Razgovor s Irancima najčešće se svodi na ponavljanje istih replika, točnije na odgovaranje na pitanja odakle ste i kako vam se sviđa Iran. Pomislio sam kako bi bilo dobro izraditi nekoliko majica s odgovorima na ta pitanja na farsiju i onda ih nositi, kako biste izbjegli nepotrebnu gnjavažu. Dok sam prošlog ljeta na Kubi izbjegavao gnjavatore i stručnjake kako da vam iz džepa izbiju koji konvertibilni pesos, čeznuo sam za Irancima čiji je interes za vas doista iskren. No sada u Iranu shvaćam da toga interesa ima jednostavno previše – a da je on zapravo samo na razini tih nekoliko informacija, nakon kojih ćete dobiti još jedan pozdrav dobrodošlice u Iran. Jednostavno, većini njih ste zanimljivi samo zato što ste stranac i žele se uvjeriti da ne mrzite njihovu zemlju. No imate osjećaj da ste u beskonačnoj petlji u kojoj neprestance ponavljate tri iste replike. A svi koji me poznaju znaju da ja ne volim baš ponavljati stvari. Postoje neke rutine u kojima uživam, obično su vezane uz ingestibilije, ali u najvećem broju slučaja ponavljanje jednih te istih stvari me frustrira. I baš se zato osjećam poput Billa Murraya u naslovnom filmu, te mi padaju na pamet ideje kako začiniti tu petlju za koju znaš da iz nje ne možeš pobjeći. Možda bih iz fore na pitanje odakle sam trebao odgovoriti „Izrael“, a na pitanje kako mi se sviđa Iran „šteta spomenika koji će ubrzo nestati“, i promatrati reakciju. Naravno, time bih riskirao izgon iz zemlje i trajnu zabranu ulaska u istu, ali vjerujem da bi izraz na licu pitatelja bio neprocjenjiv. (Ne, Mastercard mi nije sponzor.) Mogao bih se odlučiti na malo benigniju „Afriku“, koju je već koristio jedan frend kad je isto pitanje dobivao od Turaka. Kreativnost koja se nudi može se usporediti jedino s dijapazonom imenâ koja dajem kad me u Starbucksu pitaju kako se zovem, da mi napišu na čašu (mislite li da bi Francuzi znali napisati „Krešimir“? Za njih sam bio Gerard.). Ali opet, iranska neposrednost je toliko benigna da mi je jednostavno žao biti ciničan prema njima, iako sam i dalje u sebi frustriran: „ne, zar opet samo to?“. Ja bih malo prodivanio o usporedbi Hatamija i Ruhanija, o očekivanjima u vezi nuklearnih pregovora, o situaciji mladih u Iranu…a na kraju se sve svede na „Krovasi“, „Iran is a beautiful country and the people are very polite and friendly“. Za više od toga nisu sposobni. No kao što je Bill Murray naučio nadići svoj ego i postati boljom osobom prije no što ga je pustilo u 3. veljače, tako možda i ja počnem s boljom voljom prihvaćati ta blentava pitanja i uživati u tome što s tim ljudima dijelim svoje mišljenje o Iranu. No to će ipak pričekati, budući da trenutno odsjedam kod nekoga s kime mogu prodiskutirati o gorenavedenim temama.
Na doručku sam se susreo s Nijemcima, pozdravivši ih s „Mister end misiz! Bjutiful dej!“ Nisam im želio kvariti jelo, ali jednostavno mi je prilika sjela na volej. Stigao sam u zadnji čas, doručak je bio do pola 10 (što nigdje nije bilo istaknuto – dok je vrijeme check-outa otprilike univerzalno poznato, za doručak u svakom hotelu morate nabadati – zandžanski je recimo služio doručak samo od 8 do 9), tako da sam se poslužio onime što još nisu pospremili. Zanimljivo, uz pekmez od ruže, nudili su i pekmez od mrkve. Iranski pekmezi su poprilično rijetki, s grudicama koje predstavljaju temeljnu sirovinu (rekao bih „voće“, ali kad vam nude ružu i mrkvu, to nije prikladno). Nakon doručka se nisam posebno pozdravljao s Nijemcima, ili se vidimo u nedjelju, ili mi se neće javiti, što znači da me ne žele vidjeti, a onda čemu uopće kurtoazni pozdrav.
Napuštam sobu i odlazim prema terminalu. Ghazvinski terminal ima centraliziranu prodaju karata, tako da mi izdaju nekakav papirić na kojem valjda piše Teheran (ispisano je rukom, a ja uz poteškoće čitam i tiskani farsi), a plaća se u autobusu. Dakle, možda sam umjesto „prodaja karata“ trebao napisati da imaju centralizirano mjesto gdje vam tutnu papirić s nečim za što se nadate da je vaša destinacija. Srećom, bus je tu, treba vremena da se svi uguramo, a očito ovaj nema namjeru krenuti dok se sva mjesta ne popune. Smjestio sam se negdje u sredini. Dolazi neki tip i maše mi da odem prema kraju busa. Ne znam zašto, možda sam se uvalio na neko „žensko“ mjesto, nemam pojma. Pomičem se otraga i onda shvaćam da je taj tip zapravo isto tako putnik, a rekao mi je da dođem otraga čisto zato da bi mi postavio nekoliko uobičajenih pitanja. Mjesto na koje sam se premjestio je puno lošije, naslon je potrgan, tapecirung je rasparan i općenito shvaćam da sam popušio foru. I dobro mjesto. Ovaj ubrzo gubi interes za mene (što je i bolje nego da me pila cijelim putem), a ja se tješim činjenicom da sjedim sâm, sve dok ne dođe kondukter autobusa i zatraži od mene i tipa s druge strane prolaza da se premjestimo jedan uz drugoga. Ja protestiram, ali uzalud – ovaj se premješta pored mene, a na drugu stranu prolaza stižu dvije žene.
