ne znam kako dišu. Naposljetku ovaj izvlači fantastičnu poantu: „Mi imamo islam. Ne treba nam ni komunizam ni socijalizam. Jer i islam je politički sistem.“ Da, i ako se čita Kur'an tamo se itekako nalaze socijalističke ideje, po kojima je zajednica dužna brinuti se za manje sretne pojedince…
Moja se pratnja pojavljuje za kojih desetak minuta, kažem mu da prvo moram do bankomata, pa tek onda na kolodvor po kartu. Krećemo pješice kroz cijeli kompleks, očito ovaj nije motoriziran. Zanimljivo je da hoda cijelo vrijeme ispred mene i uopće se ne osvrće i ne provjerava gdje sam. Dolazimo na glavni ulaz i tamo se on dogovara s vozačem motorne rikše (to je ona trokolica koja liči na tuk tuk) da nas obojicu prvo prebaci do jedne banke, pa potom do kolodvora. Jedna dionica vožnje košta 70 rupija.
Iz motorne se rikše može bolje osmotriti promet nego kad ste na motoru. Iako je promet u Pakistanu još kaotičniji nego u Iranu, iranski je opasniji. Naime, u Pakistanu na cesti vlada tolika gužva da nitko ni ne može razviti veliku brzinu, nego se više-manje sve svodi na proguravanje u pukotine, a pješaci i kola koja vuku magarci mirno prolaze između. I da, trubi se. Jako. Truba ovdje nije samo znak upozorenja, trubom se komunicira što god vozač smatra da je potrebno priopćiti. O ispušnim plinovima da ne govorim, iako rikše voze na plin.
Dolazimo do kompleksa te neke kineske banke, koji je pod izuzetnim osiguranjem. Barem mogu biti siguran da je i bankomat u redu. Bankomat prima Visu, odlično. I onda jedna od onih situacija koje mrzim – pita me s kojeg računa želim povući novac i nudi mi 4 opcije, a samo se jedna odnosi na ono što meni treba. Tu se uvijek smotam i idem na blef, eliminirajući ih jednu po jednu. Ovaj puta eliminiram sve 4, jer mi nakon ukucavanja iznosa koji želim dići (maksimalno je 20 000 rupija) sva 4 puta javlja pogrešku. I tako na svakom računu. Mislim si je li moguće da banka nije povezana s Hrvatskom. Tip na susjednom bankomatu vidi da imam problem, pa mi kaže da odem u zgradu pitati menadžera. Ali prvo se moram javiti svojoj pratnji, jer ne smijem vršljati na svoju ruku. Onda ulazim u zgradu banke kroz detektor metala, koji pišti na sve strane. Službenik iz osiguranja me zbunjeno gleda, ja sav unezvjereno tražim što to točno pišti, kopče na pederuši, ključ od sobe u džepu…a ovaj mi samo maše da prođem. Očito nisam opasan. Unutra ne znam kamo da krenem, svugdje su šalteri, zbunjeno se ogledavam koji broj da uzmem, potom mi prilazi jedna ženska (i ova je u iranskom stilu) i pita me što trebam. Objašnjavam joj o čemu se radi, potom oboje odlazimo do bankomata i opet se događa ista stvar. Na to mi ona jednostavno kaže da odem na bankomat preko puta, taj isto prima Visu. Taj drugi bankomat je posve nečuvan, nalazi se u nekom kiosku, ali mi barem daje lovu. Sjajno, sad mogu početi trošiti po Pakistanu. Prvi trošak će biti plaćanje motorne rikše do kolodvora. Pa fotokopiranje pasoša, jer treba ovima na blagajni. Karta za Bolan Mail Train, sutra u pola 11. Nema prvog razreda koji ima klimu, nego samo ekonomska klasa. Sve me strah na što će to ličiti… Vlaku treba po voznom redu 10 sati do Larkane, ali znade kasniti. Nadam se da neće biti problema sa smještajem ako dođem kasnije navečer.
Konačno natrag u hotel, u kućni pritvor. Na recepciji moram ostaviti NOC i kartu radi kopiranja, pokupit ću ih kasnije. Plaćam i dvije noći (2000 rupija), hranu ću platiti sutra prije polaska. Policajac mi kaže da dolazi sutra u 10 po mene. Hm, ako on kaže u 10, to znači da bih lako mogao propustiti vlak…
Proljev se nije smirio, iako sam ga uspio obuzdati za vrijeme dok sam bio na policiji. Ništa, pokušat ću s Linexom, pa ako to ne ide, onda aktivni ugljen, pa ako ni to ne ide, onda idemo tinidazolom, koji je teška artiljerija. Do sutra to moram riješiti.
Popodne provodim ljenčareći, smišljajući kako da riješim probavu, ali večere se ne želim odreći. Uzimam neku piletinu bez kostiju u ljutom umaku, razmišljam hoće li to možda pomoći poubijati eventualne parazite. Jelo koje dobivam liči na slatko-kiseli kineski umak, nije loše, ali nije baš ni nešto spektakularno. Uz to opet raita (to jest na bazi jogurta, ali ima li probiotskih bakterija, sumnjam) i Coca-Cola, jer sam negdje čuo da ona pomaže kod proljeva. I poslije večere aktivni ugljen. Bezuspješno. Sutra bi mogao biti jako zeznut dan…
Na večeri sam sreo i neke Ruse, koji su tu autom, bili su u Indiji, sad se vraćaju, piče za Taftan. I kažu da su im spomenuli da u njihovom hotelu ima jedan tip iz Rusije. Naravno, unatoč mom objašnjavanju da Hrvatska nije u Rusiji, njima je to nemoguće utuviti u glavu.
Poprilično nedinamičan dan (ako trčkalicu ne smatramo dinamičnom). Srećom, sutradan se rješavam te prismotre i moći ću se konačno slobodno kretati…

komentiraj (0) * ispiši * #

Štafeta

ponedjeljak , 25.05.2015.

Struje je nestalo još jednom sinoć i tada se odmah vratila (doduše bez interneta), a onda ponovno negdje oko 5 ujutro, i tada ju više nisu popravljali do trenutka buđenja u 7, što znači da sam momentalno bio u sauni (spavao sam nepokriven i samo u gaćama, ali sam se svejedno ispreznojio). Silazim na doručak, koji je nekakav omlet s kruhom i čaj. Naravno da opet ne dobivam nikakav jedaći pribor (tri dana sam u zemlji, a nisam vidio žlicu), nego ponovno moram komade omleta trgati kruhom. Spremam se, uzimam stvari, odjavljujem se na recepciji, naravno da cijena ispada viša od one sinoć – naime, ispada kad mi je ovaj jučer rekao da je ručak 400 rupija „for both“, ja sam shvatio da smo tih oboje moj čuvar i ja. No zapravo je bila riječ o dvama čuvarima. Tako da je tu još i cijena mojeg ručka, pa sve skupa ispada 1220 rupija. Plaćam, dobivam putovnicu i krećemo na put. Tek sada vidim na što liči Dalbandin. Jest, riječ je o gradiću, ali vrlo kaotičnom gradiću, već u rano nedjeljno jutro se vidi gužva posvuda. Glavna je ulica pompozno nazvana London Road. Ubrzo nakon Dalbandina cesta postaje jako loša, asfalt je u vrlo lošem stanju, a tu su i nanosi pijeska, tako da u par navrata pickup skreće s ceste i vozi po pustinji pored, jer je teren ravniji i brže se krećemo. Vozimo se nekih dva sata, iako je zbog loše ceste teško reći koliko smo kilometara prevalili. Danas uglavnom nije bilo puno kontrolnih točaka, svoje sam podatke ostavio na svega 4 njih, drugdje su ih imali ovi u autu, ili im nisu bili važni. Budući da sam se i opet vozio u pickupu, u jednom sam času skoro ostao bez kape, koju je nalet vjetra otpuhao i srećom zaustavio zakratko na ogradi, taman da ju uhvatim. Još bi mi samo to trebalo, kapa me štiti od vrućine, ali i od pijeska, budući da nemam palestinku kao moji čuvari.
Nakon dva sata vožnje dolazimo na kontrolnu točku odakle ću sljedećim vozilom nastaviti do Nuškija, idućeg većeg mjesta na putu, otprilike na pola puta do Quette. Moj vozač spominje „gift“. Hm, ne znam kako da se prema tome opredijelim. Ako traži, onda to nije dar. A što mu mogu dati? Jedino novac, a ne znam koliko bi uopće ta dionica koštala, ipak su me dosta odvezli. Na kraju im dajem 300 rupija. Ne znam je li to njima puno ili malo, to su 3 dolara i tako preračunato zvuči jako malo. Ali ja nemam previše novca, prvi bankomat je u Quetti, imam samo ono što sam promijenio na granici, umanjeno za cijenu hotela i jedne boce vode dan ranije (40 rupija). S druge strane, možda je to korupcija i ja ju podržavam. U međuvremenu dolazi moja iduća pratnja, dvojica tipova koji izgledaju kao Osama bin Laden. Doista, u ovim krajevima svi izgledaju kao talibani, nikad ne možeš biti siguran tko je tko. Uniforme i vozilo su mogli nabaviti od nekoga koga su malo ranije krknuli. Sve je to na povjerenje… Njih dvojica uskaču u kabinu, ja sam sâm otraga na otvorenom. Pošteno su nagarili, tako da se veselim da ću stići u Nuški prije podneva, a onda ću biti u Quetti možda do 2… No umjesto da idu do Nuškija, oni skreću u neku kućicu pored ceste, koja je također levijska baza, tamo je neki stari koji liči na gurua, predstavljaju mi ga, ali nisam zapamtio kako se zove, vani su dva čarpoja (tradicionalni pakistanski poljski krevet), sjedamo, onda se njih dvojica ispričavaju da moraju ići i odlaze, a ja ostajem sa starim čekati iduću pratnju koja će ubrzo doći. Ispružujem se na jedan čarpoj, posvuda mir i tišina, iznad mene je drvo slično tamarisu u kojem vjetar lagano i omamljujuće šumi… Nakon nekog vremena se pojavljuje jedan tip, također levi, kaže da će moja pratnja stići za kojih 5-10 minuta. Taman sam se pripremio na čekanje od pola sata (jer ovdje nikad ništa nije kako kažu da će biti), kad isti čas stiže novi pickup. Ukrcavam se, pitam ide li on konačno do Nuškija. Ide. Ali, kako rekoh, ovo je Pakistan, i ništa nije kako je rečeno, tako da me iskrcavaju prije Nuškija i predaju novoj patroli. Oni pak staju kraj neke prodavaonice osvježavajućih pića, pa me pitaju što želim. Uzimam tetrapak od pola litre soka od manga, pitam cijenu, prodavač kaže 200 rupija. Plaćam, ali tu mi nešto smrdi. Ako voda košta 40 rupija, ne može sok od manga – koji je ovdje ipak lokalnije, a ne uvozno voće – koštati 5 puta više, i to sok od samo 30% manga. To je 2 dolara, oko 15 kn, pa to bi i u Hrvatskoj bila cijena za takvo što. Doduše, moju vodu jučer je kupio jedan od levija, ja sam mu samo dao novce, a ovo kupujem ja, i očito se cijena prilagođava kupcu. Da stvar bude bolja, sad bi leviji da njima platim sok. Ne želim se zamjeriti skupini naoružanih ljudi koja me besplatno čuva, pa tako dajem još 200 rupija za njihov sok od višnje. Napokon krećemo dalje. S ovima barem dolazim do Nuškija, gdje slijedi iduća pratnja, ova je mislim od policije. I tu sam lagano počeo gubiti trag, budući da se u nastavku sve pretvorilo u Zenonov paradoks – što sam bliže bio Quetti, dionice na kojima su me pratili bile su kraće, tako da sam na kraju po mom proračunu promijenio osamnaest ili devetnaest pratnji. I na svakoj morao prekrcavati svoje ruksake iz jednog vozila u drugo, uz vrlo rijetku pomoć levija, koji bi, ako bi mi i pomogli, redovito dohvatili mali ruksak i ostavili mene da se bakćem s velikim, a često bi se odmah po dolasku na smjenu pratnje krenuli međusobno pozdravljati, grliti, posve zaboravivši na mene i moje ruksake. Još jedna zajednička stvar čitavoj toj galeriji ljudi koju sam sreo jest da su svi vrlo slabo ili nikako govorili engleski. Engleski je u Pakistanu jezik državne elite i sudstva. Obični puk govori jednim od svojih domaćih jezika i eventualno znade urdu, koji je nacionalni jezik Pakistana, iako njime govori samo 10% stanovništva. Engleski, osim možda par riječi, od ovih danas nije znao gotovo nitko. Ali unatoč tomu što sam im odmah dao do znanja „Gle, ljudi, ja znam samo engleski, vi ne znate engleski, ne možemo smisleno komunicirati, nemojte ni pokušavati“ to svejedno nije bilo dovoljno da ne pokušavaju komunicirati. Inače, osobno smatram da je jedina gora stvar od šutnje usiljena komunikacija radi razbijanja šutnje, a toga sam danas imao napretek. Pitanja idu sljedećim redoslijedom (poznavanje engleskoga uopće nije bitno za postavljanje istih): „How are you?“, „What is your name?“ (skužio sam da ih ime podsjeća na Kašmir, pa razmišljam da to nekako kapitaliziram), „Where are you from?“, „What?“ (ovo zato što nisu čuli za Hrvatsku pa traže da im ponovim – to sam odlučio eliminirati tako da im kad me pitaju odakle sam kažem da sigurno nisu čuli za državu, pa nije ni bitno), „Where are you going?“ (a svi stranci na ovoj dionici idu samo i isključivo u Quettu ili Taftan, što je pak razvidno iz smjera u kojem se vozimo), „What is your job?“ (odsad sam „teacher“ i gotovo), „Are you a Muslim?“, „Christian?“ (jedan mi je, kad sam mu rekao da nisam musliman, onako sažalno kimnuo sa smiješkom, ne znam je li to značilo „Šteta što ćeš zbog toga ubrzo biti rahmetli“…), „Are you married?“, „Why not?“, „You have no vehicle?“ (ne, parkirao sam ga u park&ride u Taftanu, pa sad malo vas tjeram da me vozikate), „What is the weather now in your country?“…
Oh, dragi moj Irane, i oni svi divni ljudi čiju znatiželju nisam znao cijeniti…
Od svih tih likova najjači je bio neki gnjavator koji me prvo pitao što mi je to, pokazujući na madeže na mojoj ruci (!). Onda je htio da se mijenjamo za kape, da mi uvali svoju kapu od levija, crnu. Taman idealno za grijati mi glavu na suncu. Iako, moram priznati da bi bio dobar suvenir… Onda je htio da se mijenjamo za naočale (!!). Pa me pitao što mi je to pokazujući na moj gležanj (!!!). Onda je tražio da mu nešto dam za poklon. Odahnuo sam kad je došlo vrijeme iduće patrole.
Tu i tamo bi me netko ponudio čajem, pa i vodom, koju sam ispijao, ne mareći za njeno porijeklo. Guardio i srdoboljna amebo, dobrodošle, osjećajte se kao kod kuće. Konačno me leviji na ulazu u Quettu predaju policiji. Oni će me valjda u komadu sprovesti u grad. Tu se upuštam u razgovor s jednim tipom koji govori koliko-toliko suvisao engleski (znači, recimo da sam hvatao bit onoga što mi govori). On je isto tako pristupio s pitanjem kako sam, a kad sam mu rekao da me to svi pitaju, pitao me „A što bi ti da te pitam?“ Pa, recimo, stvari relevantne za situaciju? Nešto o životnim vrijednostima? Onda smo se ipak malo kasnije upustili u razgovor o tome zašto putujem i zašto se ne oženim, jer je to ipak najveća sreća u životu, na što sam mu ja odgovorio da bih teško vidio Pakistan, nekmoli Quettu, da imam ženu i djecu. :D
Zanimljivo je da mi je postavio pitanje s uvodom „Oprosti ako ću te sada pitati nešto jako osobno, ali imaš li braće ili sestara?“ Hm, to je osobno pitanje, a to jesam li musliman nije?
Krećemo napokon u Quettu, jednom dugačkom avenijom s kaotičnim prometom i prometalima svih vrsta. Svi trube, i to još kako… Dok su iranski gradski autobusi karakteristični po vrlo bizarnoj trubi koja podsjeća na zvučnu kombinaciju kratkog skvika svinje koju kolju, mačke koju ste upravo šutnuli nogom, gumene igračke na koju ste stali i smijeha jedne moje bivše, i od koje se doista prestraviš kad ju čuješ iza sebe, ovdje trube imaju koncertne partiture, zvučni ekvivalent mitraljeza ili jednostavno idu na prodornost.
Od ulaska u Quettu moj se pratitelj vozi na stražnjoj papučici pickupa, kao da je pitanje trenutka u koga će sasuti šaržer. A onda, iznenađenje. Promjena vozila. Pa još jedna. Ulazim u blindirani Land Rover. Stvarno je ovdje gusto. Dosad sam se vozio na otvorenim pickupovima, zatvorenim pickupovima, pritvorenim pickupovima…a sada kreće ozbiljno. Pitam ove u Land Roveru je li to zadnje vozilo, nije. OK, sad je sasvim jasno da nakon ovoga u dvorište Bloom Star hotela možemo ući jedino u tenku. Međutim, iduće je vozilo opet pickup s ceradom i dvojicom pratitelja kojima odmah na početku kažem da me ne gnjave, jer su oni već osamnaesto vozilo danas. Mislite da se nije pojavilo pitanje odakle sam? (Da, digresija – onom tipu s madežima i gležnjem sam pokazao ime države u putovnici, gdje piše „Republic of Croatia“, pa je rekao „big name“, vjerojatno misleći da se cijela država tako zove – čovjek očito ne zna da mu se država zove „Islamic Republic of Pakistan“. Even bigger name.)
Ovi u pickupu mi kažu da ima još samo jedno vozilo nakon njih. Dolazimo na smjenu. Izlazim iz pickupa uz uzvik „Mašallah!“ i gledam gdje je to vozilo. Oni mi kažu „the bike“. Aha, vidim tamo pored neku trokolicu koja podsjeća na tajlandski tuk tuk i krećem prema njoj. Ne, oni mi pokazuju na Hondu 125 koja stoji pored. Molim? Prekjučer je onih 200 metara u Taftanu bilo OK, ali ovo je grad, ja sam umoran, možda mi je i poremećena statika velike torbe… Da stvar bude bolja, dajem malu torbu vozaču, da ju stavi pred sebe na rezervoar, a on mi ju vraća, da ju ja držim. Revoltirano ustajem i kažem da nema jebene šanse da sjedim na motoru, držim se jednom rukom za vozača dok u drugoj držim torbu, a velika me torba preteže unazad i to sve dok jurimo kroz kaotičan promet Quette. Na kraju on ipak popušta izvoljevanju razmaženog Europljanina i krećemo u vožnju. Čak i ne vozi toliko ludo, ali već je sâm položaj bizaran – nalazim se u jednom od službeno najopasnijih gradova svijeta, s policijskom pratnjom koja me vozi na motoru, a ja sa svojim ruksacima predstavljam metu koja se lako uoči i sa satelita. Srećom, za možda dvije ili tri (jako duge) minute smo u dvorištu hotela Bloom Star, omiljenog odredišta putnika u Quetti. Ah da, jesam li napomenuo da me tijekom jurnjave vozač dospio upitati odakle sam?
Na recepciji me službenik (koji napokon govori dovoljno dobar i razumljiv engleski – osim što ima potkontinentski naglasak i muca) pita kako sam, napokon mogu dati smislen odgovor – „Sad sam konačno dobro.“ Prijavljujem se, imaju sobu, naravno (nije baš neka navala), onda me on traži polog za sobu, koji ja nemam, jer nemam više 1000 rupija, koliko je cijena jedne noći. Kažem mu da ću kasnije otići do bankomata, ali brus! Neću, jer nakon 6 popodne vlada policijski sat za strance, a prije 6 popodne mogu van samo uz pratnju. Danas su navodno ubijena dvojica na bazaru. A taman je par mjeseci bio mir i evo, pred 10 dana i danas dva ubojstva na javnom mjestu. Nema veze, dat ću mu polog sutra. On mi kaže da sutra ujutro moram na policiju kako bih dobio NOC, a onda mogu kupiti kartu za vlak. NOC je već spomenuti non-objection certificate, kojim se policija odriče bilo kakve odgovornosti u pogledu putnika koji napuštaju grad. Drugim riječima, „da je po našemu, mi ga ne bismo pustili iz grada, ali budući da je zapeo, neka mu bude, ali nemojte nas kriviti“. Zapravo je riječ o pranju ruku. Zakonski obaveznom pranju ruku. Kao da je biti u gradu sigurnije…
Naručujem i večeru, a potom odlazim u svoju sobu. Kaže mi da struja dolazi tek u 6, jer Pakistan ima općedržavne redukcije, zbog manjka električne energije. To objašnjava ono što se događalo u Dalbandinu, ali ne objašnjava zašto ne koriste generator. Struje će navodno nestati i od 6 do 8 ujutro, ali preko noći će je biti. Srećom, Quetta je u brdima, pa nije toliko vruće.
Za večeru imam birjani, koji dakle nije isto što i berjani iz Esfahana. Birjani je jelo od kuhane riže sa začinima (naravno, ljutim) i mesom (u ovom slučaju piletinom). U rižu su ubačeni i komadići limete. Kako bih razblažio ljutinu, kao prilog uzimam raitu, napitak od jogurta s korijandrom i kuminom. I konačno sam za večeru dobio jedaći pribor!
Još jedna noć u kućnom pritvoru. Hotel je lijepo dizajniran, ali je iznutra dosta oronuo. Ima lijepo središnje travnato dvorište, na koje gledaju hodnici s kojih se ulazi u sobe. Osjeća se dašak kolonijalnih vremena, kada je Quetta bila nešto mnogo mirnije nego što je danas. Grad je to koji zovu „vrtom Pakistana“, zbog brojnih voćnjaka u okolici, unatoč činjenici da leži na 1680 metara nadmorske visine (i zapravo je jedini planinski velegrad u Pakistanu). Ime grada dolazi vjerojatno od paštunske riječi za tvrđavu (kwatta), jer je grad prirodno utvrđen okolnim brdima. Leži ispod prijevoja Bolan, jednog od dvaju najvažnijih prijevoja na putu iz Pakistana u Afganistan. 1876. grad je uključen u Britansku Indiju, te se započeo razvijati, sve dok 1935. nije posve stradao u teškom potresu, u kojem je život izgubilo oko 40 000 ljudi. Većinsko stanovništvo u gradu su Paštuni, a najbliži grad je afganistanski Kandahar, zlokobno uporište talibana. Štoviše, talibani su prisutni i u samoj Quetti, a napadi koje sam spominjao mogli bi biti povezani s talibanima, jer su usmjereni protiv Hazara (to nisu oni Hazari koji su živjeli sjeverno od Kavkaza i primili židovstvo, već iranski narod koji živi u Afganistanu, Iranu i Pakistanu), a Hazari su šijiti.
U okolici grada ima nekoliko lijepih lokacija za posjetiti, npr. jezero Hanna, ali eto, morat će to pričekati neka bolja vremena… Pakistan bi doista mogao biti privlačna turistička destinacija kada bi se međuetničko i međuvjersko naselje primirilo, jer bi tada priljev novca od turizma riješio i dio egzistencijalnih problema koji danas potiču ekstremizam. Naravno, ako bi se novci od turizma raspodijelili ujednačeno, a ne da to bude osnova za stvaranje još jedne izdvojene interesne skupine, kao što se dogodilo na Kubi, gdje je turizam zapravo podijelio ljude. No poznavajući mentalitet ljudi u ovim krajevima, to je izgledan scenarij.
OK, dakle sutra šetnja pod policijskom paskom. Nikad nisam imao tjelohranitelje, pa da vidim kako je to…

komentiraj (0) * ispiši * #

Kroz Beludžistan

nedjelja , 24.05.2015.

Bila je kratka noć, prvenstveno zato što sam se negdje oko 3 probudio s tolikom suhoćom u ustima da sam ispio još preostalih par gutljaja tople vode iz Zahedana, a potom opet usnuo do pola 7. Ujutro umivanje mogu zaboraviti, ali uspijevam na zamolbu dobiti malo vode u flašu, od čega odmah pola ispijam. Jedan od levija, i to ne onaj od jučer, mi maše da uđem u džip. Bar ne odugovlačimo previše s polaskom, iako je u postaji dosta užurbano, tu su i svi oni putnici od sinoć. Osim toga levija koji vozi, tu je i još jedan stari s upadljivom crnogorskom fizionomijom (mršavo koščato lice, orlovski nos, brkovi…jedino je rastom prilično nizak), a potom džipom odlazimo prema granici po još jednoga, koji donosi i kalašnjikov. Ipak pratnja treba biti oružana. Taj treći sjeda sa mnom na stražnje sjedalo, odloživši kalašnjikov na pod, tako da mu je cijev uperena u strop vozila. No kako se kod drmusanja na cesti kalaš lagano počeo naginjati, tako je u jednom času cijev bila okrenuta direktno u mene. Nadam se da je zakočen (prazan ne bi smio biti ako želi izvršavati svoju dužnost) i da se neće otkočiti prelaskom preko neke grbe na cesti, pa da završim kao onaj nesretnik u Paklenom šundu.
Ujutro čak i nije prevruće, a jedna stvar koja je dobra jest da puše, i to poprilično. Ipak je ovo brisani prostor na sve strane. Taftan izgleda ubi Bože, pogranična mjesta ni inače nisu divni prizori, ali ovo je stvarno mješavina čerge, bazara i štale. Ne treba dugo prije nego opazim prvi čuveni pakistanski kamion, tzv. jingle truck. Naime, Pakistan (i u manjoj mjeri druge zemlje južne Azije) je poznat po osobitom načinu ukrašavanja kamiona kojima se na karoseriji dodaju drvene ili plastične konstrukcije s raznim slikama, ogledalcima, kaligrafijom, portretima, a s odbojnika obavezno vise kojekakvi zvončići, zbog kojih su kamioni dobili nadimak. To je svojevrsni pimp my truck prije nego što su ovi s MTV-a to prodali kao ideju. Radovi na preuređenju nisu ni jeftini, mogu koštati do 5000 dolara po kamionu.
Nedaleko izlaska iz Taftana stajemo na prvoj kontrolnoj točki. Koja je u mitraljeskom gnijezdu uz cestu. Opet ista birokracija: ime, ime oca, država (za koju ovdje nitko nije čuo, za razliku od Irana – trebali bi naši treneri otići malo i u Pakistan, samo šteta što su ovdje svi ludi samo za kriketom), broj putovnice, odakle, kamo…i pičimo dalje. Nakon kojih 40 km druga kontrolna točka. Ovdje me traže da izvadim i stvari iz džipa, očito znači da ovdje čekam iduće vozilo, normalno da će me prebacivati u etapama, nemaju oni toliko vremena da nekog kretosa iz Hrvatske voze u komadu do Quette. Na drugoj kontrolnoj točki ulazim u obični auto, ali nikako da krenemo, jer se ovima ne žuri. MENI se žuri, već je prošlo sat vremena, a prošao sam 40-ak km. Barem su mi dali čaj, obični, bez mlijeka, sa šećerom, u iranskom stilu.
U tom drugom autu sam opet s trojicom, ali nitko nije naoružan. Očito je ovo sigurna dionica. Oni me prebacuju još nekih 80-ak km do mjesta Nok Kundi, gdje me čeka iduća patrola. Nastavljamo dalje u Toyotinom pickupu, prtljagu sam stavio otraga na otvoreno, premda sam nakon premišljanja mali ruksak, koji je crne boje, odlučio prebaciti sebi u krilo, ipak u njemu nosim elektroničke naprave, a za njih nije dobro da budu na suncu. Ovoga puta su sa mnom u autu četvorica, sjedim na stražnjem sjedalu između dvojice s kalašnjikovima. Gledam te sigurnosne mjere, gledam krajolik oko sebe i mislim si koji bi se luđaci krili ovdje (a ovdje se ne možeš ni kriti) da otmu nekog Hrvata za kojeg nitko ni ne zna da je ovdje. Opet zastajemo na kontrolnim točkama (danas će ih biti sedam), sve dok me nekih 65 km prije Dalbandina ne predaju novoj patroli. Ovaj se puta vozim u spremniku pickupa, jer je riječ o dvosjedu, pa smo moja pratnja i ja smješteni iza kabine, pod nekom tendom, leđima naslonjeni na nju. Prtljaga je na suncu. Svi leviji koje sam danas sreo odjeveni su u šalvarkamiz, a mnogi imaju i palestinke omotane oko glave. Doznat ću i zašto kad naš auto uleti u omanju pješčanu oluju (čija je jedina prednost bila da je malo ublažila žegu). Stižemo u Dalbandin, 1 je sat, nadam se da ćemo stići do Quette prije mraka – ali leviji mi kažu da ne mogu dalje, da stranci ne smiju nakon 2 sata popodne iz Dalbandina. Ali sada je 1! Ne daju se oni krstiti. Pokušavam na sve načine, kažem im da mi se žuri, da će mi isteći viza (neće, naravno, ali oni to ne moraju znati, bitno je da postignem cilj, a cilj je nastavak putovanja do Quette danas). Jedan je na ulaznoj kontrolnoj točki čak i bio otvoren za tu mogućnost, ali ga je drugi (koji će se ionako kasnije vratiti svojim drugim dužnostima i zapravo bi mu trebalo biti svejedno) odgovorio od toga. I još mi za utjehu kažu kako ćemo sutra rano ujutro krenuti dalje. Kao da mi nekoliko sati igra ulogu, ako je u pitanju cijeli dan.
Doduše, ima tu i jedan argument za taj dan više. Sutra je nedjelja. Meni će, ako se ne varam, za nastavak puta iz Quette trebati NOC (non-objection certificate, dozvola policije o slobodnom kretanju, koju moraju imati svi stranci koji napuštaju grad), a to ne mogu izvaditi sutra, dakle sigurno ću morati još u ponedjeljak biti u Quetti. Druga pozitivna okolnost jest da me ovaj puta smještaju u hotel, koji ima normalnu sobu i čak i internet. Dakle, možda nije sve toliko crno, tim više jer Pakistan ne cenzurira internet, pa ne moram prtljati s proxyjima.
Soba košta 600 rupija, te još ručak za mene i pratnju ukupno 400 rupija. Dakle, nije ni toliko puno, 10 dolara za sve to. Pakistan je jeftin. Prvo se idem otuširati, vidim da su mi se šampon i gel za tuširanje na onoj vrućini pretvorili iz gela u tekućinu. Potom se pokušavam spojiti na internet, uz malo problema s ruterom polazi mi za rukom. Javljam svima da sam živ, a potom se spremam na ručak. Ručak je dal, varivo od grahorica (može biti raznih vrsta, ja ovu nisam uspio identificirati, jer mi je više ličilo na zrnje riže), dosta pikantno. Jedem ga – kruhom, jer u ovoj zemlji očito ne koriste jedaći pribor. Srećom, kruh je i dalje plosnat, tako da se otrgne komadić i njime uhvati dio dala. Dobio sam i neku salatu od neke trave, ne znam što je posrijedi, kao i ono najnužnije, bocu vode.
Nakon ručka se povlačim u svoju sobu, budući da sam opet u kućnom pritvoru. Čak mi dođe da poželim da se nešto ozbiljno dogodi, kako bi to osiguranje imalo raison d'ętre. Načinjem noghl, slasticu koju sam kupio još u Urmiji i vukao ju kroz cijeli Iran, jer mi ju je tamošnji prodavač vrlo lijepo zapakirao, pa mi je bilo žao otvarati tu kutiju. Noghl se sastoji od ušećerenog voća ili orašastih plodova, čiji se postupak šećerenja odvija u nečemu nalik miješalici za beton, a rezultat izgleda kao velike kokice. I dok ja tako nešto piskaram, nestaje struje u hotelu. Nadam se da nije sabotaža, da imaju generator i da će ubrzo doći struja, jer vrućina momentalno postaje neizdrživa.
Naravno da nema generatora, treba im sat vremena da poprave struju i onda još dva sata da konačno profunkcionira internetska veza. Taman u času kad profunkcionira i kada krenem dalje raditi ono što sam namjeravao, opet nestaje struje. Pa ja ću stvarno doživjeti živčani slom. Dva dana me drže u kućnom pritvoru, u vrućini, u mraku, bez interneta, ne mogu ni čitati ništa, mogu jedino buljiti u zid ili u strop. Ili zaspati, u 7 navečer.
Na kraju sam to i napravio, dok su ovi nešto mrdali po hodniku, da bih se probudio malo kasnije, shvativši da su ovi odustali od popravljanja, da se vani posve smrknulo i da mi soba smrdi po indijskom štapiću kojega je netko zapalio u blizini. Taman kad sam se htio obući da odem nekomu zavrnuti vratom, stigla je struja i momentalno s njom i internet.
Bio bi onda red da kažem koju i o Beludžistanu. Najveća je to i najzapadnija od 4 pakistanske provincije (Pakistan se sastoji iz 4 provincije – Beludžistan, Sindh, Hajber Pahtunhva i Pandžab – i 4 federalna teritorija – Teritorij glavnog grada, Plemenska područja, Azad (Slobodni) Kašmir i Sjeverni teritorij, poznatiji i kao Gilgit-Baltistan). Površinom je velik otprilike kao Njemačka (zauzima 44% površine Pakistana), ali je i najmanje naseljen od svih provincija, ima svega 8 milijuna stanovnika, s tim da polovica njih živi u krugu od 85 km od glavnoga grada Quette. Ostatak površine uglavnom čini stjenovita pustinja i brda. Pustinjsko se područje proteže skroz do obale Arapskog mora, gdje se naziva Makran, a tamošnja je pustinja bila previše čak i za vojsku Aleksandra Velikog koja se prilikom povratka iz Indije na tom području izgubila. Granica s Afganistanom je brdovita, a upravo je ovdje, u gorju Chagai, 1998. testirana prva pakistanska atomska bomba. Beludži su kao narod jednako opori kao i njihov zavičaj. Riječ je o vrlo dobrim borcima i teško pokorivim ljudima, tako da čak ni za vrijeme britanske uprave Beludžistan nije bio posve uključen u sastav Indije, već je više bio nekakvo vazalno područje gdje su i dalje svu vlast imali lokalni vođe. Britanci su se zadovoljavali rješavanjem sudskih sporova koji se nisu mogli drugačije riješiti. Realno, Beludžistan nije bio dovoljno bogat da bi opravdao kolonizaciju, a bio je previše zeznut da bi se njime vladalo. Britancima je trebao samo iz strateških razloga, pogotovo nakon poraza u ratu u Afganistanu. Kada je dogovorena podjela Indije na dvije države, Beludžistan nije želio ući u sastav Pakistana, no na kraju su ga uključili uz indiferentan stav lokalnog stanovništva. Međutim kako je središnja vlast uglavnom zanemarivala Beludžistan, regija je bila prepuštena sama sebi kao i dotada. A onda su 1952. na istoku Beludžistana otkrivena nalazišta prirodnog plina, što je središnja vlast odmah iskoristila, istovremeno ne koristeći puno od tog novca za ulaganje u Beludžistan. I tu se počeo rađati belučki separatizam, koji je početkom 21. st. buknuo sa željom stvaranja neovisne države koja bi uključivala dijelove Pakistana i Irana, a možda i afganistansku provinciju Helmand. I iranske i pakistanske vlasti odgovorile su gušenjem otpora, uz egzekuciju vodećih figura pokreta, no istovremeno se nisu potrudile dati nikakve ustupke Beludžistanu. Štoviše, u doba vlasti Perveza Mušarrafa ukinuti su čak i Beludžistanski leviji, koji kao lokalna vojska funkcioniraju još od kolonijalnog doba. Mušarrafovim padom leviji su obnovljeni. Ovo je područje granica u pravom smislu riječi, gdje vlada zakon jačega, kuda se motaju šverceri, kriminalci, separatisti, talibani koji prelaze iz Afganistana... Iako na svom putu nisam primijetio ništa neuobičajeno ili opasno, zabilježene su otmice ljudi, napadi na šijitske hodočasnike, ubojstva stranog medicinskog osoblja (u Beludžistanu traje kampanja cijepljenja protiv dječje paralize)…i zato cijela ta sigurnosna strka. Osim Beludža, na području Beludžistana obitavaju i Paštuni (u sjevernom dijelu, uz granicu s Afganistanom), kao i narod Brahui, koje se smatra precima dravidskih naroda s juga Indije.
Večer konačno provodim uz Internet, s tim da sam se u jednom trenutku spustio do recepcije pitati šefa ima li štogod za piti a da nije voda, npr. sok ili takvo što. On mi kaže da ima pivu. „Bezalkoholnu?“ „Ne, alkoholnu.“ Zatim me pita želim li možda viski. Alkohol je inače u Pakistanu nabavljiviji nego u Iranu, ali je jako skup. A sigurno mi ne bi pasao na ovu žegu. Onda mi kaže da se ovdje pored hotela nalazi dućan i da mogu otići pogledati. Znači smijem van bez nadzora? Da, jer dućan je doslovce vrata pored. Uzimam neki gazirani napitak od nara, koji će mi samo bezveze potaknuti žgaravicu, i potom se vraćam u sobu. Večeras ću opet ranije na spavanje, ionako nemam puno toga za raditi. Sutra ću se valjda dočepati Quette…

komentiraj (2) * ispiši * #

Godot u Taftanu

subota , 23.05.2015.

