Moja želja da se probudim rano i odem pogledati citadelu prije nego se temperatura popne na ugodnih 39° C izjalovila se činjenicom da sam kasno legao. Jer uvijek imam nekog posla navečer. Npr. pisati dnevnički zapis. Dok sam izbauljao iz sobe, pa shvatio da ipak imam doručak u gostinjcu (s čim nisam računao)…bilo je već oko 11 dok sam stigao do citadele. Pljunuo sam 150 000 riala za kartu i krenuo vidjeti u čemu je štos.
Bamska citadela zapravo je tvrđava na čijem se vrhu nalazila citadela, zbog čije je impresivne veličine čitava tvrđava nazvana citadelom. Prostire se na 180 000 kvadratnih metara, a počeci joj datiraju još u doba Ahemenida (6. do 4. st. pr. Kr.) ili čak ranije. Svoj je vrhunac doživjela između 7. i 11. st., kada je Bam bio značajan grad na trgovačkom putu između Indije i Perzije. Okružena je 6-7 metara visokim zidinama, koje su duge 1815 metara. Unutar nje se, osim središnjeg kompleksa u kojem je bio vladar, vojarna, zdenac s pitkom vodom i štale za 200 konja, nalazilo i oko 400 kuća za žitelje, zajedno sa zgradama javne namjene (škola, džamije, zurhana, bazar…).
Potres je uništio oko 80% citadele. Ironija je u tome da je upravo zahvaljujući potresu citadela dospjela na UNESCO-v popis svjetske baštine, budući da je ta katastrofa ubrzala postupak upisa. Srećom, jer da nije UNESCO-vog novca, obnova bi išla još sporije, premda je u obnovi svoju pomoć ponudilo čak 60 zemalja. Ukupni trošak rekonstrukcije čitavog Bama bio je između 700 milijuna i 1 milijarde dolara, ne znam koliki dio toga otpada na citadelu.
Šetnja citadelom zapravo je tužna, jer i 11 i pol godina nakon potresa većina kuća je srušena, mnoge se neće ni obnavljati. Ostatak se gradi, popravlja, ali možda potraje još 10 godina dok se citadela izgledom barem donekle ne približi nekadašnjoj. Ono što će sigurno faliti, bit će patina minulih stoljeća. Trude se doduše dočarati različite nijanse boje ćerpiča prilikom obnove zgrada, ali jednostavno to još uvijek nije to. Eto, to je još jedan argument zašto putovati što više, zašto se truditi vidjeti što više, jer može se dogoditi nepredviđena prirodna katastrofa i sve može nestati. Slično je tako ugrožen i stari grad Jazd, i zato mi je drago da sam ga, za ne daj Bože, uspio vidjeti čak dvaput.
Razmišljajući danas o propasti bamske citadele opazio sam vijest kako ISIL opasno prijeti ruševinama Palmire u Siriji – koje nisam dospio vidjeti. I dok se potresi ne mogu spriječiti, ISIL se itekako može spriječiti, samo kada bi netko na vodećim svjetskim pozicijama više cijenio kulturnu baštinu od financijskog profita. Jednoga će dana, inšalah, ISIL biti uništen, a dosada njime uništena djela obnovljena, ali slaba će to biti utjeha – isto kao i bamska citadela. Ovo je samo živopisan 3D model nekadašnje autentične ljepote, muzej na otvorenom. Bolje i to nego gomila blata, ali svejedno možemo žaliti za onime što nismo imali prilike vidjeti na vrijeme.
