Iako je dom jedne od najstarijih svjetskih civilizacija, koja je ostvarila napredna postignuća urbanizma, pogotovo u pogledu higijene, a usto je i nuklearna sila, Pakistan je i dalje nesumnjivo zemlja Trećeg svijeta, i poprilično mlada država. Nastao je neprirodnom podjelom dotada jedinstvene geografske i kulturne cjeline, Britanske Indije, koja je naslijedila ranije državne tvorevine na tom području, poput Mogulskog Carstva. Kriterij podjele bila je religija, što znači da se nisu poštovali nikakvi etnički kriteriji, iz čega su proizašli svi problemi Pakistana od neovisnosti do danas. Borba za nezavisnost započela je još 1885., osnivanjem Indijskog nacionalnog kongresa, u kojem su zajedno sjedili i muslimani i predstavnici dharmičkih religija (hindusi, budisti, džaini, sikhi), no s vremenom je došlo do tenzija između muslimana i hindusa. Muslimani su u međuvremenu osnovali Sveindijsku muslimansku ligu, koja se isprva zalagala za poštivanje prava muslimana u multikonfesionalnoj Indiji. Mnogi istaknuti predstavnici indijskih muslimana, uključujući i Mohammeda Alija Džinnaha, kasnijeg oca pakistanske nacije, zalagali su se za jedinstvenu neovisnu Indiju. No kako su tenzije rasle, pjesnik i političar Allama Mohammed Iqbal je 1930. po prvi puta predložio stvaranje neovisne države na većinski muslimanskim područjima sjeverozapadne i sjeveroistočne Indije. Tvrdio je da su unutarindijske razlike prevelike i da će nužno uvijek dolaziti do tenzija, te da je najbolje da se stvari riješe podjelom. Povijest će pokazati da to nije nužno bilo i najbolje rješenje, premda ne znamo što bi se dogodilo da je Indija ostala cjelovita. U takav je stav s vremenom uspio uvjeriti i Džinnaha, koji se zbog svoje karizme ubrzo prometnuo u vodeću ličnost pokreta za stvaranje neovisne muslimanske države. Ime državi dao je Chaudhry Rahmat Ali, student s Cambridgea, koji je odabrao ime koje znači „Zemlja duhovno i moralno čistih“, ali je ujedno bio i akronim za „Pandžab, Afganija, Kašmir, Sindh i Beludžistan“. Primijetit će se da je jedna bitna regija izostavljena, što će kasnije stvoriti nove probleme.
23. ožujka 1940. na svojoj je sjednici u Lahoreu Liga donijela zahtjev o stvaranju neovisne muslimanske države, čemu se Indijski nacionalni kongres odlučno usprotivio. Rješenje problema povjereno je stoga Londonu, točnije potkralju Indije Louisu Mountbattenu, koji je nakon uvida u situaciju shvatio da problem zahtjeva za muslimanskom državom neće nestati, te je Kongres nevoljko pristao na ideju podjele. Pristupilo se stoga tehnikalijama, kao što je utvrđivanje točnog opsega teritorija budućih država. Budući da je Indija bila podijeljena na čak 565 poluautonomnih državica čiji su vladari u zamjenu za autonomiju priznavali vlast britanske krune, ti su vladari po prvi puta u kolonijalnoj povijesti dobili važnu ulogu – trebali su optirati za neku od dviju država. Uglavnom je to išlo u skladu sa željama većinskog stanovništva, no ponegdje je došlo do podjela i trvenja, dok je jedan ekstremni slučaj i danas nerazriješen. Kada je postalo izvjesno koji će krajevi gdje završiti, došlo je do općeg muvinga – osam milijuna ljudi koji su shvatili da će se naći s krive strane granice i koji su se bojali za svoju sigurnost uslijed pojačanja tenzija (hindusi i sikhi iz Pakistana i muslimani iz Indije) krenuli su na put – vlakovima, autobusima, zaprežnim kolima, pješice. Kao takvi bili su laka meta strašnih masakara koje je počinila ona druga strana – službeno je ubijeno 250 000 ljudi, ali brojka možda dostiže i pola milijuna. Ono što međutim čovjeku ne može promaći, to je pitanje „zašto?“. Na to nema jasnog odgovora, ali dovoljno je pogledati druge primjere gdje dvije društvene skupine žive u međusobnoj slozi i onda odjednom bukne krvavi sukob – Gruzijci i Oseti, narodi BiH… Kohezijski fanatizam koji želi istrijebiti sve koji odudaraju od monolitnosti.