Nakon standardnog iranskog doručka u hotelu nekako se nećkam s polaskom, budući da je to sad onaj ozbiljni i odlučni korak kojeg me bilo strah od početka puta, čak i ranije, od pripreme. No oko pola 12 više ne mogu odgađati, uzimam stvari i odjavljujem se. Rade inspekciju minibara i dodatno mi zaračunavaju trošak dvaju popijenih sokova i vode koju sam uzeo za put, ali to dodaju na temeljnu cijenu od 970 000 riala. Ipak. Da nisam ništa konzumirao, zanima me bi li mi vratili novce.
Do granice trebam ići savarijem, koji polazi s trga na jugoistoku grada, koji se neslužbeno zove Mejdan-e Mirdžave, po mjestu pored granice. Želim zamoliti tipa na recepciji da mi rezervira taksi, ali on je već pozvao nekog tipa da me prebaci dotamo. Petak je ujutro, zahedanske su ulice puste, ima ponešto zelenila, ali kako rekoh, grad nije baš nešto osobito atraktivan. Vožnja je to možda od kojih 2 km, a po dolasku na odredište salijeću me taksisti. Prvo da riješim ovu vožnju od hotela. Vozač mi kaže da to košta 200 000 riala. Molim!? Za 2 km vožnje? Pa mogao sam toliko i propješačiti. Realno bi to koštalo možda 30 000, prvo sam mislio da se zeza i htio mu dati 20 000, ali ne, on stvarno želi tu cifru. Ništa, ionako se moram riješiti riala, ali ovo je cijena koja bi i u Zagrebu bila skupa (50 kn). Pitam vozače koliko je do granice (riječ za granicu je još jedan stari znanac – marz, riječ kojom u Armeniji nazivaju provincije, a srodna je i s germanskom riječju mark, koju imamo u markgrofoviji, ali i u Finnmarku i Telemarku; indoeuropski korijen bi trebao glasiti *morg'-, ako se ne varam), a oni kažu 400 000 riala. To je očito cijena taksija, i ta je realnija (ipak je to nekih 90 km vožnje), ali ja riala više nemam, tj. imam ih još 230 000. Kažem da ne želim taksi, nego savari. Nastaje natezanje, pitaju me mogu li platiti u dolarima, to ne želim, pitam koliko bi uopće bilo u dolarima, kažu 30 dolara. Ni slučajno, to je milijun riala. Netko je to spustio na 10 za savari. To je bolje, iako bi po mom vodiču savari trebao koštati oko 4 dolara. Pojavljuje se neki tip koji zna engleski, koji mi pomaže u prevođenju. Taksisti su se malo zamislili, onda otvaraju prtljažnik od jednog auta i traže da metnem stvari unutra. Ja ih ne želim metnuti dok ne doznam konačnu cijenu vožnje. Onaj koji zna engleski (to je mlađi tip s brkovima, podsjeća na križanca Bronsona Pinchota i nekadašnjeg meteorologa Dražena Glasnovića) kaže da onda trebam kupiti kartu u jednoj kućici malo niže. OK, to već zvuči ozbiljnije, idem po kartu, pa ću onda staviti prtljagu u auto. Pridružuje mi se i taj brkati, koji kaže da je zapravo Pakistanac, ali živi u Iranu (ili radi, ne znam). Tu je i još neki mlađi tip, pomalo indijanske fizionomije (ne indijske, već baš indijanske – liči na Eva Moralesa), i još jedan stariji, za kojeg će se ispostaviti da je vozač. Dolazimo sva četvorica do te kućice, tamo mi službenik izdaje kartu, ali ona košta 480 000 riala. Jer je to službena cijena, koja je viša od neslužbene, budući da onda tu ide valjda neki porez, što li. Dogovaramo se ovako: ja ću dati 10 dolara i preostalih 200 000 riala. I to je to, dobio sam kartu, te sva četvorica zajedno ulazimo u Peugeot i krećemo prema granici.
Krajolik od Zahedana do granice je spržena šljunčana polupustinja s razbacanim niskim busenjem. Na jednom mjestu vidim stado (ili krdo?) deva koje pasu. Uokolo su gole stjenovite planine, s nekoliko izdvojenih brdašaca među kojima vijuga naša cesta. Uz cestu se pruža željeznička pruga koja povezuje Zahedan s Quettom i kojom dvaput mjesečno vozi mješoviti teretno-putnički vlak. Do Quette mu treba 36 sati. Vagon restoran ne postoji. Da sam došao 5 dana ranije u Zahedan, mogao sam se i ja njime voziti.
Nakon 45 minuta stižemo na granicu, gdje se nalazi obilje iranskih kamiona, u oba smjera. Tu se iskrcavamo, Pakistanci još nešto razgovaraju s drugim Pakistancima koji idu istim taksijem do Zahedana, a ja uzimam prtljagu i pješice krećem prema granici. Promet nije gust, ispred mene je samo još jedan tip, onda obrađuju mene, uz obavezno pitanje „Where are you from?“… Potom još skeniranje putovnice i vize u posebnoj sobi i spreman sam za izlazak iz zemlje. Mobitel mi već želi dobrodošlicu u Pakistan.
Hodam kroz uski koridor do granične ograde, prestižući nekog tipa koji vuče kolica puna tepiha, potom prolazim kroz vrata – i kao da sam odjednom zakoračio u drugi svijet. Pakistanska strana granice je neuređena, cesta je makadam, pored ceste je neka oronula kućica na kojoj piše da je tu imigracija. Dolazim tamo, policajac je u šalvarkamizu (zapravo, svi su u šalvarkamizu, zadnja osoba u hlačama bio je iranski granični službenik), on me šalje dublje u imigracijsku zgradu. Tu moram ispuniti papir s generalijama o imenu, broju putovnice i vize, odakle dolazim, koliko ostajem…tip je već pod nacionalnost upisao „Irani“, iako bi trebao biti upoznat kako izgledaju iranske putovnice, jer ih vjerojatno redovno viđa, i znati da moja nije iranska.
Nakon ispunjavanja formulara ulazim u drugu prostoriju, tu je šalter, imigracijska policija, opet zapisuju podatke, gledam u kameru, par humornih opaski, sve je dosta opušteno. Nakon što sam bio „Kroasi“, ovdje sam „Kroejšija“, s naglaskom na i. Policija spominje eskort (ne, ne TAJ eskort, već oružanu pratnju), što sam i očekivao. Naime svaki stranac na osjetljivoj dionici do Quette mora dobiti oružanu pratnju. Ranije je to išlo tako da bi se taj pratitelj ukrcao na autobus, ali sada, koliko sam shvatio, putnike prevoze u policijskim autima. Tj. ne u policijskim, već u levijskim. Naime, s obzirom da je Beludžistan malo opasnije područje, ovdje osim federalne policije Pakistana djeluje i lokalna paravojna policija nazvana Beludžistanski leviji. Oni su odgovorni za prijevoz i sigurnost stranaca koji putuju do Quette, a možda čak i do granice Beludžistana.
S policijom sam gotov, izlazim van i odmah mi dolaze mjenjači novca. Koliko je tečaj dolara? Po mojim informacijama 1 dolar je 100 rupija. Ovaj mi nudi 90. Stoga neću mijenjati 100, kako sam namjeravao, nego 30. Ovaj me pita zašto ne 40. Zato. A ne bi ipak? Ne. Daje mi 2700 rupija i pita imam li iranskog novca. Imam još 30 000 riala, ne znam što mogu s tim. Mogu dobiti još 50 rupija. Sjajno. Potom mi taj isti mjenjač pokazuje na obližnju kućicu u kojoj bih vjerojatno trebao dogovoriti eskort s levijima. Dolazim tamo, ulazim unutra i taman krenu uobičajena pitanja (kako sam i odakle sam), kad izvana dolazi neki drugi tip i pokazuje mi na neku kućicu još niže niz cestu. Ja ga pitam „Ali leviji?“, on mi pokazuje svoje oznake na ramenima, po kojima on pripada levijima. Odlazim dotamo, a u kućici golih zidova sjede trojica tipova u maskirnoj odjeći (začudo, ne u šalvarkamizu s maskirnim uzorkom), koji nešto bilježe u neki imenik. Kućica nema prozora (tj. ima otvorene rupe u zidovima), unutra je stol i četiri stolca, neki ormarići, te nekoliko kalašnjikova nonšalantno odloženih na zid. Cijela atmosfera je vrlo trećesvjetska. Ovaj uzima moju putovnicu, identificirao je da sam iz Hrvatske (pomoglo mu je to što sam mu rekao :D ), te potom kreće upisivati moje osobne podatke iz putovnice, s tim da je logično pretpostavio da se zovem Hrvatska, a onda se valjda prezivam Republika. Upozoravam ga na pogrešku, iako si mislim ima li ikakve svrhe to upisivanje – ne daj Bože da netko otme Republiku Hrvatsku usred Beludžistana. Nakon te papirologije, stiže onaj tip od ranije, koji je tvrdio da je levi, s motorom. Pa neće me valjda na motoru voziti do iduće kontrolne točke? Neće, samo će me prevesti do 200 metara udaljenog sjedišta levija. Uzima moju malu torbu i stavlja ju pred sebe na rezervoar, ja imam drugu torbu (koju zbog veličine zovem frižider) na leđima i još držim vrećicu u ruci. Sjedam otraga i nadam se najboljem. Srećom je cesta takva da ovaj ne može voziti brže od 20. Ovaj me još pita „First time in Pakistan?“, odgovaram „Yeah…hopefully not the last.“
Dovozi me u sjedište levija, smješta me u jednu sobu, gdje mi kaže da se odmorim, vjerojatno dok oni ne organiziraju eskort. To zna potrajati, pa tako ja krećem čekati. Uzimaju mi putovnicu, radi neke birokracije (začudo), potom mi ju jedan stariji tip vraća takvom posilnom gestom da sam još samo očekivao da će mi reći sahib. U međuvremenu primjećujem da mi se mobitel vratio na iransku mrežu. Logično – s iranske sam strane granice na pakistanskoj mreži, a s pakistanske na iranskoj.
U početku je još ponetko i navratio u sobu, nekim drugim poslom, ali onda sam ostao posve sâm, čekajući daljnje upute. Koje nikako da stignu… Stigao sam pročitati čitav uvodni dio LP-ovog vodiča za Pakistan, a onda sam se odvažio izaći na terasu ispred prostorije u kojoj sam bio smješten, jer je vrućina vani jednaka onoj unutra, s tom razlikom da unutra ventilator samo vitla taj vrući zrak. Nakon nekih 4,5 sata čekanja (već je 6 popodne), jedan od levija mi donosi čaj, pravi potkontinentski, s mlijekom i raznim začinima (u ne baš prečistoj čaši, ali eto, bolje da se počnem navikavati, a i da malo razgibam ono cjepivo protiv tifusa koje sam dobio prije putovanja), pa ga pitam kad će se konačno nešto početi događati. On mi kaže da je prekasno da stignem do Dalbandina prije noći i da večeras ostajem ovdje, a sutra nastavljam put. Naravno da je prekasno kad ste me pustili čekati 4 sata, a da mi nitko ništa nije rekao. Ako je riječ o MOM eskortu, nije li u redu da JA budem uključen u informacije o njemu, čak i ako to znači da mi kažete da nema još ničega? Takav pristup „Nemamo mu što za reći, pa mu nećemo reći ništa.“ me strahovito nervira. I nedostatak informacije je informacija.
Dakle, večeras ostajem u Taftanu. Nadam se u sobi u kojoj ću bar imati tuš i WC (internet bi bio preveliki luksuz), premda se bojim da će me strpati u neku kolektivnu spavaonicu. U jednom trenutku dolaze neka dvojica, ne znam kamo spadaju, ali jedan je očito senior jer drugomu objašnjava pojedine stavke na mojoj vizi, uzimaju moje podatke (opet), pitaju me za moju rutu po Pakistanu i način putovanja, kao i imam li prijateljâ u Pakistanu. Kažem da nemam, ali da ih možda steknem. Ha, ha. Potom me pitaju što mislim o Pakistanu. Što da mislim, vidio sam 300 metara države, i to pustinje. I unutrašnje dvorište levijske postaje, koja izgleda kao tvrđavica na Divljem zapadu, samo što u sredini nisu konji nego nekoliko Toyotinih pickupova koji su možda svi zajedno u voznom stanju za jedan auto. Oni mi također kažu da večeras ostajem ovdje (i to čini mi se baš ovdje, u levijskoj stanici, jer je „tu sigurno“). Kada kažem da želim poštenu sobu, oni mi kažu „It will be arranged.“ I kažu da se vidimo sutra. U koliko? U 9. Hm, hoće li to biti dovoljno da stignemo do Quette u jednom danu, 600 km nije mnogo za cijeli dan vožnje, ali cesta nije dobra, put zna trajati i po 16 sati…
Sada shvaćam kako je biti u samici, iako imam daleko veću slobodu i radijus kretanja. Ali nemam što raditi, a ja sam prehiperaktivan za ovakve uvjete. Najradije bih legao i zaspao, da što prije prođe to vrijeme, ali ni to ne mogu, jer nemam na što leći. Da mi je barem internet…
Negdje oko pola 8 svjedočim neobičnom prizoru. U dvorište postaje ulazi skupina od 50-ak muškaraca i svi se spuštaju u čučeći položaj točno pred terasom na kojoj ja sjedim. Bizarno. Ispada da je njima čučanje zapravo zamjena za sjedenje, te da svi čekaju neku vrstu upisa u evidenciju koji će uslijediti. Ne znam tko su, ali po nekoj logici zaključujem da su putnici autobusa koji je došao iz Quette i da idu u Iran sutra ujutro, što znači da će i oni vjerojatno noćas spavati ovdje. Različite su dobi, i različito odjeveni – stariji su svi u šalvarkamizima, a mlađi u trapericama i majicama. Ima ih i različitih fizionomija – od nekih koji liče na indijske gurue, pa do onih koji izgledaju sasvim europski. Također sam primijetio da je brit pop frizura očito jako popularna u Pakistanu, dosta ljudi ju nosi.
Pogodio sam, oni spavaju u kolektivnoj spavaonici u suprotnom krilu zgrade, a mene je za promjenu opet spopao neki tip s uzimanjem podataka. Šesti danas. Ako se po jutro dan poznaje, Pakistan će biti strahovito probijanje kroz besmislenu birokraciju. Imaju pet turista u državi, ali glavno da svaki državni službenik mora imati podatke o svih pet.
U postaji se trenutno nalazi nekih sedam levija, od kojih šestorica izgledaju kao braća Dalton s kalašnjikovima (koje neprekidno nose na leđima, iako su im šaržeri prazni), a jedan je očito neki šef, i taj mi kaže da ću večeras večerati s njim. To je inače onaj koji mi je donio čaj. Nadam se da večera znači i smještaj, da smještaj znači i tuš…pa makar i ako je u ovoj tvrđavici koja inače izgleda kao da je sama sebi mnogo veća opasnost od povampirenih belučkih separatista, talibana i tko zna tko sve ne vreba u mraku beludžistanske pustinje. Usput mi kaže da sutra s njim krećem za Quettu, kažem „Znam, u 9.“, on me pogleda i kaže „Kakvih 9, u pola 8.“ Ne znam što su ona dvojica drvili o 9 sati, ali još bolje. Do Quette navodno treba 12 sati, bit ćemo tamo u predvečerje.
Cijela se priča oduljuje do 11 navečer, kada dolazi još jedna tura putnika, ovaj put ih ne upisuju, nego traže da svi predaju mobitele na jednu hrpu. Situacija je stvarno bizarna i ne mogu pronaći nikakvo smisleno objašnjenje. Žedan sam, žudim za tušem i normalnim krevetom. Ali ne, bratko, ovo je Pakistan i danas nije tvoj sretan dan. Na moju molbu, onaj glavni levi će mi utažiti žeđ, donijevši mi čašu vode nepoznate provenijencije, ali koju sam vidio da mi ju lijeva iz vrča. Znači, po svoj je prilici ili iz pipe (a u Pakistanu takva voda nije pitka) ili iz bunara. Donijet će mi i hranu, nešto što izgleda kao gulaš s jednim sitnim komadom mesa, i to čini mi se janjetine, s kosti. Gulaš moram jesti po pakistansku – kruhom, jer žlice nema. I naposljetku, gdje spavam – na podu u sobi u koju su me na početku smjestili, a velikodušno su mi dali deku i jastuk. Zahod je na drugom kraju zgrade, u toliko mračnom hodniku da se nisam ni usudio ići pogledati. Ne trebao mi ove noći.
Hm, jesam li napomenuo da u Taftanu postoji nekoliko hotela (koji sigurno nisu bogznakako kvalitetni, ali sad bi mi i onaj iz Ankare bio super), ali je očito ovdje sigurnije? Uz ovakav komfor radije bih da me talibani odmah ubiju.
Srećom, dižem se u pola 7, a i dosta sam umoran, pa se nadam da će ovo biti kratka noć sa snom pravednika…

komentiraj (2) * ispiši * #

Izlazak iz sigurne zone

petak , 22.05.2015.

Moja želja da se probudim rano i odem pogledati citadelu prije nego se temperatura popne na ugodnih 39° C izjalovila se činjenicom da sam kasno legao. Jer uvijek imam nekog posla navečer. Npr. pisati dnevnički zapis. Dok sam izbauljao iz sobe, pa shvatio da ipak imam doručak u gostinjcu (s čim nisam računao)…bilo je već oko 11 dok sam stigao do citadele. Pljunuo sam 150 000 riala za kartu i krenuo vidjeti u čemu je štos.
Bamska citadela zapravo je tvrđava na čijem se vrhu nalazila citadela, zbog čije je impresivne veličine čitava tvrđava nazvana citadelom. Prostire se na 180 000 kvadratnih metara, a počeci joj datiraju još u doba Ahemenida (6. do 4. st. pr. Kr.) ili čak ranije. Svoj je vrhunac doživjela između 7. i 11. st., kada je Bam bio značajan grad na trgovačkom putu između Indije i Perzije. Okružena je 6-7 metara visokim zidinama, koje su duge 1815 metara. Unutar nje se, osim središnjeg kompleksa u kojem je bio vladar, vojarna, zdenac s pitkom vodom i štale za 200 konja, nalazilo i oko 400 kuća za žitelje, zajedno sa zgradama javne namjene (škola, džamije, zurhana, bazar…).
Potres je uništio oko 80% citadele. Ironija je u tome da je upravo zahvaljujući potresu citadela dospjela na UNESCO-v popis svjetske baštine, budući da je ta katastrofa ubrzala postupak upisa. Srećom, jer da nije UNESCO-vog novca, obnova bi išla još sporije, premda je u obnovi svoju pomoć ponudilo čak 60 zemalja. Ukupni trošak rekonstrukcije čitavog Bama bio je između 700 milijuna i 1 milijarde dolara, ne znam koliki dio toga otpada na citadelu.
Šetnja citadelom zapravo je tužna, jer i 11 i pol godina nakon potresa većina kuća je srušena, mnoge se neće ni obnavljati. Ostatak se gradi, popravlja, ali možda potraje još 10 godina dok se citadela izgledom barem donekle ne približi nekadašnjoj. Ono što će sigurno faliti, bit će patina minulih stoljeća. Trude se doduše dočarati različite nijanse boje ćerpiča prilikom obnove zgrada, ali jednostavno to još uvijek nije to. Eto, to je još jedan argument zašto putovati što više, zašto se truditi vidjeti što više, jer može se dogoditi nepredviđena prirodna katastrofa i sve može nestati. Slično je tako ugrožen i stari grad Jazd, i zato mi je drago da sam ga, za ne daj Bože, uspio vidjeti čak dvaput.
Razmišljajući danas o propasti bamske citadele opazio sam vijest kako ISIL opasno prijeti ruševinama Palmire u Siriji – koje nisam dospio vidjeti. I dok se potresi ne mogu spriječiti, ISIL se itekako može spriječiti, samo kada bi netko na vodećim svjetskim pozicijama više cijenio kulturnu baštinu od financijskog profita. Jednoga će dana, inšalah, ISIL biti uništen, a dosada njime uništena djela obnovljena, ali slaba će to biti utjeha – isto kao i bamska citadela. Ovo je samo živopisan 3D model nekadašnje autentične ljepote, muzej na otvorenom. Bolje i to nego gomila blata, ali svejedno možemo žaliti za onime što nismo imali prilike vidjeti na vrijeme.
U citadeli nema baš puno sjene, vrućina je paklena, mogu si misliti kako je radnicima koji i danas rade na obnovi. Budući da je veći dio citadele i dalje nedostupan turistima, nakon nekih sat-sat i pol vrzmanja po citadeli vraćam se do hotela. Spremam stvari, izlazim obaviti check-out i onda shvaćam da onog starog od jučer (koji se zove Akbar) nema na vidiku. A bez njega se ne mogu odjaviti. Tu su još neka dvojica, jedan je neki majstor kojeg sam već vidio ujutro na doručku (čovjek si je uzeo šalicu čaja i u nju, bez pretjerivanja, natrpao desetak kockica šećera – a ja mislim da pretjerujem što stavljam dvije na malu šalicu), a drugi neki tip kojeg prvi puta vidim. Inače, ujutro su u hotelu bili i neki gosti, s džipom njemačke registracije. Mislio sam si da možda idemo u istom smjeru, ali sam po razgovoru koji su vodili s Akbarom zaključio da oni putuju iz Indije na zapad.
Akbar se napokon pojavljuje, plaćam mu i pozdravljamo se – uz njegov poziv da opet dođem. Kažem „Možda kad obnove citadelu, za kojih desetak godina.“ On kaže da je obnova skoro gotova, što meni baš ne izgleda tako. No dobro. Izlazim na ulicu i nadam se da ću zaustaviti taksi. Ali četvrtak je popodne, nema baš puno autiju na cesti. Krećem hodati prema terminalu, i već sam dosta daleko odmakao, po mojoj računici sam možda na 500-tinjak metara od terminala, kada dolazi jedan taksi, trubi mi. Zaključujem da nema smisla da sada plaćam taksi za tu kratku dionicu i odmahujem mu rukom. On nastavlja, a ja dolazim do križanja i shvaćam da sam se poprilično zeznuo. Imam još cijeli jedan blok hoda, pa onda još malo, dakle još sigurno kilometar i pol. U međuvremenu se žega opet pojačava, nakratko je bila splasnula. Hodam s ta svoja dva ruksaka, osjećam se kao kornjača stiješnjen između njih, prolazim pored neke dvojice tinejdžera. Koji naravno gledaju u mene i onda, u trenutku dok prođem pored njih, dobacuju mi „Hello!“ Samo odmahujem rukom. Onda opet „Mister! Hello!“ Prostrijelim ih pogledom koji bi trebao značiti „Zabij si taj hello u guzicu.“ Iranci, kolikogod bili ljubazni, zapravo imaju strahovito slab osjećaj za stavljanje u položaj drugih ljudi. Recimo, jednu večer u Jazdu, sjedio sam za stolom u dvorištu i tipkao na laptopu jedan od ovih tekstova. Potom mi se za stol uvalio jedan od tipova koji su tamo bili, Iranac, i krenuo s uobičajenim pitanjima, na prilično lošem engleskom, i nikako da se makne. Na kraju sam morao pribjeći neugodno izravnom pitanju „Čuj, trebaš li nešto, vidiš da sam zauzet?“, na što se konačno maknuo. Isto tako ova dvojica danas. Na licu mi se očito vidi da mi nije lako tegliti te ruksake, najmanje što mi u tom času treba je nečiji veseli i neproduktivni pozdrav. Želiš napraviti nešto lijepo i gostoljubivo za mene? Pomogni mi nositi torbu. TO će mi pomoći. 785. „hello“ po redu neće, dapače, osjećat ću se kao da mi se netko ruga. Posjetitelji Irana često hvale tu iransku gostoljubivost, ali ona je u 90% slučajeva neproduktivna i proizlazi iz obične sebične znatiželje. To je još uvijek bolje nego da vam priđu i zašprehavaju vas s ciljem da vam izmuzu novac, ali za 99% Iranaca koji vam se obrate možete mirno sa sobom povesti i utreniranog papagaja koji će komunicirati s njima dok vi idete svojim poslom. Dao bih glavu da bi, da sam odgovorio na prvi „hello“, uslijedilo „Where are you from?“, pa onda možda i „What is your name?“ i slično. To sam također doživio s klincem u prodavaonici u Jazdu, u kojoj sam u više navrata kupovao osvježenje. Mali me prvi dan pitao odakle sam, i rekao sam mu, onda mi je zaželio dobrodošlicu u Iran. Idući dan je opet bio u prodavaonici i posluživao me i opet je ponovio isto pitanje. Tu sam mu napomenuo da sam mu to već rekao, ali nisam siguran da me shvatio. Imam osjećaj da je ponekad bolje prepustiti se tom besmislu, ne željeti ispravljati krive Drine, ali ja to ne mogu. Želim da ljudi oko mene razmišljaju prije nego nešto mahinalno lanu.
Dolazim na kružni tok gdje me dan ranije iskrcao bus iz Kermana, ali nastavljam dalje, prema terminalu koji je još kojih 400 metara dalje. Već mi otpadaju ramena. Dolazim na terminal, koji je poprilično mrtav. Unutra vidim samo dvoje ljudi. Jedan od njih radi na šalteru Hamsafara, pa ga pitam ima li buseva za Zahedan. Ne, oni ne idu s terminala. Morate se vratiti na kružni tok, tamo prolaze svi busevi za Zahedan. Sjajno, sad opet klipši natrag. Taman dok se približavam kružnom toku, vidim dva busa kako se zaustavljaju. Pružam korak i probijam se kroz taksiste, vozače savarija, kako bih stigao na vrijeme do busa. Jedan je obični, drugi je V. I. P. Ovaj obični ide za Iranšahr, to je južnije, to mi ne treba. V. I. P. bus je izgleda ovdje završio vožnju. No evo i trećeg busa, pitam ljude oko njega ide li za Zahedan, odgovaraju mi da ide, ali uz nekakvo čudno nećkanje. Ima li to veze s time da je putovanje stranaca u te krajeve povezano s gnjavažom za ostale u autobusu? Ne znam, na kraju se ukrcavam. Po ulasku u autobus imam osjećaj kao da sam neprimjetno prešao državnu granicu i obreo se u Pakistanu. Svi putnici su Beludži (kao i osoblje), većina ih je u šalvarkamizima. Bulje u mene još triput napadnije nego obični Iranci. Smještam se u svoje sjedalo, ignoriram njihove poglede, koji srećom ubrzo kreću dalje. A i bus kreće dalje. Karta do Zahedana je 100 000 riala, a dotamo imamo nekih 4 sata vožnje.
Nakon Bama još ima nekoliko manjih mjesta, a onda započinje duga vožnja cestom kroz južni dio Dašt-e Luta. Idućih 200-tinjak km gotovo da nema nikakvih naselja, a jedini znaci civilizacije su cesta, dalekovod i željeznička pruga. Tu i tamo se pojavi pokoji izvidnički toranj u pustinji. Otprilike 150 km prije Zahedana ulazimo u gorje koje s istoka zatvara Dašt-e Lut. Sad smo već u provinciji Sistan va Baludžestan, krajnjoj jugoistočnoj provinciji Irana, koja ima prilično lošu i nesigurnu reputaciju, što zbog šverca droge, što zbog balučkih separatista. Svojedobno su u ovim krajevima otimali i turiste (zadnjeg doduše prije 8 godina), a pobunjenička skupina koja se bori za neovisni Beludžistan zna udarati po objektima državne moći (oni ne udaraju po strancima). No ja se ne osjećam nimalo nesigurno, krajolik uokolo je lijep, premda zastrašujuć (s obzirom da je riječ o pustinji), ali ne pomišljam da se ondje negdje krije netko tko me želi oteti (a i brzo bi me vratili kad bih im počeo objašnjavati besmislenost pitanjâ koja bi mi neminovno postavili :D ).
Negdje u tim planinama na komandnoj ploči autobusa nešto iznenada počne pištati, a autobus se odmah zaustavlja i kondukter i suvozač iskaču van i gledaju motor. Mislim si koji je vrag i nadam se da se samo motor počeo pregrijavati. Izgleda da jest, jer čujem da spominju riječ ab (voda) i ubrzo nakon toga pištanje prestaje. Nastavljamo potom dalje kroz gorje, a na spuštanju na drugu stranu prolazimo prvu kontrolnu točku na ovoj dionici. Mislio sam da ih ima više. Obično su doduše one postavljene u drugom smjeru, prema unutrašnjosti Irana. Ovu prolazimo neokrznuto, inače se autobus većinom ispraznio odmah u jednom mjestu nakon Bama, tako da nas je sada u busu maksimalno desetak, uključivo i osoblje. Vojnik s kontrolne točke se samo prošetao kroz bus i zavirio u bunker, te smo mogli krenuti dalje.
Nakon još skoro sat vremena dolazimo konačno do predgrađa Zahedana, glavnoga grada ove pokrajine. Na ulazu u grad nalazi se još jedna kontrolna točka, i opet je ista procedura. No ovaj puta je vojnik primijetio mene i traži me putovnicu (što mi nije jasno, obično strance ignoriraju – to je valjda jedini slučaj kad strance ignoriraju). Uzima moju putovnicu i odlazi van u zgradu. Autobus prolazi rampu, a potom me zovu da izađem i odem u ured gdje su ovi s mojom putovnicom. „Where are you from?“ Mislim si, neću ti reći pa makar me strpao u zatvor, idiote, imaš moju putovnicu u ruci, čitaj. Ponavljaju pitanje nekoliko puta, ja im uporno svaki puta pokazujem na naslovnicu putovnice. Onda jedan od njih (dvojica su) primijeti moj fotoaparat koji imam oko vrata (a još sam ga mislio spremiti u torbu prije dolaska u grad…), pa me traži da mu ga dam. Pali ga i pregledava moje fotografije. Budući da gore imam svega i svačega (to mi je manji, stari fotoaparat koji imam od 2007.), on sad bespotrebno pregledava neke moje osobne fotografije, slike iz Mađarske, Berlina…valjda traži ono kad sam slikao centrifuge pogona za obogaćivanje urana u Natanzu. Srećom sam te slike dostavio Mossadu prije nego sam izišao iz autobusa.
Prvi je napokon prokljuvio odakle sam (na oduševljenje drugog: „Šuker, Modrić, Ibrahimović“ – za potonjeg sam diskretno napomenuo da je Šveđanin, nisam sad išao u obiteljske detalje), pokušao izgovoriti moje ime (i čak relativno dobro i uspio), zapisao podatke, te mi vratio putovnicu. Ali ovaj i dalje drka po mom fotiću. Prvi je već izišao van, ovi iz autobusa su nervozni, ali on i dalje gleda moje slike iz kupaonice… Onda me konačno pita jesam li slikao nešto iz Irana. Dajem mu neki neodređeni odgovor, jer ja pojma nemam koje on slike uopće gleda (kasnije ću skužiti da je krenuo otpočetka, te je doista gledao gomilu pizdarija, od kojih nijedna nije iz Irana). Napokon je valjda zaključio da nisam špijun, vraća mi fotić, te se ja vraćam u bus, gdje me ovi dočekuju s olakšanjem. Ja još uvijek zbunjen takvim tretmanom (jesu li možda tražili neko mito?) prebirem po mislima, kada se moj susjed iza mene sjetio da me počne masirati s pitanjima odakle sam (pokušao sam mu na poluengleskom-polufarsiju objasniti da mi je dosta tog pitanja), pa onda zašto idem u Zahedan (što je pitanje na mjestu, ovamo nitko ne dolazi radi atrakcija), te kad sam mu to rekao, onda me pita idem li nakon Pakistana u Indiju (i ne kuži kad mu kažem „Čajna“ – jer se naime ta zemlja na farsiju kaže „Čin“ i to je, oh, toliko različito i nerazumljivo). Onda sam mu rekao da sam umoran i da ga molim da me pusti na miru. Stvarno moram početi trenirati osornost, iako mi je žao tih ljudi. Oni žele biti prijateljski nastrojeni, ali to ne mijenja činjenicu da su djetinjasti i naporni. Čast izuzecima.
Predgrađa Zahedana izgledaju kao predgrađa Kermana – hrpa novih, još neuseljenih zgrada. Na terminalu uzimam taksi do hotela Esteghlal Grand, koji ima tri zvjezdice i preporučen je kao jedini dobar hotel u gradu u mom vodiču (preporučena su još dva, ali uz ogradu da ne znaju smiju li primati strane turiste). Dok se vozimo kroz grad, primjećujem da su ovdje gotovo svi u šalvarkamizima, dakle mogao bih sutra ujutro na bazar u nabavku po jedan. Ali sutra je petak.
Zahedan ima oko pola milijuna ljudi i nalazi se kojih 40-ak km južno od iransko-afganistansko-pakistanske tromeđe. Grad je do kraja 1920-ih nosio ne baš privlačno ime Duzdab („Vodokradica“), zbog specifičnog sastava tla koji brzo upija vodu. Reza Šah Pahlavi posjetio je tada grad i primijetio u njemu velik broj Sikha, te ih zamijenio s muslimanskim misticima (Reza Šah nije bio baš obrazovan čovjek), te je zbog toga gradu nadjenuo ime Zahedan, što znači „pobožnici“. Prema drugim izvorima, to je pučka etimologija, te je ime dano prema nekadašnjem gradu Zajdanu, koji se nalazio nekoliko desetak kilometara sjevernije, u Sistanu, a razrušio ga je Timur. Kakogod, Zahedan je do preimenovanja i postanka provincijskim središtem bio tek selo, no onda je krenuo demografski bum, te je do kraja sedamdesetih imao već 100 000 stanovnika, onda se dolaskom izbjeglica iz Afganistana ta brojka u osamdesetima udvostručila. Većina stanovnika su Beludži, koji su suniti. U gradu se i danas nalazi sikhska gurdvara, iako Sikha nema puno.
Uglavnom, riječ je o ni po čemu specifičnom iranskom gradu, a reputacija nesigurnog grada to samo pospješuje. Ne namjeravam večeras uopće izlaziti iz hotela, a kad bih to radio, morao bih po zakonu imati policijsku pratnju. U gradu je inače u zadnjih desetak godina bilo nekoliko bombaških napada koji su ciljali vladine zgrade i šijitske vjerske objekte.
Taksi me dovozi pred Esteghlal Grand i za to mi otima 100 000 riala (znači jednako me koštao bus od Bama do Zahedana, kao i put od terminala do hotela). Primjećujem da je Esteghlal Grand u međuvremenu dobio i četvrtu zvjezdicu. Pičim na recepciju, imate li sobu, imamo. Cijena 2 440 000 riala. Hm. A može li se platiti u dolarima? Ovaj prtlja, preračunava, na kraju mi piše tečaj 1 dolar = 30 000 riala. E pa neće ići. 1 dolar je 33 000 riala, i ja mu lijepo na kalkulatoru pokazujem tu cifru i kažem da sam mijenjao po tom tečaju, te da bi po tome cijena sobe bila 75 dolara (i dalje jezivo skupo). On gleda i vidi se da se nećka, ali kraj njega je još neki tip, izgleda možda kao poslovođa, koji kaže „ne“. OK, ako nećete, ne morate. Uzimam stvari i odlazim iz hotela. Zanimljivo, vozači autobusa u stanju su dati bubreg da imaju posve popunjen autobus, a ovom ovdje očito nije stalo da zaradi makar 75 dolara, on želi 80. Onda neće dobiti ništa.
Izlazim iz hotela s osjećajima čovjeka koji je upravo dao otkaz, stiže mu rata kredita, a nema pojma kako će ju platiti. Išetao sam iz jedinog hotela u gradu za koji znam da je dobar. Pada mrak i nalazim se u najopasnijem gradu u Iranu. Stojim uz cestu i čekam da se zaustavi neki taksi, da ga pitam znade li za još koji hotel. To traje, pa u jednom času pomislim da se vratim unutra, uzmem sobu i kažem da ću platiti u rialima, sutra ujutro odem promijeniti novce po normalnom tečaju…kvragu! Sutra je petak! Napokon se zaustavlja jedan običan auto, pitam čovjeka zna li engleski, ne zna. Pokušavam mu svejedno reći što želim, nije mu baš jasno. Pokazuje mi na hotel iza mene. Kažem mu da je skup. Ne kuži. Bacam koplje u trnje i čekam drugi taksi. Opet staje običan auto, unutra mladić u šalvarkamizu koji kaže da ne zna engleski, ali ipak zna par riječi. No da ne komplicira, zove na mobitel svoga brata, koji bolje zna engleski. I ovaj momak ima problem koji sam često primijetio u Iranu – jednostavno im mobiteli masovno rikavaju, ne rade im slušalice, ne mogu uspostaviti poziv, pa pozivanje uključuje trešnju aparata, kuckanje po njemu… Napokon dobiva brata i priča s njime tako da mora uho prisloniti na zvučnik (dakle, ne na slušalicu, nego baš na zvučnik za hands free i glazbu – čiji je zvuk toliko slab da se mora držati na uhu). Daje mi ga na telefon, on govori dobar engleski, ukratko mu kažem u čemu je stvar, on kaže „u Zahedanu je sve skupo“. Ipak, kaže mi da probamo u hotel Amin. Ulazim u auto, naravno da je opet u pitanju Saipa Saba, kružimo oko bloka i dolazimo do hotela Amin. Ovaj moj vozač pita nekog mladića koji pomeće pločnik ispred hotela ima li mjesta, ima, cijena je 970 000 riala. Hm, ni to nije najjeftinije, ali toliko imam, a prema Esteghlal Grandu je bagatela. Pitam ovoga koliko je vožnja, on veli nešto u stilu „koliko daš“ (možda i tarofira), ja hvatam 50 000 riala, jer je to najmanja novčanica koju imam. Puno preskupo za odveženu dionicu, ali tip mi je možda spasio glavu za noćas.
Na recepciji soba naglo poskupljuje na okruglih milijun riala. Ne mislim se sad cjenkati, niti objašnjavati što je mi onaj vani na pločniku rekao, uzimam. Dajem tipu putovnicu, „Where are you from?“ „Look at my passport.“ „Country?“ „Passport.“ I tako natezanje pola minute, dok mu nisam prstom pokazao što da pročita i čekao da pročita. Na kraju je shvatio. Dâ se njih utrenirati, samo da malo zapnu…
Soba dobra za jednu noć, večeru sam odradio u hotelskom restoranu, uz pečenu piletinu s rižom i Istak…i to je otprilike sve relevantno od Irana. Sutra još imam tih 80-ak km do granice u Mirdžaveu, a potom – šesta zemlja na putu. Nakon 4 tjedna Irana, u kojem je bilo i lijepih i ružnih trenutaka, čini mi se subjektivno dulje nego je stvarno trajalo, što je upravo i bit putovanja, zar ne? Prva uspješna CS iskustva, nekoliko novih kulinarskih eksperimenata, ludi doživljaji s taksistima, nekoliko čudesnih lokacija…i stotine „hello“-ova, „Where are you from?“-ova i inih daveži. Što me čeka s druge strane? Negostoljubivi Beludžistan i gostoljubivi Pakistanci (iako, bojim se, jednako naporni kao i Iranci, ako ne i još više). Je li me strah? Pa, Pakistana me od svih zemalja kroz koje prolazim najviše strah, iako je vjerojatno bezrazložno. Boravak u Pakistanu bit će kraći od Irana (računam oko tri tjedna – zemlja je otprilike velika kao Turska), s tim da u Islamabadu moram izvaditi kinesku vizu, ne znam koliko će to trajati. Primarni problem je da ne znam kako će biti s dostupnošću interneta, pogotovo na putu kroz Beludžistan (ne znam hoću li ga proći u komadu ili s pauzom radi noćenja – to ću sve doznati sutra u Taftanu). No bez brige, naći ću načina da se javim! :)

komentiraj (3) * ispiši * #

Zelzele

četvrtak , 21.05.2015.

Od ove milozvučne riječi u naslovu mnogim će se Irancima (i Turcima – jer su posudili tu riječ iz perzijskoga) podići kosa na glavi. Iako zvuči lijepo, zelzele je sve samo ne lijep. Zelzele je najveća i najpogubnija, te nažalost i najčešća katastrofa koja se može obrušiti na ovu lijepu zemlju. Zelzele je – potres. A kako Iran leži na razmeđi triju geotektonskih ploča – Euroazijske, Arabijske i Indijske – potresi su gotovo pa svakodnevica u Iranu. Naravno, oni niskog intenziteta. No jednom u desetak godina, negdje u Iranu pošteno i razorno grune. Posljednji takav put dogodio se prije 11 i pol godina u gradu koji ću ja danas posjetiti.
Ali prije njega, ostale su mi još neke stvari za obaviti u Kermanu. Opet sam ujutro poslao poruku Faršadu, ako ima vremena, no nije mi ništa odgovorio. Tek mi se popodne javio da mu je ujutro bilo loše i da je ostao u studentskom domu. Jedna obaveza manje. Zapravo, od atrakcija Kermana ostalo mi je vidjeti još samo jednu, a dotamo moram taksijem. Dok hodam prema centru, tražim pravi taksi. Naime, stvar s taksijima u Iranu je pomalo komplicirana. Bilo koji auto na cesti možete zaustaviti, i ta će vas osoba, ako želi, prebaciti na odredište, za odgovarajuću protuvrijednost. No pitanje je može li se to nazvati taksijem, ili pak običnim autostopom uz plaćanje protuvrijednosti. No postoje i pravi taksiji, koji su naravno žute (katkada i zelene) boje. Neki od njih imaju i uzdužnu prugu koja ide preko haube i krova. No niti ti taksiji nisu uvijek jednaki. Neki od njih voze kao savariji, tj. međugradski dijeljeni taksiji. Neki od njih voze kao linijski taksiji, tj. voze točno određenu dionicu kroz grad, a ljudi iskaču i uskaču kao da je riječ o autobusima. Naravno, neki od njih voze i osobne vožnje, kao taksiji kod nas. No stvar je u tome da se izvana ne razaznaje što je savari, što linijski taksi, a što osobni taksi. Da stvar bude još kompliciranija, ako linijski taksi u nekom trenutku bude potpuno prazan, moguće je i njega iskoristiti kao osobni taksi, ali u tom mu slučaju napomenite dar baste (zatvorenih vrata, to sam već objašnjavao). Osobnom taksistu možete pak reći na dar baste, čime on može uzimati i druge putnike uz vas.
U svojim dvojbama oko toga koji je pravi taksi, došao sam i do bazara. Budući da od šalvarkamiza očito ništa, odlučujem se bar još jednom, za zadnji put, osladiti s falude kermani. Uz to uzimam i ab-e havudž bastani, sok od mrkve sa sladoledom. Nakon što sam to riješio izlazim pred glavni ulaz bazara, gdje se skupljaju taksisti, i to oni koji sigurno voze osobne vožnje. Dolazi mi jedan koji izgleda otprilike kao Veselin Vujović – brada, crnomanjast, nasmijan… Čini se da je i pobožan, jer mu na komandnoj ploči stoji slika Alija Hamneija, a i nešto je mrmljao sebi u bradu bismillahurahmanirahim (formula „Uime Allaha, sveopćeg gospodara, milostivog“ kojom počinje 113 od 114 sura Kur'ana, s time da se u jednoj suri to još jednom ponavlja, pa je ipak ukupni broj pojavnica 114). Čak smo uspjeli razmijeniti i par najelementarnijih rečenica – pitao me jesam li vidio Mahan, Rajen i Bam. Budući da znam kako se na perzijskom kaže „jučer“, „danas“ i „sutra“, odlučio sam to malo komprimirati, pa sam tako jučer bio u Mahanu, Rajenu i Kalutu, danas idem u Bam, a već sutra sam u Pakistanu. Što ima veze, pa u geološkom smislu je to tren oka.
Veselin me dovozi do Gonbad-e Džabalije, Planine kamena, neobične osmerokutne zgrade na rubu grada. Naplaćuje mi 70 000 riala i pozdravljamo se. Ja fotografiram zgradu čija je izvorna namjena, pa čak i vrijeme izgradnje, nepoznanica, premda se vjeruje da je sagrađena u 2. st. Neki smatraju da je bila opservatorij, drugi da je bila grobnica. Danas se unutra nalazi muzej kamenih natpisa koji ja neću vidjeti, jer je zatvoren. Mogu ju samo poslikati iz svih kutova. Neobična je stvar da je sagrađena od kamena, u regiji gdje je osnovni građevinski materijal cigla i ćerpič. Doduše, naknadno dodana kupola sagrađena je od cigle.
Dobro, to smo dakle riješili, nije bilo bogznakako uspješno, a sada trebam naći taksi za vratiti se u grad. Nisam htio zadržavati Veselina, mislio sam da ću možda moći ući u zgradu…ali sad sam na rubu grada i ne znam hoće li uskoro naići neki taksi. Srećom, vidim kako ih dosta prolazi obližnjim križanjem, a nakon možda minutu-dvije jedan dolazi i u mom pravcu. Tražim ga da me vozi na trg Azadi, nedaleko mog hotela, te krećemo. I on pokušava razgovarati, ali ubrzo odustaje zbog komunikacijske barijere. Pitao me naime čime se bavim (i to tako da je rekao man – taksi, to - ?, tj. „Ja vozim taksi, a ti?“), a kako da ja znam kako se kaže “lingvist“ na farsiju? O tome da ljudima nije jasno što lingvisti točno rade, da ne govorim.
Vozimo se tako kroz grad, u autu svira neki perzijski pop s elementima dancea, kad se u jednom času počne događati nešto čudno. Kreće tema na flauti koju odmah prepoznajem, ali to što prepoznajem nema nikakvog smisla. Tema je naime instrumental iz pjesme Lane moje Željka Joksimovića. Znam da je to bio veliki hit nakon nastupa na Eurosongu, pogotovo diljem Balkana, vjerojatno se probilo i do Turske, ali baš da je došlo u Iran? Čekam da krene dalje od tog početnog instrumentala, da čujem tekst, kako bih utvrdio je li riječ o obradi, krađi, originalu…ali onda sve odjednom utihne i krene sljedeća pjesma. Je li vozač u međuvremenu prebacio na iduću pjesmu, nisam vidio, tek, ovo će ostati neriješena zagonetka. Vozač me iskrcava na trgu Azadi i tu mi vožnju naplaćuje 60 000 riala. Dulja dionica, a manje nego mi je naplatio Veselin. Pa ti procijeni…
Dolazim u hotel, spremam ostatak stvari, dolazi trenutak plaćanja sveukupne cifre. Odlučio sam platiti u eurima, imam zalihu, a bolje da ih se riješim prije nego Grčka bankrotira i povuče za sobom eurozonu u propast. 4 noćenja – 180€. Dva izleta – 65€. Pranje rublja – 5€. Ukupno 250€. Dobro je, mislio sam da će biti i više. Glavno da ne izađem iz svoje dolarske kvote predviđene za Iran, euri su mi ionako bili bonus.
Spremam ostatak stvari i krećem prema kolodvoru. Ponovno tražim taksi, ovaj puta se zaustavlja obični auto, koji vozi mladić koji pristojno zna engleski. Veli da je 60 000 riala do kolodvora, toliko je bilo i prvu večer. Malo razgovaramo, kad sam mu rekao da putujem na Novi Zeland pita me imam li neke informacije o useljenju (dosta ljudi misli da ja zapravo migriram na Novi Zeland – onda bih odabrao malo manje naporan put), jer bi on želio otići iz Irana i baš je gledao Australiju ili Novi Zeland kao potencijalne destinacije. Inače studira civil engineering (što bi zapravo trebala biti građevina, ako se ne varam). Dolazimo na kolodvor, nudi mi pomoć oko kupovine karte, što zapravo ispada dobro, jer nalazimo jedan bus koji upravo kreće, upućuju nas odmah na peron. Plaćam mu za taksi i još mu dajem 10 000 riala bakšiša za pomoć oko karte. Eto, to je primjer dobrog Iranca, koji niti je gnjavator, niti muljator.
Bus je gotovo prazan, izuzev što zadnjih nekoliko redova sjedala zauzimaju nekakve kutije i, ako se ne varam, bubnjevi za vešmašine. Vjerojatno i u bunkeru nešto prevozi, jer mi je rekao da stavim ruksak na stepenice od srednjih vrata. No ubrzo će se bus napuniti na kojekakvim usputnim stajalištima po Kermanu. Kondukter dolazi do mene i nešto se dere na farsiju, pokazujući na moju malu torbu, pa na veliku torbu na stepenicama, meni ništa nije jasno, ali zaključujem da mi želi reći da ipak maknem veliki ruksak sa stepenica i stavim ga negdje iza. To i činim, ali onda se on opet javlja i počinje graktati na mene na farsiju. Tu mi već puca film i izderem se na njega Farsi namifahnam! te mu se nastavljam obraćati na hrvatskome, govoreći mu da prestane raditi budalu iz mene. Ako vidiš da osoba ne razumije farsi, štogod si mu mislio reći ili zatražiti od njega, nemoj. Pusti. Ne može biti toliko strašno važno da se mora pod svaku cijenu napraviti. No ja sada po njegovim gestama shvaćam što je on htio reći. Dakle, pokazivanje na obje torbe nije značilo da veću torbu premjestim otraga, naprotiv – značilo je da želi da manju torbu također stavim na stepenice. To ne dolazi u obzir iz dva razloga – u manjoj torbi su mi fotoaparat, tablet i dosta drugih stvari koje su mi jako važne na ovom putu i od manje se torbe ne odvajam. Druga stvar, držeći malu torbu kraj sebe na sjedalu osiguravam da se nitko neće uvaliti pored mene. Izgleda da ovaj upravo to želi – da oslobodim sjedalo, što meni ne pada na pamet dok god postoji ijedno drugo slobodno mjesto u busu. Srećom, gužva još nije tolika, tako da barem pola puta uspijevam prosjediti sâm, ali mi onda ipak uvaljuje nekog vojnika, koji kao prvu stvar koju je počeo raditi kad je sjeo, kreće mijenjati cipele, tj. skida vojničke cokule i oblači neke lakše tenisice. Potom je zaspao i pošteno se razbaškario. Eh da, jesam li napomenuo da mrzim autobuse zbog manjka prostora za noge? Jedino rješenje je imati prazni stolac pored sebe, pa sjediti dijagonalno. Ili ići V. I. P. busom, koji na ovoj liniji ne voze.
Nekako smo se dotaljigali do Bama, kroz krajolik koji je ponovno ravnica (nakon što smo na jednom mjestu prošli između dvaju planinskih lanaca), a kako se približavamo Bamu pojavljuju se i palme. Naime, u ovim krajevima uzgajaju se mnogobrojne datulje (iako ne toliko koliko u Huzestanu, gdje se nalazi čitava džungla datuljinih palmi.
U Bamu me odmah po izlasku iz autobusa spopada nekoliko taksista, no kako je po mom planu hotel u kojem planiram odsjesti (zapravo je to više neki gostinjac) relativno blizu, odbijam ih i krećem pješice. Do hotela mi treba dobrih 45 minuta, nije baš toliko blizu. Na rečenoj adresi nalazim jednog starijeg tipa koji govori tečan engleski s bogatim vokabularom. Čini se kao da je upravo krenuo van prije nego sam ja došao. Vraćamo se unutra, u dvorište, gdje obavljamo prijavu, ali ne prije nego me ponudio sokom od ruže (i čudio se kako sam otprve pogodio o čemu je riječ), te čajem. Eto mi zorne prilike da provjerim onu teoriju da po vrućini treba piti vrući čaj.
Malo razgovaramo, a onda me on vodi pokazati mi sobu. Soba košta 500 000 riala i nije baš najnovija (iako je navodno cijela zgrada sagrađena nakon potresa), ali je krov nad glavom i krevet pod tijelom, a to putniku najviše treba. I tuš. I Internet.
Bam je grad od kojih 75 000 ljudi, bogate i duge povijesti. Nalazio se na važnom trgovačkom putu, a bio je poznat po proizvodnji tkanina i odjeće. Vjeruje se da su ga osnovali Parti, kada je utemeljena njegova slavna citadela, inače najveći kompleks na svijetu sagrađen od ćerpiča (nepečene cigle od blata sušenog na suncu s dodatkom slame). Grad je opustošen 1722., tijekom afganske invazije, te je većim dijelom napušten. Kasnije je neko vrijeme korišten kao garnizon, da bi potom došlo do polaganog širenja grada uokolo citadele. Glavne su grane industrije u gradu poljoprivreda (uzgoj datulja i agruma), te turizam.
26. prosinca 2003., u 5:26 ujutro, šire područje Bama i provincije Kerman pogodio je potres magnitude 6,6 stupnjeva po Richteru. Epicentar je bio oko 10 km jugozapadno od grada. Iako nije bio među najjačim potresima koji su pogodili Iran, s obzirom na krhkost zgrada bio je jedan od najrazornijih i ujedno najsmrtonosniji u povijesti Irana. Život je izgubilo preko 26 tisuća ljudi, a još ih je 30 000 ozlijeđeno. Jedan od najčešćih razloga smrti bilo je gušenje uslijed prekrivenosti blatom ćerpiča. S obzirom na vrijeme potresa, većina ljudi bila je kod kuće i spavala, te nije uopće bila svjesna što se događa. Materijalna šteta bila je golema, jer je većina zgrada u gradu (ne samo u citadeli) bila od ćerpiča, tj. Bam je bio sličan Jazdu.
No kako je stara jezgra razorena (70% kuća je posve uništeno), a u potresu poginulo gotovo pola stanovništva grada (dok je druga polovica bila ozlijeđena), današnji Bam ne samo da nije sličan Jazdu, današnji Bam je posve bezvezan grad, u kojem se vidi da su većina zgrada zapravo funkcionalno podignute kutije kako bi stanovnici imali gdje živjeti. Doduše, te su kutije građene prema mnogo strožim seizmičkim standardima, za razliku od praktički nepostojećih u slučaju građevina od ćerpiča. Prednost Bama je što ima jako puno zelenila i vrlo mnogo palmi, što mu daje svojevrstan mediteranski ugođaj. Takav ugođaj sparen sa svrhovitom arhitekturom koja nije baš u bajnom stanju ostavlja dojam nekog gradića u Albaniji. Zanimljivo je međutim da Bam danas ima više stanovnika nego prije potresa.
(Pomalo je bizaran kuriozitet da će točno godinu dana nakon bamskog potresa, 26. prosinca 2004., Sumatru pogoditi razoran potres koji je izazvao smrtonosni cunami u Indijskom oceanu.)
Inače, potres je ostavio razorne posljedice ne samo na građevine, već i na psihu ljudi (PTSP, depresija). To je dovelo do toga da 2006. čak 50% muškaraca i oko 15% žena postane ovisno o opijumu ili heroinu, koji ovim krajevima prolaze iz nedalekog Afganistana. Ne znam kako je danas.
Iako je već bilo prošlo 7 sati, uputio sam se pješice vidjeti citadelu, čija obnova niti 11,5 godina nakon potresa nije posve završena. Međutim, kako do nje imam nekih 3 km hoda, stigao sam već u pošteni sumrak, a kad sam shvatio da su u međuvremenu (tj. od izlaska mog vodiča) uveli i ulaznice (domaći 20 000, stranci 150 000 riala), odlučio sam da ću ju ipak posjetiti i detaljno poslikati sutra ujutro. Zato sam tek okinuo nekoliko slika izvan zidina.
Krenuo sam potom prema bazaru i onda nastavio glavnom ulicom (koja se jasno zove po Homeiniju) prema jedinom mjestu za jelo preporučenom u mom vodiču, nekoj čajani/restoranu smještenom u vrtu pored Homeinijeve avenije. Mjesto sam lako našao, zatim čekao nekih 10 minuta da mi donesu meni, potom buljio neko vrijeme dok ne pročitam sve što imaju (bio je samo na farsiju), i naposljetku čekao 20-ak minuta da se konobar sjeti doći do mene i uzeti mi narudžbu. Nakon 20-ak minuta sam ustao i otišao iz restorana. Dosada sam to napravio jednom u životu. Ne volim konobare koji vas salijeću pitanjima „Što ćete piti?“ prije nego uopće otvorite jelovnik, pogledate što ima, odaberete i onda razmislite koje bi piće uz to pasalo. Ali ne volim ni ovakve puževe koji imaju pamćenje zlatne ribice.
Stoga za večeru nisam uzeo ništa, iako sam u obližnjem dućanu kupio tetrapak mlijeka s okusom dinje. I pivu. Bit će to zanimljiva kombinacija…
A sad odoh u krpe, sutra je naporan dan

komentiraj (0) * ispiši * #

Glas viče u pustinji

srijeda , 20.05.2015.