U citadeli nema baš puno sjene, vrućina je paklena, mogu si misliti kako je radnicima koji i danas rade na obnovi. Budući da je veći dio citadele i dalje nedostupan turistima, nakon nekih sat-sat i pol vrzmanja po citadeli vraćam se do hotela. Spremam stvari, izlazim obaviti check-out i onda shvaćam da onog starog od jučer (koji se zove Akbar) nema na vidiku. A bez njega se ne mogu odjaviti. Tu su još neka dvojica, jedan je neki majstor kojeg sam već vidio ujutro na doručku (čovjek si je uzeo šalicu čaja i u nju, bez pretjerivanja, natrpao desetak kockica šećera – a ja mislim da pretjerujem što stavljam dvije na malu šalicu), a drugi neki tip kojeg prvi puta vidim. Inače, ujutro su u hotelu bili i neki gosti, s džipom njemačke registracije. Mislio sam si da možda idemo u istom smjeru, ali sam po razgovoru koji su vodili s Akbarom zaključio da oni putuju iz Indije na zapad.
Akbar se napokon pojavljuje, plaćam mu i pozdravljamo se – uz njegov poziv da opet dođem. Kažem „Možda kad obnove citadelu, za kojih desetak godina.“ On kaže da je obnova skoro gotova, što meni baš ne izgleda tako. No dobro. Izlazim na ulicu i nadam se da ću zaustaviti taksi. Ali četvrtak je popodne, nema baš puno autiju na cesti. Krećem hodati prema terminalu, i već sam dosta daleko odmakao, po mojoj računici sam možda na 500-tinjak metara od terminala, kada dolazi jedan taksi, trubi mi. Zaključujem da nema smisla da sada plaćam taksi za tu kratku dionicu i odmahujem mu rukom. On nastavlja, a ja dolazim do križanja i shvaćam da sam se poprilično zeznuo. Imam još cijeli jedan blok hoda, pa onda još malo, dakle još sigurno kilometar i pol. U međuvremenu se žega opet pojačava, nakratko je bila splasnula. Hodam s ta svoja dva ruksaka, osjećam se kao kornjača stiješnjen između njih, prolazim pored neke dvojice tinejdžera. Koji naravno gledaju u mene i onda, u trenutku dok prođem pored njih, dobacuju mi „Hello!“ Samo odmahujem rukom. Onda opet „Mister! Hello!“ Prostrijelim ih pogledom koji bi trebao značiti „Zabij si taj hello u guzicu.“ Iranci, kolikogod bili ljubazni, zapravo imaju strahovito slab osjećaj za stavljanje u položaj drugih ljudi. Recimo, jednu večer u Jazdu, sjedio sam za stolom u dvorištu i tipkao na laptopu jedan od ovih tekstova. Potom mi se za stol uvalio jedan od tipova koji su tamo bili, Iranac, i krenuo s uobičajenim pitanjima, na prilično lošem engleskom, i nikako da se makne. Na kraju sam morao pribjeći neugodno izravnom pitanju „Čuj, trebaš li nešto, vidiš da sam zauzet?“, na što se konačno maknuo. Isto tako ova dvojica danas. Na licu mi se očito vidi da mi nije lako tegliti te ruksake, najmanje što mi u tom času treba je nečiji veseli i neproduktivni pozdrav. Želiš napraviti nešto lijepo i gostoljubivo za mene? Pomogni mi nositi torbu. TO će mi pomoći. 785. „hello“ po redu neće, dapače, osjećat ću se kao da mi se netko ruga. Posjetitelji Irana često hvale tu iransku gostoljubivost, ali ona je u 90% slučajeva neproduktivna i proizlazi iz obične sebične znatiželje. To je još uvijek bolje nego da vam priđu i zašprehavaju vas s ciljem da vam izmuzu novac, ali za 99% Iranaca koji vam se obrate možete mirno sa sobom povesti i utreniranog papagaja koji će komunicirati s njima dok vi idete svojim poslom. Dao bih glavu da bi, da sam odgovorio na prvi „hello“, uslijedilo „Where are you from?“, pa onda možda i „What is your name?“ i slično. To sam također doživio s klincem u prodavaonici u Jazdu, u kojoj sam u više navrata kupovao osvježenje. Mali me prvi dan pitao odakle sam, i rekao sam mu, onda mi je zaželio dobrodošlicu u Iran. Idući dan je opet bio u prodavaonici i posluživao me i opet je ponovio isto pitanje. Tu sam mu napomenuo da sam mu to već rekao, ali nisam siguran da me shvatio. Imam osjećaj da je ponekad bolje prepustiti se tom besmislu, ne željeti ispravljati krive Drine, ali ja to ne mogu. Želim da ljudi oko mene razmišljaju prije nego nešto mahinalno lanu.
