Ujutro se probavni problem još nije riješio. Doručak isti kao i dan ranije, razmišljam što ću ako se problemi nastave i onda odjednom stvar sama od sebe prestaje, želudac i crijeva se smiruju, kao da su shvatili ozbiljnost situacije. Ne ponovilo se.
Moja pratnja dolazi u hotel i prije vremena, tako da se moram požuriti s pakiranjem, i u 10 sam spreman za polazak. Opet je tu motor, srećom ovaj puta ne vozi brže od 20 km/h. Na kolodvoru me sprovode u neku prostoriju na peronu za koju nisam točno siguran što je, možda jednostavno sjedište kolodvorske policije. Kažu mi da se raskomotim jer vlak neće krenuti u 10:30, nego možda sat vremena kasnije. Pa dobro kad će onda stići u Larkanu? Pa oko 22, 23… Krasno, banut ću im u hotel kasno navečer. Srećom da to više nije Beludžistan, pa će prestati ovaj cirkus s osiguranjem. Danas sam osim putovnice morao zainteresiranim službenicima pokazivati i NOC.
Negdje iza 11 po mene dolazi jedan policajac, Hazar, i odvodi me do mog mjesta u vagonu. Vagon koji sam uzeo formalno je vagon s ležajevima, jer su oni navodno bolje kvalitete od običnih sjedaćih vagona, a može se i prileći ako put postane naporan. Iznutra međutim vagon izgleda kao sovjetski plackart – kreveti tvore svojevrsne separee od po 6 (3 + 3 postavljenih jedan iznad drugoga), ali nema kupea, sve je u jednom komadu. Prozori su vrlo maleni, možda metar sa metar ili još manje (tipično za indijske i pakistanske vlakove), smješteni dosta nisko, u ravnini očiju sjedećeg čovjeka, te imaju izvana rešetke i metalne kapke koji se mogu spustiti. Mnogi od njih nemaju uopće staklo. Čistoća nije osobito visoka, a ljudi dodatno bacaju smeće ili čak i pljuju na pod. Stolci su neudobni, s tvrdim okomitim naslonom, prekriveni skajem. U mom separeu su još neka trojica tipova od, rekao bih, 50-ak godina. Samo jedan od njih govori koliko-toliko suvisli engleski. Promet kroz vagon je prilično živ, stalno prolaze prodavači grickalica i osvježavajućih pića (ovi potonji nose veliki hamper s ledenom vodom u kojoj plutaju boce), ali i čaja u velikoj plastičnoj termos-boci koja po veličini liči na one prijenosne frižidere.
Pruga po izlasku iz Quette prolazi kroz brda i riječne doline, dok se ne spusti u ravnicu koja se pruža istočno od tih brda, sve do rijeke Ind, ali i preko nje, sve do u Indiju. Krajolik je u početku bio zanimljiv, kasnije je počela monotonija pustinje. U mjestu Sibi izlazim na peron kupiti novu bocu vode. Na peronima uobičajeno ima gomila prodavača, a kako vlak zna stajati i po 20 minuta, sve se stigne komotno obaviti. Vrućina je ovdje već primjetna. Naime, područje južnog Pakistana jedno je od najtoplijih na svijetu, s temperaturama od 50-ak °C. Iranski Ahvaz, dosada najtopliji grad u kojem sam bio, dobiva žestoku konkurenciju.
Nakon Sibija krajolik je pustinja, barem s jedne strane vlaka. Ali je zbog ravnice sada brzina vlaka veća. Doduše stanje pruge baš ne prati tu brzinu, pa tako, premda vlak vozi 80 ili čak 100 km/h, dolazi do vrlo neugodnog poskakivanja koje putnicima koji sjede daje dojam da su na ogromnom jo-jou. Vjerojatno ispod tračnica nema dovoljno tucanika, pa se one svijaju pod težinom vlaka, a kad se naiđe na spoj dviju tračnica, on je ta grba preko koje vlak poskoči.
Jedan od mojih sudrugova u separeu povremeno me nudio hranom, što sam odbijao, iz dva razloga. Prvi je da nisam siguran je li mi se proljev posve smirio, a drugi što sam čuo horror priče o ljudima koji su prihvatili ponuđenu hranu ili piće u kojima je bila droga, pa su ih opljačkali. No nakon Sibija on me nudi nečim što liči na voće. OK, to mogu probati, valjda nije opasno. Utvrđujem da je posrijedi dinja i uzimam dvije kriške. Za više bi rizik bio prevelik, pogotovo jer uz nju pijem još i vodu.
Povremeno bi kroz vagon prošle i policijske kontrole s treniranim psom, vjerojatno za otkrivanje droge. U vlaku je bilo dosta policije s dugim cijevima, pretpostavljam da to nije sve zbog mene, već da se općenito čuva sigurnost vlaka. Ali legitimirali su me opet, višekratno.