Faršad mi je ujutro poslao poruku da se nešto promijenilo u vezi predavanja i da se ne može sa mnom naći ujutro, nego eventualno navečer, ako ne budem preumoran (a odlučio sam da ću biti :D ), ili sutradan ujutro. Ovo potonje je izvedivo, možemo još jedan brzinski čaj ili fallude negdje odraditi, prije nego krenem na bus za Bam (da ne kažem na Bam-bus :D ).
Oslobođen obaveze nalaska s Faršadom odlučio sam odraditi ono što mi je još ostalo neobrađeno prvi dan. Uputio sam se pješice do trga Šohada, shvativši da mi dotamo treba kojih 40-ak minuta pješačenja (uračunat jedan pit stop kako bih smlavio šir moz, tj. „mlijeko bananu“, frape od banane), što znači da centar Kermana i nije toliko malen. Kod trga Šohada nalazi se onaj spomenuti mauzolej Moštagha Ali Šaha, lokalnog sufijskog mistika koji je bio poznat po svom pjevanju, a navodno je zaslužan za dodavanje četvrte žice na setar, perzijski instrument kojemu ime doslovce znači „tri žice“ (i koji ne treba brkati sa sitarom, koji je indijski instrument). U kasnijoj fazi života došlo je do određenih razmimoilaženja između njega i lokalne vjerske zajednice, a taj je nesporazum razriješen tako da su ga kamenovali u džamiji Džame. Osim Moštagha Ali Šaha, u rečenom su mauzoleju (karakterističnom po trima stepenasto poredanim kupolama) sahranjeni još neki značajni Kermanci. U obilasku mauzoleja pomogao mi je lokalni kućepazitelj (mauzolejepazitelj), koji mi je čak ukazao na nekoliko motiva za fotografiranje (sve na mote, naravno, jer ne zna nijedan meni razumljiv jezik). Na koncu me zatražio da dadnem neki prilog, iako je ulaz formalno besplatan. Mislio sam dati nekih 20 000 riala, ali imao sam samo 100 000. On mi razmjenjuje i vraća mi 50 000. Eto, to je karma za one neke ulaznice koje nisam platio…
Muzej zoroastrizma sam uspio locirati zahvaljujući tomu što mi je tip u hotelu objasnio gdje ga mogu naći. Putokaz s glavne ulice je međutim isključivo na perzijskome, tako da se bojim da bi tako moglo biti i u samom muzeju. No ne trebam brinuti – muzej je ionako zatvoren. Najviše što mogu jest s ulice, preko zida, uslikati fasadu s fravaharom iznad vrata. Razočaran u takav razvoj situacije, vraćam se na bazar. Prvo slikam prizor koji sam primijetio još u nedjelju – u frižideru jedne mesnice uredno su poredane ovčje glave, koje izgledaju sasvim živo (samo očekujete da vam se iz frižidera oglasi Gregor s novom tarifom za Tele2), a inače su specijalitet koji mi je još Mahdi spomenuo (uz napomenu da on to jako voli – bili smo čak i blizu toga da to probamo, ali spriječio nas je nedostatak gladi). Produžujem u zatvoreni dio bazara i, posve atipično za sebe, zagledam u prodavaonice odjeće, tražeći šalvarkamiz. Nigdje ne vidim ništa slično, možda ih ne izlažu baš na modelima u prvom planu (iako čadore recimo izlažu – da, imate lutke odjevene u čadore koje reklamiraju različite modele čadora, koji se međusobno razlikuju…pa po ničemu, zapravo), a onda na jednoj prodavaonici spazim natpis šalvar. Međutim, ni tamo ne vidim ništa slično onomu što tražim. A onda shvatim – riječ šalvar na farsiju jednostavno znači „hlače“, bilo kakve. Možda oni tu odjeću uopće ne zovu šalvarkamiz. Faršad mi je, kad sam ga to pitao, spomenuo termin dišdaša, ali to je naziv za nešto drugo, za onu pidžamastu halju kakvu nose Arapi. Kako objasniti što tražim? Da uđem u prodavaonicu i kažem da tražim „Balooch style clothes“(naravno, „style“ izgovoreno kao [estajl], jer Perzijanci, kao i npr. Španjolci, ne mogu izgovoriti suglasničku skupinu koja počinje sa s- na samom početku riječi; isto tako clothes bih trebao izgovoriti kao [klos], jer oni tako izgovaraju th, pa su im u engleskom I think i I sink homofoni – mislim, dakle tonem), ili da jednostavno dograbim nekog Baludža i nakratko ga uvedem u prodavaonicu da mi posluži kao zorna ilustracija? Odlučujem se za treću varijantu – mańana. Doslovce. Sutra ću možda imati Faršada na raspolaganju. Samo da ipak ne završim s dišdašom…
Ali ipak uspijevam obaviti jednu stvar. Moj prijatelj i česti suputnik Nikola zamolio me da mu donesem šafran iz Irana, jer je tamo najjeftiniji. Kupio ga je pred dvije godine u Esfahanu, a sad mu je zaliha pri kraju. Prvo sam u nevjerici odmahivao glavom na taj zahtjev, trudeći se naći stotinu racionalnih razloga zašto je to nezgodno za izvesti (ja bih taj šafran trebao nositi deset mjeseci preko pola svijeta, pazeći da mu se ništa ne dogodi), ali budući da mi je ipak posrijedi blizak i drag prijatelj, odlučio sam to napraviti, ako slučajno usput prođem kroz prodavaonicu šafrana i jedan mi se paketić dokotrlja pod noge. Tražio sam šafran po bazaru u Esfahanu, ali ga nisam zamijetio (imali su kurkumu, međutim), a onda sam zaključio da bi u Kermanu mogao biti najjeftiniji, jer je Kerman od svih gradova na mom putu najbliži provinciji Horasan (to je ona na sjeveroistoku zemlje, uz afganistansku i turkmenistansku granicu), gdje se uzgaja glavnina iranskog šafrana. I stvarno je jeftin – 5 grama plaćam pišljivih 300 000 riala, tj. 75 kn. S obzirom da za kilogram šafrana treba obrati oko 200 000 cvjetova, jednostavnom matematikom dolazimo do zaključka da je za ovih 5 grama cvjetalo tisuću cvjetova.
Vraćam se prema hotelu i primjećujem da u Kermanu većina dućana ima mediteransko radno vrijeme – preko podneva je siesta, sve je zatvoreno. Dosta tomu doprinosi i temperatura od oko 35°. Zastajem još u vrtu Harandi, koji je nekoć, zajedno s vilom u njemu, pripadao gradonačelniku. Zgrada je sagrađena 1911., a kasnije ju je, zajedno s vrtom, kupio biznismen Abol Ghasem Harandi, koji je poslije svoje smrti vilu i vrt ostavio gradu. U vili se danas nalaze Arheološki muzej i Muzej tradicionalnih glazbala.
Vraćam se u hotel, malo osvježavam, ljenčarim, a potom dolazi 16 sati i vrijeme da krenem na današnji izlet. Vozi me isti vozač kao i jučer, opet u svojem „full injection“ Samandu. Poveo je i nekog klinca, to mu je vjerojatno sin (kasnije će se to i potvrditi, budući da ga mali zove baba). Ovaj puta idem na istok i sjeveroistok od Kermana, prelazeći gorje Paje, koje čini barijeru između Kermanske ravnice i pustinje Dašt-e Lut. Cesta kroz gorje nudi obilje lijepih pejzaža, od kojih sam mnoge uspio zabilježiti iz auta. Ujedno je u planinskom predjelu zrak ugodno svjež, za razliku od sparine u Kermanu. A onda se počinjemo spuštati u Dašt-e Lut, gdje zrak ne samo da nije svjež ni sparan, nego je riječ o jednom od najvrućih mjesta na Zemlji. Doista, na lokalitetu Gandom Berijan, gdje ćemo se mi otprilike zaustaviti, izmjerena je svojedobno najveća površinska temperatura na svijetu (dakle, ne temperatura zraka, već temperatura na tlu) – 70°. Pretpostavljam da iz tih mjerenja isključuju tlo prekriveno vulkanskim pepelom ili lavom, koje je ipak toplije od toga.
Prije nego što nastavimo dublje u Dašt-e Lut (ime joj na farsiju znači „Pustinja praznine“), skrenut ćemo u seoce Šaf Abad, u kojem se nalazi ruševni karavansaraj iz doba Seldžuka. Osim po veličini (ovo je dosad najveći karavansaraj koji sam vidio – i morao je biti, jer je ovo vjerojatno bila posljednja opskrbna postaja prije kretanja u pustinju), karavansaraj se razlikuje od drugih i po specifičnom hodniku koji povezuje sobe s vanjske strane (dakle ne s one okrenute dvorištu). Ne znam znači li to da su sobe imale dva ulaza ili što, moram priznati da sam do ovoga putovanja prilično malo znao o karavansarajima.
Sad krećemo u Dašt-e Lut, točnije prema onom njezinom dijelu koji se zove Kalut, a odlikuje se visokim stijenama oštrih bridova, nazvanima jardang („pješčani dvorac“). Takve su stijene nastale stvaranjem zapuha pijeska tijekom stoljećâ puhanja vjetra u istom smjeru, te potom erozijom. Naravno, čim se u prirodi nađu fantastični oblici poput ovih, nađu se i fantastična objašnjenja, no ovo je znanstveno dokazano. Kalut se proteže u dužini od 150-ak km i širini od 80-ak km. Praktički se možete zaustaviti bilo gdje u tom području veličine Libanona i uživati u fantastičnosti oblika koje je priroda stvorila. Moj vozač odabire jednu lokaciju, skreće s ceste, malo se uspinje i potom mi daje slobodno.
Dašt-e Lut se sastoji od pijeska pomiješanog povremeno sa šljunkom, a u nekim dijelovima postoje i naslage soli. Riječ je o vrlo suhom mjestu, s tek nekoliko oaza na njenom južnom dijelu. Zbog ekstremnih vrućina i velike suhoće, u pustinji gotovo da i nema života. Shvatio sam to kad sam se malo udaljio i stao osluškujući. Nisam naravno nikad doživio kako zvuči apsolutna tišina svemira, ali ovo je otprilike poput zvučno izolirane sobe. Jedini „zvuk“ koji povremeno čujete jest pirkanje vjetra oko vaših ušiju. Živog svijeta nema, čak ni ptica u preletu. Ali sam zato opazio malo dalje jednu skupinu turista s rent-a-carom. Stajali su kojih 200 metara od mene, a ja sam sasvim dobro čuo kako se razgovaraju (nisam mogao doduše razumjeti i smisao onoga što govore - iako su bili Britanci, ipak su bili predaleko za to). Ako dođete bliže cesti, onda možda povremeno prođe i neki auto, pa poremeti tišinu. A kasnije, kad su turisti otišli, pojavile su se odnekud i neke muhe. Vjerojatno su ovamo dospjele s turistima.
U svakom slučaju, Kalut je jedno fantastično mjesto, a vjerujem da je poseban doživljaj doći noću i kampirati ovdje, što se u Kermanu reklamira kao „hotel od milijun zvjezdica“. U potpunom mraku, bez opasnosti od divljih životinja, okruženi čudesnim formacijama stijena, gosti se vjerojatno mogu u potpunosti odmoriti. Meni bi, moram priznati, bilo malo sablasno. Ali svakako vrijedi vidjeti…
Nakon kojih 45 minuta krećemo natrag, treba još doći do 110 km udaljenog Kermana. Stižemo taman u doba večernjeg namaza, mrak se već spustio. Mislio sam da će vozač, još kad smo išli u pustinju, proći pored Gonbad-e Džabalije, zanimljive zgrade na rubu grada za koju se ne zna koja joj je točno bila svrha, a koja je jedna od prepoznatljivih vizura Kermana. Ništa, pokušat ću to sutra ujutro, ugrabiti taksi, odjuriti tamo, poslikati, naći se s Faršadom, kupiti šalvarkamiz, trknuti se do kraja spakirati u hotel i pravac Bam. Poduzetna ekipa iz hotela nudi mi „jeftini“ taksi do Bama za 35€, ali ja preferiram udobniji autobus za 3,5€. Brzina ovaj put nije važna, Bam je bliže Kermanu nego Kerman Jazdu. Dovoljno je da dođem u sumrak, da pogledam citadelu kad je najspektakularnija…
O večeri u hotelu nemam ovaj puta što napisati – sve je već viđeno: juha, popečci s mrkvom, ghorme sabzi, varivo s gljivama i ona piletina s dunjom i onim šljivicama (a tu su i neke trešnje ili nešto tomu slično). Eto, i boravak u Kermanu se približio kraju, te iako je bio sličan duljinom onomu u Teheranu, vremenski je puno brže prošao. Vjerojatno je i do organizacije vremena, socijalnih kontakata, itd. Još dva grada u Iranu, s tim da je ovaj drugi samo nužno zlo…

komentiraj (2) * ispiši * #

Od blata do neba

utorak , 19.05.2015.

Prvi od dvaju izleta iz Kermana vodio me na jugoistok. U 9 sati vozač me pokupio na recepciji, te sam prvo otišao promijeniti 100 dolara u centru (po dosada najnepovoljnijem tečaju od 3 260 000 riala – je li rial počeo jačati, ili je to samo do mjenjača, ne znam), a potom smo krenuli autocestom koja vodi prema Bamu. U prvoj varijanti izleta ovi u hotelu su mislili uključiti i Bam, no kako je Bam moja stanica nakon Kermana, izlet je sveden samo na Mahan i Rajen. Prvo idemo u Rajen, iako ćemo morati skrenuti u Mahan na pumpu, kako bi vozač napunio auto plinom. Velika većina autiju u Iranu preinačena je da vozi na plin, budući da je on jeftiniji od nafte (toliko da je vozač koji me iz Jazda vozio u Fahradž i Sarjazd za 10 000 riala - 2,5 kn - napunio čitav spremnik), jer Iran leži na golemim nalazištima prirodnog plina u gorju Zagros (mislim da su čak rezerve druge najveće na svijetu).
Rajen, naša prva postaja danas, nalazi se u podnožju planine Hezar, visoke 4423 metra, udaljen 111 km od Kermana. Riječ je o simpatičnom gradiću s ulicama u bujnom zelenilu, koji ima nekoliko građevina vrijednih pogleda, ali ipak se ovamo prvenstveno dolazi radi citadele. Arg-e Rajen, rajenska citadela, sagrađena je pred kojih 1000 godina, naravno od ćerpiča. Napuštena je prije kojih 150 godina i odonda je polako propadala i urušavala se, sve dok 1997. nije pokrenuta obnova u kojoj su zasada obnovljena 4 objekta: guvernerova palača, velika zgrada s četiri unutrašnja dvorišta koja podsjeća na neke od tradicionalnih perzijskih kuća iz Kašana; bazar, odmah na ulazu u citadelu; spremište žita; te zurhane. Još je na jednoj zgradi započeta obnova. Ostatak citadele su većinom ruševni ostaci gradskih kuća, ali je svejedno zanimljivo vidjeti jedan takav ogroman kompleks sagrađen isključivo od blata pomiješanog sa slamom. Rekao sam već da me te sve građevine podsjećaju na dječje dvorce od pijeska i da mi je teško ozbiljno shvatiti takvu arhitektonsku cjelinu.
Rajenska je citadela živ primjer onoga da nekomu ne osvane dok drugomu ne omrkne. Naime, stoljećima je rajenska citadela bila manja i neuglednija sestra mnogo poznatije i veće citadele u Bamu (najvećeg kompleksa na svijetu sagrađenog od ćerpiča). A onda je 26. prosinca 2003. Bam pogodio razorni potres i tamošnju citadelu pretvorio u hrpu blata (pod kojom je život izgubilo skoro 30 000 ljudi). Iako je citadela u Bamu obnovljena (morala je biti, jer je pod zaštitom UNESCO-a), svi tvrde da je time izgubljena autentičnost, pa je tako rajenska citadela dobila auru autentičnosti i postala zamjenski Bam. Iako nije bila gužva kao u npr. kašanskim kućama, ipak sam se u obilasku sretao s nekim Francuzima i Talijanima, a upravo je stigao novi kontingent turista kad sam napuštao citadelu. Dakle, u Rajenu trljaju ruke.
Nakon sat vremena sam gotov s razgledavanjem, vozač me nudi čajem i keksima od zobi, pa potom nastavljamo vožnju natrag prema Kermanu. No 40-ak km prije Kermana stižemo u Bagh-e Šahzde, Prinčev vrt. Riječ je o 5,5 hektara velikom vrtu pravokutna oblika, koji je još sredinom 19. st. građen za Mohammada Hasana Hana Ghadžara Sardarija Iravanija, da bi ga 20-ak godina kasnije proširio Abdolhamid Mirza Naserodollehand, još jedan iz dinastije Ghadžara. No vrt je ostao nedovršen, zbog smrti Abdolhamida Mirze. Sâm vrt izgleda nestvarno – okružen je polupustinjskim krajolikom, dok unutra posvuda teče voda iz ghanata, stvarajući brojne bazene i kaskade, te, posljedično, bujno zelenilo. Vrt je smješten na blago kosom terenu, u čijem se donjem dijelu nalazi palača koja služi kao vratarnica (zanimljivo, ni ovdje ni u Rajenu nisam morao platiti ulaznicu. Sad, je li riječ o njihovom previdu, ne znam.), a s gornje je strane rezidencijalna palača. Između njih nalazi se niz kaskadnih bazena kojima voda polako mijenja visinsku razliku i spušta se prema glavnim vratima kompleksa. Zanimljivo je kako je razdoblje Ghadžara, koji su u povijesti Irana vajda najomraženija dinastija (čak i više od Pahlavija), iako obilježeno općenitim propadanjem Irana u političkom i ekonomskom smislu, istovremeno na polju arhitekture dalo neke od najvećih bisera.
Nakon razgleda namjeravam sjesti u restoran u sklopu vrta, uređen u nekadašnjem hamamu, pa pojesti fallude ili takvo što ako imaju. Nalazim jedan taht (komad namještaja koji izgleda kao veliki i duboki divan i na kojem ljudi obično sjede po čajanama, doslovno znači „prijestolje“) te čekam da me konobar (koji je bio dva stola dalje od mene) primijeti i donese mi meni. 15-ak minuta kasnije, ni konobara, ni menija, nisam dobio račun (nisam ga ni napravio), stoga ustajem i pravac izlaz. Kod auta sam opet za manje od sat vremena od trenutka dolaska ovamo. Bit će taj izlet gotov puno prije 5, kako su najavili…
Mahan, posljednja postaja na našem putu, još je jedan zeleni i ugodni gradić. Navodno je po ljetu odredište kermanske bogatije klase od kojih neki imaju i ljetne vikendice u Mahanu. Koliko je Mahan povezan s Kermanom vidi se i po imenu avioprijevozne kompanije MahanAir, koja je osnovana u Kermanu.
U Mahan se dolazi prvenstveno radi mauzoleja Šaha Nur-eddina Nematollaha Valija. Riječ je o sufističkom misliocu, pjesniku i utemeljitelju derviškog reda koji je, nakon dugogodišnjeg lutanja srednjom Azijom gdje je usavršavao svoju duhovnost, došao u Mahan i tu proveo zadnjih 25 godina svoga života. Umro je 1431, u dobi od preko 100 godina. Već 1436. započela je gradnja mauzoleja, koju je sponzorirao Ahmad Šah Bahmani, Indijac, kralj Dekana i vjerni sljedbenik Nematollaha Valija. Kompleks se godinama dograđivao, stvarana su nova dvorišta kako bi se moglo smjestiti brojne hodočasnike. Šah Abas dao je popraviti kupolu iznad mauzoleja, koja je inače jedan od najprepoznatljivijih motiva ovoga dijela Irana. Danas se u mauzoleju osim tijela Nematollaha Valija čuvaju još tijela nekih drugih osoba, o kojima nažalost ne znam ništa. U prvom dvorištu nalazi se prodavaonica sufističkih knjiga i nosača zvuka s tradicionalnom i duhovnom iranskom glazbom. Tu je i čajana, u koju ulazim opet sa željom da uzmem fallude. Ali ga ne nalazim, a konobarica se ponaša ekstremno ležerno, uopće ne obraćajući pažnju na mene iako sam jedan od samo tri gosta u čajani. Naposljetku, kad sam konačno uspio pridobiti njenu pažnju, uzimam samo sendvič-sladoled, gdje je između dvije oblatne stavljen sladoled od šafrana. Nije loše, iako se mora gristi, a znamo što za zube znači zagristi sladoled.
Krećemo natrag prema Kermanu, te oko 3 stižem u hotel. Zanimljivo, i plaćanje taksija ići će u grand total prilikom odjave, tako da sada ne dajem nikakav novac taksistu, čak ni bakšiš. Nakon malo odmora, budući da imam cijelo popodne na raspolaganje za obaviti upload slika, šaljem poruku Faršadu, momku s kolodvora u Jazdu, ako je slobodan večeras, da možemo na čaj. Jest, slobodan je, iako malo teže dostupan jer ima WhatsApp samo na laptopu, ne na mobitelu. A ja njemu ne mislim slati SMS-ove, zbog već poznate ćudljivosti iranske mreže. Dok ima WhatsApp dogovaramo se na trgu Tohid u 9 sati, potom on opet nestaje s obzora. U međuvremenu, nakon što sam poobavljao generalije, dolazi i vrijeme večere. Juha je ista kao i dan ranije, popečci su opet od špinata, tu je i onaj kiselo-gorkasti ghorme sabzi ili neki horešt, kao i goveđi kebab. Ono što je posebno jest jelo od piletine koja se poslužuje s nečim poput kompota, budući da unutra nalazim komade dunje i nekog voća koje po koštici liči na šljivu, ali ne i po boji. Osim ako to nisu one godže sabz, premda se kiselost uopće ne osjeti. Ostale elemente ne razaznajem. No jelo je ukusno, pogotovo ako zanemarite piletinu.
Nakon večere dobivam konačno potvrdu od Faršada da dogovor stoji. No shvaćam da sam predaleko od trga Tohid da stignem pješice (trebalo bi mi preko pola sata brzog hoda), pa uzimam taksi, neki poluraspadnuti Paykan, kojemu je vozač sudeći po izgledu Beludž. Otimlje mi 50 000 riala, što smatram preskupim za tu dionicu, ali mislim si da je možda noćna tarifa skuplja. Nalazim Faršada na dogovorenom mjestu, pa krećemo na bazar, ima tamo jedna zgodna čajana, uređena u bivšem hamamu. Faršad međutim kaže da će se bazar ubrzo zatvoriti, a ovim će predjelom zavladati kojekakvi čudni likovi, tako da bi bilo uputno otići nekamo drugamo. Stajemo ipak prvo kod onog tipa od dan ranije i naručujemo fallude Kermani (ja) i sok od mrkve (Faršad). Potom zakratko sjedamo na onaj unutarnji trg bazara i razgovaramo dok bazar pomalo zamire (premda je to ništa prema onoj pustari dan ranije). Odlučujemo uzeti taksi do trga Azadi, tamo je navodno središte noćnog života (to je kvart oko mog hotela, a ja sam ga otpisao kao nezanimljiv, birajući umjesto toga lokaciju na bazaru), ovaj puta Faršad ugovara cijenu i ona iznosi 40 000 riala za dulju rutu od one prethodne. I još je taksist skužio da sam ja stranac, pa je ovo nekakva tarifa između cijene za domaće i one za strance, moglo je biti još jeftinije.
Sjedamo u čajanu, te uz čaj raspredamo o politici, religiji, društvu, kulturološkim razlikama... Zapravo, uglavnom ja pričam, Faršad se zadovoljava slušanjem i postavljanjem potpitanja. Ali volim dobiti uvid u razmišljanje običnih građana o situaciji u zemlji (za svijet su previše izolirani – recimo, Iranci nemaju pojma tko je bio Freddie Mercury, provjereno u dva navrata). Nakon čaja hodamo do mog hotela, načelno se dogovaramo da se vidimo još sutradan ujutro, morat ću do bazara, pogledati onaj jedan mauzolej i vrt, a u 4 sata me čeka taksi za izlet. Ako ništa drugo, možda mi Faršad pomogne na bazaru u nabavci šalvarkamiza…
Inače, kao dopuna postu, jedna informacija: Iran ima 17 lokaliteta na UNESCO-voj listi svjetske baštine. Ja sam ih, u ova dva boravka u Iranu, posjetio 12 (zapravo 11, ali taj jedan više je bamska citadela, koju ću vidjeti u srijedu): palača Golestan u Teheranu, džamija Džame u Esfahanu, trg Naghš-e Džahan u Esfahanu, Pasargad (stara prijestolnica s grobnicom Kira Velikog nedaleko Širaza), Perzepolis, sustav vodenica u Šuštaru, Soltanije, tabriški bazar, Taht-e Solejman, Čogha Zanbil (elamski zigurat u Huzestanu) i perzijski vrtovi (kao zajednički nazivnik za 9 vrtova, od kojih sam posjetio pet – Čehel Sotun bi bio šesti da mi nije izmakao). Recimo dakle da sam kulturološki poprilično dobro pokrio zemlju. :)

komentiraj (0) * ispiši * #

Sine, dođi da ti Ćiro nešto kaže...

ponedjeljak , 18.05.2015.

Kao i većina ljudi koji su u Hrvatskoj čuli za Kerman, i ja sam za njega čuo tek kada je 2011. Miroslav Blažević došao na klupu nogometnog kluba Mes Kerman. Dotad sam sam bio čuo za Kermanšah, ali to je na posve drugom kraju zemlje, na rubu Kordestana. Sjećam se da se Tomislav Židak sprdao kako je Ćiro završio u iranskoj provinciji, 1000 km zračne linije jugoistočno od Teherana. Mislio sam si da Židak opet lupeta u svom stilu, jer sam po drugim izvorima vidio da je riječ o velikom i značajnom iranskom gradu.
Nakon današnje šetnje Kermanom moram se ispričati Židaku (Žitkom?), jer je (iako vjerojatno jest lupetao) pogodio opis Kermana. OK, bila je nedjelja, a u ovim krajevima je nedjelja kao i petak (doduše, u petak nisam bio ovdje, pa ne znam kako je), grad je bio pust, ali sve u svemu me ponajviše podsjetio na neke gradove po Albaniji. Dobro, ima par zanimljivih spomenika, što se i vidi na fotografijama, ali sveukupno je dojam poprilično osrednji.
Jutros sam se s likom na recepciji (koji izgleda kao sin jednog od dvojice braće – osim ako on nije mlađi brat) dogovorio oko dvaju izleta koje sam planirao izvesti u sljedećim danima boravka ovdje. Prvi je gotovo cjelodnevni, od 9 do 5 popodne, a drugi je zbog specifične lokacije predviđen da bude u sumrak, pa tako tek u 5 krećemo iz Kermana. Teoretski sam mogao oba izvesti u jednom danu, ali taj bi dan onda bio jako naporan. Ovako mogu puno ležernije, a mogu se malo i odmoriti prije ludnice koja me čeka idućih desetak dana, sve dok ne dospijem do Lahorea. Istina da taj odmor ima poveću cijenu – 50 dolara po noćenju – ali što se može. Barem su večere u hotelu sjajne. Ujedno sam dogovorio i pranje bijelog rublja, to bi trebalo biti sutra gotovo. Sâm sam ručno oprao čarape.
Dakle, Kerman. Riječ je o gradu s poprilično razvučenim centrom koji se proteže od trga Azadi do trga Šohada, koja spaja 2 km duga avenija. Uokolo te arterije nalazi se gotovo sve zanimljivo u ovom gradu. Kerman inače ima oko 800 000 stanovnika, te je deseti najveći grad u Iranu. Smješten je na rubu pustinje Dašt-e Lut i tvori svojevrsnu kulturološku granicu između Perzijanaca i Beludža. Odavde na istok zapravo već počinje Potkontinent, ako ne u geografskom, onda u etničkom smislu. Mnogo je veći broj tamnoputih ljudi na ulicama, odjevenih u šalvarkamiz, odjeću karakterističnu za Potkontinent: široke vrećaste hlače i dugu košulju, zapravo tuniku. Čak bih si to mogao kupiti, kad bi mi stalo u ruksak, mnogo je ugodnije kod vrućine, a ispod toga možete biti i goli.
Kerman je grad bogate prošlosti, smješten na važnom čvorištu trgovačkih puteva između Indije, Perzijskog zaljeva, središnjeg Irana i centralne Azije. Osnovao ga je u 3. st. Ardešir, utemeljitelj dinastije Sasanida, kao obrambeno uporište na rubu Dašt-e Luta. Relativna izolacija omogućila je da se u gradu dugo zadrže zoroastrijci, iako ne u tolikoj mjeri koliko u Jazdu. Grad je već u 8. st. bio poznat po proizvodnji kašmira i ostalih tkanina. S obzirom na rubni položaj, nijedna centralna vlast iz udaljenih krajeva nije bila jaka u Kermanu, pa je često mijenjao gospodare, sve dok nije procvjetao pod Safavidima. U to vrijeme, Kerman je bio središte iz kojeg su se perzijskim tepisima opskrbljivale Engleska i Njemačka. Krajem 18. st. Lotf Ali Han preotima grad Ghadžarima, ali ga za njih ubrzo ponovno osvaja Agha Mohammad Han. No kako je stanovništvo i dalje podržavalo Lotf Ali Hana, Agha Mohammadova osveta je bila strašna – prvo je dao pobiti ili oslijepiti sve muškarce u gradu (kažu kako je napravljena hrpa od 20 000 iskopanih očiju i predstavljena Aghi Mohammadu), potom je sve žene i djecu dao odvesti u roblje, a grad je razrušio. Novi grad Kerman sagrađen je kasnije u 19. st. na mjestu sjeverozapadno od nekadašnjeg. Tada je konačno i posve integriran u Perziju i došao je pod punu kontrolu središnje vlasti. Današnja se ekonomija bazira na poljoprivredi (Kermanska je provincija najveći svjetski proizvođač pistacija) i rudarstvu (ovdje se nalazi drugi najveći rudnik bakra na svijetu, nakon jednog u Čileu). Zanimljivo, unatoč rudarskoj tradiciji, Kerman je proglašen jednim od 1000 najčišćih gradova svijeta. Moram priznati da nisam primijetio tu osobitu čistoću…
Dao sam se u potragu za mjenjačnicom, jer sam imao još samo 700 000 riala, ali sve je bilo zatvoreno. Danas ću još izdržati, ali za izlet ću morati razmijeniti novce, sutra nema razloga da ne rade. Ulazim na bazar, koji se pruža od trga Tohid i ima nekoliko različitih sektora, premda je načelno prilično pregledan i moguće ga je cijelog proći u jednoj liniji. Zato se i zove „Bazar od jednog do drugog kraja“ (Bazar-e Sartasari). Preglednosti doprinosi i to što je većina radnji zatvorena. Na drugom kraju bazara, kod trga Šohada, nalazi se kermanska džamija Džame. Specifična je po tome što je jedna od rijetkih u Iranu koje nemaju ni minareta ni kupole, samo tornjić sa satom iznad glavnog ulaza. Tamo se upuštam u razgovor s jednim tipom, koji baš ne zna sjajno engleski, ali ipak uspijevamo nekako iskomunicirati stvari. Naravno da je razgovor počeo s „Where are you from?“ i onda mojim novim odgovorom na to: „I hate that question.“ :D Zanimljivo, tako odmah skužim tko uopće znade dovoljno engleskoga da bi se s njim moglo komunicirati, jer se oni koji razumiju krenu ispričavati, onda ja spustim gard i olabavim malo, a onda me oni dokrajče aperkatom zvanim „What do you think about Iran?“ Ovaj se jadnik morao dvaput ispričavati. :D (Nota bene, neki klinci na bazaru su bili primjer ovog drugog slučaja, kad ne kuže engleski. „Hello, what is your name?“ „Not important.“ I onda oni to ponove, jer misle da se zovem Not Important. :D )
Moj sugovornik iz džamije mi je postavio nekoliko općih pitanja, ja sam mu ukratko obrazložio zašto sam uopće ovdje i koji me vrag nosi u Iran, onda je on počeo priču s time kako mnogi Iranci zapravo ne vole vladu (valjda u smislu „nismo mi toliko loši koliko drugi misle zbog naše vlade“), našto sam mu ja odgovorio da valjda nijedan narod ne voli svoju vladu i da me stvarno čudi što se narod toliko bogate i duge povijesti opterećuje time što drugi misle o njima, a sve zbog idiotâ na vlasti. Nisam siguran koliko je dobro razumio tu moju elaboraciju. Potom me pitao koliko imam godina, a moj odgovor „si-o pandž“ ga je toliko oduševio da mi je odmah dao pandž-e boland (high five). Nevjerojatno, ti Iranci su kao djeca, kažeš im nešto na njihovom jeziku, makar i brojku, oni padaju u afan. A onda te netko drugi masira verbalnim eskapadama na farsiju i čudi se kako ne razumiješ, tim više jer očito znaš farsi kad si mu upravo na farsiju rekao da ne razumiješ farsi.
Onda me moj sugovornik pita jesam li kršćanin, pa ja sad tu njemu moram objasniti što sam ja zapravo, ali zadovoljavam se maglovitim objašnjenjem o tome kako cijenim mnoge vjere i proučavao sam svete spise, pa onda spominjem i sufije, na što se on oduševi i spomene mi jedan lokalitet na koji idem na sutrašnjem izletu, koji je zapravo mauzolej jednog sufijskog mistika. Na kraju razgovora mi želi sve dobro i kaže da pošaljem sve najbolje želje ljudima u Hrvatskoj (smatrajte da sam ih ovime poslao). Ja mu kažem da se nadam da ću još kojiput doći u Iran, inšallah (opet oduševljenje!) i potom se rastajemo.
Planiram navratiti u još jedan mauzolej na trgu Šohada, no on je u ovo doba zatvoren. Otići ću u utorak. Vraćam se na bazar i sjedam na jedan fallude kermani. Ono što sam dosad zvao fallude zapravo je fallude širazi, dok se kermanska verzija razlikuje po obliku tvorevina, koje više liče na neku vrstu tarane od riže, a preliju se šećernom vodom s dodatkom metvice i unutra se još ubace kocke leda. Kad to nabubri, zapravo imate osjećaj da jedete slatku rižu u šećernoj vodici. Ali osvježava. Usto uzimam i poseban napitak koji se često prodaje u onim mješačima pića na štandovima (znate ona čuda koja se kod nas koriste za limunadu). Napitak se zove šarbat-e tohme šarbati i zapravo se sastoji od zrnevlja uljne kadulje (chia) koje se ubacuje u vodu i zašećeri. Napitak ima okus sličan nekom biljnom čaju i vrlo je osvježavajuć, a navodno i zdrav za jetru. Pio sam ga u više navrata po Iranu, ali nikad ne znam kako se zove. Postoji i šarbat-e hakšir, vrlo slično piće, sa sjemenkama druge vrste. Iranci čak i uvoze neka takva flaširana bezalkoholna pića sa sjemenkama bosiljka, koja izgledaju strašno unapetitlih: po boji liče na urin, a te sjemenke bosiljka imaju crnu jezgru sa sivom ovojnicom, tako da izgleda kao da unutra plutaju nekakve alge. Ali sva su ta pića izvrsna i osvježavajuća.
Ostatak popodneva posvećujem posjeti sablasno praznoj Imamovoj džamiji, a potom odlazim vidjeti i kermanski jahčal, koji navodno danas povremeno služi za koncerte (akustika je iznutra sjajna, zbog stožastog oblika), iako na vratima piše da je unutra zurhane. Pored jahčala je i Kermanska nacionalna knjižnica, sagrađena u impresivnoj zgradi koja je prvo trebala biti tvornica tekstila, što je s obzirom na stil i monumentalnost izgleda totalno promašena namjena.
Ispijajući bezalkoholnu pivu s okusom manga (da, stvarno su pretjerali i ne, nije baš dobra) vraćam se prema hotelu, nedaleko trga Azadi. Nakon prvog dana ostao mi je još onaj mauzolej, jedan vrt i jedna građevina malo dalje od centra. I time sam više-manje pokrio Kerman. Postoji navodno negdje još neki muzej zoroastrizma, to bi možda bilo zgodno škicnuti, morat ću se raspitati.
Inače, ovdje bih mogao spomenuti jedan kuriozitet koji je općeprimjetan u Iranu, ali nisam ga dosada adresirao. Kada hodate ulicom, vidjet ćete dosta ljudi koji hodaju s flasterom na nosu. Naime, o čemu je riječ – Iranci i inače imaju antropometrijski gledano prilično velike nosove. No iz nekog razloga postoji želja za manjim nosom, te se stoga mnogi Iranci odlučuju na estetske zahvate. Štoviše, Teheran se može nazvati svjetskom prijestolnicom rinoplastike, jer u gradu djeluje čak 3000 plastičnih kirurga, od kojih najkvalitetniji naplaćuju zahvat i po 4000 dolara – više od prosječne godišnje plaće u Iranu. Neki na operaciju idu i više puta, ako nisu zadovoljni prvim zahvatom. Ukupno se računa da se svake godine u Iranu preinači oko 90 000 nosova. No dok će na zapadu ljudi negirati bilo kakvu estetsku intervenciju čak i ako ih suoče sa slikama „prije“ i „poslije“, kriveći pogrešan kut snimanja, igru svjetla i sjene ili čak otvoreno optužujući novinare za upotrebu Photoshopa, u Iranu je zahvat remodeliranja nosa toliki statusni simbol da mnogi ponosno hodaju ulicom s flasterom. Većinom je riječ o ženama. Štoviše, oni koji si ne mogu priuštiti operaciju, još uvijek mogu samo staviti flaster na nos i pretvarati se da su bili na operaciji. Neki to stvarno i rade. U državi u kojoj na bazaru imate posebnu ulicu posvećenu prodavačima prišivaka s poznatim markama kako biste dodali pedigre svojoj majici s tog istog bazara, ideja da netko blefira s flasterom na nosu uopće ne čudi. Iako vjerujem da Kir, Darije i šah Abas odmahuju glavom u nevjerici kad vide kakvim idiotima su ostavili zemlju…
Večera u hotelu je opet buffet, a ovaj puta uz juhu, popečke s mrkvom, neko varivo od patlidžana i leće, drugo od gljiva i paprike, pileći kebab i jogurt za desert dobivam kolompe (ne klompe!), lokalni desert koji sam danas već špehao po gradu. Riječ je o keksima od prhkog tijesta, okrugla oblika, koji na gornjoj strani imaju dekoraciju u obliku zatvarajuće blende fotoaparata (nekoliko sinusoida koje se sve dodiruju u središnjoj točki), a punjene su datuljama. Prilično fino, iako imaju okus kao bilo kakvi keksi od prhkog tijesta punjeni pekmezom.
To je bio prvi dan Kermana, a sutra je vrijeme za prvi izlet iz Kermana…

komentiraj (0) * ispiši * #

Izgubljeni dan

nedjelja , 17.05.2015.