Dolazim na kružni tok gdje me dan ranije iskrcao bus iz Kermana, ali nastavljam dalje, prema terminalu koji je još kojih 400 metara dalje. Već mi otpadaju ramena. Dolazim na terminal, koji je poprilično mrtav. Unutra vidim samo dvoje ljudi. Jedan od njih radi na šalteru Hamsafara, pa ga pitam ima li buseva za Zahedan. Ne, oni ne idu s terminala. Morate se vratiti na kružni tok, tamo prolaze svi busevi za Zahedan. Sjajno, sad opet klipši natrag. Taman dok se približavam kružnom toku, vidim dva busa kako se zaustavljaju. Pružam korak i probijam se kroz taksiste, vozače savarija, kako bih stigao na vrijeme do busa. Jedan je obični, drugi je V. I. P. Ovaj obični ide za Iranšahr, to je južnije, to mi ne treba. V. I. P. bus je izgleda ovdje završio vožnju. No evo i trećeg busa, pitam ljude oko njega ide li za Zahedan, odgovaraju mi da ide, ali uz nekakvo čudno nećkanje. Ima li to veze s time da je putovanje stranaca u te krajeve povezano s gnjavažom za ostale u autobusu? Ne znam, na kraju se ukrcavam. Po ulasku u autobus imam osjećaj kao da sam neprimjetno prešao državnu granicu i obreo se u Pakistanu. Svi putnici su Beludži (kao i osoblje), većina ih je u šalvarkamizima. Bulje u mene još triput napadnije nego obični Iranci. Smještam se u svoje sjedalo, ignoriram njihove poglede, koji srećom ubrzo kreću dalje. A i bus kreće dalje. Karta do Zahedana je 100 000 riala, a dotamo imamo nekih 4 sata vožnje.
Nakon Bama još ima nekoliko manjih mjesta, a onda započinje duga vožnja cestom kroz južni dio Dašt-e Luta. Idućih 200-tinjak km gotovo da nema nikakvih naselja, a jedini znaci civilizacije su cesta, dalekovod i željeznička pruga. Tu i tamo se pojavi pokoji izvidnički toranj u pustinji. Otprilike 150 km prije Zahedana ulazimo u gorje koje s istoka zatvara Dašt-e Lut. Sad smo već u provinciji Sistan va Baludžestan, krajnjoj jugoistočnoj provinciji Irana, koja ima prilično lošu i nesigurnu reputaciju, što zbog šverca droge, što zbog balučkih separatista. Svojedobno su u ovim krajevima otimali i turiste (zadnjeg doduše prije 8 godina), a pobunjenička skupina koja se bori za neovisni Beludžistan zna udarati po objektima državne moći (oni ne udaraju po strancima). No ja se ne osjećam nimalo nesigurno, krajolik uokolo je lijep, premda zastrašujuć (s obzirom da je riječ o pustinji), ali ne pomišljam da se ondje negdje krije netko tko me želi oteti (a i brzo bi me vratili kad bih im počeo objašnjavati besmislenost pitanjâ koja bi mi neminovno postavili :D ).
Negdje u tim planinama na komandnoj ploči autobusa nešto iznenada počne pištati, a autobus se odmah zaustavlja i kondukter i suvozač iskaču van i gledaju motor. Mislim si koji je vrag i nadam se da se samo motor počeo pregrijavati. Izgleda da jest, jer čujem da spominju riječ ab (voda) i ubrzo nakon toga pištanje prestaje. Nastavljamo potom dalje kroz gorje, a na spuštanju na drugu stranu prolazimo prvu kontrolnu točku na ovoj dionici. Mislio sam da ih ima više. Obično su doduše one postavljene u drugom smjeru, prema unutrašnjosti Irana. Ovu prolazimo neokrznuto, inače se autobus većinom ispraznio odmah u jednom mjestu nakon Bama, tako da nas je sada u busu maksimalno desetak, uključivo i osoblje. Vojnik s kontrolne točke se samo prošetao kroz bus i zavirio u bunker, te smo mogli krenuti dalje.