Naravno, kad ovaj sjedi pored mene, moram staviti ruksak između nogu, što ne ostavlja prostora da puno mičem nogama. U dva sata vožnje do Teherana noge će mi potpuno utrnuti, a kako sam čuo da je to jedan od načina kako se dobiva tromboza dubokih vena, bojim se da ću tu bolest razviti putem ako ću se stalno morati voziti u dupkom punim autobusima. Pogotovo sam čuo da su indonezijski busevi smrt za gabaritnije ljude, koji moraju poznavati naprednije elemente joge kako bi se smjestili na predviđena mjesta.
U dva sata vožnje čak sam uspio i zadrijemati, a onda polako ulazimo u Teheran i pristižemo na Zapadni terminal, poznat i kao Terminal Azadi (Sloboda), nazvan tako po obližnjem Tornju Azadi, koji se lijepo vidi nedaleko terminala. Pozdravljam se s njim kao sa starim znancem (ipak smo se vidjeli pred skoro dvije godine, a bio sam i na njemu – štoviše, okinuo možda svoj prvi selfie), a potom se kroz gungulu probijam do postaje metroa. Tražim da mi daju magnetsku karticu za jednu vožnju, sjećam se da je plave boje, umjesto toga dobivam ljubičastu karticu na kojoj piše“7 day ticket“. Protestiram, potom žena na šalteru zove svoju kolegicu, koja kao zna engleski, ali mi samo ponavlja „No, this one-way ticket.“ Pokazujem natpis i govorim „Na, jek hafta!“, ali ona i dalje inzistira (ili se pravi blesava i ne zna ništa drugo na engleskom), tako da uzimam kartu i odlazim. Nije ni preskupa, 7000 riala.
Treba mi linija 2, ali tu vidim tek liniju 4. Koliko vidim, linija 2 se na dva mjesta križa s linijom 4, a jedno od tih mjesta trebao bi biti Mejdan-e Azadi, na kojem sam sada. No na stanici nikakva spomena o smjeru za liniju 2. Nema veze, idem na četvorku, pa ću prijeći na drugoj stanici. Šaljem poruku Zari, svojoj domaćici, da sam stigao u metro i da se vidimo za manje od sat vremena. No poruka ne biva isporučena. Standardna boljka. Kojiput prođu (jučer), kojiput ne (danas). Vozim se do stanice Darvazeh Šemiran, gdje presjedam i tada shvaćam da se prvo križanje ne događa na stanici Mejdan-e Azadi, već samo Azadi (dvije stanice sličnog imena s još dvije druge stanice između – zna zbuniti ljude). Budući da poruka nije došla, nazivam Zari, koja mi kaže da će me čekati na izlazu iz metroa, postoji samo jedan izlaz. Odlazim do stanice Farhangsara, završne stanice linije 2, udaljene čak 10 stanica od presjedanja (koje također nije bilo u centru). Drugim riječima, smještaj mi je negdje u vražjoj materi. Po izlasku iz metroa očekujem tipičnu stanicu u predgrađu, možda neku široku aveniju koja vodi izvan grada, nova naselja blokova…ništa od toga. Kao da se nisam previše maknuo iz centra. Lokalni prodavači, neki vozač savarija koji traži putnike, neka lokalna ekipica koja tu henga…ali nigdje nema Zari. Čekam nekih 5 minuta, vrteći se uokolo, ogledavajući se jer ne znam s koje će strane doći. Stršim kao govno u punču u tom okruženju. I onda me ona još pita na telefon izgledam li isto kao na slici u profilu i hoće li me moći prepoznati…
Napokon, nakon 5 minuta pojavljuje se u daljini oniža ženskica, koja bi po izgledu prije pripadala u Južnu Ameriku nego u Iran, maše mi iz daljine. Dolazim do nje, pozdravljamo se, rukujemo (u javnosti, što nije baš dopušteno), potom me ona odvodi do svog auta koji je ostavila malo dalje sa sva 4 žmigavca upaljena, budući da je u Teheranu jako teško naći parkirno mjesto. A iako su sva mjesta popunjena, ulice su neprekidno pune autiju. Promet u Teheranu je jedna velika igra muzičkih stolica.