Neminovnost na duljim putovanjima jest i poneki dan kada ništa ne ide onako kako ste mislili, pa se na kraju pitate „Dobro, kog sam vraga danas uopće napravio?“ Danas je bio taj dan.
Ujutro u hotelu izlazim iz sobe u 10, što je već prekasno za doručak. Srećom, donose mi doručak u plastičnoj kutiji – kruh, sir, pekmez od mrkve, maslac – i paradajz i krastavac. Neoguljeni. A ja imam samo plastični nož za mazanje na raspolaganju. I dok paradajz mogu razrezati tim nožem, krastavac ni ne pokušavam. Ne volim svježe krastavce. Ali nekako sumnjam da bih uspio. Inače, dan ranije mi je vodič s izleta (koji se zvao Hassan, zaboravih napomenuti) rekao da je hotel Oasis sada dan na upravljanje nekom drugom, da više nije pod istim vlasnikom kao i Silk Road. To objašnjava poprilično frivolni pristup tamošnjeg osoblja. Zaboravio sam napomenuti da sam drugu noć, po dolasku u sobu, shvatio da mi je netko od osoblja „posudio“ jastuk s kreveta, da ga stavi sebi pod glavu dok ljenčari na terasi.
Plaćam sobu, ukupna cijena za tri noći je 450 000 riala – oko 110 kn. Službeno je checkout do 11, ali ih ja molim da odem još nešto obaviti u grad, kažem da ću doći oko 12, pa da stvari ipak ostavim u dormu. Ionako nije navala.
Obavljanje se odnosi na nabavku kutije slatkiša po kojima je Jazd poznat. Jednu sam donio pred dvije godine u Zlarin, a sada bih uzeo jednu za osobnu upotrebu. Ionako još od Urmije vučem noghl, tamošnji slatkiš koji sam kupio samo da ga kušam, očekujući da ću dobiti jednu vrećicu, ali mi je prodavač to zapakirao u luksuznu kutiju u obliku knjige, koju vučem preko cijelog Irana, nikako da ju načmem. Pokušao sam sa Zari, ali ona je imala svoje kolačiće. Prije noghla tamanio sam čokoladirane marelice iz Malatye, jednu kutiju još imam u ruksaku (s obzirom da se ruksak povlači po prilično toplim bunkerima autobusa, brine me integritet tih marelica, jer one zapravo izgledaju kao praline s komadićima marelice unutra).
No iz nekog razloga na vratima najpoznatije prodavaonice slatkiša u Jazdu piše da 26. ordibehešta ne rade. Tamo su i još neke informacije, razaznajem neke brojke, moguće je da upućuju na druge poslovnice, ne znam, u svakom slučaju nemam sreće. Možda i bolje, ti su kolači dosta osjetljivi, ne znam kako bi izgledali da se nekoliko dana cmare na beludžistanskom suncu. Vraćam se prema hotelu, ali stajem u Silk Roadu na još jedan frape od datulja, a uzimam i njihov izbor jazdskih slatkiša, kojih ima samo 4 vrste u ponudi. Ipak, i to je bolje od ljubljenja spuštenog roloa.
Uzimam stvari iz sobe i upućujem se na terminal. Taksist mi ovaj puta naplaćuje 80 000, kada sam išao u grad za istu mi je rutu naplatio 100 000. Sve je to odokativno – i procjena duljine puta i procjena koliko se love može izmusti iz mušterije.
Na terminalu prvo pičim na šalter Hamsafara. Oni nemaju ništa za Kerman. Šalju me na šalter Iran Pejme. Tamo se dvojica tipova nešto prepiru oko neke love, da bi me tek nakon par minuta zamijetili i rekli mi da odem na šalter treće agencije, Adle Jazd. Tamo konačno dobivam kartu, ali bus polazi tek u 4 sata. A sad još nije ni 1. Kog ću vraga raditi na kolodvoru, on je na pustopoljini na rubu grada, za otići bilo kamo mi treba taksi, a tu nemam baš puno zabave. Inače, autobusni kolodvor u Jazdu je arhitektonski lijepo riješen, ali je to slabo funkcionalno. Zgrada je pravokutna, a u sredini se nalazi dvorište s fontanom. Uokolo njega, u 3 krila, nalaze se uredi agencija, razdvojeni u nekoliko manjih ulaza u kojima su u svakom po dvije agencije. Ti se ulazi otvaraju prema peronima na koje dolaze busevi točno tih agencija. U četvrtom krilu je opća čekaonica i neke prodavaonice, tako da se tamo smještam. Ubrzo mi se obraća jedan mlađi tip, naravno prvo mu je pitanje odakle sam. Kada mu kažem da već mrzim to pitanje ispričava se, ali onda ipak započinjemo razgovor o raznim temama. On je iz Širaza, ali studira u Kermanu i također putuje tamo, ali drugim busom, ranijim, Iran Pejminim. Dakle ipak su imali karte, ali mi to ona dva mamlaza nisu rekla. Ili su ih možda sve prodali (što je čudno, jer mislim da nikad nisam vidio 100% popunjeni bus već na kolodvoru – obično onda vozači i kondukteri u zadnji čas još prikupljaju putnike, kruže busom oko kolodvora i sl.). Momak (za kojeg ću tek na kraju doznati da se zove Faršad) studira neki tehnički faks, mislim strojarstvo. Engleski mu je prosječan iranski, lošiji od Zarinog ili Mahdijevog, ali bolji od Alijevog, tj. lakše me razumije. On međutim dosta fuflja kad govori, kao da ima nešto u ustima. Pričamo o Iranu, malo o politici, malo o vojnoj obvezi (Iran ima ročnu vojsku, a svaki muškarac je dužan odslužiti dvije godine vojnog roka, što mnogi smatraju totalnim gubitkom vremena i pokušavaju se izvući na sve načine), o sportu…pretresli smo dosta tema i ubili kojih sat vremena čekanja, a onda njemu dolazi bus i on mora otići. Daje mi svoj broj, navodno ima WhatsApp, ali ja ga ne vidim na popisu svojih kontakata s WhatsAppom. Možda ga cimnem dok sam u Kermanu, trebao bih tamo biti do srijede.
Uspijevam još nekako izdržati sat i pol do polaska mog busa. Prvo su mi rekli u 4, onda mi je tip na karti napisao 3:45, a redovni print karte kaže 3:40. Nadam se da će biti točan, da stignem u Kerman u neko razumno vrijeme (dotamo treba 5 sati vožnje). Bus se na peronu pojavljuje na vrijeme, ali ne kreće sve do iza 4. Onda već na izlasku s kolodvora staje i ukrcava neke kanistre. Onda konačno izlazi na zaobilaznicu, ali ubrzo ponovno skreće prema gradu i dolazi na neki kružni tok na rubu Jazda, gdje ukrcava još putnika, što traje kojih 15-ak minuta. Onda napokon kreće, ali već kod Mehriza opet zastaje. Prošlo je sat vremena, a mi smo se maknuli 30-ak km od Jazda. A do Kermana ima 300-tinjak km. Zašto sam morao ići s najvećim kokošarima…
Srećom, u nastavku puta ima manje naselja, ali svejedno povremeno zastajemo. Ulovit će nas mrak putem, a žao mi je, htio sam vidjeti krajolik na putu do Kermana. Jedini veći grad na putu je Rafsandžan, rodno mjesto nekadašnjeg predsjednika i velikog intriganta iranske političke scene, Akbara Hašemija Rafsandžanija. Dotamo se već posve spustio mrak, tako da ne mogu steći nikakav dojam o tom gradu.
U Kerman stižemo oko pola 10. Terminal je i opet na rubu grada, a taksista nema ni od korova. Kružim oko terminala i naposljetku dolazim na jedno parkiralište, gdje me jedan tip pita kamo trebam. Kažem mu „Hotel Naz“, izgovorivši srednji vokal kako Iranci izgovaraju kratko a, slično engleskom vokalu u riječi „bad“. On kaže da takvog hotela nema. Ja znam da je u mom vodiču, jedino ako su ga zatvorili u protekle 3 godine… Pokazujem mu u vodiču, piše „Hotel Naz“. Nakon toga on kaže „Aha, Naz!“ (izgovara to kao dugo a, koje je zatvorenije od onoga što sam ja izgovorio). Pa mislim koliki tikvan moraš biti da ne razumiješ riječ od tri glasa samo zato što je boja vokala malo drugačija. Pomislio bih da glumataju kada se takvo što dogodi, ali stvarno, već mi se treći puta u Iranu dogodio slučaj nerazumijevanja samo zato što boja vokala nije bila točno onakva kakvu se očekuje u standardnom farsiju. To je kao da netko u Hrvatskoj recimo ne kuži engleski izgovor [dÝbr'Tvnjk] i tvrdi da ne postoji takav grad. Mislim da bi i kumica na placu skužila o čemu je riječ.
Ulazim u auto, nekog poluraspadnutog Paykana, a on uzima još jednog tipa s nama. Tip je Beludž, vidi se po njegovoj tamnijoj puti (Beludži izgledaju poput Indijaca). Sjećam se kako sam čuo da u Iranu Beludže gledaju s podozrivošću i to iz čisto banalnih razloga – izgledaju drugačije, vjeruju drugačije (suniti su) i odijevaju se drugačije (tradicionalno nose šalvarkamiz, vrećaste hlače i dugu košulju, uobičajene za Pakistan). Ovaj je međutim obično odjeven. No svejedno se javlja crv sumnje – u autu sam s njima dvojicom, noć je, jedan od njih je pripadnik etničke skupine koja ima lošu reputaciju u Iranu, a možda je i taksist također… Čovjek brzo postane paranoičan. Još me ovaj vozi nekom neasfaltiranom cestom pored terminala, s čije su druge strane poludovršene novogradnje (sve izgleda kao npr. zapadni dio Španskog)… Promatram vjetrobran, ima neku naljepnicu koja je možda dozvola za taksiranje, ima čak i nešto što mi liči na cjenik, a na prednjoj haubi ima okomitu crtu, što može biti jedan od znakova označavanja taksija. Čini se da je ipak OK.
Dolazimo na rečenu adresu, sve je u redu, iskrcavam se, Beludž nastavlja dalje. Nažalost, u hotelu Naz nemaju mjesta, ali me šalju preko puta, u hotel Ahavan, koji vode dvojica braće. To i je bio prvi odabir, ali sam na internetu vidio da nema mjesta. Idem ipak pokušati, možda oni mogu barem nazvati neki drugi hotel i provjeriti ima li tamo mjesta… Ulazim i tip na recepciji (vjerojatno jedan od braće) mi kaže „Good evening, how are you?“ To pitanje inače ne podnosim, ali sada mu mogu poentirati. „If you have a room, I'm great. If not, I'm desperate.“ Srećom, imaju sobu. Frajer me požuruje da ostavim stvari i trknem u restoran u podrumu, jer je upravo kraj večere, pa da još stignem nešto pojesti. To je u redu, cijeli dan nisam ništa pošteno jeo. Večera je buffet, tj. donose mi razna jela, od kojih neka mogu pojesti, a neka ne. Rješavam juhu, jogurt, neke popečke od špinata, paradajz iz salate i ghorme sabzi s rižom. Ovaj je nekako čudno začinjen i ne sviđa mi se toliko. Uzimam i jednu pivu s limunom, neka neodređena marka, možda nešto lokalno kermansko, ili čak uvoz iz Pakistana.
Nakon večere obavljamo papirologiju, i potom doznajem i cijenu sobe – 50 dolara. Skuplja od Na'ina. A kao za vraga, ovdje sam planirao ostati 4 noći. Nema veze, imam i nešto eura, pa mogu time pokriti hotel, a ostatak planiranih dolara za Iran iskoristiti za druge troškove ovdje, te u Bamu i Zahedanu.
Sutra ću konačno ugledati Kerman danju i vidjeti na što to liči. A ovakvih uludo potrošenih dana neka bude što manje na putu.

komentiraj (0) * ispiši * #

Turizam

subota , 16.05.2015.

Današnji izlet, iako ne prvi na ovom putovanju na koji sam otišao preko agencije, bio je prvi u kojem sam bio dio grupe (ono s Ramom i Kineskinjama ne računam). U pola 9 u Silk Road Hotelu osim mene su se pojavila još dvojica Belgijanaca i dvoje Kineza. Kad smo se ukrcali u kombi pristigao je još jedan Belgijanac i četvero Mađara. Primijetio sam te Mađare još dan ranije, u Silk Roadu na ručku. Smišljam kako da im spontano uletim, ali na kraju će splet okolnosti odraditi svoje…
Prva točka obilaska jest selo Haranagh, smješteno kojih 70 km sjeverno od Jazda. Selo je pred 40-ak godina napušteno, zbog nedovoljne sigurnosti kuća, te je preseljeno ciglih 20-ak metara dalje, odmah pored zadnjih kuća starog sela. Staro selo je ostavljeno da se polako urušava, a kuće su naravno, kao i svugdje u ovim krajevima, od ćerpiča. Dok hodamo prema selu, jedan od Mađara, zagledan u fotoaparat previđa ghanat koji presijeca trg na kojem se nalazimo, te upada izravno u njega. Srećom, kako ima košulju s dugim rukavima, samo si je natukao lakat, a nije mu stradao ni fotoaparat.
Selo se prostire iznad plodne doline, hranjene vodom iz ghanata. Okrenuto je prema jugu, na obronku brda. Jedina još funkcionalna zgrada u selu je džamija, čiji se minaret trese. Ta fora s tresućim minaretima postoji i drugdje u Iranu, a zapravo je riječ o minaretima koji „rade“ s potresom, tj. u slučaju potresa se gibaju zajedno s tlom i tako preživljavaju. Navodno je postojala ideja da se cijelo stanovništvo sela sakrije u minaret u slučaju potresa. Ranije su turisti mogli u minaret, no pred par godina su ga zatvorili, tako da ćemo o trešnji samo slušati.
Osim fotografiranja i padanja u ghanat, u Haranaghu se nema što puno za raditi, tako da ubrzo krećemo dalje, u pravcu Čak Čaka. No dok radimo jednu piš-pauzu, meni se oglašava mobitel, s nekom obaviješću. A svatko tko je ikad čuo moj mobitel, znade da mi je zvuk za pozive i obavijesti karakteristični signal Mađarskih državnih željeznica. Naravno, to ne promiče ni Mađarima, pa im pojašnjavam što sam i tko sam. Oni su dva bračna para: Péter (to je onaj iz ghanata) i Emese, te Dávid i Alexandra. Oni su u Iran došli samo na 8 dana (to je ludost, toliko kratko vrijeme za ovako ogromnu zemlju), te večeras idu natrag, noćnim vlakom za Teheran. Kažu da im se čini puno što vlaku treba 8 sati do Teherana, koji je od Jazda udaljen kojih 1000 km. Pričam im o svom putovanju, čude se i dive istovremeno, kako putovanju, tako i činjenici da su usred Irana sreli Hrvata koji zna mađarski, te me upozoravaju da se čuvam u Pakistanu (doduše, mnogi su me upozoravali da se čuvam i u Iranu, a to je jedna od najsigurnijih zemalja svijeta, najveća opasnost prijeti od prometa i od stepenica).
Kroz priču stižemo do Čak Čaka. Lokalitet je to smješten među brdima na rubu pustinje Dašt-e Kavir, a jedno je od najsvetijih mjesta zoroastrijaca (naš vodič kaže „Što je Meka za muslimane, to je Čak Čak za zoroastrijce“. Ipak je to donekle pretjerano.) Legenda kaže da je Nikbanu, kći Jazdegerda III., posljednjeg predislamskog vladara Irana iz dinastije Sasanida, bježeći pred progoniteljima zašla među ova brda. No kako se našla u okruženju, počela je moliti Ahuru Mazdu za pomoć. Nato se planina čudesno otvorila i sakrila Nikbanu u svojoj unutrašnjosti. Na mjestu gdje se to dogodilo nalazi se izvor iz kojeg neprestance izlazi voda („čak čak“ znači „kap-kap“, tj. onomatopeja kapanja), za koju se vjeruje da su suze koje planina lije za Nikbanu. Smještaj izvora jest neobičan, budući da se nalazi visoko u stijeni, dok se većina drugih izvora obično nalazi u podnožju planine. Pored izvora je i veliko drvo, za koje se tvrdi da je Nikbanin štap. Navodno se u blizini mogao vidjeti i okamenjeni šareni plašt, no to su u međuvremenu hodočasnici odnijeli.
Svake godine od 14. do 16. lipnja ovamo dolaze brojni hodočasnici iz Irana i Indije (većina zoroastrijaca danas živi u Indiji, kamo su utekli pred arapskim osvajanjima). Današnje svetište je umjetna špilja ispod izvora, zatvorena mjedenim vratima s likom Zaratustre. Unutra se nalazi nekoliko ognjišta, kao i prikaz fravahara, lika u obliku krilatog starca koji sumira načela zoroastrijske vjere. Vodič nam ukratko objašnjava povijest lokaliteta i značenje fravahara, a onda počinje mukotrpno spuštanje u podnožje. Inače, lokalitet pruža prekrasan pogled, ali je sama špilja okružena modernim zgradama za smještaj hodočasnika, zbog čega me sve podsjeća na nekakav kamenolom ili na sela pod Biokovom.
Zoroastrizam mi je kao vjera zanimljiv, ali je isto tako činjenica da su većina zoroastrijaca tradicionalni vjernici, ne znam koliko je uopće moguća konverzija na tu vjeru, budući da je većina osnovnog Zaratustrinog spisa – Aveste – izgubljena, a većina tekstova kasnije su umiješali kojekakve druge elemente unutra, poput drugih bogova uz Ahuru Mazdu, tako da je pitanje koliko bi današnji konvertit doista shvatio princip te religije.
Nakon Čak Čaka krećemo u Mejbod, grad sjeverno od Jazda, na cesti za Na'in, u kojem se nalazi nekoliko vrijednih i zanimljivih spomenika. Prvo stajemo kod tvrđave Narendž, koja je najstarija očuvana konstrukcija od ćerpiča u Iranu, a možda i na svijetu. Glavnina tvrđave potječe iz sasanidskog doba, no niži slojevi sasvim su sigurno iz razdoblja prije Krista. No u usporedbi s tvrđavom u Sarjazdu, ova mi je nekako sterilna, previše uređena. I jasno, mnogo je veća. U dvorištu tvrđave još i danas pripravljaju cigle od blata koje vjerojatno koriste i u obnovi tvrđave. Pokušavam zakoračiti na jedan niz cigli koje se suše, i shvaćam da su mekane, da je to obično blato, tako da se pod mojom nogom ta cigla na koju sam stao pretvara u kašu. Istovremeno, pored toga su izložene gotove cigle, koje su dovoljno tvrde da ih možete nekomu prodavati. Ne znam u čemu je caka, je li samo sušenje dovoljno za toliko otvrdnuće…
Sad dolazimo do pauze za ručak. Točnije, možemo birati između ručka sada i ovdje ili nastavka razgledavanja i ručka po povratku u Jazd. Pitam vodiča služi li restoran u kojem je planiran ručak i devino meso, on kaže da misli da ne. No većina glasa za ručak ovdje, tako da ću se povinovati. Ručak je u restoranu koji se nalazi u sklopu jednog tradicionalnog hotela, a ja se pridružujem Mađarima na jednom tahtu, tj. jednoj od onih platformi na kojima se i sjedi i jede. Uzimam ghorme sabzi, budući da i opet nemaju tahčin. Morat ću to nekako nabaviti u preostalih tjedan dana… Ručak se oduljuje, zbog nesinkroniziranosti konobara koji narudžbe donose kako im drago. Ja sam već pojeo svoj ghorme sabzi, a Péterov još nije ni stigao. Dávid naručuje dizi, ali malo prejako dropi svoju smjesu, u kojoj se nalazi i meso s kostima, tako da usput uspijeva zdrobiti i kosti, koje ga sad vrebaju u ćupu.
Poslije ručka opet ulazimo u minibus i krećemo u razgled obližnjeg karavansaraja, još jednog iz niza 999 Abasovih karavansaraja. Zašto baš 999? Izvorno ih je sagrađeno 1000, ali je šahov ministar rekao „Ako ljudi kažu 'Šah Abas je podigao 999 karavansaraja', to će bolje i dulje zvučati nego da kažu da je podigao 1000.“ Stoga je on predložio da se jedan karavansaraj sruši. Rečeno, učinjeno. I zato ih ima 999 (odnosno danas i puno manje, jer su mnogi stradali tijekom stoljeća).
U karavansaraju se nalazi nekoliko tradicionalnih radionica koje izrađuju zilu, posebnu vrstu pamučnih tepiha karakterističnu za Mejbod. Posjećujemo jednu radionicu i gledamo majstora kako tka tepih. Za jedan tepih je potrebno tjedan do deset dana, a uzorci na njemu ne rade se po predlošku, već sve iz glave. Naravno, daje i nama priliku da se okušamo, i to prvenstveno u zbijanju niti. Naime, svaka nit koja se utka u tepih mora pomoću specifične naprave slične velikom češlju biti posve priljubljena uz prethodnu, kako bi tepih „dihtao“. Nekolicina nas pokušava, ali to nije nimalo lagan posao, kako to izgleda kad majstor to radi. Godine prakse su to. Pače, desetljeća.
Nasuprot karavansaraju je jahčal, spremnik za led. To je ogromna konična građevina, danas posve prazna, ali ima sjajnu akustiku. U njemu se čuvao led, koji se katkad donosio s planina, ali se isto tako u zimskim noćima, kada temperatura redovno pada ispod nule, stvarao u bazenčićima ispred jahčala. Potom bi ga otpremili u jahčal, slojeve odvojili prućem i slamom, da se ne stope međusobno, te je takav led trajao čitavo ljeto. Jahčal se koristio do 1960-ih, kad je masovni dolazak struje u iranske domove i pojava hladnjaka otpremila jahčale u povijest.
Naposljetku je za vidjeti preostao još golubinji toranj, građevina kakvu sam već vidio dvije godine ranije u Esfahanu, ali svejedno. Riječ je o tornju koji je unutar sebe mogao udomiti i do 25 000 golubova, a jedina uloga tih golubova bila je produkcija izmeta (vulgo: sranje) koji se potom koristio kao gnojivo. Toranj je bio zaštićen od grabežljivaca (ne kradljivaca kakice, već životinja koje bi ugrožavale proizvođače kakice), a jedina životinja koja je mogla prodrijeti u njega bila je zmija, koja se mogla popeti po zidu. Stoga su na gornjoj trećini vanjskog zida napravili prsten od krede, koji je sklizak, pa tako zmija ne može uzgmizati po njemu do otvorâ na vrhu, Danas je toranj prazan, iako su prilikom našeg boravka u toranj uletjela čak tri goluba.
I to je to što se tiče turističke ture. Malo prodavanja muda pod bubrege, malo dobrog marketinga oko već viđenih struktura, tek tu i tamo nešto stvarno zanimljivo. Kao i uvijek. Poželio sam vidjeti Čak Čak i možda još ponešto, isplatilo se, iako ja baš ne spadam u tipičnu turističku publiku. Ali ušteda na grupnoj turi se isplati. Vraćamo se u Jazd, pozdravljam se s Mađarima, želim im sretan povratak kući, oni meni sretan nastavak puta. U hotelu mi dolazi poruka od Michaela za večeru. Budući da on kaže da u njegovom hotelu imaju devin kebab, idemo tamo. Dogovaramo se u pola 8 u predvorju njegova hotela. Iako imam dotamo kojih 5 minuta hoda, svejedno dolazim prije njega. Zanimljivo, hrana se naručuje na recepciji, a onda odlaziš sjesti u restoran i čekaš da ti donesu hranu. Michael i ja pričamo o ovom putovanju, o Iranu, o planovima za dalje. On je pravnik, ima 37 godina i nakon desetak godina rada u Švicarskoj centralnoj banci, gdje je usklađivao poslovanje sa zakonima Švicarske i drugih zemalja, shvatio je da mu se to ne da, da to nije posao u kojem se vidi cijeli život, te je dao otkaz. Ujedno je prekinuo i s curom s kojom je bio 8 godina u vezi, a svoju je ušteđevinu odlučio potrošiti na put oko svijeta, bez ikakvih fiksnih planova. Možda se usput negdje i zaposli, barem na neko vrijeme. Zna da želi sigurno otići u Japan i pokriti ga detaljno, od sjevera do juga. Razmjenjujemo adrese naših blogova, razgovarajući o putovanjima općenito. Mnogi ljudi – i u slučaju Michaela i u slučaju mene – postavljaju isto pitanje: „A što ćeš kad se vratiš?“ U smislu, gdje ćeš se zaposliti. Ispada da je to primarna briga – zaposlenje – i da čovjek ne bi smio uživati u životu dok nema sa sigurnošću riješeno pitanje zaposlenja. A kad ga ima, onda više ne može toliko ekstenzivno putovati, jer ovisi o slobodnom vremenu. Sjećam se, taj sam razgovor vodio pred 2,5 godine s majkom. Bila je to situacija kada nisam znao hoću li uspjeti doktorirati ili ne, te sam bio riješio da ako ne doktoriram svakako odem na ovo putovanje (jer bih u tom slučaju izgubio posao, budući da mi je doktorat bio uvjet za produženje ugovora). Moja majka to nije željela shvatiti: „Pa valjda buš, ak ostaneš bez posla, prvo gledal da se čim prije negdi drugdi zaposliš.“ Da, i onda kažem poslodavcu „Super da ste me primili, idem ja sad malo putovati kojih 10 mjeseci, neka plaća sjeda, a onda ću po povratku nešto i raditi za vas.“
Reći ću: ulaganje novca u nekretninu može biti pogubno – dođe potres i ode sve kvragu. Ulaganje novca u automobil, isto tako – skršiš se u zid, sretan si da si živ – ali auto totalka. Ali ulaganje novca u putovanja, to stvara sjećanja koja ti nitko nikad neće oduzeti (osim možda Alzheimera). Iskustva, znanje, novi vrijedni odnosi sklopljeni na putovanjima…sve je to kapital za nakon povratka na ishodište. Čovjek koji je istinski putnik, ne mora brinuti o zaposlenju. Ako ne u Hrvatskoj, ali u drugim zemljama sigurno. Netko će već znati prepoznati znanje i iskustvo.
U međuvremenu je stigao i devin kebab, očekivao sam nešto više, ovo što jedem izgleda kao faširanac. Usto dobivam i krumpiriće, valjda tek drugi put u Iranu da jedem krumpir – skuhala ga je Zari u prvi obrok koji mi je servirala. Michael inače večeras ima dogovor s neke dvije Iranke koje je upoznao dan ranije – zove to „spojem“ u polušali. Dan ranije bio je u društvu njih i njihovih mama koje su valjda pazile da kćeri budu čedne. Večeras odlazi do njih u hotel Dad, gdje su smještene (one su inače iz sjevernog Teherana i ovdje su na odmoru). Michael i ja nakon večere krećemo do mog hotela, koji je usput, te se na vratima pozdravljamo. Ne znamo hoćemo li se sresti u nekoj kasnijoj fazi putovanja – on bi po planu trebao biti u Indoneziji kada ju ja već napustim, ali rekao je da će mi se svakako javiti za neke praktične savjete i opće informacije. Sutra odlazi na dvije ili tri noći u pustinjsko selo Garme, gdje se planira malo odmoriti, potom se vraća u Jazd, pa ide na dva dana u Širaz, odakle leti na otok Ghešm i onda iz Bandar Abbasa odlazi u Dubai, odakle će možda u Oman, pa na Šri Lanku, pa u Tajland i onda preko Koreje do Japana… Čudan osjećaj – kao da nam je čitav svijet igralište, ili velika plesna dvorana u kojoj se načas okrznemo s partnerom prije nego nastavimo dalje ploviti sami kroz neke nove plesove do novih partnera...
A meni nakon Jazda sada doista slijedi terra incognita skroz do kraja putovanja…

komentiraj (0) * ispiši * #

Jezda po Jazdu (i okolici)

petak , 15.05.2015.

Rekao sam da je jedan od trojice mojih cimera u podrumu bio onaj kvazihipi. Drugi je bio neki Japanac, koji je prvi otišao leći. Dok sam se tuširao, vidio sam u dvorištu i neku dvojicu Šveđana (zapravo sam ih zamijetio već i ranije). Kad sam se vratio s tuširanja, jedan je Šveđanin ležao na četvrtom madracu, dok je drugi Šveđanin zbunjeno gledao, jer je Japanac ležao na madracu koji su obećali njemu. Kažem mu da ode pitati ove iz osoblja, oni su očito napravili pogrešku. On odlazi i ubrzo se vraća, rekli su mu da legne na krevet od kvazihipija, a on će već nekamo drugamo. Šveđanin liježe, svi tonemo lagano u san. No nakon kojih 20-ak minuta otvaraju se vrata i u sobu ulazi kvazihipi, zbunjeno šarajući baterijom po sobi gleda 4 popunjena madraca. Naravno, njemu očito nitko nije rekao za promjenu. Budi Šveđanina, njih se dvojica nešto objašnjavaju, Šveđanin ga šalje onom drugom odgovornom tipu (vjerojatno ga usput šalje i u vražju mater, skupa s onim drugim tipom), potom kvazihipi odlazi, ali se ubrzo vraća i počinje iznositi svoje stvari. Još se nešto objašnjavaju, ne razabirem najbolje jer se intenzivno pravim da spavam, da još mene ne digne. Napokon cijela priča završava, i sad mogu zaspati. Tj. imam dopuštenje zaspati. Nije da mogu. Prevrćem se veći dio noći po krevetu, ne znam zašto, valjda nisam dovoljno umoran. Eto što ti je putovanje. Jednu si noć u bračnom krevetu za 50 dolara, drugu si noć na madracu u podrumu za 5 dolara. I opet je tu neki komarac. Jasno, hotel je tradicionalna perzijska kuća i ima bazenčić u dvorištu, a tamo se valjda lijegu komarci.
Ujutro se budim oko 8, u podrumu ne znam ni koje je godišnje doba, a kamoli kakvo je vrijeme vani. Srećom, sunčano je (naravno, biseru, kakvo će biti usred svibnja u pustinji?). Doručak je mnogo rudimentarniji nego ga pamtim od dvije godine ranije – ni datulja, ni rajčica, ni maslina, tek kruh, pekmez od mrkve, maslac i sir. I čaj iz samovara. E, i tvrdo kuhano jaje, za koje mi žena koja poslužuje velikodušno donosi i sol. Solim, ne izlazi ništa. Uviđam i zašto – donijela mi je praznu soljenku, nema ni poklopca na dnu. Mogu ju eventualno koristiti kao dalekozor.
Prva postaja jutarnjeg obilaska Jazda – pošta. Ponovno onaj nevjerojatan sistem koji sam prvi puta vidio u Albaniji – dođete na šalter, prodaju vam markicu, platite, ali onda morate sami uzeti pošiljku i ubaciti ju u poštanski sandučić pred ulazom. Jer oni valjda ne mogu zaprimiti poštu preko šaltera. Ili to ide tako samo za razglednice?
Potom mjenjačnica. Lonely Planet preporučuje dvije, no ona s boljim tečajem je udaljena oko dva kilometra hoda. Bolji tečaj je vrijedan te šetnje. Mjenjačnica se nalazi nasuprot Ateškade, zoroastrijskog hrama vatre, jednog od rijetkih u Iranu koji je još danas u funkciji. Jazd ima drugu najveću zoroastrijsku zajednicu u Iranu, nakon Teherana. Razlog da su se ovdje očuvali leži u izoliranosti Jazda, tako da se osvajačima nije dalo gubiti po pustinji. Na rubu grada nalaze se i njihovi Tornjevi tišine, mjesto gdje su zoroastrijci izlagali svoje mrtve (oni naime vjeruju da ukapanje zagađuje zemlju, a spaljivanje zagađuje zrak, pa su sve do 1960-ih izlagali tijela da ih pojedu lešinari – danas ih pokapaju u rake obložene betonom, kako ne bi došlo do zagađenja tla; neki zoroastrijci, poput Freddieja Mercurya, su i spaljeni). Za detaljnije o ovoj drevnoj vjeri pogledajte moj post o Jazdu na Psihputologiji.
Sad konačno mogu započeti šetnju gradom. Vraćam se do hoseinije Amir Čahmagh, ali i opet se ne mogu popeti na nju, zatvorena je. Odlazim stoga u obližnju zurhane, kuću snage, smještenu u bivšem ab anbaru. Zurhane je naziv za mjesto, ali i za aktivnost, koja je mješavina sufističkih mističnih rituala, elemenata zoroastrizma i perzijske nacionalne kulture. Riječ je o svojevrsnoj mješavini sporta, rituala i kazališne predstave, gdje muškarci s utezima razne veličine izvode ritualizirane figure uz pratnju bubnjeva i recitiranje nekog velikog djela perzijske poezije, poput Firdusijeve Šahname ili neke Hafezove pjesme. Na predstavu u zurhani neću stići, ona je u popodnevnim i predvečernjim satima, ali se mogu spustiti u podrum, gdje se još vide ostaci izvornog ab anbara. Ostajem u điru s vodom, te odlazim u obližnji Muzej vode, koji je posvećen tehnologiji kopanja ghanata i upotrebi vode u pustinjskim krajevima, uz izloženu bogatu zbirku parafernalija vezanih uz vodu i kopanje ghanata. Uglavnom se sve više-manje svodi na ono što sam jučer napisao.
Nastavljam dalje prema staroj jezgri, usput plaćam izlet za popodne (ipak idem sâm, nitko se drugi nije javio), a potom uspijevam ući u mauzolej Sajjeda Roknaddina, lokalnog islamskog dostojanstvenika. Većina mauzoleja izgleda isto – u sredini je zarih, metalni kavez koji sadrži lijes, a u koji vjernici obično ubacuju novce kao neku vrstu zavjeta.
Ostatak jutra šećem atmosferičnim ulicama starog Jazda, prolazeći kroz uske natkrivene sjenovite prolaze u kojima izgleda kao da je vrijeme potpuno stalo. Navraćam u kuću Lari, još jednu tradicionalnu perzijsku kuću, ali u usporedbi s onima u Kašanu, ova je truba. Zastajem u Aleksandrovu zatvoru, neobičnoj građevini koja je zapravo bila vjerska škola, a nazvali su je Aleksandrovim zatvorom zato što se ispod dvorišta nalazi podzemna prostorija za koju se vjeruje da datira iz doba Aleksandra Velikog i da je imala funkciju tamnice. Danas se u njoj nalazi kavana u kojoj uzimam tradicionalni iranski sladoled.
Vraćam se do hotela Kohan, još jednog tradicionalnog hotela u jezgri, u čijem bi restoranu trebalo biti kebaba od deve. Pred dvije sam godine jeo gulaš od deve, ali u kebabu se ipak meso bolje osjeti. No nisam siguran je li njihov restoran otvoren za ne-goste hotela. Dok se vrzmam oko recepcije, pozdravlja me jedno poznato lice – Michael, Švicarac iz Ghazvina. Ipak smo se uspeli potrefiti, poslao mi je poruku dok sam bio u Kašanu, ali sam mislio da je u prevelikom zaostatku i da se nećemo naći. Došao je u Jazd danas, ostaje kao i ja do subote, ali onda ide u pustinju, vraća se u Jazd, ide u Širaz i Bandar Abbas, odakle leti za Dubai. Dakle, nakon Jazda nam se putevi definitivno razdvajaju. On je smješten u hotelu Kohan, u njihovom deseterokrevetnom dormitoriju za 10 dolara. Ali su to kreveti, a ne madraci. Pozdravljamo se, uz dogovor za večeru kad se ja vratim s izleta. Potom ja odlazim u Silk Road na ručak, a onda ću pričekati pola 4 i polazak na izlet.
U Silk Roadu imaju buffet ručak, uzimam opet neko varivo od patlidžana s lećom, te dvije Stele od limuna (Stele iz Tabriza, ne Stelle Artois). Dok čekam da se pojavi moj vozač, imam osjećaj da mi se upalila tetiva na desnom stopalu, već dva dana osjećam bol dok hodam, a pod prstima, dok mičem nožne prste, osjećam kako mi na ristu nešto struže i zapinje. Morat ću to razgibati. Ne znam je li to od previše hodanja ili od predugog sjedenja u busu, mnogi su faktori mogući…
U pola 4 dolazi moj vozač, auto je i opet Saipa Saba. Izlet bi službeno trebao ići na tri lokacije, ali mi zapravo idemo na četiri. Vozač ne priča baš dobar engleski, a na komandnoj mu ploči ispod retrovizora stoji fravahar, zoroastrijski simbol u obliku starca s krilima i krunom, koji u ruci drži obruč, a iza njega vijore dvije vrpce. Mnogi misle da je to prikaz Ahure Mazde, vrhovnog božanstva u zoroastrizmu, ali on je bestjelesan. Fravahar prikazuje čitav habitus zoroastrijske vjere, vrijednosti kojima treba težiti i poroke koje treba odbacivati. Pitam se je li moj vozač zoroastrijac, ali ne znam kako bi reagirao da ga to otvoreno pitam. Neki zoroastrijci kriju svoju vjeru, iako ona, za razliku od baha'izma, nije zabranjena u Iranu, dapače, mnogi su običaji današnje iranske kulture, uključivo i sâm Novruz, izvorno zoroastrijski.
Prva postaja na našem putu je Fahradž, selo 30-ak km jugoistočno od Jazda, u kojem se nalazi jedna od najstarijih ciljano građenih džamija u Iranu – dakle, da nije posrijedi konvertirani hram vatre – koja se naravno zove džamija Džame, tj. Kongregacijska džamija. To je uvijek naziv za glavnu džamiju u nekom mjestu, čak i ako je neka druga džamija poznatija i veća. Naravno, kao i sve u ovim krajevima, sagrađena je od ćerpiča, a minaret je dodan kasnije, te je služio kao svojevrstan svjetionik za karavane koje su tumarale pustinjom. Uspinjem se na krov i bacam pogled uokolo. Sve je u jednoličnoj smeđecrvenkastoj boji ćerpiča, a uokolo se prostire negostoljubiva pustinja. Budući da se nema puno za vidjeti, ubrzo krećemo dalje, prema gradiću Mehrizu, u kome se nalazi 2500 godina staro drvo čempresa, kako kaže ploča, drugo najstarije živo biće u provinciji Jazd. Ne kažu koje je prvo. Pred nekoliko desetljeća oluja ga je raskolila, ali su ga potom nekako skrpali te i dalje stoji u gradskom parku. Zasad izlet izgleda prilično neozbiljno – džamija, drvo… I za to sam platio 1 800 000 riala? Srećom, Sarjazd („glava Jazda“, jer se nalazio na dan hoda od Jazda i označavao da je kraj puta blizu) popravlja dojam. Prvo odlazimo obići sasanidsku tvrđavu sagrađenu od – pogađate – ćerpiča, no ona je zatvorena, pa vozač kaže da će pozvati svog prijatelja koji ima ključ. No za to ćemo vrijeme obići neobičnu građevinu na rubu sela koja izgleda kao nekadašnja gradska vrata, ali to nije posve razjašnjeno, te obližnji karavansaraj. Dok sam izlazio kod gradskih vrata, puca mi ručica za otvaranje vrata. Ne znam što se dogodilo, je li od vrućine plastika omekšala, jesam li ju krivo uhvatio, tek, šteta je počinjena. Ispričavam se višekratno, iako je to vjerojatno kvar koji se sredi začas, ne volim kad mi se nešto potrga pod rukama.
Vraćamo se do tvrđave, a nakon nekih 15 minuta dolazi i prijatelj s ključem. Tvrđava je impresivna, iako ruševna, unutra se i dalje vide hodnici i prostorije, kao i spremišta u kojima su seljani skladištili žito, vodu i ine resurse. Doista je riječ o pravom labirintu uskih hodnika i prolaza, no kako ipak nemam cijeli dan, odabirem nekoliko nasumičnih zanimljivijih prolaza kroz koje se provlačim i dokumentiram fotografski unutrašnjost. Posve sam se poletičio (= pretvorio se u Leticu, tj. počeo manijakalno peglati memorijsku karticu fotoaparata), strah me i pomisliti što će biti dok dođem u Angkor Wat…
Moj posjet tvrđavi ubrzava mlađi babinjak na ekskurziji koji također ulijeće unutra (sve u čadorima, izgleda kao da je u tvrđavu uletjelo jato šišmiša), pa se stoga brže bolje izvlačim iz tvrđave i kidamo prema posljednjoj postaji puta. Primijetivši da žeđam, moj vozač staje i u usputnoj prodavaonici kupuje narančin sok. Sada možemo nastaviti dalje autoputom put juga, do posljednje točke puta, udaljene 60-ak km od Jazda. Riječ je o karavansaraju Zein-od-Din, sagrađenom usred ničega, inače jednom iz mreže od ukupno 999 karavansaraja koje je šah Abas I. sagradio diljem Perzije kako bi potaknuo trgovinu. Ovaj je samo jedan od dvaju sagrađenih koji je kružna oblika, te je i danas u funkciji – no kao luksuzno konačište za otmjene goste (trenutno su to neki Britanci). Budući da je u pustinji, bez ikakvih naselja uokolo, idealan je za noćno promatranje neba. Nakon što sam ga poslikao izvana, ulazim unutra, te stradavam na jednom od najpodlijih izuma koje je čovječanstvo stvorilo. Znate one stepenice koje su visoke možda 5 centimetara? Pa, ja sam na istoj nastradao dvaput. Prvo sam zakoraknuo u prazno i osjetio neugodan trzaj u kralježnici (srećom bez posljedica), a onda sam na povratku svom silom opalio nožnim palcem u istu, raskrvarivši palac, oštetivši nokat…strah me infekcije, ipak je to otvorena rana. Nešto slično mi se već jednom dogodilo u Iranu pred dvije godine, kada sam pao na pokretnim stepenicama na aerodromu (ne pitajte zašto ni kako). Tada su mi odmah na aerodromu pružili pomoć sterilizacije rane jodom, ali sada sam u karavansaraju usred pustinje. Mogu jedino oprati ranu toplom vodom i nadati se najboljem, a onda ju u hotelu pošpricati Bivacinom.
Penjem se na krov i još se malo divim krajoliku, koliko mogu s krvavim palcem, a potom se vraćam u taksi (moj je vozač u prvi mah mislio da ostajem ovdje i htio se vratiti bez mene u Jazd – pa što, to je samo 12 sati hoda, stignem na doručak u Jazd), da bi potom uslijedilo još jedno iznenađenje. Jedan od osoblja karavansaraja traži da platim ulaznicu za razgled, koja iznosi 100 000 riala. Nema mi druge, iako je i vozaču nejasno, toliko da po polasku telefonira nekomu (valjda u agenciju) i raspituje se otkad se plaća ulaznica. Ne obavještava me međutim o ishodu razgovora.
Na povratku u Jazd stajemo na kontrolnoj točki gdje nas legitimiraju. Obično su takve policijske kontrolne točke istočnije, u Beludžistanu, gdje prolaze glavne krijumčarske rute, ali ovo je valjda zadnja prije središnjeg Irana. Srećom da su mi u hotelu vratili putovnicu. Policajac nas zaustavlja, pregledava moju putovnicu, naravno da pita odakle sam i naravno da mi ne pada na pamet odgovoriti mu (neka traži, policajac je), na što on pita mog vozača odakle sam. Lukavac glupi. Srećom smo čisti i nastavljamo dalje nakon možda minute čekanja. Stižemo u Jazd koji izgleda ogromno dok u njega ulazimo, nikako doći do centra. Grad inače ima oko pola milijuna stanovnika, ali se zbog mnoštva slobodnog prostora uglavnom širi horizontalno – visokih zgrada gotovo uopće nema. Na rastanku ostavljam vozaču 100 000 riala kao bakšiš, ali i za trošak popravka kvake.
Šaljem poruku Michaelu za večeru, on kaže da je zaglavio u iranskoj obitelji, ništa od njega večeras. I bolje, stignem srediti slike. I sutradan idem na izlet, taj je cjelodnevni, ali krećem već u pola 9. Stoga je bolje da se spremim na počinak. No prije toga tuširanje, pranje kose, dezinfekcija noge, prebacivanje slika, pražnjenje dijela hard diska, večera, upload slika na FB, pisanje putopisa… Pola dva je, a ja još nisam u krevetu. Hm. Malo preozbiljno shvaćam to putopisanje. Možda bih trebao manje pisati, više uživati i onda se pisanju posvetiti kad se vratim. Ali dotad ću pola toga pozaboravljati…

komentiraj (0) * ispiši * #

Između dviju pustinja

četvrtak , 14.05.2015.