Muslimanski izbjeglice iz Indije nazivaju se Muhadžiri (prema arapskoj riječi za „izbjeglicu“ – prezime Muhaxheri često je i kod kosovskih Albanaca muslimana koji su 1878. izbjegli iz Niškog vilajeta nakon što je to područje priključeno Srbiji) i u Pakistanu su tvorili svojevrsnu elitu (slično „državotvornoj“ dijaspori u Hrvatskoj), a naselili su se većinom u Karačiju, gdje su brojčano nadjačali lokalne Sindhe. Štoviše, jezik Muhadžira, urdu (dosl. „vojnički“, novoindijski jezik koji je bio službeni u Mogulskom Carstvu i kasnije ga je britanska kolonijalna uprava koristila kao jezik općeindijske komunikacije) postao je i nacionalnim jezikom Pakistana, unatoč tomu što je njime govorilo svega 10% stanovništva. S druge strane granice pristupilo se čišćenju urdua od arapskih i perzijskih posuđenica i njihovoj zamjeni sanskrtizmima. Tako je nastao hindi, jezik koji je u Indiji imao sličnu aspiraciju postati nacionalnim jezikom, ali nije uspio postati čak ni jezikom međuetničke komunikacije (Indijci različitih etniciteta komuniciraju engleskim – treba se sjetiti legendarnog teniskog para koji su činili Tamil Leandar Paes i Bengalac Maheš Bhupati, a koji su se na terenu sporazumijevali na engleskom). Hindi i urdu i danas se smatraju dvama standardima istog jezika, hindustanskog, a razlike među njima malo su veće nego razlike četiriju štokavskih standarada, zbog velikog broja kulturoloških posuđenica iz različitih jezika izvora (arapski i perzijski za urdu, sanskrt i prakrti za hindi).
Nakon konačnog razgraničenja i „razmjene stanovništva“ 14. kolovoza 1947. Indija i Pakistan postali su nezavisne države. No tu nije bio kraj problemima. Dok je Indija naslijedila kolonijalni sustav administracije, u Pakistanu ga je trebalo graditi iznova, zajedno s nacionalnim identitetom koji se bazirao isključivo na religiji, a država se odlučila za sekularnost. Da stvar bude gora, jedini čovjek koji je svojom karizmom mogao stabilizirati mladu državu, Džinnah, umro je od raka 13 mjeseci nakon osamostaljenja. Još i danas Džinnah je slavljen kao Quaid-i-Azam, Vođa naroda, njegove slike su posvuda, uključivo i rupije (nakon Atatürka i Homeinija nastavlja se monetarna monotonija, a tako će biti i dalje – u Kini je Mao, u Vijetnamu Ho, u Kambodži i Tajlandu kralj…), a svaki grad ima obavezno Džinnahovu ulicu. Nakon Džinnaha, u pakistanskoj se povijesti više nije pojavio lik koji bi mogao okupiti različite sukobljene frakcije pakistanskog društva, a državu su potresali vojni udari i borba nekoliko dominantnih političkih obitelji. Do 1956. Pakistan je službeno bio monarhija, tj. dominion britanske krune, a onda je postao islamska republika.
Dobar faktor kohezije u slučaju da sve drugo podbaci jest rat, ili barem vanjski neprijatelj. A Pakistanu se to i dogodilo. Neprijatelj je naravno postala Indija, i to zbog neriješenog pitanja Kašmira. Naime, Kašmirci su većinom muslimani, no vladar Kašmira Hari Singh bio je hindus (iako bih po prezimenu rekao da je bio sikh). U trenutku kad je trebao optirati za neku od dviju država, Singh je odabrao biti Buridanov magarac, jer mu se nisu sviđali ni Indijski nacionalni kongres, ni Sveindijska muslimanska liga. Pakistan je međutim, uvjeren u nedvojbenu pripadnost muslimanskog Kašmira njegovom nacionalnom korpusu, počeo vršiti pritisak da se Singh konačno svrsta (Džinnah je rekao „Kašmir će nam pasti u krilo kao zrelo voće“), a kada su neki Paštuni iz sjevernog Pakistana u listopadu 1947. ušli u Kašmir s ciljem da ubrzaju stvari, Pakistan je to prešutno odobrio. Singh je potom zatražio pomoć od indijske vojske, što je naravno imalo svoju cijenu – Indija je zatražila da Kašmir pristupi Indiji, što se i dogodilo. Sporno je međutim vrijeme kada se to dogodilo – Pakistanci tvrde da je Singh odluku potpisao pod indijskim pritiskom nakon što je vojska već ušla u Kašmir, dok Indija tvrdi da je to bila Singhova samostalna odluka. Kakogod bilo, obje zemlje polažu pravo na Kašmir, te su oko njega osim 1947. ratovale i 1965., uz pobjedu Indije, što je rezultiralo trenutnom uspostavom linije razdvajanja koja Pakistanu ostavlja trećinu Kašmira (oni ga zovu Azad Kašmir, tj. Slobodni Kašmir), dok su dvije trećine – uključujući i glavni grad Srinagar – pod indijskom kontrolom. Jedan mali dio na sjeveroistoku (Aksai Čin) okupirala je 1947. Kina. 1999. Pakistan je započeo još jednu vojnu akciju u Kašmiru, koju je vodio tada još samo general Pervez Mušarraf. Strateški, akcija je bila uspješna, ali kako je to bilo nedugo nakon što je Pakistan postao nuklearna sila, međunarodna zajednica, u strahu od eskalacije, zatražila je povlačenje. To se i dogodilo, a premijer Navaz Šarif pokušao je zbog nepromišljene akcije i kao PR potez smijeniti Mušarrafa. Umjesto toga, Mušarraf je iskoristio svoj položaj „kašmirskog heroja“ i izveo državni udar, a potom natjerao Šarifa u progonstvo zbog optužbi za korupciju. Po tome se vidi uloga koju Kašmir i danas igra u pakistanskom društvu.