Nakon još skoro sat vremena dolazimo konačno do predgrađa Zahedana, glavnoga grada ove pokrajine. Na ulazu u grad nalazi se još jedna kontrolna točka, i opet je ista procedura. No ovaj puta je vojnik primijetio mene i traži me putovnicu (što mi nije jasno, obično strance ignoriraju – to je valjda jedini slučaj kad strance ignoriraju). Uzima moju putovnicu i odlazi van u zgradu. Autobus prolazi rampu, a potom me zovu da izađem i odem u ured gdje su ovi s mojom putovnicom. „Where are you from?“ Mislim si, neću ti reći pa makar me strpao u zatvor, idiote, imaš moju putovnicu u ruci, čitaj. Ponavljaju pitanje nekoliko puta, ja im uporno svaki puta pokazujem na naslovnicu putovnice. Onda jedan od njih (dvojica su) primijeti moj fotoaparat koji imam oko vrata (a još sam ga mislio spremiti u torbu prije dolaska u grad…), pa me traži da mu ga dam. Pali ga i pregledava moje fotografije. Budući da gore imam svega i svačega (to mi je manji, stari fotoaparat koji imam od 2007.), on sad bespotrebno pregledava neke moje osobne fotografije, slike iz Mađarske, Berlina…valjda traži ono kad sam slikao centrifuge pogona za obogaćivanje urana u Natanzu. Srećom sam te slike dostavio Mossadu prije nego sam izišao iz autobusa.
Prvi je napokon prokljuvio odakle sam (na oduševljenje drugog: „Šuker, Modrić, Ibrahimović“ – za potonjeg sam diskretno napomenuo da je Šveđanin, nisam sad išao u obiteljske detalje), pokušao izgovoriti moje ime (i čak relativno dobro i uspio), zapisao podatke, te mi vratio putovnicu. Ali ovaj i dalje drka po mom fotiću. Prvi je već izišao van, ovi iz autobusa su nervozni, ali on i dalje gleda moje slike iz kupaonice… Onda me konačno pita jesam li slikao nešto iz Irana. Dajem mu neki neodređeni odgovor, jer ja pojma nemam koje on slike uopće gleda (kasnije ću skužiti da je krenuo otpočetka, te je doista gledao gomilu pizdarija, od kojih nijedna nije iz Irana). Napokon je valjda zaključio da nisam špijun, vraća mi fotić, te se ja vraćam u bus, gdje me ovi dočekuju s olakšanjem. Ja još uvijek zbunjen takvim tretmanom (jesu li možda tražili neko mito?) prebirem po mislima, kada se moj susjed iza mene sjetio da me počne masirati s pitanjima odakle sam (pokušao sam mu na poluengleskom-polufarsiju objasniti da mi je dosta tog pitanja), pa onda zašto idem u Zahedan (što je pitanje na mjestu, ovamo nitko ne dolazi radi atrakcija), te kad sam mu to rekao, onda me pita idem li nakon Pakistana u Indiju (i ne kuži kad mu kažem „Čajna“ – jer se naime ta zemlja na farsiju kaže „Čin“ i to je, oh, toliko različito i nerazumljivo). Onda sam mu rekao da sam umoran i da ga molim da me pusti na miru. Stvarno moram početi trenirati osornost, iako mi je žao tih ljudi. Oni žele biti prijateljski nastrojeni, ali to ne mijenja činjenicu da su djetinjasti i naporni. Čast izuzecima.