Pogriješio sam. Na'in ipak ima samo 25 000 stanovnika, što je već realnija brojka, iako još uvijek velika s obzirom na veličinu grada.
Spavao sam dobro, no svejedno bi mi dobro došlo još malo sna, jer sam se probudio već u pola 8, kako bih stigao sve obaviti i što prije krenuti dalje. Doručak je klasičan iranski i srećom se ne naplaćuje dodatno. Potom krećem prema džamiji Džame, zapravo najvrjednijem spomeniku u ovom gradu, koja se nalazi na rubu grada, na kojih 15-ak minuta hoda od mog hotela (sve u gradu je zapravo na 15-ak ili manje minuta hoda od hotela).
Džamija Džame u Na'inu jedna je od prvih sagrađenih u Iranu nakon islamskog osvajanja. Stoga je stilom drugačija od uobičajenog perzijskog stila s kupolom i 4 ajvana, ova ima samo dvorište uokolo koga se prostire molitvena prostorija, a zidovi su ukrašeni bogatim štukaturama. Zanimljiv je i mimber (propovjedaonica), koji je zapravo sklopljen od nekoliko izrezbarenih komada drveta. Ispod džamije nalazi se podzemna molitvena prostorija koja se zbog stalne temperature koristila u osobito vrućim ljetnim ili osobito hladnim zimskim danima, a vjeruje se da je zapravo ostatak ranijeg zoroastrijskog hrama vatre. Svjetlo u podzemnu prostoriju dolazi kroz nekoliko stropnih svjetlarnika koji su otvoreni prema dvorištu. Sama prostorija je zapravo iskopana u zemlji, nema nikakvih potpornih zidova. Malo niže od nje nalazi se ghanat, podzemni vodovodni kanal, čest u pustinjskim dijelovima Irana siromašnim vodom. Na'in je odličan primjer pustinjskog naselja koje vodu dobiva iz ghanata i skladišti je u ab anbare, velike podzemne kupolaste spremnike koji su opskrbljeni badgirima, rashladnim tornjevima. Vidim da ću morati objasniti puno nepoznatih pojmova. Dakle, ghanat je podzemni kanal koji se pruža od izvora (najčešće negdje u planini), te ima konstantni blagi pad. Na trasi toga kanala kopaju se okomita okna pomoću kojih se voda izvlači na površinu. Time se sprečava gubitak vode isparavanjem i njeno onečišćenje. Tehnologija ghanata je poprilično zahtjevna i najčešće se zanat kopanja ghanata prenosio s oca na sina. Kroz povijest su veliki dijelovi Irana ovisili o vodi iz ghanata, a tehnologija, koju su Perzijanci svladali još u 1. tisućljeću pr. Kr., iz Irana se proširila na jednu stranu do Kine, a na drugu kroz sjevernu Afriku do Španjolske, a onda kolonizacijom i do Amerike.
Ab anbar je cisterna za pohranu vode, sagrađena obično dijelom pod zemljom, kako bi pritisak vode na stjenke cisterne bio manji. Ujedno su zbog podzemnog smještaja otporniji na potrese. Gradili su se od specifičnog građevnog materijala kao i jahčali, budući da ta mješavina pijeska, gline, bjelanjaka, kozje dlake, vapna i pepela ima karakteristike potpunog izolatora. Pristupalo im se iz podzemne prostorije koja je imala slavine, budući da je ab anbar morao biti zatvoren, kako ne bi došlo do onečišćenja vode. Kako bi se dodatno spriječilo onečišćenje, vodi je dodavana slana otopina koja bi stvorila tanak sloj na površini, izolirajući tako vodu ispod nje od mogućih čestica koje bi u ab anbar mogle upasti kroz badgire. Unatoč tomu, ab anbar se jednom godišnje čistio i detaljno provjetravao.
Badgir je naziv za hvatača vjetra, strukturu sličnu dimnjaku, koja funkcionira na principu termodinamike zraka. Kao što znamo, topli zrak je lakši od hladnoga (zato se baloni pune toplim zrakom), što znači da se diže uvis. Badgir na vrhu ima otvore okomite na smjer vjetra, pomoću kojih struja zraka ulazi u okomita okna i, budući da je hladnija od okoline, spušta se prema dnu. Istovremeno topliji zrak iz unutrašnjosti (bilo kuće, bilo ab anbara) diže se uvis kroz drugi otvor, a to kolanje zraka stvara konstantni propuh koji hladi kuću (ne znamo što bi na to rekle balkanske majke, koje se užasavaju propuha i smatraju da je moguće dobiti prehladu sjedeći na propuhu – ako tko još ne zna, prehlada je virusna bolest). Kako bi se zrak još dodatno rashladio i ovlažio, često su u kućama ispod badgira bili bazenčići s vodom, kao npr. one posudice na radijatorima. Badgiri, ovisno o regiji i dominantnim vjetrovima, mogu hvatati vjetar iz jednog, dvaju, četiri ili osam smjerova. Jedan takav s osam smjerova nalazi se u vrtu Dolat Abad u Jazdu, imao sam priliku stajati ispod njega, i stvarno stvara pošten propuh.
Nakon džamije Džame, obilazim još obližnju hoseiniju, te ruševine na'inske utvrde Narendž, koja potječe možda još čak iz doba Parta. Kao i sve građevine u ovim krajevima, građena je od cigle i ćerpiča, zbog čega mi izgleda jako krhko, poput nekog dvorca od pijeska koji je sagradilo neko dijete.
I time sam pogledao sve ono što sam mislio vidjeti u Na'inu. Večer ranije poslikao sam kompleks Mosalla, doduše samo izvana, možda sam mogao još svratiti i pogledati taj vrt s derviškim mauzolejom, a i u selu Mohammadije, 2 km istočno od grada, nalazi se podzemni mlin pokretan vodom iz ghanata koji bi bilo zgodno vidjeti, ali opet, ne mogu nikad sve stići pogledati – a moram ostaviti i neki razlog da se vratim u Na'in. :D
Laganom se šetnjom vraćam do hotela, pakiram stvari, odjavljujem se na recepciji, prijavljujem i sok od manga iz minibara koji sam slistio – ali račun ispada jednak onomu za samu sobu. OK, nisu mi zaračunali ni internet ni minibar. Barem nešto. Pitam ženu na recepciji gdje je terminal, ali mi ona kaže da busevi za Jazd ne idu s terminala i da će mi pozvati taksi koji će me odvesti dotamo odakle polaze. Taksi ubrzo dolazi i odvozi me do istog onog mjesta gdje sam se dan ranije iskrcao – policijske kontrolne točke. Tu moram čekati neodređeno vrijeme dok se ne pojavi neki bus. Srećom, za manje od 20 minuta pojavljuje se bus za Jazd, nije V. I. P., ali koga briga. Ne želi mi otvoriti bunker, maše mi da uđem s ruksakom unutra, srećom ima dovoljno mjesta da se nas dvojica (ruksak i ja) možemo smjestiti.
Odmah iza Na'ina počinje pustinja, i to prava dosadna pustinja, bez gotovo ikakvih oscilacija u krajoliku. Pred dvije smo se godine ovuda vozili noću i sjećam se da sam buljio kroz prozor u to beskrajno ništavilo, u kojem su se tek na horizontu, možda i 50 km daleko, mogla vidjeti svjetla nekog naselja. S obzirom da ima dovoljno prostora, trake ceste razmaknute su i po više od 100 metara, vjerojatno iz sigurnosnih razloga prilikom slabe vidljivosti. I sada je vrijeme nekakvo čudno, oblačno, kao da smo u nekoj velikoj pješčanoj oluji, posvuda uokolo je izmaglica, tako da se jedva vide i planine koje sa zapada omeđuju Dašt-e Kavir.
Vožnja traje skoro 3 sata, pa sam i zadrijemao. Nakon oko dva sata vožnje kroz pustinju prolazimo kroz Ardakan i Mejbod, dva blisko smještena grada, a onda smo u relativno naseljenom području sve do dolaska u Jazd. Iako je Jazd jedan od najfotogeničnijih gradova u kojima sam bio, pogled na njega s obilaznice je prilično sumoran. Neuređena predgrađa, pokoja tvornica…čak je i terminal usred ničega, sagrađen na pustopoljini na rubu grada. Nalazim taksi i tražim ga da me vozi u hotel Silk Road, omiljeno odredište bekpekera. Iako se Jazd nije nalazio na Putu svile (zapravo je u sklopu Puta svile ona cesta koja od Bagdada preko Esfahana i Na'ina vodi prema Mašhadu i dalje u srednju Aziju), dovoljno je evokativan da se čovjek može zamisliti kao član karavane koja transportira vrijedan tovar prema Istočnom Turkestanu.
Jazd je jako star grad i to se u njegovoj staroj jezgri i vidi. Stara je jezgra jedno od najvećih očuvanih svjetskih naselja od ćerpiča, a izgubiti se u njenom labirintu doista je nadrealan osjećaj. Jedino što vas podsjeća da niste u dobu Kira Velikog jest povremeni motocikl koji će projuriti pored vas, kao i portafoni ugrađeni u zidove od ćerpiča. Jazd je na ovom putu važan iz još jednog razloga – to je najistočniji grad do kojega sam dosada dopro u životu, što znači da se u nastavku puta više neću moći pozivati na postove s Psihoputologije, jer ulazim u nepoznato područje i morat ću malo detaljnije pisati o gradovima.
Zanimljiv kuriozitet u vezi Jazda jest da su u njemu rođena dva predsjednika, i to suprotstavljenih država: nekadašnji iranski reformistički predsjednik Mohammad Hatami i bivši izraelski predsjednik Moše Kacav (rođen kao Musa Ghasab).
U Silk Road hotelu su puni. Kao i pred dvije godine. Ali me šalju u susjedni hotel Oasis. Kao i pred dvije godine. I ovdje su puni, ali imaju jedan krevet u dormitoriju u podrumu. Za 5 dolara dobivam madrac na podu, kupaonica je gore, u dvorištu, čitav hotel je zapravo još jedna uređena tradicionalna perzijska kuća, s bazenom u središnjem dvorištu i sobama uokolo. Imaju i mladu mačkicu koja krstari dvorištem i povremeno zalazi u sobe. Tu su i dva tipa iz osoblja, od toga jedan izgleda kao neki perzijski kvazihipi, a drugi izgleda kao prototipni retro perzijski šljaker – frizura sa šiškama i brkovi. Kvazihipi također spava u podrumu, a pokazuje briljantnu razinu oštroumnosti – dok upisuje moje podatke drži u ruci moju putovnicu, i pita me „Where are you from?“ Nakon što mu kažem da upravo drži moj pasoš i da mu sve piše, okreće ga na zadnju stranicu i uporno bulji u moju prtljažnu naljepnicu s frankfurtskog aerodroma koja mi je zalijepljena na poleđini putovnice. Okrećem mu putovnicu na naslovnicu i pokazujem mu ime države na tri jezika. Nakon još nekih desetak sekundi zurenja, on kaže da nema pojma. Pokazujem mu „Republic of Croatia, République de Croatie“, i tek valjda iz mog izgovora shvaća da je to neprozirno „Croatie“ zapravo ono njegovo „Krovasi“.
Naljepnica u dvorištu kaže da se wi-fi može koristiti od 9 ujutro do 7 navečer. Valjda modem ide doma nakon toga. Stoga brže-bolje učitavam slike iz Na'ina na Fejsbuk, ali taman kad sam pri kraju s uploadom rikava internet. Žalim se ovoj dvojici, oni mi pokušavaju nešto reći da je 5 sati i da je gotovo s internetom. Pokazujem im što piše na zidu, pa mi nekako uspijevaju omogućiti da dovršim posao. Ali morat ću se ravnati po tome, očito.
Odlazim potom u šetnju okolnim uličicama, želim obići obližnji mauzolej Sajjeda Roknaddina, ali srijedom je ulaz samo za žene. Navraćam barem u obližnju džamiju Džame, lociram i poštu (koja je opet zatvorena, ali makar za sutradan ujutro), a onda odlazim u restoran hotela Silk Road nešto pojesti. Usput provjeravam njihov Internet – bez šifre je i radi savršeno. Eto, ako mi oni moji papci isključe internet, mogu k ovima. Razlika je kojih 100 metara. Za ručak uzimam neku juhu s celerom i ciklom (bar tako piše na jelovniku: „beetroot“, ali ja cikle ne vidim, možda je nešto slično blitvi), te neko varivo od patlidžana s rajčicom i češnjakom. Za piće frape od datulje. Da, to je jedno od pozitivnih kulinarskih iskustava koja vezujem uz Jazd. Tu je naravno i devino meso, morat ću nekako otići na kebab od deve u jednoj od gradskih kebabdžinica, prošli sam puta ovdje jeo gulaš od deve, i činilo mi se da su mi podvalili govedinu.
U sklopu Silk Roada nude i izlete, jedan sam imao u vidu i prije dolaska, a sada vidim i još jedan, poludnevni, koji mi također izgleda zanimljivo. Prijavljujem se, cure koje tamo rade mi kažu da se na taj poludnevni ide autom i da je cijena 1 800 000 riala po autu. Dakle, nadam se da će se još tko prijaviti, kako ne bih sâm morao iskeširati sve. Srećom, zahvaljujući uštedi na spavanju, to mi sad i nije problem. Na poludnevni bih išao u četvrtak, na cjelodnevni u petak (uvijek u petak završim na izletima – Alamut, Abijane…). Navratit ću sutra ujutro vidjeti kakva je situacija s drugim prijavama, polazak je u tri popodne.
U suton šećem do kompleksa Amir Čahmagh, koji je zapravo kombinacija hoseinije i bazara (morat ću također jednom objasniti razliku između džamije, imamzade i hoseinije), te je uvečer omiljeno okupljalište Jažđana. No kako je prilaz na prvi kat (odakle je sjajan pogled) zatvoren, odlučujem da ću se time pozabaviti sutradan ujutro. Ionako imam dosta stvari obaviti prije polaska na izlet – uključivo i promjenu novca, ako ću morati platiti sve sâm. Jer onda slijedi petak, a petkom je sve zatvoreno…
Večer provodim u hostelu, pišući ovaj post, internet sad radi, tko će prokljuviti logiku tih čudaka… Ništa, odoh se baciti na pod i zaspati.

komentiraj (0) * ispiši * #

Na raskrižju karavanskih puteva

srijeda , 13.05.2015.

Obojica (Scott i ja) smo se probudili kasno, iza 10. Scott je potom obavio niz telefonskih razgovora, sve dok Mahdi nije donio doručak. Doručak je bio neka kombinacija prethodnih dvaju dana: slani sir, datulje, ušećerene dunje i ona krema od sezama. Opet smo imali ugodan razgovor, iako smo uglavnom samo Scott i ja pričali, za Mahdija je bilo dovoljno samo slušati i vježbati engleski. Scott mu se sinoć ispričavao ako smo možda govorili prebrzo za njega, no čini se da nije imao problema s razumijevanjem.
Negdje oko podneva Scott kreće u grad, pozdravljamo se i razmjenjujemo brojeve za slučaj da ga potražim u Sydneyu (i da on tada bude tamo). Mahdi mi preko interneta rezervira kartu za Na'in, za bus koji kreće u pola 3. Polako se i ja spremam, posebno mi teško padaju ti odlasci od Couchsurfera (dobro, ovo je tek drugi, neću pretjerivati), jer se nekako bolje udomaćim nego u hotelu. Primjećuje se to po ruksaku, subjektivno mi je teži u takvim slučajevima. Pozdravljam se s Mahdijem uz najbolje želje za budući posao u elektrani, za to da se uspije dočepati Australije, te mu kažem da mi se obavezno javi ako ikad dođe u Hrvatsku. Potom krećem pješice do terminala, do kojeg imam možda 15-ak minuta. U uredu agencije Hamsafar (koja je jedna od najboljih u Iranu) pokazujem svoju rezervaciju spremljenu u mobitelu, te bez problema dobivam kartu. Karta je za Jazd, nije ju moguće kupiti do Na'ina. Morat ću reći kondukteru da silazim ranije…
Bus malo kasni, jer dolazi odnekamo, ovo mu nije prva stanica. Pojavljuje se s kojih 15-ak minuta zakašnjenja. Doista jest jedan od najkvalitetnijih u kojima sam se vozio u ova dva boravka u Iranu, šteta da se vozim samo stotinjak kilometara. Sjedalo se spušta gotovo pod 45°, ima i podmetač za noge, tako da je to više ležaljka nego sjedalo. Još sam ja u zadnjem redu, tako da se ne moram brinuti hoću li smetati ikomu iza sebe (a i razmak među sjedalima je tolik da je to nemoguće – za orijentaciju, moje sjedalo ima broj 25, a nalazi se u zadnjem redu, brojevi idu do 27, što znači da autobus ima samo 9 redova sjedala).
Krećemo na istok i ubrzo ulazimo u pravu pustinju. Ono oko Kašana je bilo kao neka proba, no ovo je već ozbiljna stvar. Ima doduše i tu ponekog grmlja, ali izgleda prilično negostoljubivo i prostrano. Kondukter ne dolazi – tj. dolazi samo kao stjuard, donoseći nam grickalice i piće, ali ne pita za moju kartu. Ništa, moram paziti kad će Na'in, da iskočim.
Nakon te prve pustinje prolazimo kroz jedan manji planinski lanac, a potom ulazimo u početak Dašt-e Kavira, sjeverne od dviju velikih iranskih pustinja. Dašt-e Kavir pruža se odavde pa skoro skroz do 800-tinjak km udaljenog Mašhada, što znači da zauzima prostor od središta do sjeveroistoka Irana, ukupno preko 200 000 km2, dakle otprilike kao dvije Bugarske. Gradić Na'in nalazi se gotovo na njenom početku, na mjestu gdje su se oduvijek križali karavanski putevi, jedan koji je od Esfahana (i prije toga iz smjera Bagdada) vodio prema Mašhadu i dalje prema srednjoj Aziji, te drugi koji je od Teherana (i Kaspijskog jezera) vodio prema Jazdu, Kermanu, te onda ili prema obali Perzijskog zaljeva ili prema Indiji. Moj bus koristi oba ta puta, jer dolazi iz Esfahana i skreće prema Jazdu. Već smo na ulazu u grad, desno je znak za zaobilaznicu…ali bus ide ravno, prema gradu. Dobro je, ipak ću izaći kao čovjek. Dolazimo na jedan kružni tok na ulazu u grad – i ovdje bus skreće desno, na neku manju zaobilaznicu. Tko zna, možda je tu negdje terminal ili iskrcavalište. No nakon što je stigao do idućeg kružnog toka, sada skreće desno prema Jazdu i počinje se udaljavati od grada. Ustajem i dolazim naprijed, gdje je samo vozač, kondukter/stjuard je u međuvremenu nestao. Kažem vozaču „Bebahšid, man ta Na'in beram.“ („Oprostite, ja idem do Na'ina.“), pri čemu mi je u cijeloj situaciji najveća briga jesam li dobro iskonstruirao 1. l. jd. glagola „ići“ (znam samo da je 1. l. mn. „berim“) :D . On kima, razumio me, a pred nama vidim nešto što mi izgleda kao mjesto na kojem se iskrcavaju putnici. Zapravo je to policijska kontrolna točka, gdje po zakonu svi vozači autobusa i kamiona moraju dati tahografske listiće na kontrolu, a tu je i vaga za kamione. No u svakom slučaju autobus ovdje mora stati. Iskrcavam se, no udaljen sam kojih kilometar-kilometar i pol od Na'ina, zapravo već u pustinji. Taksija, po Murphyjevu zakonu, nema. Ništa, počinjem hodati prema gradu, srećom nije toliko vruće koliko bi se očekivalo, rekao bih da je negdje 25°, a puše i neki vjetrić.
Do grada mi treba 20-ak minuta hoda, a onda još malo manje od toga do centra, gdje nalazim taksi koji će me prebaciti do hotela. Hotel se zove Na'in Tourist Inn, smješten je u jednoj tradicionalnoj pustinjskoj kući, sagrađenoj od ćerpiča, s nekoliko dvorišta…i nije baš jeftin. Soba je oko 1 400 000 riala. No nemam baš puno izbora, znao sam da je skuplji, ali nakon nekoliko ušteđenih dana, mogu si dopustiti jednu ovakvu avanturu. Problem je međutim što se i sve drugo dodatno plaća. Internet je 50 000 riala, i još jedva da radi. Naravno, tu je i minibar, za koji se također naplaćuje konzumacija, a hotelski restoran služi obroke i zaračunava 24% na cijenu za uslugu (inače je u drugim restoranima 10%, ako uopće jest). Dakle, ovo je elitni turizam na iranski način. Soba jest dobra, ali ništa posebno dobra. Spavao sam i u boljima za manje novca, čak i u skupljim zemljama. U WC-u npr. ne radi jedna od dvije lampe. Vidjet ću hoće li mi ujutro dodatno naplatiti i doručak, ili je bar to uključeno u cijenu sobe.
Na'in sam mogao i preskočiti (naročito kada se uzme u obzir cijena sobe), ali sam ipak odlučio zastati i pogledati taj stari pustinjski gradić, koji danas ima čak 75 000 stanovnika (dakle, kao Pula, iako se to uopće ne bi reklo, prije bih rekao da ih ima 7500), neobičnu džamiju Džame (koja je otvorena do 5, tako da ću ju pogledati iduće jutro) i ostatke stare pustinjske utvrde. Iako mislim da sam ovamo ponajprije došao naspavati se, u miru i tišini, bez intenzivnog programa ili buke hostela, kakvu očekujem u Jazdu, koji je jedno od omiljenih odredišta bekpekera. Na'in je jedan od onih prijeko potrebnih „pit stopova“ kojih na svakom duljem putovanju mora biti, a meni se čini da ih ja dosada baš i nisam imao, budući da sam u svakom gradu imao prilično intenzivan program razgledavanja ili druženja (kao npr. u Teheranu, gdje se jesam namjeravao odmoriti, ali sam onda pričao dokasna sa Zari nakon čitavog dana u gradu). I u nastavku puta ne znam gdje točno vidim idući pit stop – možda u Islamabadu, ovisno koliko ću čekati na kinesku vizu, premda je pitanje može li se u zemlji intenzivnoj poput Pakistana čovjek doista odmoriti. Jedino možda u dolini Hunza. Ali otom potom.
Izašao sam malo u predvečernju šetnju gradom, koji je začuđujuće zelen s obzirom na okolicu. Očito je da je u pitanju oaza. Zapravo me ti pustinjski gradovi malo podsjećaju na mjesta po Vojvodini i istočnoj Mađarskoj, gdje isto tako imate sitne oaze civilizacije i urbanog života, a onda se kamera počne odizati od tla i shvatite da na desetke kilometara uokolo nema ničega. OK, u Vojvodini i Mađarskoj krajolik je mnogo gostoljubljiviji, to su obično polja i šume, a ne pustinja, ali taj nekakav osjećaj utočišta usred ničega, upućenosti stanovnika jednih na druge s obzirom na udaljenost od drugih mjesta…to se može naći još eventualno na otocima, koji su doista i fizički odvojeni od okolice.
Pokušao sam tijekom šetnje naći jedan jedini restoran preporučen u mom Lonely Planet vodiču, koji bi trebao biti odmah uz glavni trg, ali ni nakon malo detaljnije potrage nisam ga našao. Jesam li ja nesposoban ili je Lonely Planet u krivu? Teška dvojba… Kakogod bilo, na kraju sam morao otići u „hotelski-naplaćujemo-24%-za-uslugu“ restoran, ali sam srećom ubo horešt (to nije horešt-e mast, koji je gotovo pa puding, ovo je zapravo nekakva vrsta variva s mesom i grahom – kad sam pitao Mahdija zašto se i ono zove horešt, on mi je rekao da horešt može značiti bilo kakvo jelo; uostalom, isto kao što Englezi krvavice zovu black pudding, a nema veze s pudingom) i rižu sa šafranom i sušenim bobicama žutike. Sve skupa me večera (s pivom i uslugom) izašla 163 000 riala, što i nije toliko puno – oko 40 kn.
Po povratku u sobu utvrđujem da je internet definitivno prdnuo u fenjer – internetska veza naime nema šifru, ali je nužna registracija ne neki vanjski server, a taj server je očito otišao doma ženi i djeci i ne reagira, tako da se možda stvarno ostvari plan da legnem prije ponoći. Ne znam hoće li moje napaćeno tijelo, koje je zaboravilo kako je to uopće otići na počinak u istom danu u kojem si se probudio, shvatiti moje suptilne signale, mogu se samo nadati najboljem i uživati u svom debelo preplaćenom bračnom krevetu u sobici u retro-hotelu u gradiću usred pustinje u Iranu na Bliskom istoku u Aziji na Zemlji u Sunčevom sustavu na rubu Mliječne staze…

komentiraj (0) * ispiši * #

Duh Couchsurfinga

utorak , 12.05.2015.

S aspekta onoga što sam namjeravao obaviti, dan je bio katastrofalan, s aspekta socijalizacije, odličan. Spavao sam do iza 10, potom smo zajedno doručkovali slani sir, dinju i kandirane dunje, da bih se potom ja počeo spremati za polazak u grad, kada se javio Scott, Australac, koji je upravo ulazio u Esfahan. Stoga sam se odlučio pridružiti Mahdiju kako bih se upoznao sa Scottom i vidio koji su njegovi planovi za popodne, hoćemo li se sva trojica naći u gradu i kada. Dolazimo na kolodvor, treba malo vremena da ga pronađemo. On je Australac iz Sydneya, od kojih 39 godina, bavi se inače javnim zdravstvom i dosta putuje svijetom profesionalno. Trenutno je na dvomjesečnoj turi po Iranu, ali ovo mu je putovanje radi gušta. On se želi otići malo odmoriti i otuširati, Mahdi će mi javiti kad ćemo se naći u gradu. Ja odlazim u grad, danas želim obići palaču Čehel Sotun, otići na poštu i eventualno ručati. Opet se švercam, no u jednom času ulazi kontrolor. Vidi da sam stranac i mislim da će me pustiti, ali onda me pita „Cash?“, ja kimnem. Dajem mu 5000 riala, što je cijena jednokratne vožnje. Sve to radi na poprilično konspirativan način, polušapćući i namigujući, tako da ne znam je li to uopće legalno ili nije. Zbog cijele te petljancije s kartom na kraju silazim stanicu kasnije od planiranoga, i shvaćam da sam predaleko od Čehel Sotuna, ali dosta blizu restorana u kojemu sam mislio ručati. Stoga se ipak odlučujem na ručak, iako sam kasno doručkovao. Restoran se zove Šahrzad (Šeherezada), a u njemu smo ručali prije dvije godine. Ostao mi je u sjećanju kao restoran s dobrom hranom, ali poprilično sporom poslugom, unatoč brojnosti konobara. Budući da je vrlo posjećen, obično na ulazu treba čekati da se oslobodi stol. Ja čekam kojih desetak minuta, barem ću stići ogladnjeti. Naposljetku nalaze mjesto i za mene, uzimam juhu od ječma (ali ne aš, sličniju onoj koju sam jeo u Ghazvinu), horešt-e mast (naravno), a za glavno jelo sam poželio probati tahčin, specifično jelo koje se radi od riže koja se obično skruti na rubovima i dnu zdjele u kojoj se kuha, te postane hrskava. Navodno je to omiljeno jelo mnogih Iranaca. No nemam sreće, za danas su ga prodali. Odlučujem se stoga opet za fesendžan, ali prezasitan mi je i ne mogu ga u potpunosti svladati. Uz račun, kao neku vrstu poklona, dobivam gaz, lokalnu slasticu koja liči na neki križanac rahat lokuma i halve, s komadima badema unutra. Meni se osobno ne sviđa, dosta je ljepljiv i zapravo se treba topiti u ustima, što podosta traje.
Krećem ponovno prema trgu Naghš-e Džahan. Prvo trebam otići na poštu, ali ista je zatvorena. 4 su sata, nije mi jasno radi li dvokratno ili samo ujutro. U vodiču nalazim adresu druge pošte u relativnoj blizini, oko kilometar istočnije. To je više kao neka centralna pošta, međutim ni ona ne radi. Vraćam se natrag, mijenjam novce (trebao bih idući dan, ali nisam siguran hoću li u Na'inu naći mjenjačnicu), te odlazim još nešto potražiti na bazar. Niti to ne uspijevam pronaći, a onda dobivam poruku od Mahdija da on i Scott stižu na trg za kojih pola sata. Dogovaramo se gdje ćemo se naći, potom ja još malo lunjam bazarom, prije odlaska na dogovoreno mjesto. Mahdi mi je prvu večer spomenuo neobičnu kombinaciju koju poslužuju u jednoj obližnjoj slastičarnici – sok od mrkve sa sladoledom od šafrana. To nam je odmah iza ugla, a i Scott je zainteresiran, jer kaže da se uvijek trudi jesti lokalno. Kažem mu onda da će u Esfahanu uživati, s obzirom na broj lokalnih specijaliteta, pogotovo neobičnih lokalnih specijaliteta.
Rečena kombinacija prodaje se u već pripremljenim čašama punjenim sladoledom, po kojem se onda polije sok od mrkve. Svježe istisnut, osjećaju se i komadići mrkve u njemu. Treba se dobro promiješati i pustiti da se sladoled polako topi i otpušta okus. Scott je fasciniran (i inače mu je jedna od poštapalica „That's fascinating!“), kaže mu kako je riječ o nevjerojatnom bogatstvu okusa. Sjedimo na trgu, pijuckamo i razgovaramo. Pričamo o raznim putničkim dogodovštinama, o kulturološkim razlikama među zemljama, o hrani…kaže kako je svojim domaćinima u Mašhadu servirao neku vrstu deserta koji sâm pripravlja, voćnu salatu prelivenu jogurtom i medom, te posutu cimetom i muškatnim oraščićem. Kaže kako su isprva bili zgranuti kombinacijom, ali onda su se navukli, i baš su mu neki dan poslali poruku kako su ponovno napravili to jelo. Općenito kaže kako mu se čini da su Iranci, premda imaju bogatu kuhinju, pomalo konzervativni u pogledu eksperimentiranja s hranom.
Negdje oko 6 sati ustajemo i krećemo prema palači Čehel Sotun, kako bih obavio barem jednu od željenih stavki danas. Ništa od toga. Zatvaraju nam vrata pred nosom. Službeno su otvoreni do pola 7, ali iz nekog razloga zatvaraju ranije. Nije mi suđeno. Možda idući dan ujutro, ako se probudim dovoljno rano da jurnem do grada… Ako ne, imate na Psihoputologiji slike od Daniela koji je prije dvije godine uspio ući. Premda bih ja volio imati iskustvo iz prve ruke…
Krećemo stoga prema rijeci, točnije prema mostu Si-o se, odakle ćemo nizvodno. Scott priča neugodne priče o krađama s kojima se suočio u Južnoj Americi. Nije on bio žrtva krađa, nego ljudi koje je susretao na putu. Iako je neugodno za slušati, pomaže kako bih sačuvao budnost i oprez kako se slične stvari ne bi dogodile i meni. Priča o ljudima koje su drogirali tako da bi im ponudili čaj u koji je bilo stavljeno sredstvo za spavanje, pa su ih pokrali (pouka – ne prihvaćaj ponuđenu hranu od nepoznatih ljudi); o ljudima koje su napali na ulici i oteli im sav novac i putovnicu (pouka - nikad ne idi ulicama u kojima nema ljudi, pogotovo noću ili rano ujutro); o ljudima kojima su lopovi nožem razrezali torbe i to tijekom putovanja u autobusu – jednoj ženski su praktički razrezali torbu koja joj je bila među nogama, i to tako da se jedan od lopova podvukao pod sjedalo (pouka – provjeravaj prtljagu svako malo, pogotovo prije usputnih stajanja)… Tješim se da je situacija u jugoistočnoj Aziji ipak malo sigurnija nego u npr. Ekvadoru. Ali svejedno, opreza nikad dosta.
Nakon mosta Si-o se krećemo nizvodno, pored mosta Čubi, koji je bio privatni most šaha Abasa II. i njegovih dvorjana, te dolazimo, već u sumrak, do mosta Hadžu, možda i najcjenjenijeg safavidskog mosta u Esfahanu. Sličan je mostu Si-o Se, ali kraći, a na sredini se nalazi svojevrstan balkon u kojem je šah obožavao sjediti i promatrati rijeku. Danas je pun ljudi koji tamo sjede, druže se, razgovaraju, neki pjevaju ili sviraju…općenito je atmosfera prilično posebna za Iran. Nema puno gradova u Iranu koji imaju rijeku (makar i samo nekoliko mjeseci u godini) i gdje ljudi mogu sjediti uz rijeku i uživati (iako ima i komaraca). Sa svake se strane mosta nalazi po jedna figura lava, koje su si okrenute sučelice. Kada se s jedne obale gleda prema statui drugoga lava, izgleda kao da mu oči svijetle. Vjerojatno je riječ o refleksiji svjetala s mosta, ali izgleda kao da mu se doista cakle u mraku. Scottu je to opet fascinantno, pa pokušava prokljuviti u čemu je caka. Generalno je simpatičan, iako mi se čini da ponekad previše vremena gubi na fasciniranost jednostavnim stvarima.
Pored mosta kupujemo fallude sa sladoledom, te se potom upućujemo na most kako bismo malo uživali u atmosferi, diskutirajući o politici, o Noamu Chomskom, o tzv. Izgubljenoj generaciji aboridžinske djece… Ima mnogo tema koje smo pretresli danas. Šteta da se moj i Scottov put dodiruju samo tijekom tog jednog dana. Možda, ako razmijenimo kontakte, ga potražim u Sydneyu tamo negdje u božićno vrijeme.
Vraćamo se uz obalu natrag do mosta Si-o se, potom uzimamo taksi do doma. Sjedimo još sva trojica uz čaj na podu glavne sobe našeg smještaja, diskutirajući o tradicionalnoj medicini, placebu, zarazi HIV-om… Umorni smo, pa se ubrzo upućujemo na spavanje. Ali prije toga još i Scott i ja moramo obaviti internetske efemerilije, a usto Scott moli Mahdija za pranje rublja, te se iz toga opet razvija diskusija o tome kako je nemoguće naći javnu praonicu rublja u Iranu, a nije mogao oprati rublje ni kod nekih konzervativnijih domaćina, jer nisu željeli da se npr. njegovo donje rublje pere sa ženskom odjećom – ne zato što je posebno prljavo, već zato što je haram prati zajedno intimnu odjeću ljudi koji međusobno nisu krvno povezani. Srećom Mahdi nije konzervativan, budući da sam mu prekjučer uvalio 7 pari gaća za pranje. Onda Scott prelazi na neku drugu anegdotu, kada je bio u Kini, pa je htio posjetiti rodno mjesto Mao Zedonga, da bi tek nakon što je došao na rečenu lokaciju (za koju je imao uredno izdanu kartu za vlak) doznao da on ne smije biti u tom gradu, jer je riječ o zatvorenom gradu za strance, te kako je usred toga grada naletio na turistički informativni ured (za strance!), te je nekako tamo zaposleni mladić (koji je znao solidan engleski) uspio srediti da ilegalno prespava u njegovom studentskom domu (s tim da ga nitko nije smio vidjeti – ne samo u domu, nego ni na ulici), a potom mu je sredio i kartu za vlak, premda su karte bile prebukirane za tri tjedna unaprijed. Da, doista mi je žao da neću slušati još anegdota od ovoga tipa. Ne samo da ima zanimljive anegdote, nego ih i priča na jako živahan i smiješan način. Ha ništa, rekoh, možda u Sydneyu. Sada je stvarno vrijeme za počinak. Dan je definitivno pokazao pravi duh Couchsurfinga, ono za što sam ponekad imao dojam da me izbjegava na ovom putovanju (ali i na ranijima)…

komentiraj (0) * ispiši * #

Pola svijeta

ponedjeljak , 11.05.2015.

Jutros mi je Mahdi donio doručak koji mi je servirao po iransku – na podu, tj. na tepihu. Naime, u stanu nema stolova, osim jednog malog pisaćeg, na kojem je laptop, postoji samo dugački šank. Ali zato mi je prostro stolnjak na pod i servirao na njega nekoliko jela: prije svega aš, mnogo gušći od onoga u Abijaneu i sa slanutkom i prženim lukom. Kad sam mu spomenuo da sam jeo aš prije dva dana i da je bio kiselkast, on je rekao da ne bi trebao biti kiselkast, ali da su možda stavili octa. Tako da i dalje ne znam na čemu sam. Osim aša, dobio sam i slani sir, datulje i nešto slično tahan-halvi, tj. slatku kremu od sezama, koja je za razliku od tahan-halve bila kompaktnija. I naravno kruh i čaj. Mahdi mi je večer ranije rekao da će mi se možda pridružiti do grada, no sada kaže da ima druge obaveze i da će se kući vratiti tek oko 7 navečer. Ja ću iskoristiti dan u gradu, budući da do centra ima kojih 5 kilometara ne mislim se vraćati doma prije večeri.
Odlazim pješice do autobusnog kolodvora, to je kojih 5 minuta hoda, a tamo moram čekati bus za grad, točnije za četvrt Džolfa, južno od rijeke. Čim sam došao na stanicu, na mene navaljuju taksisti, kojima je ovdje punkt zbog autobusnog kolodvora. Pitaju me kamo idem, ja im samo kratko odbrusim „U centar, ali autobusom.“ Trudim se maknuti dalje od tih dosadnjakovića, ali jedan uporno viče za mnom „Mister, mister, mister…“ Okrećem se i proderem na njega „Shut up!“, i onda shvatim da mi čovjek pokazuje na bus kojim trebam ići do grada, liniju 91. Neugodnjak. Srećom da i bez njih znam kojim busom trebam ići…
Ulazim na srednja („ženska“) vrata, tako da ne moram proći pored vozača. Mahdi mi je rekao da nema jednokratnih karata, već samo elektronske karte s kreditom. Kao u Tabrizu. Ali mogu dati lovu direktno vozaču, to ljudi rade ako nemaju kartu. Ja se odlučujem za treću mogućnost – uvaliti se u sjedalo i praviti se blesav. Uspijeva mi, vozim se besplatno do grada, a bogme ću se navečer voziti i natrag.
Moja prva točka obilaska ujedno je i najdalja, od nje ću se vraćati prema centru. Riječ je o armenskoj katedrali Vank, službeno crkvi Josipa od Arimateje, glavnoj crkvi armenske zajednice u Esfahanu. Ona nije mnogobrojna, ima ih možda oko 4000, ali je riječ o posljednjem prežitku Armenaca koje je safavidski šah Abas I. (to je onaj koji je pokopan u Kašanu) ovamo preselio iz grada Džolfe na današnjoj iransko-azerbejdžanskoj granici. Stoga se ovaj dio grada zvao Nova Džolfa (danas se također zove samo Džolfa), a Armencima je bila zajamčena sloboda vjeroispovijesti i sva prava u skladu s njihovom vjerom. No ipak su preseljeni na područje podalje od samoga grada i još s druge strane rijeke.
Rijeka Zarande, na kojoj leži Esfahan, tijekom ljetnih je mjeseci skrenuta iz svoga korita i koristi se za natapanje obližnjih polja. Stoga smo mi pred dvije godine vidjeli otužni prizor suhog korita koje nadvisuju impresivni safavidski mostovi. No danas je rijeka u koritu, te konačno mostovi stvarno imaju svoju svrhu. Čak vidim i ljude koji se voze pedalinama, ili veslaju u sandolinama.
Prelazimo rijeku i stižemo u Džolfu. Malo sam naknap s vremenom – po mom vodiču, katedrala je otvorena dvokratno, s tim da ju ujutro drže otvorenu do podneva. To je za 15 minuta. Nalazim ju relativno brzo i srećom odmah na vratima vidim da je moj vodič po 674. put u krivu. Otvorena je cijeli dan. Doduše, za ulaznicu cepaju skupocjenih 150 000 riala, ali s tom ulaznicom mogu i u muzej koji se nalazi u istom dvorištu, kao i na spomenik Armenskom genocidu, za koji ne znam gdje je točno (ima jedan u vrtu, ali ne znam je li to taj, ima ponešto i u muzeju, no ni za to nisam siguran…). Sama katedrala Vank izvana izgleda prilično neugledno, zapravo kao neka džamija. No kada se uđe unutra i vidi raskoš umjetničkih prikaza prizora iz Biblije, stvari postaju čudesne. Unutrašnja arhitektura objedinila je perzijske elemente (tirkizne pločice s cvjetnim ukrasima) i armensko zidno slikarstvo. Iako nevelika, crkva je doista očaravajuća. Nakon nekoliko minuta izlazim van i čujem nekog starijeg turista s britanskim naglaskom kako gleda u trojezični plakat o Armenskom genocidu i potom pita drugu turisticu „What's that funny language over there? I mean, the script.“ Natpis piše očekivano na armenskom, na farsiju i na engleskom. Budući da tip očito zna prepoznati latinicu, a čini se da je boravkom u Iranu stekao dojam kojim pismom Iranci pišu, pretpostavljam da mu je „funny script“ armensko pismo, što ne bi bilo čudno pitanje da čovjek upravo ne gleda plakat o Armenskom genocidu, pa bi mogao i logički zaključiti o čemu je riječ.
Pored crkve nalazi se dakle muzej u kojem ima raznih predmeta iz svakodnevne upotrebe (nakita, glazbala), slika, kopija dokumenata važnih za položaj Armenaca u Iranu, ali isto tako je jedan kutak posvećen i genocidu, prikazujući na karti mjesta gdje su pobijeni ili odakle su deportirani Armenci, popis država koje priznaju Armenski genocid, kao i nekoliko direktiva kako treba postupati s Armencima tijekom deportacija (npr. „ne štedite ni žene ni djecu“). Prikazuje se i neki film, ali previše je potresan. Odlazim stoga još pogledati drugi dio fundusa, pri čemu me zaustavljaju neke dvije iranske cure i pitaju hoću li se slikati s njima. Grrr.
Nakon kompleksa katedrale Vank odlazim prema obali rijeke, prošavši usput pored druge armenske crkve, Sveti Betlehem. Tu se ulaz naplaćuje 50 000 riala, ali mi se sad više stvarno ne da plaćati, pa preskačem ulazak. Tražim i treću armensku crkvu u kvartu, Surp Gevorg (Sveri Juraj), te ju nakon malo lutanja i nalazim, no ona se savršeno uklapa u trend ostalih armenskih crkava po Iranu – nalazi se u dvorištu iza visokog zida, a ulaz u dvorište je zatvoren. Vjerojatno se treba prethodno najaviti.
Vraćam se do rijeke i šećem uz nju. Voda je poprilično mutna i prljava, ali je barem ima i to je meni trenutno dovoljno. Prelazim rijeku mostom Si-o se, čije ime, iako izgleda kineski, zapravo znači „33“, budući da most ima ukupno 33 luka na svom prelasku rijeke. Nastavljam prema sjeveru, prema safavidskom centru grada. Esfahan je vjerojatno najzeleniji grad u središnjem Iranu (ne računam kaspijsko priobalje, jer je tamo klima posve drugačija). U gradu postoji nekoliko parkova, a ulice su obično uokvirene dugim drvoredima. Zastajem načas u vrtu kod palače Hašt Behešt („8 rajeva“). Sama palača je više kao neki veliki paviljon, ulaz se naplaćuje, a trenutno ju obnavljaju. Ja ju odlučujem preskočiti. Krećem prema legendarnom trgu Naghš-e Džahan („Slika svijeta“), za koji kažu da je drugi najveći urbani trg na svijetu nakon Tiananmena. Nekako mi to ne zvuči točno, ali trg jest ogroman i usto je uokviren s nekoliko važnih zgrada: dvije džamije (Lotfollahova i Šahova), bazarom i palačom Ali Ghapu, gdje je stolovao šah. No dok dođem do trga, vidim da se u međuvremenu sprema pljusak. Počinje prilično jako puhati i zahladnjuje, a onda se pojavljuju i prve kapi kiše. Iako nisam osobito gladan, odlazim u jedan obližnji restoran, te naručujem berjani, jelo slično turskom kokoreçu. Berjani ne treba brkati s birjanijem, što je indijsko jelo od riže. Berjani su sitno nakosane iznutrice, pomiješane sa začinima (uvijek iz nekog razloga uvale jako puno papra – tko zna kakve su zapravo te iznutrice i od čega), što se potom stavlja u kruh. Gore se metne malo limuna… Sve u svemu, nije odvratno, ali nije baš ni neko ludilo. Za desert uzimam horešt-e mast. Nakon oko dva sata provedena u restoranu izlazim van provjeriti je li kiša prestala. Jest. Skoknut ću sada do Šahove džamije, odmah mi je u susjedstvu. Ja ju nisam posjetio pred dvije godine, ali jest Daniel („manijak s fotoaparatom“). I mora se priznati da je bolje prošao, budući da unutra upravo montiraju nekakve skele i čini se da se spremaju pristupiti opsežnijim radovima. Svejedno, čak i ovakva praznjikava, Šahova je džamija impresivna. Gradila se nekih 25 godina, po narudžbi šaha Abasa I. Šah je imao 52 godine kada je započela izgradnja i bio je poprilično nervozan, jer je želio doživjeti dovršetak svoga velikog djela. Stoga je stalno naganjao arhitekta, koji je želio da se temelji prvo propisno slegnu, a zatim je minuciozno razradio detalje gradnje, čitavo to vrijeme izbjegavajući šaha, budući da je isti imao malo neugodan temperament pod stare dane (dao je ubiti dva svoja sina, a trećega oslijepiti). Da, hvatale su se krivine, pa su tako korištene tipske unaprijed oslikane pločice nazvane haft rangi (sedam boja), umjesto dotadašnje prakse oslikavanja svake pločice ručno. Abas je dočekao dovršenje džamije i svečano pomilovao arhitekta.
Ah da, jesam li napomenuo da ulaznica košta opet 150 000 riala? I onda vidite radnike koji montiraju skelu. Doista ću ono što uštedim na spavanju moći potrošiti na ulaznice. Zapravo, postoji zanimljiva poveznica – ja putujem preko pola svijeta, a Esfahan je po staroj izreci „pola svijeta“ (riječ je zapravo o rimi: „Esfahan nesf-e džahan“, premda je Esfahan bio važan grad na Putu svile i doista su se u njemu okupljali ljudi iz pola ondašnjeg svijeta).
I dalje puše i nije baš vrijeme za lunjati uokolo, pa odlučujem degustirati još jednu lokalnu slasticu, po imenu fereni. Riječ je o pudingu koji se radi od riže, mlijeka i ružine vodice. Zapravo je poprilično bezukusan, barem dok se ne prelije karamelom, koji to malo zasladi. Dok sam pojeo fereni, vrijeme se opet mijenja, tj. pojavljuje se sunce, koje je već dosta nisko, ali je barem prestalo puhati. Vrzmam se još po trgu Naghš-e Džahan, tražim razglednice (inače je to u Iranu dosta rijetka roba, no ovdje je ima), a onda odlazim prema rijeci, želim uloviti most Si-o se u sumrak, kada sunce sa zapada osvjetljava njegov profil koji bi se u idealnom slučaju trebao ogledati u vodi, no ona je preprljava za to.
Nakon foto-sessiona uskačem u autobus broj 91 i krećem prema terminalu. Opet sam se prošvercao, srećom gužva je, pa se to ne primijeti. Dolazim pred kuću i zovem Mahdija (dao mi je inače svoj drugi mobitel, kako bih ga mogao jeftinije nazvati ako nešto trebam dok sam u Esfahanu) da mi otvori vrata. To traje neko vrijeme, već mislim odustati i početi očajavati, no onda se konačno javlja. Dogovaramo se što ćemo večeras – ja zapravo ne bih imao ništa protiv i da mi ostavi vrijeme za mene, večerati neću, jer me ručak još drži… No njemu se očito ide nekamo, pa ja predlažem neku čajanu, a on me pita jesam li ikad pušio nargilu. Ja sam inače zakleti antipušač, ali nargilu sam probao dosad u tri navrata. Mogu i četvrti. Onda on dolazi s idejom da uzmemo auto i odemo na jedno od brda s južne strane rijeke, odakle se pruža prekrasan pogled na grad. Za to sam svakako. Bolje od sjedenja u nekoj smrdljivoj čajani uz dim nargile. Mahdi odlazi obaviti nešto svoje, ja se odlazim istuširati, nalazimo se u pola 9, ali on kaže da danas ništa od brda, da će to ipak napraviti sutradan, kada još dođe i Australac. Može i tako. Ali to znači da me ovu večer čeka pušenje nargile. Čajana je blizu terminala i zapravo izgleda dosta moderno. Unutra su sami muškarci (žene teoretski ne bi ni smjele pušiti nargilu), a Mahdi me pita želim li novu ili staru nargilu. Na moj zbunjeni upit u čemu je razlika, kaže kako je nova ona koja koristi duhan s okusom, a stara ona koja koristi običan duhan. Prepuštam njemu na izbor, on uzima staru. Probavam, ali više to odrađujem nego mi se stvarno da, duhan bez okusa je smrdljiv i ne ostavlja dobar okus u ustima. Stoga ga ispirem dvjema šalicama čaja. Nakon nekih sat-sat i pol krećemo natrag do stana, gdje se on još dolazi malo družiti u stan, pa razgovaramo o politici, o Iračko-iranskom ratu, o povijesti, o Irancima…i tako sve do pola 2. Opet ću izgubiti pola noći na pripremanje dnevničkog zapisa. Teško je socijalizirati se i biti redovit putopisac. Ne zamjerite stoga ako koji od budućih dana jednostavno preskočim. A sada se idem izvaliti u krevet i odspavati jednu poštenu. Možda do podneva, kada bi Australac trebao stići…

komentiraj (1) * ispiši * #

Kod dvanaestoga imama

nedjelja , 10.05.2015.