Naravno, za Kašmir bi najbolje bilo sprovesti referendum u kojemu bi stanovništvo biralo što želi (vjerojatno bi danas glasali za neovisnost), ali ulog u geopolitičkoj igri je prevelik da bi se dopustilo oslanjanje na demokraciju.
Još je jedan problem morio Pakistan od samog početka – ona nespomenuta regija. Naime, osim sjeverozapada, muslimani su živjeli i na sjeveroistoku Indije. Kada je Pakistan stvoren, sastojao se od dvije eksklave udaljene međusobno 3000 km. Ta istočna eksklava bio je muslimanski dio Bengala, nazvan Istočnim Pakistanom. On je također izoliran od svojeg prirodnog središta, Kolkate, koja je ostala u Indiji. U sastavu Pakistana, iako je činio gotovo polovicu stanovništva, Bengal je bio marginaliziran, bio je podzastupljen u pakistanskom parlamentu, a bengalski jezik – na kojem je čak napisana i indijska himna, jer joj je autor veliki bengalski pjesnik i nobelovac Rabindranath Tagore – bio je podređen urduu. Lord Mountbatten je već u trenutku proglašenja neovisnosti Pakistana procijenio da će do raspada Pakistana na istočni i zapadni dio doći unutar 25 godina. Došlo je za 24. Bengalski nacionalizam artikulirao se ponajviše u osobi Šeiha Mudžibura Rahmana, koji je 1963. predstavio program 6 točaka, kojime je zahtijevao federalizaciju Pakistana uz mnogo veće ovlasti dvaju dijelova razdvojene države. No u Islamabadu su se bojali da će to oslabiti Pakistan i učiniti ga lakom metom. Kako zahtjevi iz Bengala nisu prestajali, 1971. pakistanski je predsjednik Jahja Han naredio vojnu pacifizaciju Bengala. No kako se u pakistanskoj vojsci nalazilo i dosta Bengalaca, došlo je do unutarnje podjele. Isprva je središnja vlast nizala uspjehe, no kako se situacija primicala patu, u sukob se odlučila umiješati Indija, koja je zaključila da joj je nezavisna bengalska država u većem interesu nego nestabilna izolirana pokrajina države s kojom su već ratovali. A kad se god Indija sukobi s Pakistanom, namlate ih ko mlade majmune, pa je tako bilo i ovaj put. U prosincu 1971. Pakistan je potpisao kapitulaciju, a novonastala država dobila je ime Bangladeš.