Predgrađa Zahedana izgledaju kao predgrađa Kermana – hrpa novih, još neuseljenih zgrada. Na terminalu uzimam taksi do hotela Esteghlal Grand, koji ima tri zvjezdice i preporučen je kao jedini dobar hotel u gradu u mom vodiču (preporučena su još dva, ali uz ogradu da ne znaju smiju li primati strane turiste). Dok se vozimo kroz grad, primjećujem da su ovdje gotovo svi u šalvarkamizima, dakle mogao bih sutra ujutro na bazar u nabavku po jedan. Ali sutra je petak.
Zahedan ima oko pola milijuna ljudi i nalazi se kojih 40-ak km južno od iransko-afganistansko-pakistanske tromeđe. Grad je do kraja 1920-ih nosio ne baš privlačno ime Duzdab („Vodokradica“), zbog specifičnog sastava tla koji brzo upija vodu. Reza Šah Pahlavi posjetio je tada grad i primijetio u njemu velik broj Sikha, te ih zamijenio s muslimanskim misticima (Reza Šah nije bio baš obrazovan čovjek), te je zbog toga gradu nadjenuo ime Zahedan, što znači „pobožnici“. Prema drugim izvorima, to je pučka etimologija, te je ime dano prema nekadašnjem gradu Zajdanu, koji se nalazio nekoliko desetak kilometara sjevernije, u Sistanu, a razrušio ga je Timur. Kakogod, Zahedan je do preimenovanja i postanka provincijskim središtem bio tek selo, no onda je krenuo demografski bum, te je do kraja sedamdesetih imao već 100 000 stanovnika, onda se dolaskom izbjeglica iz Afganistana ta brojka u osamdesetima udvostručila. Većina stanovnika su Beludži, koji su suniti. U gradu se i danas nalazi sikhska gurdvara, iako Sikha nema puno.
Uglavnom, riječ je o ni po čemu specifičnom iranskom gradu, a reputacija nesigurnog grada to samo pospješuje. Ne namjeravam večeras uopće izlaziti iz hotela, a kad bih to radio, morao bih po zakonu imati policijsku pratnju. U gradu je inače u zadnjih desetak godina bilo nekoliko bombaških napada koji su ciljali vladine zgrade i šijitske vjerske objekte.
Taksi me dovozi pred Esteghlal Grand i za to mi otima 100 000 riala (znači jednako me koštao bus od Bama do Zahedana, kao i put od terminala do hotela). Primjećujem da je Esteghlal Grand u međuvremenu dobio i četvrtu zvjezdicu. Pičim na recepciju, imate li sobu, imamo. Cijena 2 440 000 riala. Hm. A može li se platiti u dolarima? Ovaj prtlja, preračunava, na kraju mi piše tečaj 1 dolar = 30 000 riala. E pa neće ići. 1 dolar je 33 000 riala, i ja mu lijepo na kalkulatoru pokazujem tu cifru i kažem da sam mijenjao po tom tečaju, te da bi po tome cijena sobe bila 75 dolara (i dalje jezivo skupo). On gleda i vidi se da se nećka, ali kraj njega je još neki tip, izgleda možda kao poslovođa, koji kaže „ne“. OK, ako nećete, ne morate. Uzimam stvari i odlazim iz hotela. Zanimljivo, vozači autobusa u stanju su dati bubreg da imaju posve popunjen autobus, a ovom ovdje očito nije stalo da zaradi makar 75 dolara, on želi 80. Onda neće dobiti ništa.