Noćas su komarci bili posebno inspirirani, tako da mi je ujutro koža izgledala kao marame onih bakica u Abijaneu.
Došlo je vrijeme dizanja sidra iz Kašana, a to znači da ću opet morati mijenjati lovu, jer imam manje od potrebnih 1 500 000 riala za tri noći. Ulazim u drugu polovicu novca namijenjenog Iranu, što je u redu, jer sam i u drugoj polovici vremena namijenjenog Iranu. Usto sam i u Esfahanu sredio spavanje preko Couchsurfinga, tako da ću opet uštedjeti. No na bazaru ovaj puta za 100 dolara dobivam 3 280 000 riala, što znači da je tečaj malo nepovoljniji. Ili je rial u međuvremenu ojačao. Plaćam na recepciji, a potom odlazim još pogledati kašanske gradske zidine i obližnji jahčal (spremnik za led u obliku stošca, izgrađen od specifičnog izolacijskog materijala nastalog miješanjem pijeska, gline, bjelanjaka, vapna, kozje dlake i pepela). Zidine su jednim dijelom obnovljene i učvršćene, dok su na drugom dijelu dotrajale. Legenda kaže da je Abu Musa al-Ašari, jedan od Muhamedovih drugova, u 7. st. osvojio grad i to tako da su njegovi vojnici preko gradskih zidina bacali na tisuće škorpiona iz obližnje pustinje, što je na kraju Kašance natjeralo na predaju. Inače, u Kašanu je pokopan i poznati perzijski šah Abas I., iz dinastije Safavida, koji je najzaslužniji za velika arhitektonska djela u Esfahanu, međutim njegov originalni mauzolej uništen je fetvom klerika, te je zamijenjen novom neuglednijom zgradom. Ja na kraju nisam stigao do te zgrade, morat ću još barem jednom svratiti u Kašan.
Planirao sam obići još jednu tradicionalnu kuću, onu obitelji Ameri, čiji je vlasnik bio trgovac oružjem i sagradio je svojedobno najveći dom u Perziji, kompleks zgrada koji se prostirao na preko 9000 kvadratnih metara. No u međuvremenu je kuća obitelji Ameri, u čiju su obnovu uloženi milijuni eura, pretvorena u ekskluzivni butik-hotel, tako da se može pogledati samo dvorište. Vraćam se stoga poluobavljena posla u hotel, šaljem poruku svom domaćinu u Esfahanu da upravo krećem i da bih trebao doći oko 5 sati (on radi do 5), te se upućujem na terminal, gdje upravo za nekoliko minuta polazi bus za Esfahan. Inače, većina buseva iz Kašana za Esfahan su prolazni busevi iz Teherana, imao sam stvarno sreću da sam naletio na jedan koji polazi odavde, tako da se mogu mirno ukrcati kao čovjek, umjesto da uskačem negdje uz cestu.
Vožnja do Esfahana traje koja tri sata, udaljenost je to od negdje 200-tinjak kilometara, s usputnim stajanjem u gradiću Natanzu, koji je poznat po glavnom iranskom postrojenju za obogaćivanje urana. Dok se približavamo Esfahanu, primjećujem da u gradu pada kiša. Ubrzo i mi ulijećemo u nju, poprilično jaku, no srećom se smiruje do dolaska na kolodvor. Šaljem SMS svom domaćinu, no ne biva isporučen. Zovem ga, on se ne javlja. Što sad? Kako da mu kažem da ga čekam na kolodvoru? Otvorenog wi-fija nigdje nema, ne mogu do Whatsappa, mogu eventualno zamoliti nekoga od Iranaca da mi posudi mobitel da ga nazovem ili mu pošaljem poruku. Ali kako naći nekoga tko zna engleski i bio bi to voljan napraviti? OK, voljni bi bili, to nije toliki problem, ali trebao bih naći nekog mlađeg, a tko je opet obrazovan… No ne stižem razraditi ideju, jer se u tom času preda mnom zaustavlja mladić i kaže mi „Hello, I'm Mahdi.“ Ne, nije mi se ukazao sakriveni imam osobno, nego se moj domaćin zove Mahdi i uspio me pronaći na blef. Vjerojatno po nečemu poprilično odudaram od ostatka ljudi na kolodvoru. Možda po dva ruksaka, kapi šilterici ili još nečemu što vrišti „turist“. U svakom slučaju, našli smo se. Izlazimo van, uzet ćemo taksi do njegove kuće, iako nije osobito daleko. On upada u raspravu s taksistima, iz koje nas napokon jedan od njih odvodi u svoj auto. Još se nešto raspravljaju – kasnije će mi objasniti da je taksist mislio da smo obojica stranci i htio nam je zato vožnju naplatiti više. Dakle, još jedna informacija koju nisam znao: stranci ne dobivaju poštenu cijenu. Još jedna kap više u čašu moje netrpeljivosti prema taksistima.
Za manje od 5 minuta smo na rečenom mjestu. Stan je na prvom katu i posve je prazan, uz samo malo namještaja. Mahdi i njegova obitelj žive na katu iznad, a ja imam ovaj stan samo za sebe. Točnije, budući da sam odlučio ostati tri, a ne dvije noći, imat ću ga za sebe samo prve dvije noći, treću noć dolazi još jedan couchsurfer, iz Australije. Mahdi je inače prvostupnik kompjutorskog inženjeringa, trenutno je između dva posla, no za koji tjedan bi trebao početi raditi u jednoj elektrani nedaleko Esfahana. Ima 28 godina. Dobro razumije engleski, čak ga dobro i govori, jedino mu je izgovor malo nerazumljiv. Kaže kako razmišlja o odlasku u Australiju, ta mu je opcija još na stolu, iako prvo mora položiti ispit iz znanja engleskoga, koji pomalo sprema. Kao i svi mladi Iranci koje susrećem nije religiozan, iako su njegovi roditelji vjernici, no kaže kako poštuju njegov izbor (slično je bilo i kod Marjam). Sličnih je i političkih uvjerenja kao i moji teheranski sugovornici, tako da i opet ne mogu čuti drugu, tradicionalniju stranu Irana. Pričam mu malo o svom putu, kao i o svom prethodnom boravku u Iranu. Zanimljivo je da kad Irancima kažete u kojem se mjesecu nešto dogodilo, oni se zbune i treba im vremena da to preračunaju. Naime, iranski solarni kalendar također ima 12 mjeseci, ali godina počinje 21. ožujka, na Novruz. Mi smo trenutno u drugom mjesecu ove godine, koji se zove ordibehešt. Prvih 6 mjeseci godine imaju 31, sljedećih 5 30, a posljednji 28. Godine se računaju od hidžre (Muhamedova bijega iz Meke u Medinu), tako da trenutno teče 1394. godina. Osim toga kalendara, koji je u službenoj upotrebi za računanje vremena, koristi se i islamski lunarni kalendar, za izračunavanje vjerskih praznika. Kako je lunarna godina kraća od solarne za nekih 10-11 dana, tako je po njemu trenutno 1436. godina poslije hidžre. Gregorijanski se kalendar u Iranu koristi otprilike kao i latinica – tek toliko da se znaju snaći u komunikaciji s drugima, tj. kao sprečavanje autizma. Uza sve to postoji još i zoroastrijski kalendar, koji ima 12 mjeseci od po 30 dana i još 5 dodatnih dana. Ne postoje tjedni, nego svaki od 30 dana u mjesecu ima svoga zaštitnika.
Dok smo se mi napričali, već je bilo skoro 8, tako da je bilo izvjesno da večeras neću do grada (Mahdijev stan je kojih 5 km sjeverno od centra), ali smo zato odlučili pojesti nešto u blizini stana. Mahdi me pita želim li neki fast food, pizzu, takvo što, ili bih ipak nešto iransko. Naravno da sam za iransku kuhinju, a on mi predlaže ghorme sabzi. Izvrsno, kad mi je promaknuo dan ranije, ovaj puta neće. Ghorme sabzi smatraju gotovo pa nacionalnim jelom Irana. Mislio sam da je to nešto slično đuveču, no jelo koje dobivam je tamne boje, tekuće i izgleda više kao neko varivo, npr. od leće. Poslužuje se naravno uz rižu, i to tako da se uzima žlica po žlica iz zdjelice i prelijeva se rižu. Glavni sastojak ghorme sabzija jest začinsko bilje, i to peršin, mladi luk, korijandar, piskavica, crna limeta… To se onda kuha zajedno s grahom i potom se prelijeva po pirjanom mesu. Moram priznati da je jelo ukusno i da bih mogao češće posezati za njime umjesto za dosadnim kebabima. Uz to pijemo dugh, a kao desert uzimamo horešt-e mast, jelo karakteristično upravo za Esfahan, koje se može jesti kao predjelo, prilog ili desert. Veselio sam se dolasku u Esfahan upravo zbog tog jela. Horešt-e mast priprema se na prilično neobičan način – uzme se meso (janjetina ili katkad govedina) koje se raskuha dok ne postane mekana jednolična masa. Potom se to izmiješa s jogurtom, doda mu se šafran, šećer, malo narančine kore za aromu, te naposljetku nekoliko sjemenki žutike kao ukras. Jede se hladno i zapravo je ugodnog slatkasto-kiselkastog osvježavajućeg okusa. Meso se uopće ne osjeti u okusu, osjeti se tek u teksturi jela. Prvi smo puta to probali pred dvije godine, meni se svidjelo, nekima nije, a nekima je bilo „na mahove izvrsno, na mahove odvratno“. U svakom slučaju, iskoristit ću sljedeća dva dana da još kojiput uživam u njemu.
Mahdi se izgleda informirao malo o Hrvatskoj, kaže „vidim da imate predsjednicu“, nakon što ju ja popljujem kao političarku, kaže da je vidio njenu sliku u kupaćem kostimu. :D Onda moram objašnjavati da je posrijedi zabluda, da nije riječ o njoj… Potom me pita po čemu su Hrvati poznati u svijetu. Sad, jedna je stvar zeznuta – naime, kravata se u Iranu danas smatra pomalo nepriličnim odjevnim predmetom, jer podsjeća na vrijeme šaha (navodno su u teheranskom muzeju Iran Ebrat, nekadašnjem zatvoru, a danas muzeju posvećenom brutalnosti šahove tajne policije, lutke koje prikazuju šahove operativce prikazane s kravatama). Mahdi međutim tvrdi da je to fama, da je i on sâm u nekoliko službenih prilika nosio kravatu, bez ikakvih problema.
Vraćamo se doma, ja Mahdiju dajem novu turu rublja za oprati, ovaj puta sivo, plavo i tamnozeleno. Pomalo uspijevam prati to rublje, ostala mi je još tura crvenog i narančastog, a i čarape će morati ubrzo ponovno u pranje… Kolikogod oprao rublja, čini mi se da je vreća s prljavim rubljem stalno puna. Mahdi mi još pokazuje neke glazbene spotove na računalu, potom se pozdravljamo, on je jutros ustao u pola 6, tako da je poprilično umoran, a i meni će dobro doći odmor prije sutrašnje prve ture obilaska Esfahana…

komentiraj (0) * ispiši * #

U oazi srednjeperzijskoga

subota , 09.05.2015.

Taksist od dva dana ranije, g. Mansuri, pojavio se na recepciji u 10 sati. Nisam ništa htio prepustiti slučaju, pa sam još jednom provjerio cijenu i zamolio mladića na recepciji da prevede taksistu da se ja odričem bilo kakve odgovornosti ako slučajno vozaču naplate kaznu za prebrzu vožnju ili bilo koji drugi prekršaj. Rekao sam „Možda zvuči čudno, ali to mi se dogodilo.“ Nakon što mu je preveo, taksist je žustro reagirao s otprilike „Ne, ma kakvi!“ OK, hajdemo vidjeti kako vozi…
Čim se izađe iz Kašana, počinje pustinja. Ali to nije pustinja kako si ju zamišljamo u romantičnoj predodžbi, kilometri pijeska unedogled. Zapravo je to teren koji više izgleda kao mjesto na koje se navaža zemlja i šuta. Uglavnom su to hupseri šljunka i zemlje, koji bliže gradu imaju i pomiješanog smeća. Ukratko, teren izgleda poprilično negostoljubivo, posve suprotno zelenim ulicama Kašana. Mansuri vozi dobro, poprilično brzo, budući da je teren uglavnom ravan, povukao je i do 120. Ne priča previše, svjestan je da ne zna engleski i ne pokušava govoriti ono što mu ne ide. Jedino se ima potrebu derati u mobitel. Nije da auto nešto previše buči (opet sam u Saipi Sabi), nego je to ona osobina primitivnih ljudi koji vjerojatno smatraju da mobitelska veza ima oblik neke fiktivne cijevi, pa što je sugovornik dalje, treba glasnije govoriti.
Nakon nekih 55 km skrećemo s glavne ceste prema brdima. Ulazimo u krajolik izbrazdan kanjonima i kamenim gromadama. Zapravo, kad se god prisjetim neke lokacije u središnjem Iranu, to je uvijek visoravan uokvirena visokim planinama. Ovo je neki odvjetak gorja Zagros, koje počinje tamo na turskoj granici i onda se pruža u pravcu jugoistoka, odvajajući iranski Kurdistan i Huzestan od središnje visoravni, da bi potom skrenuo prema istoku, pružajući se otprilike paralelno s Perzijskim zaljevom, u nekoliko usporednih lanaca, te se prema jugoistoku sve više snižavao, dok se ne izgubi u pustinji Beludžistana.
Poslije 20-ak km vožnje, ukupno 80-ak od Kašana, stižemo u Abijane. Trenutno je 11.20, dogovaram se s Mansurijem kod auta u 1 sat.
Abijane je malo zabačeno selo smješteno na padini rečene planinčuge, okrenuto prema istoku, kako bi maksimaliziralo količinu sunčeve svjetlosti, te kako bi bilo zaštićeno od vjetrova sa zapada. Temperatura je i sada prilično ugodna, dok je zimi prilično hladno – ipak je selo na kojih 2200 metara nadmorske visine. Većina kuća sagrađena je od crvenkastog ćerpiča, a neke veće svojim stilom gradnje podsjećaju na poznate višekatne zgrade od ćerpiča u jemenskom glavnom gradu San'i. Abijane zapravo ne nudi previše sadržaja osim atmosferičnosti i slikovitosti, a kako je danas petak, poprilična je gužva, jer su mnogi turisti nahrupili diviti se atmosferičnosti i slikovitosti. Naravno, većina turista su domaći. Jedni se čak žele slikati sa mnom. Na moje jednostavno pitanje „Why?“ ne dobivam odgovor. Očito je to prekomplicirano za objasniti.
Selo ima svega nekoliko stalnih stanovnika, uglavnom su to bakice koje nose bijele marame s crvenim ukrasima, koje izgledaju kao stolnjaci. Bakice se mogu vidjeti kako sjede ispred kuća i prodaju razne proizvode od jabuka (koje očito ovdje dobro uspijevaju, unatoč visini): sok, ocat, sušene jabuke i lavašak od jabuka. Lavašak je slatkiš koji se radi od, pretpostavljam, ukuhanog voća, tako da se dobije kruta masa, koja se potom preša u ploče debljine papira. Onda se to jede tako da se trgaju komadi od te ploče. Ovisno o voću, lavašak varira od jako kiselog do polukiselog. Ovaj od jabuka je polukiseo.
Činjenica da je Abijane zabačeno selo koje sve donedavna nije imalo puno kontakta s vanjskim svijetom, ogleda se i u tome što se u Abijaneu još uvijek govori dijalekt koji je povijesno bliži srednjeperzijskom nego modernom farsiju. Nažalost, ja ga nisam ima prilike čuti, jedino sam komunicirao s bakicom od koje sam kupio lavašak, a ona mi je rekla cijenu na farsiju. Prije tog lavašaka pojeo sam aš, juhu koju sam htio naručiti dan ranije, ali nije bila svježa. Ovaj aš nije bio od ječma, već od graha, s rezancima, začinima (đumbirom ili paprom – bio je pikantan), pomalo kiselkasta okusa, ne znam točno od čega…ali odličan. Radnja u kojoj sam ga kupio zapravo je vjerojatno nečija kuhinja u kojoj ga kuhaju u velikom kotlu iz kojega ga onda serviraju.
Sat i pol vremena bilo mi je dovoljno da se nauživam u atmosferičnosti, slikovitosti i ašu, te da pobjegnem od dosadnjakovića s „Where are you from?“ i „Welcome to Iran!“ sentencijama. Već sam dva tjedna ovdje, dosta mi je više tih pitanja. Morat ću si izraditi majicu s odgovorima na ta pitanja na farsiju. Makar bi i onda vjerojatno pitali, ako me pitaju odakle sam čak i dok drže moju putovnicu u ruci…
Mansuri me čeka kod auta, smije se kad vidi da sam kupio lavašak, no ne zna mi objasniti zašto mu je to smiješno. Nudim ga, opet se smije. Ha dobro, nećeš, ne moraš. Krećemo nazad, ovaj puta vožnja traje kraće jer nema kolone u kojoj smo vozili do Abijanea. Negdje tijekom vožnje Mansuri se predomislio glede lavašaka, pa ipak traži da mu dam malo. Kad izađemo na glavnu cestu lagano me vožnja uspavljuje, pa kunjam. On me pita želim li možda otići u pustinju. Neka, hvala. Pitao me i za vrt Fin, no tamo sam bio pred dvije godine. Očito mu nije dosta ova vožnja, on bi još zaradio. No ja inzistiram da me po povratku u Kašan vozi u hotel. Dajem mu dogovorenih 800 000 i još dodajem 100 000, zbog čekanja, iako mi to baš i nije drago, čini mi se da je previše koncentriran na lovu. Oduševljen je s tih 100 000 više. Ha dobro, to smo obavili, odlazim se malo odmoriti u hotel, a onda ću do Šahzade-je Ibrahim i arheološkog nalazišta Sialk.
Nakon kojih sat i pol izlazim na ulicu na kojoj se dobro vidi da je petak. Većina radnji je zatvorena, promet je mnogo rjeđi, nema baš ni taksija, a sada mi treba jedan da me odbaci do Šahzade-je Ibrahim, to je kojih 5 km od mene, a ipak je prevruće za hodati, plus što nemam gdje kupiti ništa za okrepu. Nakon dosta tumaranja konačno pronalazim jedan otvoreni dućan, gdje kupujem jedan Istak od jagode, a potom se dajem u potragu za taksijem, koja traje dulje od očekivanog. Naposljetku mi staje tip s običnim autom. Objašnjavam mu što hoću, da me odveze do šahzade, pričeka 2-3 minute dok ja poslikam, te me potom odveze do Sialka. Prvo mi pokazuje 70 000, onda kada sjednem me opet počinje nešto pitati, što ja ne razumijem. Pobogu zar ti ljudi ne kuže kad netko izgovori nekoliko jedva sklepanih riječi na njihovom jeziku, da to znači da ne zapitkuješ dalje? S druge strane si mislim kako mi lingvisti zbog profesionalne deformacije pokušavamo uvijek najviše komunicirati jezično, zanemarujući druge komunikacijske kanale, a vjerojatno se dosta poruka može shvatiti i neverbalnom komunikacijom, crtanjem, glumom i slično. Naposljetku, Jasen Boko je prošao Put svile (dakle išao je putem kojim i ja idem), a ne zna nijedan jezik osim engleskoga. I svejedno je uspio iskomunicirati sve što je htio.
Ukratko, shvatio je da želim i šahzadu i Sialk, pa je to onda 100 000 riala.
Šahzade-je Ibrahim sagrađen je za vrijeme Ghadžara, a poznat je po stropovima obojanim u europskom stilu. Njih nažalost nisam vidio, budući da su se unutra skupljali ljudi, pa nisam htio smetati, već sam uglavnom fotografirao izvana, točnije sa strane vrta. U cijelom kompleksu šahzade nalazi se velik broj šehidskih grobova. Kult šehida Iračko-iranskoga rata još je uvijek jak, jer podsjeća na borbu koju je mlada Islamska Republika morala voditi kako bi opstala. Rat je inače započeo Irak, u želji da iskoristi unutrašnju političku nestabilnost Irana nakon revolucije, te dođe do naftnih izvora i bogate regije Huzestan, nastanjene većinom Arapima. Pritom su iza Iraka stajali Amerikanci (Saddam je tada još bio saveznik), ali su tu akciju šutke podupirali i Sovjeti, budući da nikomu nije bilo drago vidjeti uspjeh Islamske Republike. Irak je na početku napredovao, ali su se Iranci brzo vratili na početne položaje. No onda su Iranci prešli u ofenzivu, želeći se u konačnici dočepati Nadžafa i Karbale, dvaju šijitskih svetih gradova na teritoriju Iraka. To je nepotrebno produljilo rat za još 5-6 godina, prouzročivši bombardiranje Teherana, egzodus stanovništva iz pograničnih regija u najdalji veliki grad – Mašhad, koji je tada narastao i postao drugi najveći grad u Iranu. 1988. Homeini je „popio gorku pilulu“ i pristao na primirje, budući da je zemlja bila poprilično izmučena ratom. Imena šehida danas nose brojne ulice i trgovi, škole, kulturne ustanove, njihova lica gledaju nas sa zidova ili se njihovi likovi u obliku kipova koče s kojekakvih javnih površina.
Nakon doista 2-3 minute u šahzadi izlazim van, ali sada moram čekati vozača koji se zapričao s nekim poznatima. Krećemo prema Sialku. On me nešto opet pita. Nakon što mu po tko zna koji put kažem da ne razumijem, čini mi se da shvaćam da me želi pitati kamo nakon Sialka. Kako kamo, pa rekao sam do Sialka i onda si slobodan. To mu pokušavam i reći. Kažem mu „na montazer“ („ne čekanje“), na što on kaže „la entezar“, što bi trebalo biti isto to, ali na arapskome. Govori li on to arapski sa mnom? Kakav Babilon…
No shvatio je što želim. Dajem mu 100 000, ali sad želi 120 000, jer kaže da me čekao kod šahzade. Više sam ja zapravo čekao njega, ali dobro. Lopov ostaje lopov. Dajem mu 120 000, ali mi se odmah vraća tako što opet neprimjetno ušetavam u kompleks Sialka, uštedjevši na ulaznici.
Sialk je kompleks dvaju brežuljaka za koje se pretpostavlja da su bili zigurati (zapravo, jedan je to posve sigurno bio), a datiraju iz oko 3000 g. pr. Kr. No na lokalitetu su nađeni i stariji nalazi, lončarija i kosturi iz oko 5500-5000 g. pr. Kr. Prema tome bi Sialk mogao biti stariji lokalitet od mnogih nalazišta u Mezopotamiji. Većina lončarije danas je raznesena, bilo u Nacionalnom muzeju u Teheranu, ali i po stranim muzejima (u svjetlu nedavnog divljanja ISIL-a po sjevernom Iraku, još će ta pljačka ovdašnjih nalaza za zapadne muzeje ispasti dobra odluka).
Na Sialku se stoga nema baš puno za vidjeti (srećom, nisam ni platio ulaznicu), ali mi se čini da sam nakon mjesec dana na putu po prvi puta suočen s probavnim problemima. Nadam se da nije aš, nego da me Istak otvorio. Kakogod bilo, sada se vidi prednost čučavaca. Sjećam se kada sam prvi puta ugledao čučavac, bilo je to u nekom kafiću u Trstu, bio sam klinac i znam da sam zgroženo pitao mamu što je to. Nije mi bila jasna ta rupa u podu nad kojom moraš balansirati. Tek ću kasnije shvatiti da su mnogo higijenskiji, a potrebno je malo prakse da se nauči balansirati i, pogotovo, ispirati nakon čina. U Iranu redovno svaki čučavac ima crijevo s vodom, tako da je lako oprati se, samo morate paziti da se ne polijete po odjeći. Pranje umjesto korištenja toaletnog papira, osim što je ekološkije, ujedno ne iritira stražnjicu. Ne znam postoje li neke statistike o učestalosti hemeroida u islamskim zemljama. U svakom slučaju, još se jednom pokazuje kako su muslimani mnogo čišći od zapadnjaka.
Nakon Sialka krećem pješke prema hotelu. Šetnja je to od kojih sat vremena, većinom kroz nezanimljiva predgrađa Kašana. Okoliš neposredno uz cestu je neuređen, kuće su neugledne…malo me čak podsjeća na albanska predgrađa. S druge strane, centar grada je lijep, ulice su uokvirene drvoredima, ima dosta sjene…lijep iranski gradić. Podsjeća na manju verziju Jazda.
U hotelu za večeru želim uzeti ghorme sabzi, ali ga nemaju. Uzet ću zato neke ćufte s rižom, a potom se opet prepustiti hranjenju komaraca. Da, to je u biti jedina zamjerka ovom hotelu, previše krvopija koje se vjerojatno liježu u onom bazenu nasred vrta…

komentiraj (0) * ispiši * #

U domovima perzijske buržoazije

petak , 08.05.2015.

Spavao sam osrednje dobro, jer su me veći dio noći salijetali komarci, budući da je netko od cimera vjerojatno isključio aparatić za komarce kako bi stavio puniti nešto od svoje aparature.
Prognoza je najavljivala promjenljivo vrijeme s povremenim pljuskovima. Zar ovdje, u pustinjama Irana? Nije li u Iranu kiša toliki raritet da svi Iranci hrle na kaspijsko priobalje kako bi uživali u kiši i oblačnom vremenu (nama se to čini blesavo)? Svejedno, krenuo sam s danom prema programu. A on je bio razgledanje nekoliko tradicionalnih perzijskih građanskih kuća po kojima je Kašan karakterističan. Inače je Kašan tijekom 19. st. iskoristio svoj povoljan položaj i postao važno trgovačko središte, prvenstveno trgovine tekstilom, ali bilo je i druge robe. To je omogućilo razvoj jakoga građanskog sloja, koji je za sebe izgradio mnogo raskošnih tradicionalnih perzijskih vila. Većina tih vila, budući da je i dalje bila građena od tradicionalnog građevnog materijala, ćerpiča pomiješanog sa slamom na koji je kasnije nanošena žbuka, nije se baš dobro držala kada ih je zagrizao zub vremena, te su se počele doslovce pretvarati u prah. No srećom, nekoliko je takvih raskošnih kuća otrgnuto iz ralja vremena i pristupilo se njihovoj obnovi, pa zato danas možemo vidjeti kako je živjelo perzijsko bogato građanstvo u doba Ghadžara.
Prestiž Kašana postoji i otprije – od srednjega je vijeka poznat po svom lončarstvu i keramici, a prema jednoj legendi, Sveta tri kralja iz Biblije zapravo su bili Kašanci, što ukazuje da je grad već u Isusovo doba slovio za cijenjeno mjesto. Umjesto kuća triju kraljeva, danas su glavna atrakcija u Kašanu kuće obiteljî Borudžerdi, Tabatabei, Abbasian i Ameri, građene tijekom 19. st. Kuću Borudžerdi pogledali smo još pred dvije godine (imate slike na Psihoputologiji), a ovaj puta sam se odlučio koncentrirati na kuće Tabatabei i Abbasian, kao i na obližnji hamam, koji su navodno svi pokriveni jednom zajedničkom ulaznicom.
Informacija je naravno iz Lonely Planeta i naravno pogrešna. Za hamam sam kupio ulaznicu, provrzmao se labirintom njegovih prostorija i popeo se na slikoviti krov. Usput sam čuo kako neki tip objašnjava neko dvoje Nijemaca kako s tom ulaznicom mogu i u preostala dva objekta. Pokušao sam ispitati stvar kod tipa na blagajni, ali nije me najbolje shvatio, ponavljajući samo „Hamam, hamam.“ Ili me možda shvatio i pokušao mi reći da ulaznica vrijedi samo za hamam? To ću vidjeti kad uđem u kuću Tabatabei…
U kući Tabatabei je gužva, hrpa domaćih turista, pa koristim nered i ušetavam mirno pored blagajne. Nitko me ništa ne pita, tako da i opet ne doznajem informaciju koja mi treba. Kašan je očito omiljen za iranske ekskurzije, putevi su mi se križali s nekom školom i barem tri grupe odraslih, uz još ponešto stranih turista. Kuća Tabatabei sagrađena je sredinom 19. st., a obuhvaća oko 5000 kvadratnih metara površine, s 4 dvorišta koja imaju bazenčiće s vodom. Uočavaju se tri cjeline: biruni, vanjski dio, u kojem se primaju gosti, andaruni, unutrašnji dio, u kojem se stanuje i u kojem se žene smiju slobodno kretati, te dio za služinčad. Sobe su danas uglavnom prazne, jer je namještaj s godinama nestao ili propao, ali time se još lakše uočava veličina i broj prostorija. Legenda kaže da je kći trgovca Tabatabeija pošla za trgovca Borudžerdija, a njen je otac postavio uvjet Borudžerdiju – može ju ženiti ako joj omogući da živi u kući jednako raskošnoj kao ona u kojoj je dotad živjela. Tako je Borudžerdi izgradio svoju kuću, točnije, izgradio ju je Ustad Ali Marjam, isti graditelj koji je sagradio i kuću Tabatabei. Time je bila zajamčena jednaka raskoš kuće.
Za razliku od kuće Tabatabei, kuća Abbasian ima mnogo više skrovitih zakutaka i tajnih prolaza, koji se prostiru na više etaža. Navodno se može i na krov, gdje je terasa, ali sada su ti prolazi zatvoreni. Kuća Abbasian sagrađena je ranije, još tijekom 18. st., a vlasnik je po jednoj verziji bio trgovac staklom (zato je jedna soba urešena staklenim ukrasima po zidovima i vitrajima), a po drugoj klerik. Na ulazu u kuću Abbasian doznajem istinu – mora se platiti zasebna ulaznica. Ha ništa, barem sam besplatno razgledao kuću Tabatabei i platio ukupno 200 umjesto 300 tisuća riala.
U prizemlju kuće Abbasian nalazi se i restoran-čajana, a ja se prilikom razgledavanja i fotografiranja, suočavam s nezgodnim problemom – baterija mi daje znak da je pri kraju. Morat ću se vratiti do hotela i napuniti ju, pa onda popodne vidjeti mogu li otići do ostalih atrakcija ili ću to idući dan, po povratku iz Abijanea.
Vraćam se u hotel, stavljam puniti bateriju i vrijeme kratim internetom, koji je prilično ćudljiv, veza puca svakih nekoliko minuta. U međuvremenu se nebo sve više oblači i sve jače puše. Doista miriši na kišu. Baterija se napunila, pa gledam koliko sam slika danas napravio – preko 130. Malo me ponijela arhitektura, pretvaram se u svoga suputnika Daniela Leticu koji je manijak s fotoaparatom.
Već je prošlo 4, a ja još nisam ni ručao. Odlazim to riješiti, nadajući se da restoran koji sam zapikirao ne radi dvokratno. Kada izađem na ulicu, već poprilično puše, a tu i tamo se osjeti pokoja kap kiše. Vjetar nosi i pijesak, srećom da mi naočale koliko-toliko štite oči. U zraku se osjeća da bi mogao biti jak pljusak, slično kao oni koji znaju biti na moru, kada se dugo priprema i taman pomislite da neće biti ništa, a onda vas iznenadi diluvij. I točno, kiša počinje ozbiljno padati taman kako se primičem restoranu. Znam otpriličnu lokaciju, čak ne znam ni hoću li ga naći ili ću kisnuti bezveze. Srećom, nalijećem na njega odmah pored kuće Tabatabei. Izvana izgleda zatvoreno, ali kada se spustim u unutrašnjost vidim da rade. Restoran je smješten u velikoj zatvorenoj prostoriji koja zapravo izgleda kao natkriveno središnje dvorište. Uokolo su poredani divani, velike drvene platforme na kojima se sjedi i jede (ili samo pije, i to čaj). Ima i običnih stolova. Treba vremena da me primijete, jer mi se čini da su i oni taman bili pri ručku, nadao sam se da ipak kuhinja radi i za goste. Nakon dobrih 20-ak minuta do mene dolazi jedan od osoblja, tražim ga jelovnik, on me pita želim li hranu ili samo čaj. Kažem da bih jeo, nema zamjerki na to. Jelovnik nije nešto osobito bogat, uglavnom su tu razni kebabi, kao i ghorme sabzi, koji nikako da probam, riječ je zapravo o nekakvom dinstanom povrću. Odlučujem se za predjelo uzeti aš, juhu od ječma, ali mi konobar kaže da nije svježa i da mi ju ne bi preporučio. Pošteno, a ne stav „sve dam, samo da prodam“ koji biste dobili u mnogim drugim zemljama. Onda ću samo bahtijari kebab, svojevrsni „kralj kebaba“, koji se radi od miješanog janjećeg i pilećeg mesa, a prilozi su naravno riža sa šafranom, paradajzi sa žara (kojima uvijek jedna strana zagori, pa onda moram guliti tu zagorenu kožu), usoljeni krastavac i još neka turšija za koju ne mogu točno utvrditi što je, liči na rotkvu, ali ljubičaste je boje. Kebab nije loš, malo žilaviji, ali ne neprožvakljivo. Za piće uzimam dugh, iransku varijantu ajrana. Kojiput Iranci piju i dugh razrijeđen mineralnom vodom, što ne znam kakav ima okus, ali malo sam skeptičan. I ovaj ima drugačiji okus od ajrana, ne sviđa mi se toliko, ali opet mi nekako bolje paše na pečeno meso od bezalkoholne pive ili nekog gaziranog pića. Inače, iako Iran ima zategnute odnose s Amerikom, Coca Cola se normalno puni u Iranu, a postoje i domaće inačice ParsCola i ZamZam Cola (nazvana po svetom izvoru u Meki – možete misliti koje bi to čudo bilo da iz toga izvora stvarno poteče kola). Naravno, suvišno je napomenuti da, kao što vas kod nas nakon obroka pitaju želite li kavu, ovdje vas pitaju želite li čaj. Inače, Iranci su opsjednuti čajem, toliko da vam ne bi palo na pamet da je sve do pred malo više od stotinu godina čaj bio ekskluzivni otmjeni napitak koji se nabavljao izvana. Tek je početkom 20. st. otkrivena tajna uzgoja čaja, te se on danas najvećma uzgaja oko Rašta, u iranskom kaspijskom priobalju.
Dok sam gotov s restoranom kiša je već prestala, ali dosta je prohladno i mračno, tako da se upućujem prema hotelu, gdje ću ostatak popodneva i večeri sređivati slike i boriti se s krhkom internetskom vezom. Danas je u hotelu živahnije, kao da ima više domaćih turista (možda neki od onih koje sam danas susretao?), a jedna od njih slavi i rođendan, pa se naslikavaju…
Dan samo napola dobro iskorišten, ali zato i jesam tu čak tri noći. Vidjet ćemo kakav će biti Abijane…

komentiraj (0) * ispiši * #

Opet na cesti

četvrtak , 07.05.2015.

Boravak u Teheranu odviknuo me je od putovanja. Bio je to drugi grad u kojem sam se zadržao 4 noći, ali u Istanbulu sam se selio iz Europe u Aziju, pa je to ipak bilo malo putovanje. Kod Zari sam se međutim opustio, raspakirao većinu stvari, a i sama atmosfera njezina doma bila je mnogo intimnija od ho(s)tela. Brzo sam se udomaćio, i premda, kada se osvrnem na boravak u Teheranu, možda i nisam toliko mnogo razgledao, opet su mi se dani činili puni događaja, vjerojatno zbog socijalnog momenta. Zari, Marjam, Mostafa…troje Iranaca koji svi pokazuju drugačije lice ove države, lice koje želi pobjeći od povezivanja s Azijom, s Bliskim istokom, s muslimanskim fanatizmom - lice koje je Iran djelomično imao za vrijeme šaha, lice države koja unatoč svojoj povijesnoj vezanosti za Bliski istok želi biti dijelom zapadne civilizacije. Možda bi bilo bolje za cjelovitiju sliku da sam razgovarao i s nekim konzervativnijim, ali pitanje je bi li taj netko konzervativniji htio razgovarati sa mnom. U svakom slučaju, nekako mi se tijekom boravka u Teheranu vratila vjera u Iran, a i u Couchsurfing. Stoga moram sada zajahati taj val i nastaviti s pozitivom dalje.
A to „dalje“ su pustinjski gradovi središnjeg i jugoistočnog Irana. Ulazim u drugu polovicu svoga boravka u Iranu i tek sada stvari postaju zanimljive. OK, još tri grada na putu poznajem, ali tamo iza Jazda, za tjedan dana, počinje terra incognita.
Ujutro smo Zari i ja opet uživali u jednom od njezinih jednostavnih, a obilnih doručaka. Kod nje sam prvi puta probao kombinaciju koja mi je izvrsna, a zapravo je vrlo jednostavna – vrhnje i pekmez. Slatkoća pekmeza se sjajno sljubljuje s kiselošću vrhnja i temeljnom aromom kruha i stvara izuzetnu puninu okusa. Kasnije smo još slistili jednu dinju i popili još čaja, a onda je došlo vrijeme rastanka. Ponovno me vozi do stanice metroa, pozdravljamo se uz moj poziv da svakako dođe u Hrvatsku (koji prihvaća – oduševila se kad je vidjela sliku Plitvičkih jezera), te mi na rastanku daje zagrljaj. Srećom, u autu smo, inače bi nas možda vjerska policija privela. Odlazim metroom do Južnog terminala, gdje odmah nalazim bus za Kašan. Prije dvije godine išao sam u suprotnom smjeru – iz Kašana na Južni terminal, pa onda još malo vrzmanja po gradu i na aerodrom. Hvata me neka nostalgija za tim prošlim putovanjem, za ekipom u kojoj sam putovao, unatoč trzavicama… Putovanje u grupi ima svojih prednosti i nedostataka. Grupa amortizira gnjavatore koji vas salijeću, omogućava da podijelite jedan taksi i prođete jeftinije, isto to i za sobu…ali isto tako vas čini autističnima, izolira vas od okolne kulture, barem ako ste previše usmjereni jedni na druge. Kad putujete sami onda ste fleksibilniji, ali morate i paziti na više stvari odjednom. Često si tijekom ovog putovanja postavljam pitanje jesam li uopće svjestan u što sam se to upustio. Zasad sam još uvijek na poznatom terenu, vidjet ću kakve će stvari postati kada uđem u Pakistan. Toga me dijela puta i najviše strah, barem u smislu osobne sigurnosti. Za Kinu pretpostavljam da će biti gnjavaža s jezikom, pismom i buljenjem u mene (još ću ja žaliti za Iranom…), u jugoistočnoj Aziji će me tretirati kao hodajući bankomat, ali sumnjam da ću se igdje naći u realnoj opasnosti za vlastiti život. Vjerojatno neću ni u Pakistanu, ali tamo su šanse najveće.
No prije Pakistana moram se još nauživati u onome dijelu Irana gdje je srce perzijske kulture. Kašan je dobar početak. Grad u oazi 200-tinjak km južno od Teherana poznat je po atmosferičnom bazaru i nekoliko prekrasnih tradicionalnih perzijskih kuća. Arhitektura perzijskih kuća slična je onoj rimskih – prema ulici su neugledne i zatvorene, a onda se odjednom pred vama otvori unutrašnje dvorište, obično koncentrirano oko bazena s vodom i fontanom, a iz dvorišta se ulazi u razne prostorije kuće. Takav je i Han-e Ehsan, hotel u kojem odsjedam u Kašanu. Tu smo bili i dvije godine ranije, zadnje spavanje u Iranu. Ovaj puta sam u dormitoriju u podrumu. Cijena je najjeftinija dosada (500 000 riala po noći), jedini je problem da soba malo smrdi na vlagu. I ima komaraca. No tko zna kakvi me još smještaji čekaju…
Čim sam izašao iz busa, hapao me jedan taksist. Dok me vozio do hotela, pokušao si je svakako osigurati da me vozi i do Abijanea, sela u koje ću na izlet u petak. No kako mu je znanje engleskoga prilično rudimentarno, nije najbolje shvatio (ili nije želio shvatiti) moje obrazloženje da mu ne mogu ništa obećati dok ne doznam kako se kreću cijene. On mi nudi vožnju za 800 000 riala, što mi se čak čini i povoljno, s obzirom na udaljenost (oko 160 km ukupno tamo i natrag). Ali, ako mogu birati, radije bih s nekim tko ne pokazuje toliku gorljivost, jer to znači da je željan novca. A to je meni uvijek negativno.
Naravno da mi se prikrpao do recepcije, pokušavajući si valjda osigurati službenost gaže. Mladić na recepciji srećom govori dobar engleski, pa preko njega pokušavam ispitati je li cijena koju mi ovaj nudi dobra. On kaže da jest, ali opet, možda su i njih dvojica u nekom dilu. Ha dobro, dogovaram se da me ovaj pokupi u petak u 10 na recepciji. Nadam se samo da neće biti strahota poput Eskandarija (tako se naime piše, ne Iskenderi), ili svinja poput onoga koji me vozio do Taht-e Solejmana. Znanje engleskoga mu ne obećava, nadam se da može voziti šutke.
Predvečerje u Kašanu provodim šetajući njegovim bazarom, promatrajući prodavače i arhitektonski ustroj istoga. Bazari su čudesna pojava. Teško je reći jesu li to zgrade, natkrivene četvrti ili nešto treće. Kašanski je relativno lagan za snaći se, ima više-manje jednu glavnu ulicu, s pokojim kratkim odvojkom, nije labirint niza zakutaka poput tabriškog ili teheranskog. I iznutra izgleda relativno novo – svodovi su prekriveni žbukom, a ne golim kamenom, a postoje i razne nove nadogradnje koje mjestimično podsjećaju na neku stariju zagrebačku robnu kuću. Na povratku u hotel sustiže me neki tip i kreće s uobičajenim pitanjima. Zauzimam svoj uobičajeni defenzivni stav (to mi je nesvjesno, jer sam u Hrvatskoj skeptičan prema svakomu tko me zaustavi na ulici), dok tip ne kaže da je iz Afganistana. Znam da sam možda licemjer, osjećam više simpatije za njega samo zato što je iz napaćene zemlje, što nema nužno veze s time kakav je on kao osoba. Otprilike kao da u školi dajete bolje ocjene djetetu iz disfunkcionalne obitelji, neovisno o pokazanom znanju. Malo razgovaramo putem do mog hotela, a on mi potom daje broj da mu se javim sutradan, ako želim da me provede gradom. To ne, ali opet, možda bih mogao od njega čuti štogod zanimljivoga o Afganistanu ili Afganistancima u Iranu. Razmislit ću o tome, možda ga cimnem za ručak ili večeru. Da, tip je rekao da se zove Hassan, rekao bih da je u ranim dvadesetim.
Moja večera je ovaj puta u restoranu u sklopu hotela, a uzimam fesendžan, tradicionalni specijalitet koji je zapravo gusti sos od soka od nara i oraha (ima valjda još začina unutra, ali nisu mi poznati), koji se prelije po mesu. Prilog je naravno riža. Fesendžani koje sam jeo u Iranu variraju. Prvi put sam ga jeo s užasno suhim mesom, koje mi je sve pokvarilo. Drugi je bio dobar, a ovaj treći opet lošiji, iako ne zbog mesa. Svejedno, prvi pošteni obrok nakon onoga u gilanskom restoranu (dan kad sam išao u Ghom nisam pojeo ništa osim doručka i usputnih stvarčica), tako da mi prija. Nakon večere sjedenje u dvorištu uz žubor vode bilo bi ugodno da nema komaraca. Zato se trudim nadrljati dnevnički zapis iz ovog dana koji srećom nije bogat doživljajima, pa uteći pred komarcima u vlažni podrum. Nazdravlje.

komentiraj (1) * ispiši * #

Zašto (ne) ići u Ghom?

srijeda , 06.05.2015.