U Jacobabadu napuštamo Beludžistan i ulazimo u područje Sindha. Nadam se da u nastavku više neću imati pratnju, no nekoliko policajaca ipak ostaje u vlaku, očito ne radi mene. Na kraju dolazimo u Larkanu u 21:10, unatoč kašnjenju u polasku i nepotrebnim stajanjima putem. Policajci me ipak prate na peron, koji je u potpunom mraku, izgleda da su opet neke redukcije u pitanju. Tu me predaju nekom drugom tipu, koji me opet odvodi u neku kancelariju, gdje moram čekati da dođe pratnja… Zaboga, dokle? Hotel mi je praktički preko puta kolodvora, Larkana slovi kao siguran grad, čemu onda? Policajci dolaze i potom me stavljaju na stražnji dio policijskog kamioneta. Sve isto kao i prekjučer. Pa još telefoniranja. Pa pitanje kako se zovem. Konačno krećemo, ali ne možemo ići odmah u hotel, nego on prvo mora otići na pumpu po gorivo. Jer je pumpa udaljena čitavih 50 metara od hotela, ne bi mu se kasnije dalo raditi takav zaobilazak. Po tome se vidi da je to sve s osiguranjem farsa, jer čuvanu osobu ne vidiš na benzinsku pumpu, koja je potencijalno rizično mjesto.
Napokon dolazim u hotel, gdje me policija konačno ostavlja na miru. Ne znam na koliko dugo. Soba je 2400 rupija za jednu noć, i to je kao cijena s popustom. To je zapravo cijena u iranskom stilu, 24 dolara. Preskupo za Pakistan. A ovdje moram ostati dvije noći. Ali u ovom času moja želja za tušem i čistom odjećom je prevelika da bih se sada cjenkao ili tražio drugi hotel. Ako ništa drugo, ovdje sam po prvi puta u Pakistanu dobio ručnik i sapun u sobi. Nije mnogo, ali čovjeka veseli. Cijena navodno uključuje i doručak, to ćemo vidjeti.
Larkana je četvrti najveći grad u provinciji Sindh, ima oko milijun i pol stanovnika. Inače je u svijetu zlokobno poznat kao najtopliji grad uopće – svojedobno su ovdje izmjerena 53 stupnja. Diljem Pakistana poznat je i kao sjedište jedne od najutjecajnijih obitelji koje su vladale ovom zemljom, obitelji Bhutto. Zulfikar Ali Bhutto bio je predsjednik Pakistana tijekom sedamdesetih godina, te je svojim socijalnim mjerama u početku doprinio poboljšanju životnih uvjeta mnogih Pakistanaca, da bi kasnije skrenuo prema centru i zategnuo odnose s ljevicom. S vlasti je svrgnut u vojnom udaru koji je vodio general Zia-ul-Haq, te je potom i smaknut. Političku štafetu kasnije je preuzela njegova kći Benazir, koja je postala prva premijerka Pakistana i neke muslimanske zemlje uopće. Njezina je politika bila mnogo ekonomski desnija, premda je zadržala određene socijalne mjere. Nakon optužbi za korupciju u vrijeme Perveza Mušarrafa morala je 1999. pobjeći iz zemlje u Dubai, da bi se vratila tek nakon što su optužbe odbačene, 2007. Trijumfalnu najavu povratka u politiku prekinula je njezina smrt u atentatu. Danas je najistaknutiji član obitelji Bhutto Benazirin sin Bilawal, pravnik obrazovan na Oxfordu. Obitelj Bhutto, za razliku od njima konkurentske obitelji Šarif, predstavlja staru zemljoposjedničku obitelj iz Sindha, koja je bogatstvo stekla još u feudalizmu, dok su Šarifovi (druga obitelj koja vlada pakistanskom politikom, recimo Benazirin nasljednik Navaz Šarif) industrijalci koji su se obogatili na čeličanama. Kada je Zulfikar Ali Bhutto došao na vlast, u procesu nacionalizacije tvornica eksproprirao je i Šarifove, uslijed čega su se odnosi među obiteljima zakrvili. Kada je Zia preuzeo vlast, vratio je Šarifovima njihove tvornice, pa je kroz osamdesete bio mir, a i Benazir i Navaz su imali po dva premijerska mandata. Za Benazir sam već rekao da je morala bježati pred optužbama za korupciju, a isti je slučaj bio i s Navazom, koji je 1999. napustio zemlju i skrasio se u Saudijskoj Arabiji. Vratio se u zemlju 2008., te je sada ponovno premijer. Šarifovi su inače iz Pandžaba, njihovo imanje (s privatnim zoološkim vrtom!) je nedaleko Lahorea.
Ali naravno da moj interes u Larkani nisu neki bogatuni, nego nešto mnogo starije i zanimljivije…
Post je objavljen 27.05.2015. u 06:17 sati.