Ali naravno ni to nije sve. Pakistan ima i mnoge unutarnje probleme, jer je, kako sam rekao, riječ o multietničkoj državi. Pet je glavnih etničkih skupina. Pandžapci žive na sjeveroistoku u najbogatijoj i najnaseljenijoj regiji. Pandžab je također podijeljen 1947., uz poprilično krvav ishod. Dva najveća grada, Lahore i Amritsar, danas su podijeljeni granicom, iako udaljeni svega 50-ak km. Pandžapci čine pakistansku kulturnu i dijelom političku elitu, a Lahore je kulturna prijestolnica Pakistana. Čak se i glavni grad Islamabad nalazi na području Pandžaba, iako je administrativno iz njega izdvojen. O Muhadžirima sam već pričao. Njihovo je središte Karači, 16 milijunski megalopolis i najveći grad Pakistana, koji je do 1959. bio i glavni grad. Muhadžiri su zbog osobnih iskustava možda i najnabrijaniji na Indiju i vojno rješavanje kašmirskog pitanja (i Mušarraf je Muhadžir iz Delhija). Za razliku od njih, Sindhi su postali manjina u glavnom gradu vlastite provincije, a ostatak Sindha je također prilično marginaliziran – premda su Sindhi Pakistanu dali obitelj Bhutto, jednu od najutjecajnijih političkih obitelji u državi. Na zapadu su Beludži o kojima sam već pisao – nisu htjeli u Pakistan, priključeni su vojno, potom sustavno zanemarivani dok nije otkriven plin. Sad ih sustavno zanemaruju ali im crpu plin. Na sjeverozapadu su nepokorivi gorštaci Paštuni, slični pomalo Albancima Gegima, sa svojom oporošću i kodeksom časti, kojima je etnički teritorij podijeljen još u kolonijalno doba Durandovom linijom, kojom su razgraničeni Britanska Indija i Afganistan. Nakon osamostaljenja Pakistana, Afganistan je tražio reviziju granice koju smatra nelegalnom, no to se nije dogodilo. Stoga je 1947. Afganistan bio jedina država koja je glasala protiv primanja Pakistana u UN. Paštuni su danas dobro integrirani u pakistansko društvo i drže neke važne pozicije u vlasti, no zbog prisnih odnosa s talibanima (koji su i sami Paštuni, uglavnom obrazovani po pakistanskim medresama u doba sovjetske okupacije Afganistana) mnogi ih gledaju s podozrivošću. Štoviše, na dosta mjesta u sjevernom Beludžistanu vidio sam istaknute crno-bijele prugaste zastave talibana, što znači da podrška ne jenjava. Zbog ustupaka Paštunima, nekadašnjoj Sjeverozapadnoj graničnoj provinciji pred nekoliko je godina ime promijenjeno u Hajber-Pahtunhva – Hajber (ili Hejber) je prijevoj koji spaja Pešavar i Kabul, a Pahtunhva je zemlja Paštuna. Uza sve to, na krajnjem sjeveru Pakistana postoji još sijaset malih naroda razne provenijencije, o kojima ću detaljnije kada dođem u te krajeve.
Put od Larkane do Lahorea podsjeća na čistilište – i u vjerskom i u fizičkom smislu. Nisam ni znao da imam toliko znoja u tijelu. Za doručak sam ovaj puta imao potkontinentski čaj s mlijekom i čapatije (plosnati beskvasni kruh koji izgleda kao palačinka) s pekmezom od jabuke. Zanimljiva i tipično pakistanska situacija: jedan konobar (to je onaj koji me tražio FB profil) uzima moju narudžbu, a još dvojica drugih dođu, rukuju se sa mnom i onda stoje pored njega i gledaju u mene. Kasnije, kad su mi donijeli hranu, ja nisam odmah prionuo jer sam još nešto tipkao na mobitelu, i onda se jedan od one dvojice odjednom pojavio, stao kraj mene, a kad sam ga upitno pogledao, krenuo micati hranu sa stola. Jedva sam ga zaustavio. I kako onda ne posumnjati u intelektualne kapacitete ovih ljudi? Trudim se ne razmišljati kolonijalistički i orijentalistički, ali oni mi jednostavno stalno daju nove povode.
Uzimam stvari iz sobe te na izlasku srećem jednog konobara koji obavlja room service na mom katu. On mi uzima ruksak unatoč mom inzistiranju da mogu sâm. Eto, i ta posilnost… Plaćam sobu, sve je u redu, nema fantomskih troškova (iako će me 4 noći u hostelu u Lahoreu koštati manje nego jedna noć ovdje – OK, nadam se da hostel nije rupčaga, sudeći po recenzijama nije), ogledavam se oko sebe jer samo očekujem da odnekud opet izroni policajac u pratnji, ali sve je u redu, slobodan sam. Mogu ići kamo me volja. A to znači da ću prvo zamoliti ove iz hotela da mi objasne kako doći do autobusne stanice. Naravno da to nije jednostavno, jer autobus za Sukkur ima neko posebno polazište. Zaustavljaju mi motornu rikšu, kažu kamo da me vozi i ja krećem. Sâm. Slobodan. Sedmi dan u Pakistanu.
Vožnja je već uobičajeno nadrealno iskustvo, traje desetak minuta u kojima kao da se vozim kroz svadbenu povorku (zbog trubljenja), a potom dolazimo do nekog autobusa koji je onako usput sparkiran na ulici, nema nikakvog kolodvora. Karta se kupuje na improviziranoj blagajni koja je stol ispod drva. Ti uredi pod drvom, u garaži i na sličnim improviziranim lokacijama obilježje su Pakistana, sve mi se čini.