Gotovo svi kojima sam spomenuo odlazak u Ghom (ukupno 4 osobe, od kojih 3 cure) postavili su mi pitanje zašto želim ići tamo. Pa eto, taj grad, kojih stotinjak kilometara južno od Teherana, sjedište je iranske šijitske duhovnosti, te na neki način mjesto odakle Islamska Republika crpi svoju snagu. Zbog toga dobiva disproporcionalno više novca nego ostali iranski gradovi, te se u njemu stalno nešto novo izgrađuje. Grad ima oko milijun stanovnika, a njegov značaj proizlazi iz svetišta Hazret-e Masume, koje označava mjesto na kojem je sahranjena Fatime, sestra imama Reze. Reza je inače osmi od dvanaestorice imama u koje vjeruje najveći broj šijita, te ujedno jedini koji je sahranjen u Iranu (u Mašhadu). Zbog toga ima posebno značenje za Irance, pa je tako Reza često ime među Irancima (katkada se javlja i kombinacija s imenom prvog imama, Alireza). Karizma se prenijela i na njegovu sestru, pa je tako Ghom postao hodočasničko središte, ovdje su se počele otvarati brojne medrese, a šijitski studenti iz čitavoga svijeta počeli pristizati u njih. Tako je tamo u drugom desetljeću 20. st. u Ghom na vjerske studije pristigao i mladi Ruhollah Musavi, iz mjesta Homein, koji će sedamdesetak godina kasnije, u suton vlastitog života, postati jedna od najznačajnijih političkih ličnosti 20. st. U vrijeme šaha, Ghom je bio središte otpora bezbožničkom režimu u Teheranu, a danas, kada Teheranom vlada paradigma ponikla iz Ghoma, on služi kao lučonoša šijitskoga pravovjerja nasuprot dekadencije Teherana. I doista, u Ghomu nećete vidjeti žene koje nose marame, ne dao Allah da im koja vlas proviri – tamo je jedina prikladna ženska odjeća čador. Šećući ulicama Ghoma možete si zamisliti život u Homeinijevu Iranu – konzervativne bogobojazne žene u čadorima, vjerski dostojanstvenici s maramama na glavama (u Ghomu jedini koji nose marame na glavi su muškarci), te mladi studenti željni stjecanja novih znanja u ghomskim medresama. Ne znam kako ih gledati – kao još jedan naraštaj kojemu se ispire mozak i pretvara ih se u buldoge Islamske Republike, ili kao svježe mlade snage koje će znati odgovoriti izazovima vremena i reformirati sadašnju anakronu paradigmu.
Irancima nije jasno zašto bi itko bez dovoljno dobrog razloga išao u Ghom. Vjernike čudi što kao nemusliman imam ondje tražiti, a nevjernike čudi što uopće imam ondje tražiti. Impresivan hram oko kojega se sve vrti zapravo nije ništa posebno u usporedbi s drugim iranskim vjerskim objektima, tim više jer se stalno dograđuje i većina objekta je prilično recentna. Ali, kad je već blizu i kad prije dvije godine nisam bio – hajdemo pogledati.
Teheran je i uz metro ogroman grad, tako da često izgubite i po sat vremena između dviju točaka koje čak i nisu na različitim krajevima grada. Zato su mi dani u Teheranu subjektivno trajali kraće od drugih na putu. Djelomično je to stvar i rutine – tu sam već drugi put, poznam grad, a i zastao sam na 4 dana, što znači da sam se već skoro udomaćio i da cesta zove. Ghom mi je bio uhodavanje za nastavak puta.
Nažalost, vrijeme mi nije bilo naklonjeno, u Ghomu je čak padala i kiša, a kako sam se otputio pješke od terminala do centra grada (nekih 5 km), tako sam malo i pokisnuo. No kišica je bila većinom dobrodošlo osvježenje, iako je u sebi sadržavala i dosta pijeska, što se vidjelo po žućkastim mrljama koje su ostavile njene kapi.
Budući da osim hrama i susjedne džamije imama Hasana u Ghomu doista nema gotovo ničega za vidjeti, nisam se previše ni udaljavao od hrama. Nasuprot hramu je jedna mjenjačnica, a kako sam stigao do kraja s novcem, bilo je vrijeme za promjenu novih 100 dolara. No mjenjačnica je zatvorena, a jedina šansa su mi ulični mjenjači, koji znaju nuditi nepovoljan tečaj. Pitam ih koliko za 100 dolara, oni mi daju 3 300 000 riala. Zapravo tečaj isti kao onomad u Tabrizu. Mijenjam i sad sam negdje na polovici love namijenjene Iranu, a još nisam stigao do polovice boravka ovdje. Doduše, kod Zari sam uštedio djelomično na lovi, ako još uspijem srediti spavanje preko CS-a u Esfahanu, vratit ću se u normalu.
U hram službeno ne smiju nemuslimani. Budući da je unutra ionako stalni muving nisam ni pokušavao ući, promotrio sam hram izvana, razgledao njegova dvorišta u ulaze, te fotografirao, iako se službeno to ne bi smjelo. No nisam dobio nikakvo upozorenje, samo nekoliko čudnih pogleda (iako su ti pogledi možda bili i zato što sam stranac – no u Ghomu ima dosta stranaca, kad se uzme u obzir da je to svjetski centar šijizma).
Kupujem još sohun, lokalni kolač od pistacija, badema, šafrana i kardamoma. Za uz čaj navečer. Potom uskačem u taksi koji me vozi do terminala, gdje me već čeka bus za Teheran. Skoro sam rekao „za doma“, udomaćio sam se u Teheranu.
Napokon sam se uspio dogovoriti s Mostafom, pa se nas dvojica nalazimo u pola 8 na trgu nazvanom Haft Hoz, kako mi je on rekao. Trg se danas zove Nabovat, ali ljudi i dalje koriste njegovo predrevolucionarno ime (čak i moja Google karta na latinici piše Nabovat, a na farsiju Haft Hoz). Srećom mi je Zari jutros objasnila kako doći do tamo. Nakon što se nađemo, uzimamo svaki po jednu granitu (mješavina voćnog soka i mrvljenog leda) i sjedamo, poput Iranaca, na travu. Iranci jako vole sjediti na travi, organizirati piknike, općenito imaju prilično afirmativan osjećaj prema prirodi, što se ne bi moglo zaključiti kada se vidi kako izgleda većina iranskih gradova, pogotovo na rubovima.
Mostafa radi kao profesor engleskoga u jednom jezičnom institutu u Teheranu. Inače je dosta atipičan za Iranca: niska je stasa, govori mirno i staloženo i govori vrlo dobar engleski (očito, ako ga predaje). Upoznali smo se preko zajedničkog frenda, kada smo pred dvije godine išli u Iran nakon puta smo se našli da prokomentiramo s njime kako nam se svidio Iran. On je u Hrvatskoj bio na postdiplomskom i zapravo je rekao da mu ne paše hrvatski mentalitet, imao je osjećaj da nismo posve iskreni, da smo distancirani i posredni…a to su osobine koje je teško prihvatiti nekomu iz totalno drugačije, otvorene kulture. Zato mu je bilo drago kada su minule njegove dvije godine u Zagrebu i trebao se vratiti u Teheran. Komentiramo razlike između naših zemalja, moj trenutni boravak u gradu i putovanje općenito, na njemu se doista vidi da voli Iran i da mu je žao što ga ova vlast guši. On tvrdi da će možda za 10 godina Iran biti posve liberaliziran, jer je ljudima već lagano dosta, a trenutni Vrhovni vođa Ali Hamnei je već star i bolestan, kada umre možda se pojave neki novi i pozitivniji vjetrovi, kojima će se ukinuti bezrazložne zabrane koje sputavaju iransko društvo i čine ovu zemlju mjestimice totalnim Apsurdistanom.
Lagano pada noć nad grad, stotine svjetala se pale, promet i dalje neumoljivo teče… Ima nekog šarma u ovom ružnom i kaotičnom gradu. Grad u kojem gotovo nitko ne želi vlast koja se u njemu nalazi, grad u kojem se i danas naslućuje kakav je bio život u doba šaha…Teheran vam se ipak nekako uspije uvući pod kožu. A kad još dodate prekrasne i ponosne Iranke koje čak i u skučenim okvirima hidžaba uspijevaju istaknuti svoju privlačnost – sušta suprotnost bulama u Ghomu – Teheran doista postaje grad u koji biste se možda još kojiput poželjeli vratiti. Mostafa i ja diskutiramo o političkom životu Irana, o Hatamijevu dobu, o Ahmadinežadovu dobu, o Rafsandžanijevoj ulozi u dovođenju Hamneija na položaj Vrhovnog vođe i kasnijem raskolu među njima dvojicom (situacija pomalo podsjeća na onu Kosorice i Karamarka)…Dobro je poznavati nekoga tko je i političan i znade dobar engleski kojim to može prenijeti. Zato je razgovor s Mostafom potrajao preko 2 sata, u nekoliko se navrata spustila sitna kišica, bez osobite neugode… Napokon iza pola 10 se rastajemo, ja odlazim metroom do doma, no dok dođem od metro stanice do doma, već je 15 do 11. Ispričavam se Zari, zadnja mi je večer kod nje, ali sam isto tako htio popričati s Mostafom, ona razumije. Sjedamo na večernji čaj, te otvaramo pakiranje sohuna koje sam donio iz Ghoma i kao zahvalu za gostoprimstvo i za grickati uz čaj. Zari je opet umorna, pa se povlači ranije na spavanje, ja još moram samo ovo napisati i odoh i ja u horizontalu. Teško je i biti društven i pisati blog…

komentiraj (0) * ispiši * #

Teheranski metro

utorak , 05.05.2015.

Osim što spašava grad od veće zagađenosti i ubrzava cirkulaciju građana, teheranski je metro odlična prilika za uvid u društvenu sliku ove velike zemlje. Prvo, ovdje vidite razne narode koji čine Iran. Većina Iranaca izgledaju kao Europljani, možda je pokoji malo tamnoputiji, ali recimo da bi mogli proći kao ljudi s Balkana, pa čak i zapadnije od toga. No zamijete se i oni tamnije boje puti, vjerojatno Beludži s jugoistoka zemlje ili izbjeglice iz Afganistana, koji dolaze u Iran bježeći od strahota u svojoj domovini, a ovdje postaju obavljatelji najnižih poslova: čistači ulica, bauštelci, katkada i obični prosjaci. Ne treba zaboraviti da dio Afganistanaca nisu većinski Paštuni, već upravo Perzijanci, koji govore dari, afganistansku varijantu farsija. Zapadni Afganistan, tamo oko Herata, dugo je bio dio Irana i zapravo pripada drugom kulturnom krugu od ostatka zemlje. Zatim tu ima i kosookih – ponešto iranskih Turkmena, koji žive na sjeveroistoku zemlje, ponešto Tadžika, budući da se tadžički jezik smatra posebno standardiziranom verzijom farsija (da, to je možda nekima novost – za razliku od žitelja ostalih postsovjetskih „stanova“, Tadžici nisu turkijski, već iranski narod), pa tako mnogi dolaze u Iran, koji je njima ono što je turkijskim narodima iz srednje Azije Turska – velika majka.
Osim demografskog stanja, tu se vide i druge društvene pojave. Recimo, jedan od dijelova folklora su prodavači koječega. Obično imaju neku torbu ili veliku vreću, te prolazeći uzduž vlaka prodaju kojekakve potrebnije i manje potrebne stvari – od stolnjaka, žvakaćih guma, plana Teherana s kartom Irana na drugoj strani, džepnih svjetiljki, uložaka za cipele, žileta, slušalica za mobitel ili vokmen, pa sve do plastičnih noseva koji imaju zviždaljku kojom se aktiviraju dva ona rastežuća papira, kao na onim rođendanskim puhalicama, pištolja koji ispaljuje mjehure od sapunice i sličnih gluposti. Vrlo sam rijetko vidio da itko išta kupuje, a stalno prolaze kroz vagone – osim možda u najvećim gužvama. Od njihove su nasrtljivosti u vlaku sigurna samo tri vagona – prvi, zadnji, pola drugog i pola predzadnjega. Tamo su naime isključivo žene, pa tako svaki prodavač zastaje pred salunskim vratima koja odvajaju taj dio od ostatka kompozicije (s izuzetkom nekoliko starijih vlakova, uglavnom su vlakovi modernijeg tipa, gdje je čitavo vozilo jedna cjelina, s vagonima povezanim zglobom), te samo nastavlja izvikivati svoju ponudu kroz vrata.
Danas sam se po drugi puta uputio u palaču Golestan, ovaj je puta bila otvorena. Sagrađena na mjestu nekadašnje teheranske citadele, palača je svoj oblik počela dobivati kada je Agha Mohammad Han Ghadžar 1794. odabrao Teheran kao svoju prijestolnicu. Tako je započeo uspon toga skromnog sela, i to, ironično, pod dinastijom za koju se kaže da je najviše upropastila Perziju, rasprodavši državna bogatstva kako bi mogla financirati svoj luksuzni život (zvuči poznato?). Mnoge zgrade u sklopu Golestana kasnije su srušene (neke i izgrađene) u doba dinastije koja je naslijedila Ghadžare, točnije u doba oca i sina Pahlavija. Obojica su i krunjeni u kompleksu Golestana, mlađi doduše nekih 20-ak godina nakon što je došao na vlast.
Zgrade u Golestanu zahtijevaju zasebnu ulaznicu za svaku, stoga se odlučujem biti racionalan i uzeti ulaznicu za samo jednu zgradu, muzej povijesne fotografije. Naime, Nasser-ol Din Šah, koji je vladao od 1848-1896. zanimao se jako za novi izum zvan fotografija, pa je i sâm odlučio malo se zabaviti tom umjetnošću. Rečeni Nasser je inače skoro Britancima prodao prava na ekskluzivnu eksploataciju svih iranskih resursa, uključivo rudnike, željeznice i banke, i to za poprilično mizernu sumu od jednokratnih 40 000 funti (tadašnjih doduše, ali…), te još 10 000 funti godišnje idućih 25 godina. No kad je vijest procurila, javnost ga je htjela razapeti, pa je tako povukao tu ideju. Sama galerija je zanimljiva, super je vidjeti kako je recimo Perzepolis izgledao prije stotinjak godina, također i neka druga mjesta koja smo posjetili pred dvije godine. No fotografija nema previše, ja bih rekao da ih je ukupno možda tridesetak. OK, tada se nije peglalo memorijsku karticu, nego je izrada svake fotografije (od snimanja do razvijanja) bila izuzetno mukotrpan proces, pa se radilo racionalnije. Ali zanimljivo je vidjeti zoroastrijski toranj tišine u funkciji, šahov harem, eunuhe, njegovu zbirku cirkuskih nakaza i slično.
Nakon Golestana ne želim previše komplicirati stvari, pa odmah krećem metroom na sjever. Želim naime ručati, a Iranci imaju navadu da su radna vremena restorana prilagođena normalnom vremenu jela, tj. rade dvokratno. Kako je već oko pola 3, a treba i doći do sjevernog Teherana, mislim da je bolje ne gubiti vrijeme.
Crvena linija metroa, linija 1, presijeca grad okomito, povezujući podalborška naselja s mjestima daleko na jugu grada, skoro kod aerodroma Imam Homeini. Sjeverni terminal linije je Tadžriš, nazvan po obližnjem trgu. Kako se teren uspinje mnogo brže no što to, s obzirom na parametre, može željeznička pruga, tako se stanica Tadžriš nalazi na 70 metara dubine i iz nje se izlazi kroz čak petere pokretne stepenice (i ne, nije najdublja stanica na svijetu, ima ih mnogo dubljih – recimo, Arsenalnaja u Kijevu, koja ima oko 105 metara dubine). Već po izlasku se osjeća da je zrak ovdje bolji nego u gradu, čak je i malo svježije. Za ovaj me dio grada vežu lijepa sjećanja otprije dvije godine. Dajem se u potragu za jednim restoranom u kome smo tada jeli, koji poslužuje gilansku kuhinju (Gilan je regija Irana uz Kaspijsko jezero, poznata po osobitoj kuhinji). Nije baš najjeftiniji, ali hrana je izvrsna. Iako se lokacije sjećam u magli, uspijevam ju pronaći bez ikakvih poteškoća. Restoran je u podrumu, svira neka glazba na klasičnoj gitari, za razliku otprije dvije godine ovaj puta konobari znaju engleski (tada smo sa sobom imali Iranca, pa nam to nije ni trebalo). Odlučujem se za mješavinu toplih predjela, koja se zapravo svodi na nekoliko jela u kojima figurira patlidžan, te za glavno jelo koje je meso u nekom posebnom sosu koji se radi od godže sabz (onih zelenih šljiva od dan ranije), maslinova ulja, oraha i leće. Sos je fin, ali poprilično kiseo. Usto uzimam i čitav vrč ajrana. Porcije su obilne, hrana je zasitna, ali ipak uspijevam slistiti obrok u cijelosti. Provodim još neko vrijeme u restoranu, koristeći besplatni wi-fi. Obrok za jednu osobu ispada 470 000 riala, što je po današnjoj računici oko 120 kn. Pred dvije godine platili smo manje od pola te cijene.
Još malo šetkam po ovom kvartu, za otići dalje prema planini trebao bi mi taksi, a to sada ne mislim plaćati. Vraćam se do metroa i krećem opet prema centru, gdje obilazim armensku katedralu Sv. Sarkisa. Arhitektonski nije neki spektakl, dosta je moderna, ali je to zapravo centar armenske vjerske zajednice u Teheranu. Okolne ulice ne nude osobito spektakularnu arhitekturu, ali upravo u tom dijelu Teheran izgleda nekako najviše europski, te biste si, da nema natpisa, mogli zamisliti da ste u nekom njemačkom ili belgijskom gradu.
Kako vrijeme u Teheranu brzo leti, jer su relacije velike, već je skoro 7 sati u času dok dolazim na stanicu Taleghani i čekam svoj metro. No u to je doba špica i svi metroi sa sjevera su dupkom puni. Ne može stati ni igla. Nakon što sam propustio tri, u četvrti se nekako uspijevam ugurati, opet se čudeći posvemašnjoj prometnoj nekulturi putnika teheranskog metroa. Prvo, oni koji uđu u kola, odmah stanu i nemaju se nikakve potrebe udaljiti dublje od vrata, čak i ako ne izlaze na sljedećoj stanici. Dobro, to rade i u zagrebačkim tramvajima, pogotovo ako su niskopodni. Drugo, kada dolazi vrijeme izlaska, ja, koji sam se odmaknuo od vrata, moram se probiti van. Pritom masa ljudi stoji pored vrata i ne pada im na pamet izaći privremeno na peron da bi oslobodili mjesto za ove koji doista izlaze. Treće, kada se probijete kroz gungulu ljudi U vlaku, morate se probiti kroz živi zid koji tvore oni koji žele ući u vlak, a postavljeni su u liniji paralelnoj s vratima, i na par centimetara od njih. I još ne čekaju da uopće izađete, nego čim se vrata otvore navaljuju na njih i pokušavaju ući. Ukratko, sad mi je jasno kako dolazi do onih pregaženja u Meki.
Na Trgu Imama Homeinija presjedam na drugi metro, u kojem mi se obraća jedan sredovječni tip na dobrom engleskom, u Lacoste majici (ako nije lažnjak – na teheranskom bazaru navodno postoji cijela ulica koja prodaje isključivo našivke za pojedine marke, dakle ne odjeću lažnih marki, već priliku da si vi sami falsificirate odjeću). No ni znanje engleskoga ga ne čini mnogo kreativnijim u prvom i drugom pitanju. Tu me malo potegao za jezik pa ja – možda malo previše osorno – kažem kako mi je grozno što me to ljudi stalno pitaju, jer imam osjećaj da stalno ponavljam jedno te isto. Srećom, tip se ne ljuti, pa tako malo razgovaramo o politici, svjetskoj i domaćoj. Kaže da je svojedobno živio u SAD-u, čini mi se da je jedan od onih tipova koji idealiziraju SAD. Kritizira sadašnju vlast (ne doduše Ruhanija, već čitav sistem islamske republike). Pitam ga misli li da je za vrijeme šaha bilo bolje. On kaže da jest, da je postojala demokracija, sloboda govora… Ne znam baš na koju slobodu govora misli, kad je Homeini vrijeđao šaha, morao je bježati iz zemlje da spasi živu glavu. Iako je Sepah (sadašnja vjerska policija) brutalan, nije ni Savak (šahova tajna policija) bio puno bolji, dapače. Ne branim islamsku republiku, ali za vrijeme šaha je bilo bolje jedino u smislu sekularnosti. Ekonomski i socijalno bilo je mnogo teže, barem za većinu stanovništva, profitirala je jedino uska elita. Doduše, lik mi tada kaže jednu stvar zbog koje mogu razumjeti njegov stav. Kaže „Ja nisam musliman. Ja sam baha'i.“ Onda nabraja diskriminaciju prema baha'ijima u Iranu, koja je prilično brutalna – ne mogu na sveučilišta, imaju problema kod zapošljavanja, oskvrnjuju im groblja… Kažem mu kako je on prvi baha'i kojega sam upoznao, a on se čudi, kaže kako u Hrvatskoj sigurni ima baha'ija, kako postoji hram… Ne, bojim se da većina ljudi u Hrvatskoj uopće nije ni čula za tu vjeru, koja se smatra sljedećim logičnim korakom u abrahamskoj tradiciji.
Vraćam se doma oko 9. Pikirao sam oko 8, ali me zadržao metro. Malo je prekasno da se sada nađem s Mostafom, onim momkom kojega znam iz Zagreba. Mislim da ću ipak odgoditi sastanak za idući dan, ako on to može. Inače živi relativno blizu mog smještaja, tako da se ne moramo tražiti po gradu. Umjesto toga, Zari je ta večeru kupila fallude, osobitu slasticu koju sam probao prošli puta kad sam bio u Iranu i svidjela mi se. Riječ je o rezancima od rižina tijesta, prelivenima šerbetom i zaleđenima, koji se kasnije preliju sirupom od višnje i limunovim sokom. Sjajno ljetno osvježenje. Inače je riječ o specijalitetu iz Širaza, ali se proširio diljem Irana.
Danas je Zari dosta umorna, kaže da se prošle noći nije naspavala, tako da me ranije ostavlja da sređujem fotke i pišem ovaj zapis, a i ja ću se morati ranije dignuti jer idem na poludnevni izlet u Qom.

komentiraj (0) * ispiši * #

Like a krme in Teheran

ponedjeljak , 04.05.2015.

Ujutro mi za oko zapinje članak na jednom domaćem (hrvatskom) portalu povodom nedavnog potresa u Nepalu, o tome koji su najugroženiji gradovi svijeta što se tiče mogućnosti razornog potresa s mnoštvom ljudskih žrtava. Na prvom mjestu, s gotovo 90%-tnom šansom katastrofalnog potresa u idućih 50 godina je upravo grad u kome se nalazim. Teheran leži na sjecištu čak triju geoloških ploča i izvjesno je da će velik broj ljudi izgubiti život ako se dogodi potres, jer je većina zgrada vrlo nekvalitetna. Na druga dva mjesta su Istanbul i Los Angeles, u Hrvatskoj naravno Zagreb. Priložena je i karta svijeta, na kojoj je cijeli Iran crven. Nije baš ugodan početak dana…
Sedamnaestomilijunski Teheran zapravo je poprilično ružna, kaotična, zagađena košnica, koja nema previše vrijednih spomenika, barem kad ga se usporedi s drugim iranskim gradovima. Što svejedno ne znači da ne bi bilo šteta da se pretvori u hrpu šute. Grad je 32. prijestolnica perzijske države u povijesti, a sve do kraja 18. st. bio je beznačajno selo. Demografski je eksplodirao nakon Revolucije, kada je započela migracija siromašnog stanovništva iz udaljenih krajeva u Teheran. Smješten u podnožju gorja Alborz (ili Elburs), Teheran se zapravo nalazi na konstantnoj padini, koja ujedno pokazuje i socijalnu segregaciju. Elita živi na sjeveru, pod Alborzom, u vilama koje uživaju u svježem zraku i planinskoj klimi. Stoka živi na jugu i davi se u smogu kojim ovaj grad ne obiluje. Uzduž grada pruža se nekoliko ogromnih avenija koje omogućavaju komunikaciju sjevera i juga, dugačkih po desetak kilometara. Ispod grada konačno je izgrađeno pet linija metroa (od planiranih devet), čime se promet na površini smanjio i olakšao zagađenost. Kada gledate današnji teheranski promet, ne možete si zamisliti kako je onda bilo prije uvođenja metroa, ako je OVO smanjeni promet.
Zvučna kulisa Teherana, koju možda nećete toliko čuti u ostalim iranskim gradovima, zvuk je tisuća motocikala. Šetnja nekom od ulica u centru Teherana nalik je šetnji uz spidvej stazu. Motocikli služe za sve – prijevoz robe, često i izvangabaritne (vidio sam tipa koji iza stražnjeg sjedala vozi uzduž položeni smotani tepih), prijevoz njihovih vlasnika, te, kao najsuicidalnije, prijevoz putnika. Vožnja mototaksijem najjeftiniji je tip adrenalinskog turizma koji možete dobiti, a broj sijedih na glavi znatno će vam poskočiti. Ja nisam probao, ali frend jest. Bio je blijed kao krpa kad je stigao na odredište. Vozač naime pokušava svim sredstvima dovesti putnika u što kraćem roku na odredište. To znači da će kratiti put preko pločnika, provlačiti se između buseva i kamiona, prolaziti kroz crveno i izbjegavati vozila iz okomite ulice, voziti u suprotnom smjeru…čitavo to vrijeme procjenjujući šanse prolaska kroz pukotine prometa isključivo po vlastitim tjelesnim proporcijama. Ako ste dugajlija, možda vožnju osim tomanima platite i pokojim udom. Ne, ne TIM udom. Inače, premoćna većina motocikala na teheranskim ulicama, i u Iranu uopće, je tipa Honda 125.
Zari je jučer radila, tako da smo ujutro, nakon što sam konačno kod nje oprao rublje po prvi puta nakon mjesec dana (izuzev čarapa u Malatyi), krenuli u grad. Ostavila me na stanici metroa, odakle sam se ja otputio do teheranskog bazara, koji mi je posljednji put promakao. Usput sam doznao da je ona jednotjedna karta koju su mi prodali dan ranije doista karta za jednokratno putovanje. Zašto piše drugo, tko će to znati.
Uzeo sam si vremena da prolutam ulicama i zakucima teheranskog bazara, sve dok se nisam ponovno pojavio s njegove sjeverne strane, na Aveniji 15. Hordada, gdje gotovo čitavom dužinom bazara, oko kilometar, stoje poredani motocikli. Okomito na pločnik. A to su samo oni koji čekaju, tj. trenutno ne voze. Nasuprot bazara je palača Golestan, kraljevski kompleks iz doba Ghadžara, danas niz muzeja, koji sam htio razgledati – ne naravno u cijelosti. No nisam imao sreće – nedjeljom je zatvoren. Suočen s paklenom vrućinom nastavio sam lunjati ulicama, prošavši uz zgradu Madžlisa (parlamenta), tražeći zakutke ovoga grada u kojima još nisam bio. Iako u sebi teško može naći osobitu ljepotu, Teheran je ipak velegrad, liberalniji od mnogih drugih iranskih gradova, ljudi neće toliko buljiti u vas (što ne znači da neće uopće), naviknutiji su na strance…meni se sviđa, premda sam u njemu ukupno proveo nepuna 4 dana prije ovog dolaska, osjećam se na poznatom terenu. Odlazim metroom do Američke špijunske jazbine (današnjeg naziva za nekadašnje američko veleposlanstvo, koje je doživjelo talačku krizu ujesen 1979.), ne slikam čuvene murale i parole (ne zato što ne smijem – iako ne smijem – već zato što sam na istoj strani gdje i oni, pa ih ne mogu obuhvatno slikati), a potom završavam u Iranskom klubu umjetnika, gdje imaju i restoran, ne baš najjeftiniji ali solidan – tu smo jeli prvu teheransku večer pred dvije godine. Ponuda jela nije baš iranska, pa uzimam lazanje. Jedan razlog zašto sam ovdje jest taj što imaju internet. Trebam vidjeti hoće li mi se javiti Nijemci (nisu) i poslati poruku Marjam, još jednoj curi koja je odgovorila na moj oglas na CS-u, rekavši da me ne može ugostiti, ali da me može provesti Teheranom. To mi nužno ne treba, no Marjam govori talijanski, radi kao prevoditeljica i učiteljica talijanskoga (da, Iranci uče talijanski jer se žele dočepati Italije i Schengena) i čini se zanimljiva osoba za provesti teheransko popodne. A i da malo provježbam talijanski. Trebali smo se naći u ponedjeljak, no u nedjelju sam se zatekao s mnogo slobodnog vremena, pa zašto ne. Nažalost, prije nego smo finiširali dogovor, rikava internet u Klubu umjetnika, tako da nakon 20-ak minuta čekanja moram pribjeći SMS-u, za koji se nadam da će biti isporučen. Isporučen jest, ali odgovora nema. Znači, jednosmjerna komunikacija. Nalazimo se na trgu Ferdusi u pola 6. No metro stanica Ferdusi ima tri izlaza. Utaborujem se kod jednoga i šaljem joj poruku da ju čekam tamo idućih 15 minuta. Odgovora opet nema. Na kraju ju zovem, dolazi, ali kasni. Pojavljuje se s kojih 25 minuta zakašnjenja, djevojka koja bi možda mogla proći i kao Talijanka, s naočalama, osrednje visine. Iako smo počeli komunicirati na engleskom, prebacujemo se ubrzo na talijanski. Ona je živjela 4 godine u Italiji, u Milanu i Torinu, imala je čak i zaručnika Talijana, nisam baš shvatio zašto se vratila. Iako je Iranka, ima također vrlo kritičan stav prema Irancima kao narodu. Razgovaramo o tome kako Iranci koriste riječ „turist“ isključivo za strance, gotovo kao neki poluuvredljivi-polukuriozitetni izraz. Iranac iz Teherana koji putuje u Jazd nije turist, turist je isključivo strani državljanin u Iranu. Druga stvar – iranska nesposobnost da shvate određene riječi ako ih stranci izgovore drugačije od onoga kako bi trebalo u farsiju. Prije dvije smo godine svjedočili kako tip koji je prevoditelj (dakle nije lajbek za jezik) ne shvaća što je to Paykan (ime nekad najčešćeg auta u Iranu, inače znači „strijela“) samo zato što je frend izgovorio to kao „pajkan“ s naglaskom na prvom slogu, a trebalo bi kao „pejkan“ s naglaskom na drugom. Marjam se zgraža i kaže da je to jedna od tragičnih posljedica neizloženosti strancima i njihovom izgovoru perzijskih riječi. Naravno, i Marjam ima poprilično negativno mišljenje o vladi, o hidžabu, osobno se smatra vjernicom, ali ne i muslimankom (osim po tradiciji). Ipak je vidjela ponešto svijeta, shvatila da postoji život i izvan njene mahale. Sjedimo u jednom modernijem kafiću koji poslužuje zapadnjačku kavu (inače kavopije imaju grdnih problema u Iranu, jer Iranci baš nisu od kave), te oboje ispijamo frape od cimeta i đumbira. Dobar je, ali od cimeta sam zapravo još žedniji. Marjam inače radi i kao vodičica za Talijane, osobito se koncentrira na gastroturizam, što je u Iranu tek u povojima. Kaže da je inače prava osoba za preporuke restorana diljem Teherana. Kao naručeno. Šteta samo da nisam baš za večeru. Nakon kojih dva sata razgovora u kafiću, odlučujemo se prošetati centrom grada. Marjam je ugodna sugovornica, obrazovana, načitana, slobodoumna…imam sreće sa ženama koje susrećem u Teheranu. Priča kako je imala sreću što je završila fakultet za vrijeme Hatamija, koji je bio reformist i dugo očekivan osloboditelj od opresije Homeinijeva doba i kazuje kako je jednom bila na nekoj tribini gdje je Hatami razgovarao sa studentima, pa mu je jedna studentica spočitnula što je s tim reformama, kako to ide sporo i da je iznevjerio očekivanja. Hatami joj je odgovorio kako je već sama mogućnost da ona uopće može njemu spočitnuti nedostatak reformi znak da se situacija reformira. No valja znati da u Iranu predsjednik nije vrhovni autoritet države, nego je odgovoran Vijeću čuvara Revolucije, koje čine ajatolasi na čelu s Vrhovnim vođom, trenutno Alijem Hamneijem. Štoviše, Vijeće mora odobriti predsjedničke kandidate, tako da u utrku ne može ući nitko nepoćudan. Tako su reforme koje je Hatami poduzimao često zaustavljane u zidu Vijeća čuvara Revolucije, koji su smatrali da bi na taj način tekovine Revolucije mogle biti ozbiljno ugrožene. Ali barem se situacija za žene poboljšala. Potom je u vrijeme Ahmadinežada (ž, ne dž – često ljudi krivo izgovaraju njegovo prezime) situacija ponovno potonula, dok se sada s Ruhanijem opet popravlja. No dok Hamnei i stara garda ne poumiru, sve će promjene biti kozmetičke.
Marjam me prati na metro stanicu. Već je prošlo 9, a rekao sam Zari da ću doći između 9 i pola 10. Pozdravljam se s Marjam, možda se još vidimo kojiput u preostala dva dana u Teheranu. Pogotovo ako mi treba kulinarsko iskustvo. Doista, čini mi se da sam ova dva dana u nekom posve drugom svijetu, neputničkom. Razgovaram s ljudima, razmjenjujem iskustva…kad bih barem tako češće. Svakako bolje od toga da odgovaram odakle sam i kako mi se sviđa Iran. Želim dobiti povratnu informaciju iznutra, zato uostalom i putujem. Za Tursku mi je dosta pomogao Anđelko, za Iran su ove dvije cure zasad super izvor. Sve me strah kako će biti u Kini…
Dolazim do stanice Farhangsara već nakon pola 10, dok doklipšem do odgovarajuće adrese već je i prošlo 10. Zari se malo zabrinula, ali svjesna je da sam ja iskusni putnik i da ću se snaći. Za večeru je prekasno, Zari nikad ne jede navečer, ali jedemo voće – jagode i male zelene (nezrele) perzijske šljive (godže sabz) koje su jako kisele. Viđao sam to voće po štandovima u Turskoj, pa onda ovdje, Zari mi je objasnila o čemu je riječ, pa sam izrazio želju da to probam, a njena želja je moja zapovijed. Okus je kiseo, ali osvježavajuć, pomalo su tvrde pa baš i nisu voće za jesti kasno navečer. Zanimljivo, Zari ih soli, kaže da se kiselost ne osjeća u tom slučaju. I ja probavam sa solju, istina je. Kaže da obično to voće više vole žene od muškaraca, muškarci u Perziji baš ne vole kiselo. Mislim si ima li to možda neke veze s hormonima, znam da žene u trudnoći znaju osjećati potrebu za kiselim. To otvara teme o muško-ženskim razlikama i muško-ženskim odnosima u Iranu i Hrvatskoj. Tu smo već prešli na čaj. Iako je tema zanimljiva, shrvani umorom, odlazimo na počinak nakon 1 sat ujutro. Nastavit ćemo sutradan.

komentiraj (0) * ispiši * #

Dan svisca

nedjelja , 03.05.2015.