Izlazim iz hotela s osjećajima čovjeka koji je upravo dao otkaz, stiže mu rata kredita, a nema pojma kako će ju platiti. Išetao sam iz jedinog hotela u gradu za koji znam da je dobar. Pada mrak i nalazim se u najopasnijem gradu u Iranu. Stojim uz cestu i čekam da se zaustavi neki taksi, da ga pitam znade li za još koji hotel. To traje, pa u jednom času pomislim da se vratim unutra, uzmem sobu i kažem da ću platiti u rialima, sutra ujutro odem promijeniti novce po normalnom tečaju…kvragu! Sutra je petak! Napokon se zaustavlja jedan običan auto, pitam čovjeka zna li engleski, ne zna. Pokušavam mu svejedno reći što želim, nije mu baš jasno. Pokazuje mi na hotel iza mene. Kažem mu da je skup. Ne kuži. Bacam koplje u trnje i čekam drugi taksi. Opet staje običan auto, unutra mladić u šalvarkamizu koji kaže da ne zna engleski, ali ipak zna par riječi. No da ne komplicira, zove na mobitel svoga brata, koji bolje zna engleski. I ovaj momak ima problem koji sam često primijetio u Iranu – jednostavno im mobiteli masovno rikavaju, ne rade im slušalice, ne mogu uspostaviti poziv, pa pozivanje uključuje trešnju aparata, kuckanje po njemu… Napokon dobiva brata i priča s njime tako da mora uho prisloniti na zvučnik (dakle, ne na slušalicu, nego baš na zvučnik za hands free i glazbu – čiji je zvuk toliko slab da se mora držati na uhu). Daje mi ga na telefon, on govori dobar engleski, ukratko mu kažem u čemu je stvar, on kaže „u Zahedanu je sve skupo“. Ipak, kaže mi da probamo u hotel Amin. Ulazim u auto, naravno da je opet u pitanju Saipa Saba, kružimo oko bloka i dolazimo do hotela Amin. Ovaj moj vozač pita nekog mladića koji pomeće pločnik ispred hotela ima li mjesta, ima, cijena je 970 000 riala. Hm, ni to nije najjeftinije, ali toliko imam, a prema Esteghlal Grandu je bagatela. Pitam ovoga koliko je vožnja, on veli nešto u stilu „koliko daš“ (možda i tarofira), ja hvatam 50 000 riala, jer je to najmanja novčanica koju imam. Puno preskupo za odveženu dionicu, ali tip mi je možda spasio glavu za noćas.
Na recepciji soba naglo poskupljuje na okruglih milijun riala. Ne mislim se sad cjenkati, niti objašnjavati što je mi onaj vani na pločniku rekao, uzimam. Dajem tipu putovnicu, „Where are you from?“ „Look at my passport.“ „Country?“ „Passport.“ I tako natezanje pola minute, dok mu nisam prstom pokazao što da pročita i čekao da pročita. Na kraju je shvatio. Dâ se njih utrenirati, samo da malo zapnu…
Soba dobra za jednu noć, večeru sam odradio u hotelskom restoranu, uz pečenu piletinu s rižom i Istak…i to je otprilike sve relevantno od Irana. Sutra još imam tih 80-ak km do granice u Mirdžaveu, a potom – šesta zemlja na putu. Nakon 4 tjedna Irana, u kojem je bilo i lijepih i ružnih trenutaka, čini mi se subjektivno dulje nego je stvarno trajalo, što je upravo i bit putovanja, zar ne? Prva uspješna CS iskustva, nekoliko novih kulinarskih eksperimenata, ludi doživljaji s taksistima, nekoliko čudesnih lokacija…i stotine „hello“-ova, „Where are you from?“-ova i inih daveži. Što me čeka s druge strane? Negostoljubivi Beludžistan i gostoljubivi Pakistanci (iako, bojim se, jednako naporni kao i Iranci, ako ne i još više). Je li me strah? Pa, Pakistana me od svih zemalja kroz koje prolazim najviše strah, iako je vjerojatno bezrazložno. Boravak u Pakistanu bit će kraći od Irana (računam oko tri tjedna – zemlja je otprilike velika kao Turska), s tim da u Islamabadu moram izvaditi kinesku vizu, ne znam koliko će to trajati. Primarni problem je da ne znam kako će biti s dostupnošću interneta, pogotovo na putu kroz Beludžistan (ne znam hoću li ga proći u komadu ili s pauzom radi noćenja – to ću sve doznati sutra u Taftanu). No bez brige, naći ću načina da se javim! :)
Post je objavljen 22.05.2015. u 06:48 sati.