Ona živi neka tri bloka dalje od metro stanice, u mirnom kvartu zgrada koje podsjećaju možda na zagrebačku Trešnjevku. Ima trosobni stan u prizemlju, s balkonom. Živi sama. Inače je zubarica, ima svoju privatnu praksu negdje izvan Teherana, ali kaže da radi samo dva dana tjedno. Čini se da dobro zarađuje, kaže da često putuje, iako odsjeda po jeftinim hotelima. Ostatak dana se nismo maknuli iz stana, sjedili smo na terasi, ručali (napravila je neko jelo slično đuveču s piletinom), potom se prebacili unutra jer je počela kišica (da, kiša u Teheranu!), te nastavili ispijati čaj i razgovarati, razmjenjujući putnička iskustva. Zari je doista osoba s kojom se može pričati o temama za koje sam rekao da me zanimaju, o iranskom društvu iznutra, pogotovo iz pozicije žene. Naravno, čim je zatvorila vrata od stana, hidžab je završio u zapećku, a ostala je u nekoj majici na bretele. Bilo je zanimljivo kada joj je kasnije tijekom večeri na vrata pozvonio susjed, kako je isti čas dohvatila hidžab, pokrila se i tek onda otvorila vrata – čak i u međususjedskim razgovorima sve mora biti po islamskom zakonu. Susjed se inače došao jadati na susjede na katu iznad, koji navodno stalno galame i prave buku u večernjim satima. Ubrzo sam i ja čuo buku, a čak su se i zidovi počeli tresti (pomislio sam prvo da je potres). Po zvucima koji su dopirali odozgo, a i po plaču djeteta na stubištu, reklo bi se da sam svjedočio slučaju obiteljskog nasilja, ali nisam sasvim siguran. Zari se ponašala kao da se to nje baš i ne tiče, pa se ni ja nisam pretjerano uznemiravao. Zar u Iranu, zemlji gdje ima toliko zabadanja nosa u privatne stvari?
Da, Zari ima zanimljiv pogled na duhovnost, pomalo sličan mojemu. Nije muslimanka (osim prema onomu što joj piše u osobnoj – to mora biti ako ne želi visjeti, jer ako je netko rođen kao musliman ne smije promijeniti vjeru; promjena s druge vjere na islam je dopuštena, dapače), više vjeruje u nekakvu energiju koja sve prožima. Kaže kako islam Perzijancima nije donio ništa dobra. Ja se nadovezujem i kažem kako su svi ostali zavojevači koji su nagrnuli na Perziju na kraju kulturno nadvladani od utjecaja perzijske kulture (osim možda Aleksandra Makedonskog), jedino ih je islam uspio pokoriti. A čak i u tom islamu Perzija je unijela više elemenata u njega (u smislu umjetnosti i kulture) nego Arapi. No opet, Perzija je odbacila vjeru koja govori o stalnom stremljenju uvis i razvoju prema boljim stanjima duha, i zamijenila je vjerom koja propovijeda da je čovjek Božji rob i da mu mora biti posve pokoran. Pričam joj kako se sjećam ulomka iz Kur'ana u kojem se kaže kako je Allah stvorio prvoga čovjeka, Adema, od zemlje, te je potom pozvao sve džinne (bića stvorena od vatre, u kršćanstvu im ne postoji ekvivalent, jer to nisu anđeli, više nekakvi duhovi) da mu se poklone. A najvažniji među njima, Iblis, rekao je „Zašto da mu se ja klanjam, on je stvoren od zemlje, a ja od vatre?“ Iblis će kasnije postati Šejtan, te će nagovarati ljude da se odvoje od Allaha i voditi ih u propast. Ali kažem kako sam ja čitajući taj odlomak zaključio „Iblis je slobodni mislilac. Propituje bezuvjetni autoritet u korist razumnoga razmišljanja. Žao mi je što to moram reći, ali mislim da Iblis u toj situaciji ima pravo.“ Slažemo se oko toga. Štoviše, Zari smatra kako je upravo ta percepcija ljudi kao Božjih robova i ideja pokornosti Božjem autoritetu (predstavljenom u ajatolasima) ono što koči neke šire promjene u ovoj državi, na sličan način na koji konfucijanska tradicija koči revolucionarni duh u Sjevernoj Koreji. Svi znaju svoje mjesto, Allah ih je tako postavio i zašto bi se sada bunili? Čak i reformistička Ruhanijeva vlada radi dva koraka naprijed, pa jedan unazad, jer je konzervativistički blok još uvijek jak. Zari kaže da ima ljudi koji zovu radio i zgražaju se nad time kako se danas nose hidžabi, da je to dekadencija i da država, svijet štoviše, propada. Pa ništa, barem će se Mahdi ubrzo pojaviti, a onda će konačno prokletnici biti strovaljeni u džehenem, a te pravovjerne ionako čeka džennet, pa zašto se onda uznemiruju? Islam nema Radosnu vijest kao kršćanstvo, zašto dakle ne pustiti ovu stoku niz vodu, k Iblisu? Logika vjerskih konzervativaca je nedokučiva.
U svakom slučaju, sudeći po prvom danu čini se da će ovih nekoliko dana u Teheranu biti dobrodošlo osvježenje od Dana svisca…
Post je objavljen 03.05.2015. u 06:57 sati.