Razgovor s Irancima najčešće se svodi na ponavljanje istih replika, točnije na odgovaranje na pitanja odakle ste i kako vam se sviđa Iran. Pomislio sam kako bi bilo dobro izraditi nekoliko majica s odgovorima na ta pitanja na farsiju i onda ih nositi, kako biste izbjegli nepotrebnu gnjavažu. Dok sam prošlog ljeta na Kubi izbjegavao gnjavatore i stručnjake kako da vam iz džepa izbiju koji konvertibilni pesos, čeznuo sam za Irancima čiji je interes za vas doista iskren. No sada u Iranu shvaćam da toga interesa ima jednostavno previše – a da je on zapravo samo na razini tih nekoliko informacija, nakon kojih ćete dobiti još jedan pozdrav dobrodošlice u Iran. Jednostavno, većini njih ste zanimljivi samo zato što ste stranac i žele se uvjeriti da ne mrzite njihovu zemlju. No imate osjećaj da ste u beskonačnoj petlji u kojoj neprestance ponavljate tri iste replike. A svi koji me poznaju znaju da ja ne volim baš ponavljati stvari. Postoje neke rutine u kojima uživam, obično su vezane uz ingestibilije, ali u najvećem broju slučaja ponavljanje jednih te istih stvari me frustrira. I baš se zato osjećam poput Billa Murraya u naslovnom filmu, te mi padaju na pamet ideje kako začiniti tu petlju za koju znaš da iz nje ne možeš pobjeći. Možda bih iz fore na pitanje odakle sam trebao odgovoriti „Izrael“, a na pitanje kako mi se sviđa Iran „šteta spomenika koji će ubrzo nestati“, i promatrati reakciju. Naravno, time bih riskirao izgon iz zemlje i trajnu zabranu ulaska u istu, ali vjerujem da bi izraz na licu pitatelja bio neprocjenjiv. (Ne, Mastercard mi nije sponzor.) Mogao bih se odlučiti na malo benigniju „Afriku“, koju je već koristio jedan frend kad je isto pitanje dobivao od Turaka. Kreativnost koja se nudi može se usporediti jedino s dijapazonom imenâ koja dajem kad me u Starbucksu pitaju kako se zovem, da mi napišu na čašu (mislite li da bi Francuzi znali napisati „Krešimir“? Za njih sam bio Gerard.). Ali opet, iranska neposrednost je toliko benigna da mi je jednostavno žao biti ciničan prema njima, iako sam i dalje u sebi frustriran: „ne, zar opet samo to?“. Ja bih malo prodivanio o usporedbi Hatamija i Ruhanija, o očekivanjima u vezi nuklearnih pregovora, o situaciji mladih u Iranu…a na kraju se sve svede na „Krovasi“, „Iran is a beautiful country and the people are very polite and friendly“. Za više od toga nisu sposobni. No kao što je Bill Murray naučio nadići svoj ego i postati boljom osobom prije no što ga je pustilo u 3. veljače, tako možda i ja počnem s boljom voljom prihvaćati ta blentava pitanja i uživati u tome što s tim ljudima dijelim svoje mišljenje o Iranu. No to će ipak pričekati, budući da trenutno odsjedam kod nekoga s kime mogu prodiskutirati o gorenavedenim temama.
Na doručku sam se susreo s Nijemcima, pozdravivši ih s „Mister end misiz! Bjutiful dej!“ Nisam im želio kvariti jelo, ali jednostavno mi je prilika sjela na volej. Stigao sam u zadnji čas, doručak je bio do pola 10 (što nigdje nije bilo istaknuto – dok je vrijeme check-outa otprilike univerzalno poznato, za doručak u svakom hotelu morate nabadati – zandžanski je recimo služio doručak samo od 8 do 9), tako da sam se poslužio onime što još nisu pospremili. Zanimljivo, uz pekmez od ruže, nudili su i pekmez od mrkve. Iranski pekmezi su poprilično rijetki, s grudicama koje predstavljaju temeljnu sirovinu (rekao bih „voće“, ali kad vam nude ružu i mrkvu, to nije prikladno). Nakon doručka se nisam posebno pozdravljao s Nijemcima, ili se vidimo u nedjelju, ili mi se neće javiti, što znači da me ne žele vidjeti, a onda čemu uopće kurtoazni pozdrav.
Napuštam sobu i odlazim prema terminalu. Ghazvinski terminal ima centraliziranu prodaju karata, tako da mi izdaju nekakav papirić na kojem valjda piše Teheran (ispisano je rukom, a ja uz poteškoće čitam i tiskani farsi), a plaća se u autobusu. Dakle, možda sam umjesto „prodaja karata“ trebao napisati da imaju centralizirano mjesto gdje vam tutnu papirić s nečim za što se nadate da je vaša destinacija. Srećom, bus je tu, treba vremena da se svi uguramo, a očito ovaj nema namjeru krenuti dok se sva mjesta ne popune. Smjestio sam se negdje u sredini. Dolazi neki tip i maše mi da odem prema kraju busa. Ne znam zašto, možda sam se uvalio na neko „žensko“ mjesto, nemam pojma. Pomičem se otraga i onda shvaćam da je taj tip zapravo isto tako putnik, a rekao mi je da dođem otraga čisto zato da bi mi postavio nekoliko uobičajenih pitanja. Mjesto na koje sam se premjestio je puno lošije, naslon je potrgan, tapecirung je rasparan i općenito shvaćam da sam popušio foru. I dobro mjesto. Ovaj ubrzo gubi interes za mene (što je i bolje nego da me pila cijelim putem), a ja se tješim činjenicom da sjedim sâm, sve dok ne dođe kondukter autobusa i zatraži od mene i tipa s druge strane prolaza da se premjestimo jedan uz drugoga. Ja protestiram, ali uzalud – ovaj se premješta pored mene, a na drugu stranu prolaza stižu dvije žene.
Naravno, kad ovaj sjedi pored mene, moram staviti ruksak između nogu, što ne ostavlja prostora da puno mičem nogama. U dva sata vožnje do Teherana noge će mi potpuno utrnuti, a kako sam čuo da je to jedan od načina kako se dobiva tromboza dubokih vena, bojim se da ću tu bolest razviti putem ako ću se stalno morati voziti u dupkom punim autobusima. Pogotovo sam čuo da su indonezijski busevi smrt za gabaritnije ljude, koji moraju poznavati naprednije elemente joge kako bi se smjestili na predviđena mjesta.
U dva sata vožnje čak sam uspio i zadrijemati, a onda polako ulazimo u Teheran i pristižemo na Zapadni terminal, poznat i kao Terminal Azadi (Sloboda), nazvan tako po obližnjem Tornju Azadi, koji se lijepo vidi nedaleko terminala. Pozdravljam se s njim kao sa starim znancem (ipak smo se vidjeli pred skoro dvije godine, a bio sam i na njemu – štoviše, okinuo možda svoj prvi selfie), a potom se kroz gungulu probijam do postaje metroa. Tražim da mi daju magnetsku karticu za jednu vožnju, sjećam se da je plave boje, umjesto toga dobivam ljubičastu karticu na kojoj piše“7 day ticket“. Protestiram, potom žena na šalteru zove svoju kolegicu, koja kao zna engleski, ali mi samo ponavlja „No, this one-way ticket.“ Pokazujem natpis i govorim „Na, jek hafta!“, ali ona i dalje inzistira (ili se pravi blesava i ne zna ništa drugo na engleskom), tako da uzimam kartu i odlazim. Nije ni preskupa, 7000 riala.
Treba mi linija 2, ali tu vidim tek liniju 4. Koliko vidim, linija 2 se na dva mjesta križa s linijom 4, a jedno od tih mjesta trebao bi biti Mejdan-e Azadi, na kojem sam sada. No na stanici nikakva spomena o smjeru za liniju 2. Nema veze, idem na četvorku, pa ću prijeći na drugoj stanici. Šaljem poruku Zari, svojoj domaćici, da sam stigao u metro i da se vidimo za manje od sat vremena. No poruka ne biva isporučena. Standardna boljka. Kojiput prođu (jučer), kojiput ne (danas). Vozim se do stanice Darvazeh Šemiran, gdje presjedam i tada shvaćam da se prvo križanje ne događa na stanici Mejdan-e Azadi, već samo Azadi (dvije stanice sličnog imena s još dvije druge stanice između – zna zbuniti ljude). Budući da poruka nije došla, nazivam Zari, koja mi kaže da će me čekati na izlazu iz metroa, postoji samo jedan izlaz. Odlazim do stanice Farhangsara, završne stanice linije 2, udaljene čak 10 stanica od presjedanja (koje također nije bilo u centru). Drugim riječima, smještaj mi je negdje u vražjoj materi. Po izlasku iz metroa očekujem tipičnu stanicu u predgrađu, možda neku široku aveniju koja vodi izvan grada, nova naselja blokova…ništa od toga. Kao da se nisam previše maknuo iz centra. Lokalni prodavači, neki vozač savarija koji traži putnike, neka lokalna ekipica koja tu henga…ali nigdje nema Zari. Čekam nekih 5 minuta, vrteći se uokolo, ogledavajući se jer ne znam s koje će strane doći. Stršim kao govno u punču u tom okruženju. I onda me ona još pita na telefon izgledam li isto kao na slici u profilu i hoće li me moći prepoznati…
Napokon, nakon 5 minuta pojavljuje se u daljini oniža ženskica, koja bi po izgledu prije pripadala u Južnu Ameriku nego u Iran, maše mi iz daljine. Dolazim do nje, pozdravljamo se, rukujemo (u javnosti, što nije baš dopušteno), potom me ona odvodi do svog auta koji je ostavila malo dalje sa sva 4 žmigavca upaljena, budući da je u Teheranu jako teško naći parkirno mjesto. A iako su sva mjesta popunjena, ulice su neprekidno pune autiju. Promet u Teheranu je jedna velika igra muzičkih stolica.
Ona živi neka tri bloka dalje od metro stanice, u mirnom kvartu zgrada koje podsjećaju možda na zagrebačku Trešnjevku. Ima trosobni stan u prizemlju, s balkonom. Živi sama. Inače je zubarica, ima svoju privatnu praksu negdje izvan Teherana, ali kaže da radi samo dva dana tjedno. Čini se da dobro zarađuje, kaže da često putuje, iako odsjeda po jeftinim hotelima. Ostatak dana se nismo maknuli iz stana, sjedili smo na terasi, ručali (napravila je neko jelo slično đuveču s piletinom), potom se prebacili unutra jer je počela kišica (da, kiša u Teheranu!), te nastavili ispijati čaj i razgovarati, razmjenjujući putnička iskustva. Zari je doista osoba s kojom se može pričati o temama za koje sam rekao da me zanimaju, o iranskom društvu iznutra, pogotovo iz pozicije žene. Naravno, čim je zatvorila vrata od stana, hidžab je završio u zapećku, a ostala je u nekoj majici na bretele. Bilo je zanimljivo kada joj je kasnije tijekom večeri na vrata pozvonio susjed, kako je isti čas dohvatila hidžab, pokrila se i tek onda otvorila vrata – čak i u međususjedskim razgovorima sve mora biti po islamskom zakonu. Susjed se inače došao jadati na susjede na katu iznad, koji navodno stalno galame i prave buku u večernjim satima. Ubrzo sam i ja čuo buku, a čak su se i zidovi počeli tresti (pomislio sam prvo da je potres). Po zvucima koji su dopirali odozgo, a i po plaču djeteta na stubištu, reklo bi se da sam svjedočio slučaju obiteljskog nasilja, ali nisam sasvim siguran. Zari se ponašala kao da se to nje baš i ne tiče, pa se ni ja nisam pretjerano uznemiravao. Zar u Iranu, zemlji gdje ima toliko zabadanja nosa u privatne stvari?
Da, Zari ima zanimljiv pogled na duhovnost, pomalo sličan mojemu. Nije muslimanka (osim prema onomu što joj piše u osobnoj – to mora biti ako ne želi visjeti, jer ako je netko rođen kao musliman ne smije promijeniti vjeru; promjena s druge vjere na islam je dopuštena, dapače), više vjeruje u nekakvu energiju koja sve prožima. Kaže kako islam Perzijancima nije donio ništa dobra. Ja se nadovezujem i kažem kako su svi ostali zavojevači koji su nagrnuli na Perziju na kraju kulturno nadvladani od utjecaja perzijske kulture (osim možda Aleksandra Makedonskog), jedino ih je islam uspio pokoriti. A čak i u tom islamu Perzija je unijela više elemenata u njega (u smislu umjetnosti i kulture) nego Arapi. No opet, Perzija je odbacila vjeru koja govori o stalnom stremljenju uvis i razvoju prema boljim stanjima duha, i zamijenila je vjerom koja propovijeda da je čovjek Božji rob i da mu mora biti posve pokoran. Pričam joj kako se sjećam ulomka iz Kur'ana u kojem se kaže kako je Allah stvorio prvoga čovjeka, Adema, od zemlje, te je potom pozvao sve džinne (bića stvorena od vatre, u kršćanstvu im ne postoji ekvivalent, jer to nisu anđeli, više nekakvi duhovi) da mu se poklone. A najvažniji među njima, Iblis, rekao je „Zašto da mu se ja klanjam, on je stvoren od zemlje, a ja od vatre?“ Iblis će kasnije postati Šejtan, te će nagovarati ljude da se odvoje od Allaha i voditi ih u propast. Ali kažem kako sam ja čitajući taj odlomak zaključio „Iblis je slobodni mislilac. Propituje bezuvjetni autoritet u korist razumnoga razmišljanja. Žao mi je što to moram reći, ali mislim da Iblis u toj situaciji ima pravo.“ Slažemo se oko toga. Štoviše, Zari smatra kako je upravo ta percepcija ljudi kao Božjih robova i ideja pokornosti Božjem autoritetu (predstavljenom u ajatolasima) ono što koči neke šire promjene u ovoj državi, na sličan način na koji konfucijanska tradicija koči revolucionarni duh u Sjevernoj Koreji. Svi znaju svoje mjesto, Allah ih je tako postavio i zašto bi se sada bunili? Čak i reformistička Ruhanijeva vlada radi dva koraka naprijed, pa jedan unazad, jer je konzervativistički blok još uvijek jak. Zari kaže da ima ljudi koji zovu radio i zgražaju se nad time kako se danas nose hidžabi, da je to dekadencija i da država, svijet štoviše, propada. Pa ništa, barem će se Mahdi ubrzo pojaviti, a onda će konačno prokletnici biti strovaljeni u džehenem, a te pravovjerne ionako čeka džennet, pa zašto se onda uznemiruju? Islam nema Radosnu vijest kao kršćanstvo, zašto dakle ne pustiti ovu stoku niz vodu, k Iblisu? Logika vjerskih konzervativaca je nedokučiva.
U svakom slučaju, sudeći po prvom danu čini se da će ovih nekoliko dana u Teheranu biti dobrodošlo osvježenje od Dana svisca…

komentiraj (0) * ispiši * #

Hašišari

subota , 02.05.2015.

Pogriješio sam. Nijemci nisu našli vožnju za 1 600 000 riala, već za 1 400 000. Još povoljnije. Susrećemo se na doručku. Oni su inače jedna djevojka, Maria, njezin momak Martin, i Stefan čiju funkciju nisam uspio skužiti. Iz Dresdena i Berlina su. Nakon doručka, u 8 sati, nalazimo se pred vratima hotela, no našem taksistu treba još dobrih 15 minuta da dođe. Kada se konačno pojavi, kaže da ipak traži 1 800 000. Kao, rekao je jučer 1 400 000, ali se kasnije raspitao kod agencije… Mulja. Nije pošten. Pokušavamo razmisliti da ponudimo 1 600 000 (ipak sam dobro predvidio ponudu), ali onda se pojavljuje žena s recepcije koja nam nudi nekog svog tipa koji bi nas mogao povesti za 1 600 000. Prihvaćamo, ona nam daje na telefon nekog lika koji zna engleski, kako bismo dogovorili detalje i potvrdili cijenu, te nam on kaže da vozač uskoro dolazi. I tu na scenu stupa g. Iskenderi.
Ubrzo dolazi jedan Peugeot u kojem je na prednjem sjedalu već jedan tip, kasnije će se ispostaviti Švicarac iz Basela. Vozač Peugeota, spomenuti g. Iskenderi, smatra da bismo se nas četvero mogli ugurati na zadnje sjedalo. To je nemoguće. Njemu to nije jasno, zašto bi nam to smetalo. Ah da, vožnja iznosi sveukupno oko 250 km, po poprilično zavojitoj cesti. Na kraju popušta nagovaranju čudnih Europljana, te nalazi još nekog svog prijatelja koji će uzeti Švicarca, a mi idemo s Iskenderijem. Sjedamo u auto i krećemo. I tu počinje šou.
G. Iskenderi ima dvije glavne mane – prva je da mu je engleski bazičniji od najbazičnijeg i vjerujem da mu je vokabular ograničen na 20-ak riječi. To i nije problem dok se na to ne nadoveže druga mana - strahovito voli pričati i to upravo na tom svom ograničenom engleskom. Samorazumljivo je da se to svodi na ponavljanje jednih te istih rečenica i riječi, i to na poprilično teatralan način. Prvih pet minuta, dok je repertoar još bio koliko-toliko nepoznat, bilo je zabavno. Nakon toga je postalo naporno. Mene su smjestili na prednje sjedalo, tako da sam bio prvi na udaru svakojakih gluposti koje su ovomu bile spremne izlaziti iz usta. Da stvar bude gora, noć ranije sam spavao 4 sata i mislio sam put iskoristiti za drijemanje. Da vozač bolje govori engleski, možda bih i razgovarao s njime, kao s Ramom, ima dosta tema o kojima bi se dalo razgovarati s Irancima. Ali kad sam shvatio da je ovaj beznadan slučaj, utonuo sam u misli i drijemež. Kako se on nije gasio, zamolio sam ga ako bi mogao voziti u tišini. To je na kraju i napravio, ali uz teatralne geste povlačenja prsta preko ustiju i slično. No očito nije shvatio da moja molba da ušuti znači da mi nije ni do kakve komunikacije, nego je sada umjesto toga počeo svako malo me trkati i pokazivati mi kojekakve gluposti uz put. Onda je pustio neku glazbu (naravno, preglasno), uz koju je pucketao prstima i pjevušio pjesme, prekidajući to uzvicima „Iranian! Good singer!“ To je mučenje trajalo dobrih tri sata, dok napokon nismo došli do prvog današnjeg cilja, utvrde Hasana-e Sabbaha.
Dolina Alamut nalazi se između dvaju lanaca gorja Alborz, koje odvaja središnju iransku visoravan od Kaspijskog primorja. To će gorje na istoku kulminirati u Damavandu, najvišem vrhu Bliskog istoka i Euroazije zapadno od Hindukuša, visokom 5671 metar. Ako znamo da površina Kaspijskog jezera leži ispod površine mora, sjeverni obronci Alborza su izuzetno strmi, s visinskom razlikom od skoro 5700 metara na kojih 100-tinjak km udaljenosti. Dolina Alamut nudi pejzaže koji nisu prva asocijacija vezana uz Iran – prostrani zeleni planinski pašnjaci prostiru se većim dijelom doline i njenih obronaka. Ukupno se diljem doline nalazi preko 50 ruševnih utvrda, koje su sve poznate pod zajedničkim imenom Dvorci Asasina.
Asasini su bili sekta obavijena mnoštvom predrasuda i legendi, premda je istina bila mnogo prozaičnija. Prema pričama, Asasini su bili neka vrsta zapadnoazijskih nindži, trenirani ratnici i ubojice kojima je njihov vođa Hasan-e Sabbah utuvio u glavu da čine nešto radi čega će ići direktno u džennet. Kako bi to potvrdio, imao je tajne vrtove prepune prelijepih djevica, koje je pokazivao Asasinima, a kako bi im percepcija bila dovoljno otupljena, tovio ih je hašišem. Ime Asasin dolazi od hašišijun, tj. hašišar. Tako utrenirani, Asasini su odlazili na svoje tajne misije smicanja raznoraznih istaknutih ličnosti. Inače, vremenski okvir u kojem se sve to događa je 12. stoljeće. Istina je međutim mnogo prizemnija. Hasan-e Sabbah pripadao je ismailitima, manjoj sekti unutar šijizma. Možda je ovo prilika da sada napravim jednu digresiju o šijitima.
Muslimani se najvećim brojem dijele na dvije glavne skupine: sunite i šijite. Postoje i manje skupine kao ibaditi i vahabiti, ali oni su za ovu priču nevažni. Šijiti čine premoćnu većinu u Iranu i Azerbejdžanu, natpolovičnu većinu u Iraku, a značajno su zastupljeni i u Siriji i Libanonu (tzv. šijitski polumjesec). Suniti su uglavnom svi ostali (izuzev Omana i Saudijske Arabije). Razlika između sunita i šijita pojavila se odmah nakon Muhamedove smrti, s pitanjem tko ga treba naslijediti. Jedna struja tvrdi da je nasljedstvo dodijeljeno Abu Bakru, Muhamedovu bliskom prijatelju i jednom od prvih konvertita na islam, što je navodno i sâm Muhamed izrekao. To su suniti. No druga je struja tvrdila da Muhamedova nasljednika ne može odrediti Muhamed, već samo Allah, kao što je uostalom odabrao i Muhameda. Oni su tvrdili da je za vodstvo u zajednici potrebna određena duhovna energija, nadahnuće, što se mora prepoznati u osobi – slično kao npr. s traženjem dalaj lame. Ta druga struja su šijiti. Šijiti tvrde da su tzv. „ljudi iz kuće“ (Muhamedove) bili odabrani da dalje vode muslimansku zajednicu. Tu se prvenstveno isticao Ali, Muhamedov zet (muž njegove kćeri Fatime). Zanimljivo, Alija priznaju i suniti, ali tek kao trećeg poglavara muslimanske zajednice. Kod sunita taj se poglavar zove kalif, i funkcija je obično izborna ili ceremonijalna, a trajala je sve do propasti Osmanskog Carstva. Kod šijita, poglavar se zove imam i, kako rekoh, mora biti odabran od Allaha osobno. (Kod sunita također postoji imam, ali on je jednostavno vjerski službenik, poput biskupa u Katoličkoj crkvi.) Najveći broj šijita pripada tzv. Dvanaestoimamskim šijitima, koji tvrde da je nakon Alija Allahova produhovljenost ulazila redom u Hasana, Huseina, Sadžada, Mohammada Baghera, Džafara Sadegha, Musajea Kazema, Rezu, Džavada, Hadija i Hasana Askarija. Nakon smrti Hasana Askarija, Allahovo nadahnuće ušlo je u jedno šestogodišnje dijete, nazvano Mahdi. Tijekom dženaze Hasana Askarija u Samarri u Iraku, Mahdi je nestao. Vjeruje se da ga je Allah osobno sakrio u špilju ispod džamije u Samarri, te da se odonda Mahdi nalazi u nekom poluprijelaznom stanju, te će se u nekoj točki u budućnosti vratiti na Zemlju, zajedno s prorokom Isom a. s. (Isusom Kristom), kako bi najavio Kijamet, tj. Sudnji dan.
Za razliku od njih, ismailiti su tzv. Sedmoimamski šijiti, koji vjeruju u manji broj imama (ne znam točno koji su izostavljeni), a danas se uglavnom zatiču u planinskim područjima Tadžikistana i sjevernog Pakistana. Ponešto ih ima i u Libanonu (zato što u Libanonu valjda ima pomalo pripadnika svake abrahamske denominacije). Sadašnji poglavar im je Aga-Kan.
Inače, možda ste zamijetili da i Homeinija poslije smrti nazivaju imamom, ali to je počasna titula, on ne ulazi u ovaj sustav.
Prema realnijoj teoriji, Hasan-e Sabbah predstavljao je slobodnomislilački islam, koji se oslanjao na znanost, što je izuzetno smetalo konzervativnim krugovima, koji su onda počeli promicati priče o hašišu. Ujedno su se pokušavali obračunati s Asasinima, ali bezuspješno, prvenstveno zbog izvrsnog sistema utvrda, koje su osim toga zbog velikih spremnika hrane i vode mogle izdržati izuzetno duge opsade, koje bi trajale godinama – rekord drži Girdkuh, koji je bio spreman za 17-godišnju opsadu! No sredinom 13. st. mongolski kan Hulagu odlučio je diplomatskim sredstvima prisiliti na predaju većinu dvoraca. Samo su se Lamiasar i Girdkuh odlučili boriti, što je na kraju završilo ipak u korist Mongola, koji su potom temeljito razorili utvrde kako ne bi dolazilo do sličnih problema ubuduće. Tako je završila priča o Asasinima.
Tvrđava Hasana-e Sabaha nalazi se na visokoj stijeni iznad sela Gazor Han. Pozicija malo podsjeća na Meteore u Grčkoj. Kako je danas neradni dan (petak), a sutradan praznik (Rođendan imama Alija i Dan očeva), u Alamutu je prilična gužva, pa tako i ovdje. Svi su se sjatili ovamo, tako da je teško uživati u samoći ove izolirane lokacije. Što se same utvrde tiče, tu se nema što puno za reći, naziru se zidovi i raspored prostorija, no kako je većina toga pokrivena krovom radi arheoloških istraživanja, ne može se obići ni uslikati sve. Mnogo je ljepši pogled SA dvorca, nego pogled NA dvorac. Krajolik me malo podsjeća na gruzijski Kazbegi.
Na utvrdi ostajemo oko sat vremena, ako ubrojimo i uspon i silazak. Švicarac, koji se inače zove Michael, putuje također oko svijeta, planira biti u Iranu oko mjesec dana, a onda će zapaliti iz Bandar Abbasa za Emirate, pa u Oman, odakle bi preko Šri Lanke trebao doći u jugoistočnu Aziju. Možda se tamo sretnemo, razmijenit ćemo kontakte. On inače ni ne sluti koliko je sretan što je zamijenio vozača, kaže da njegov uopće ne priča. Što se našega tiče, isprva sam mislio da je to samo moj problem, ali sada vidim da i ostalima sve više ide na živce. Krećemo taksijima natrag, s tim da ćemo na polasku obići još dva lokaliteta. No nastaje zastoj, uslijed toga što se rijeka automobila slijeva prema dvorcu Hasana-e Sabbaha, a auti odozgo ne mogu van, jer je cesta slijepa. Nekako se uspijevamo iz toga iskobeljati, no Iskenderi sad mora popričati sa svakim vozačem iz suprotnog smjera. I inače je stalno u vožnji nešto dobacivao ljudima uz put, pozdravljao ih… Objašnjavam Nijemcima značenje frazema „progovorio bi i na lakat“, i dajem Iskenderija kao eklatantan primjer.
Iduća postaja je nekoliko kanjona izdubljenih u crvenkastim stijenama, što pomalo podsjeća na pejzaž u Australiji. To je prilika Iskenderiju da do besvijesti ponavlja „Mister end Misiz! Bjutiful!“ I tako svako malo, kad god prođemo pored nekog spektakularnog prizora, a istih ne nedostaje. Sad već propisno ide na živce i Nijemcima. Pokušava nas nagovoriti na ručak, ali čini se da ima proviziju u poprilično skupom restoranu, pa se odlučujemo radije da ćemo otići na ozbiljniju večeru. Iskenderiju nije drago, ali gosti su uvijek u pravu. Svejedno staje radi WC-a u tom restoranu, pokušavajući nas još jednom nagovoriti. Ne, svi bismo se radije što prije riješili tog dosadnjakovića. Preostaje nam još samo jezero Evan, koje se nalazi u jednoj udolini, no mi na njega bacamo pogled samo s ceste iznad – jezero izgleda kao obična bara po kojoj se ljudi voze u malim čamcima (možda i pedalinama). Ostali su razočarani jezerom, ja ih pitam kako im se svidjelo jezero u Taht-e Solejmanu, potvrđuju da je bilo spektakularno (osim Švicarca, on nije još bio tamo – u biti, tek je došao iz Teherana, nakon Ghazvina je planirao na kaspijsku obalu, ali ga Nijemci nagovaraju da pogleda i Taht-e Solejman prije toga. Vremena ima, viza mu vrijedi do 25. svibnja. S druge strane Nijemci ostaju još jedan dan u Ghazvinu, te u nedjelju dolaze u Teheran, te imaju noćni let. I s njima sam se dogovorio da se čujemo oko nalaženja u nedjelju u Teheranu.)
Iskenderi je na povratku konačnu zašutio, valjda se i on umorio, ili je vidio da svi drijemamo. Čak je i CD došao do kraja, što je on neko vrijeme pokušavao nadomjestiti pjevušeći neku pjesmu možda još iz doba Islamske revolucije, jer tekst spominje Džomhuri-e Eslami, tj. Islamsku Republiku. Zapravo, taj čovjek, za kojeg bih rekao da ima preko 50 godina, govori i ponaša se kao neposlušno dijete. Nakon što sam ga konačno zamolio da me prestane gurkati radi kojekakvih pizdarija opet je to napravio, ali kad sam ga prostrijelio pogledom napravio je gestu djeteta koje se srami, tj. pokrio se rukama i oborio pogled. Čitavo to vrijeme je vozio. Ne znam je li gledao na cestu ili ne, meni je izgledalo kao da se posve pokrio ušima i gledao u pod. Ranije, još na putu do Alamuta, ja sam počeo gledati kartu u vodiču, na što se on zabuljio u nju, tražeći detalje. Morao sam mu eksplicitno reći da gleda na cestu (koja je puna serpentina), jer bi on vjerojatno krenuo tražiti po karti tko zna što. Odrastao čovjek s manirama hiperaktivnog petogodišnjaka. „Tenk ju, mister end misis, Krovasi gud, Džermanija gud!“ Srećom da smo svi zadrijemali, jer smo imali osjećaj da na bilo kakvu našu reakciju samo čeka kako bi ispalio čitav arsenal svojih gluposti. Onda je oponašao ovce dok smo se vozili kraj jednog stada… Ma možda bi u nekim drugim okolnostima to bio zabavan lik, ali u maloj dozi. Kad nas je konačno dovezao u Ghazvin, počeo je pjevušiti neku pjesmicu od jedne kitice, nešto na račun sebe i svog auta, i tako do besvijesti, ako ju nje ponovio nekih 30 puta, nije ju nijednom. Na kraju, kao šlag na tortu, još je zatražio da se Švicarac zadnji kilometar vozi s nama, jer ga je on obećao voziti u hotel. Mi se dogovaramo hoćemo li mu ostaviti kakvu napojnicu, Martin kaže da ju nije zaslužio, a nakon što im uvali Švicarca na zadnje sjedalo, svi Nijemci se slažu protiv napojnice. Začudo, nema nikakvih problema oko plaćanja, niti ikakvih fantomskih troškova, pozdravljamo se i on odlazi, ne baš prebrzo, iako mi želimo da nam se što prije izgubi iz vidokruga.
Dogovorili smo se sa Švicarcem za večeru u 8 pred hotelom, sada je 5, taman se stignem otuširati i poslati opći CS zahtjev za Teheran, možda netko odgovori. Nakon toga odlazim u šetnju, tražeći dvije crkve u Ghazvinu, jednu rusku pravoslavnu (Katur) i drugu (Rafi) koju sam našao, ali joj nisam mogao prići, vidio sam joj samo krov. Rekao bih da je armenska po arhitekturi, ali nisam siguran. Prolazim i pored hrama Amineh Hatun, koji je iznutra prilično raskošno ukrašen, premda uz upotrebu tradicionalnih perzijskih arhitektonskih elemenata – tirkiznih pločica, vitraja, stropa od stakla pod raznim kutevima... O hramu ne znam ništa, no s obzirom na postojanje zariha (tradicionalnog „kaveza“ u koji se obično spremaju sarkofazi u kojima se drži tijelo neke svete osobe), zaključujem da je riječ o nekom svetom pojedincu (ili pojedinki, sudeći po imenu). Da, šijiti, kao i katolici, imaju to svojevrsno idolopokloničko štovanje pojedinih istaknutih pojedinaca. Kod sunita toga nema.
Po povratku u hotel, dok čekam dogovor za večeru, vidim da mi je stigao jedan odgovor za kauč! Kasnije još jedan. Doduše, taj drugi se ispričava da će u nedjelju i utorak morati biti na poslu, pa neće stići biti sa mnom cijelo vrijeme (što i nije problem), ali kaže i da mu engleski baš nije najbolji (što bi moglo predstavljati problem). Prvi zahtjev je od žene, po slici bih rekao da je u tridesetima, možda i starija od mene, čini se da je dosta putovala, ima fotografije iz Brazila, Šri Lanke, Bolivije, Grčke… Je li to teheranska zlatna mladež? Ne znam, ali po referencama se doima pozitivno, slobodoumno…zanimljivo za upoznati. Potvrđujem joj zahtjev, no ima jedan problem. Živi u dosta udaljenom predgrađu, teheranskom Dugom selu. OK, metro je blizu, a plaća se po vožnji, ne po kilometraži (za razliku od taksija). Vidjet ćemo sutra. Ionako sam već vidio dosta Teherana, mogao bih malo čilati kod nje. Nadam se samo da ima wi-fi…
Na večeri razmjenjujemo dosadašnja iskustva, prvenstveno Nijemci koji su tu već tri tjedna, i ja koji sam tu bio pred 2 godine, dok Švicarac sluša preporuke. Hrana je dobra, izvrsna juha od ječma, te ghimeh nasar, neka vrsta pirjane janjetine sa sjeckanim pistacijama koja se služi uz rižu sa šafranom i sušenim bobicama žutike. Dobili smo i predjelo, zejtoun parvardeh, masline marinirane u pacu od šipkova octa, oraha i začina, kao i neku vrstu džadžika s grožđicama. Cjenovno prihvatljivo, možda sveukupno 45 kn po osobi. Šećemo lagano do hotela, ja usput uzimam frape od banane (vrijeme je da otvorim sezonu frapea i u njima uživam u Iranu koliko mogu, jer tu teško mogu dobiti probavne probleme, za razliku od npr. Pakistana), a potom slijedi pozdravljanje Nijemaca sa Švicarcem, nas dvojica se rastajemo u nadi da ćemo se susresti još negdje putem, a potom se s Nijemcima pozdravljam uz nadu da se vidimo na doručku i u Teheranu. A onda ja odlazim obaviti svoje – upload fotografija i pisanje dnevnika, pa krevet.

komentiraj (0) * ispiši * #

Spomenik jednom megalomanu

petak , 01.05.2015.

Dakle, posljednja atrakcija u blizini Zandžana koju je trebalo vidjeti, bila je Soltanije. Zato sam se ujutro uputio prema trgu Honarestan, gdje stoje taksiji i minibusevi koji voze dotamo. Odmah mi prilazi jedan tip, pitam ga koliko, on me pita želim li dar baste ili na dar baste. Dar baste znači „zatvorenih vrata“, što znači da je taksi samo vaš, dok u slučaju na dar baste vozač može stati i pokupiti još koga usput. Kažem mu drugu varijantu, ali me on dovodi do auta i kaže da može ipak direktno za 100 000 riala. OK. Krećemo u pravcu jugoistoka, a vozač pokušava zapodjenuti razgovor. Čudni su ti Iranci, pod svaku cijenu žele razgovarati, čak i ako vide da sugovornik ne razumije farsi. Vjerojatno je i ovdje prisutna ona blesava ideja da će te druga osoba razumjeti ako ponavljaš glasnije jedno te isto. Još da uspore, da pokušaju malo razgovijetnije…ne. Očito je to sve posljedica nedostatka stranaca u ovoj državi, ljudi se jednostavno ne mogu staviti u poziciju stranaca koji ne znaju njihov jezik.
Soltanije je danas malo mjesto od kojih 9000 ljudi, sagrađeno ciljano 1302. kako bi postalo glavnim gradom ilhanidske države. No 1384. grad je razorio Timur, te je tako ostao nerealiziran, ali s jednim nestvarnim spomenikom. Riječ je o mauzoleju ilhanidskog sultana Oldžeitua, koji je tijekom svog života promijenio nekoliko vjerskih opredjeljenja. Kada je bio šijit, na nagovor svoje omiljene priložnice došao je na ideju da prenese posmrtne ostatke Alija (Muhamedova zeta i prvoga imama po šijitskom vjerovanju) iz iračkog Nadžafa u Soltanije. Time bi Soltanije postala drugo najsvetije mjesto šijitizma, nakon naravno Meke. U tu je svrhu sagradio ogroman mauzolej s najvećom ciglenom kupolom na svijetu i trećom najvećom uopće (nakon Sante Marie dei Fiori u Firenci i Aje Sofije – dimenzije kupole su 25,5 metara u promjeru i 48,5 metara visine). No islam zabranjuje ekshumaciju, tako da nadžafski ulema nije dozvolio prijenos, pa je Oldžeitu ostao s praznom zgradom, te je umjesto toga odlučio da to bude njegovo posljednje počivalište, što se i dogodilo, 1317.
Taksist me vozi do mauzoleja i to mi dodatno naplaćuje, tako da sve skupa ispada 150 000. Stvarno ću poludjeti s tim lopovima. Još 150 000 pljujem za ulaz u mauzolej (prije 2 godine ulaznice su bile 50 000 riala, sada su 100-150), i onda me unutra dočeka razočaranje jer se kupola obnavlja, što znači da je unutrašnjost zakrivena skelama. Svejedno je moguće steći dojam o velebnosti građevine već izvana, a unutra vrijedi pogledati Torbat Hane, mjesto gdje je Oldžeitu naumio smjestiti Alija, te katakombe kamo je na koncu smjestio sebe. Uspinjem se spiralnim stepenicama na prvu galeriju, koja je unutrašnja i kružno obilazi oko središnje prostorije točno ispod kupole, a potom i na drugu, koja je vanjska i s koje se pruža pogled na čitavu Soltanije, s još nekoliko važnih spomenika u blizini mjesta. Sâm mauzolej sagrađen je unutar kraljevske citadele, a ostale građevine unutar citadele mogu se vidjeti u arheološkim iskapanjima odmah pored mauzoleja. Mauzolej je, osim što ima najveću kupolu od cigle u svijetu, značajan i po tome što je prilikom njegove izgradnje prvi puta u povijesti upotrijebljena struktura dvostrukog luka. Suvišno je i reći da je upisan na UNESCO-vu listu svjetske baštine.
Osim mauzoleja, u Soltaniji se nalazi i grob Mule Hasana Kašija, pjesnika na Oldžeituovu dvoru, kao i pretpovijesni tumul zvan Tape Nur, gdje je nađena keramika iz oko 5000. g. pr. Kr. Oba ova lokaliteta su izvan granica mjesta, pa se ja odlučujem još obići treći, najbliži, mauzolej Čelebi Oglua, Rumijevog učenika iz 14. st. Pored mauzoleja nalazi se i tekija (derviški samostan). Sâm mauzolej je iznutra prilično ogoljen, a koliko mi se čini, upravo ga farbaju, jer se osjeća miris zidne boje, a vidim i neke vreće složene uz zidove. No lijepo je unutrašnje dvorište tekije.
Dajem se u potragu za taksijem koji bi me vratio u Zandžan i odlučujem ovoga puta ne popuštati, točno provjeriti cijenu i držati je se. No sad nikako da nađem taksi. Mjesto nije veliko, ali recimo da sam ga prehodao skoro posve uzduž, dok konačno nisam našao taksiste na trgu na samom ulazu u mjesto. Jedan mi maše, pitajući „Zandžan?“ Pitam ga koliko, on mi odgovara „bist pandž sad toman“. To je dakle 25 stotina tomana = 2500 tomana = 25 000 riala. Evo, o tome govorim kada govorim o njihovoj neprilagođenosti strancima. On prvo veli broj isključivo na farsiju, zatim ga kaže u neobičnom formatu i još u tomanima. Srećom, pokazuje mi koje novčanice bih mu trebao dati. Kako je tako jeftino? Onda shvaćam – riječ je o savariju, ne o taksiju. Savariji su nešto poput međugradskih taksija, ali oni, poput minibuseva, kreću kad se napune. U trenutku moga ulaska ja sam drugi putnik, na prednjem sjedalu već sjedi jedan tip. Nadam se da nećemo predugo čekati, moram se iz sobe odjaviti najkasnije u 2 (uobičajeno u iranskim hotelima – i dosta praktično, možete imati mirno jutro, bez žurbe), a sada je skoro podne. Ubrzo dolazi i treći tip, i sad si mislim hoćemo li čekati i četvrtoga (obično idu 4 osobe + vozač, ako je veći auto, može i 5 osoba + vozač, s tim da su dvije na prednjem sjedalu), no vozač pali motor i kreće, ali ubrzo doista stiže i četvrti, tako da otraga postaje malo skučeno. Srećom, taj četvrti ne ide skroz do Zandžana. Za manje od pola sata smo na trgu Honarestan, no odande imam skoro još pola sata do svoga hotela. Odlazim prije toga još pogledati nekoliko stvari, između ostaloga i Rahtašor Hane, javnu praonicu rublja, gdje se rublje do prije nekoliko desetljeća pralo na ruke. Nažalost, stižem u 1.05, a otvoreni su do 1. Neka, barem sam uštedio još 100 000 riala.
Zandžan je diljem Irana poznat po svojim kvalitetnim noževima, ali je u iranskoj povijesti poznat i po tragičnom pokolju baha'ija, pripadnika nove vjere koja se pojavila sredinom 19. st. i praktički tvrdila istu stvar koju je tvrdio i Muhamed – da je Božja objava progresivna, da kako ljudi duhovno napreduju, bivaju spremnima za sve savršeniju objavu i da se to vidi po tome što su neke ranije objave ljudi iskrivili. No za Muhameda, Kur'an je najsavršenija objava i nema bolje od nje, dok za Baha'ullaha (proroka baha'i vjere) to nije bio slučaj, on je smatrao da će se Bog i dalje objavljivati ljudima. Budući da je baha'izam zadobio dosta sljedbenika, to je uznemirilo vodeće muslimanske krugove, koji su se odlučili agresivno obračunati s baha'ijima, te je 1851. u Zandžanu izveden strašan pokolj, koji je vodio tadašnji politički vođa Amir Kabir, koji je po funkciji bio nešto poput premijera. Karma je kasnije dohvatila i samog Kabira, uslijed spletaka zbog toga što su se na dvoru bojali jačanja njegovog utjecaja zatočen je u kašanskom vrtu Fin i ubijen (ili se sâm ubio, nije jasno – cinici bi rekli da je nad njime izvršeno samoubojstvo).
Vraćam se u hotel, kupim stvari, odjavljujem se i krećem klipsati prema terminalu. Stvarno je vruće, danas je temperatura oko 30°, posve nevjerojatno da sam se prošli petak probijao kroz mećavu. Na terminalu već stoji bus za Ghazvin (odnosno za Teheran, putnike za Ghazvin ostavlja na autoputu kod izlaza za grad). Moj prvi V. I. P. bus u Iranu, iako ne osobito luksuzan – ali dobivamo sokiće i neki kolač. Tu se događa zanimljiva situacija. Naime, iako je bus već krenuo s perona, vozač pod svaku cijenu želi imati pun autobus (to je kao i s minibusom), pa tako još nagovara kojekakve ljude uokolo da ipak krenu za Teheran. I dolazi neka mlađa cura, plaća kartu i odlazi nekamo otraga, prema kraju busa. U međuvremenu je bus krenuo, kad, za minutu-dvije, evo te cure nazad, traži novce i izlazi. Iako nisam razumio što je rekla kondukteru, mislim da znam u čemu je bio problem. U vozilima javnog prijevoza postoji svojevrsna segregacija po spolovima. U gradskim autobusima u ravnini srednjih se vrata nalazi štanga koja autobus dijeli popola. Žene moraju biti iza te štange. (Iako se to ne poštuje svugdje, recimo u Esfahanu pred dvije godine svjedočio sam da je cura s kojom smo tada bili u društvu normalno sjela u prednji dio – čak se ni ne sjećam je li bus imao štangu.) U teheranskom metrou prvi i zadnji vagon kompozicije, te pola drugog i predzadnjeg rezervirani su ekskluzivno za žene, a ostali su miješani. U međugradskim autobusima jedino pravilo je da muškarac i žena ne smiju sjediti jedno pored drugoga (osim ako su u rodu ili braku). I to je vjerujem danas bio problem s tom curom u busu – više nije bilo slobodnih „ženskih“ mjesta. U takvim trenucima si pomislim kako Iranu ništa ne koriste ni moderne autoceste, ni nuklearni program, čak ni to što su većina studenata na sveučilištima žene – ovakva glupost zasjeni sve dobre stvari. Naravno, ako sam ja dobro prokljuvio razlog zašto je ta cura sišla. No nebitno – čak i da sam krivo shvatio, takvo pravilo svejedno postoji. Čak se i u savarijima ljudi premještaju tako da ne bi završili pored žene s kojom nisu u rodu.
Za nekih dva sata sam kod izlaza za Ghazvin, za tri sata u hotelu. Cijena sobe je 850 000 riala, najskuplja do sad, ali u usporedbi s onom u Zandžanu, koja je koštala samo 50 000 riala manje, ova soba je super, prostrana, krevet je mekan, imam čak i toaletni papir u kupaonici, što je rijetkost u Iranu (pisat ću još o WC-ima)… Jedino i opet ne radi Internet u sobi, pa moram u predvorje, na recepciju, snalaziti se.
Ghazvin je osnovao sasanidski kralj Šapur I. u 3. st. po Kr., što znači da je za iranske pojmove to mlad grad. Svoj je procvat doživio u doba Seldžuka u 11. st., te kasnije u doba Safavida u 16. st. U to je doba Ghazvin postao i prijestolnicom Perzije, koja je ovamo premještena iz Tabriza, prije iduće seobe u Esfahan krajem tog stoljeća. Šahovi su stolovali u palači Čehel Sotun (40 stupova, zanimljivo, istoimena palača – ali ne vladarska, već za odmor – postoji i u Esfahanu), koja je kasnije dosta izmijenila oblik u doba Ghadžara. Ghazvin osim toga ima sačuvana i dvoja gradska vrata, kao i vrata Ali Ghapu, kojima se ulazilo u kraljevski posjed, svojevrsni zabranjeni grad unutar grada (zanimljivo, i Ali Ghapu postoji u Esfahanu, kao palača). Osim toga, kao i svaki veći perzijski grad, Ghazvin ima i slikoviti bazar, nekoliko džamija, među kojima se ističe glavna, Masdžed-e Džame, građena u još jednom stilu koji je tipično perzijski. Naime, riječ je o džamijama koje imaju četvrtasti oblik, ali unutar njih se nalazi veliko dvorište, prema kojem su sa svake strane svijeta otvoreni veliki portali koji se nazivaju ajvan. Prostorija za molitvu nalazi se praktički između svakog od parova ajvana, tako da zapravo postoje 4 odvojene prostorije za molitvu. Nažalost, Ghazvinci su u Iranu žrtva poprilično neugodnog stereotipa – smatra ih se predatorskim homoseksualcima.
Oko pola 9 se vraćam u hotel radi toga što imam jedan dogovor na netu i onda na recepciji vidim troje Nijemaca koje sam dan ranije i toga jutra vidio u svom hotelu u Zandžanu. Dan ranije su se na recepciji raspitivali za Taht-e Solejman, također su dobili ponudu za aranžman od 3 milijuna riala. Na kraju vele da su to obavili danas (kad prije? vidio sam ih još na doručku u hotelu, a znamo da za Taht-e Solejman treba sigurno 6 sati…morali su biti ekstremno brzi), i to za 1 500 000, kao i ja (barem ako izuzmemo kaznu). Pada mi na pamet ideja – sutradan sam mislio ići u dolinu Alamut, kao i oni, pretpostavljam (što mi potvrđuju). Predlažem da uzmemo zajedničku turu, podijeljeno na 4 neće nas izaći puno. Oni pitaju za cijenu hotelske ture, ona iznosi 2 500 000 riala. Kažu da će se još raspitati uokolo, pa će javiti i meni. Odlaze na večeru, ja nažalost ne mogu s njima ovaj put. No dok sam završio s onim što sam radio, izlazim iz hotela i nalijećem na njih. Našli su još povoljniju turu, navodno za 1 600 000, tj. 400 000 po osobi. Izvrsno, to je dogovoreno, jedino što krećemo već u 8, tako da će to biti kratka noć.
Već je 10 sati, svi restorani se zatvaraju, propala mi je prilika da danas kušam lokalni specijalitet ghimeh nasar, janjeći gulaš sa sjeckanim pistacijama. Vraćam se u hotelski restoran, ali prije toga kupujem još vodu u obližnjem perzijskom fast-foodu. Unutra je jedan tip, vidio sam ga izvana, no kada uđem unutra, kao da je u zemlju propao. Nema ga nigdje. Onda u jednom času vidim kako se diže od ispod šanka, ali opet zaranja. Postaje mi jasno – čovjek se moli, tj. klanja. Nije baš propao u zemlju, ali se prostire po njoj. Malo mi je neugodno što ga ometam, no pričekat ću da završi. Ubrzo zastalno izranja s poda i obavljamo transakciju. Inače, kad smo već kod molitve, u Turskoj je pjev muzejina pet puta dnevno strašno prodoran, kako su džamije poredane puno gušće nego crkve, kada krene ezan to se ori sa svih strana. U Iranu je to nekako suptilnije. Ezani su rjeđi (šijiti su objedinili pet dnevnih molitava u tri, premda su vjernici slobodni klanjati i u drugo vrijeme, kao ovaj trgovac), a i pjev mujezina je nekako tiši, mističniji, druga je melodija, možda čak i tekst… Vidjet ću kako će biti u Pakistanu, tamo su opet suniti.
Za večeru uzimam džodži kebab, pileći kebab, s brdom riže sa šafranom, te naravno opet ne dobivam nož. No zato je kebab već narezuckan taman dovoljno da se razdvaja na šnite. Zapravo, ako izuzmemo prilično mršavi doručak, ovo mi je jedini obrok ovoga dana. A ni za njega nisam osjećao posebnu glad. Ne znam je li to od stresa koji putovanje nužno stvara (neki dobiju proljev, a meni se očito smanji apetit) ili od vrućine, tek, ono što potrošim na taksiste, kazne, ulaznice i slično, uštedim na rjeđem jedenju. Vidjet ćemo kako će biti u nastavku puta. Ne bih htio izgubiti apetit, kulinarski moment je jako važan na mojim putovanjima…
OK, idem sad spavati, ujutro je rano ustajanje…

komentiraj (0) * ispiši * #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.