Autobus ubrzo kreće, oko pola metra. Naravno, jer još nije popunio čitav bus, pa onda mili dok ne skupi dovoljno ljudi. Mušterije mami trubljenjem, koje zvuči kao okretanje ručice indukcijskog telefona. Nakon nekih 20-ak minuta ipak se uspio popuniti i krećemo na sat vremena vožnje do Sukkura, koji je veliko prometno čvorište na Indu, odakle ću loviti bus za Lahore. Po dolasku u Sukkur pokazuje se moja naivnost. Očekujem da postoji nekakav kolodvor s uredima agencija, nešto slično onomu u Iranu ili Turskoj, kaotično ali barem pronalazivo. I zgrada kolodvora doista postoji, ali unutra nema ničega, to je gotovo pa rohbau. Pitam ljude, ali oni mi svi odgovaraju na sindhiju, urduu, čemu već, i svi mi govore da sjednem i pričekam. Ama što? Prvo hoću kupiti kartu, onda ću sjesti i čekati. Moram naći ured kompanije Daewoo Pakistan, oni su najbolji, imaju klimatizirane buseve s dosta mjesta za noge, naravno proizvodnje Daewoo, ima jedan u pola 7, tako sam našao na internetu… Napokon nalazim nekoga tko zna engleski, taj mi objašnjava da se karte kupuju tek prije polaska (krasno, za to moraš znati odakle bus polazi), a onda mi pokazuje neke ljude koji su odgovorni za bus za Lahore. Ovi me pitaju „esi bas?“, za što nakon sekundu-dvije kužim da je „AC bus“, tj. autobus s klimom. Naravno. V. I. P. AC bus. Oni su iz agencije Baloch Brothers (što mi opet zvuči kao „braća Dalton“ ili „Krstić i sin“), koja također ima autobus za Lahore, u 4:45, u Lahoreu je oko 7 ujutro. Nadam se da ću se dobro naspavati u busu, karta je 1300 rupija. Ured je u nekoj garaži. Već po tome bih trebao pretpostaviti da tu nešto smrdi. Donose mi čašu vode. Opet dilema otprije par dana. Ništa, klin se klinom izbija, i ti Pakistanci su nekako morali razviti otpornost. Kasnije još i Pepsi s ledom. Da, čuvaj se, Krešo…
Nakon 4:45 shvaćam da sam popušio. Bus ima klimu, ali mene su smjestili na sjedalo iza vozača koje ispred ima metalnu rešetku, a lijevo neki improvizirani ležaj. Noge si mogu staviti za vrat ili ih ostaviti u bunkeru. Ionako će mi nakon 14 sati vožnje atrofirati i neće mi više trebati. Srećom, autobus je prazan i ja se selim na sjedalo iza. Taman sam izvadio tablet i krećem pisati današnji zapis, kad autobus staje na još jednom stajalištu na rubu grada i ne ide dalje dok se ne popuni. Potpuno. To znači da se mogu pozdraviti s komocijom zvanom dva sjedala za sebe, jer se pored mene uvaljuje neki tip. Ja se pomičem uz prozor, ruksak na koljena (jer je preširok da ide pod sjedalo), tablet na njega i piši. A ovaj se razbaškario, naslanja se na mene i još me grije sa strane. I vjerojatno ide skroz do Lahorea. Bit će ovo duga i naporna noć… A cesta je kao da su kotači autobusa eliptičnog oblika, opet sam na jo-jou. Imam osjećaj da Pakistancima nakon puta organi još dva dana titraju u utrobi. Truba autobusa je poput zvučnoga rafala, a koristi ju u prosjeku 2,6 puta po minuti. Na televiziji pakistanski glazbeni spotovi… Vrijeme je da ovo završim i spremim tablet. Pišem već 3 sata…
Sat i pol kasnije sam uspio ugurati ruksak pod sjedalo, pa samo da napišem svoj dojam o indijskim i pakistanskim glazbenim spotovima, koji su svi zapanjujuće slični. Tko je gledao poznati internetski mem Benny Lava, znat će o čemu se radi.
Mjesto radnje spota obično je neka planinska livada, bogato zelenilo. Dan je oblačan, po mogućnosti se iza vidi sloj oblaka koji pokriva niže predjele. U spotu su akteri pjevač i pjevačica, pri čemu sve pjevačice pjevaju u falsetu prema kojem Mila Elegović zvuči kao da ima bas. Osim njih, tu je i petnaestak plesačica, sve ujednačene preciznošću sjevernokorejske vojske na paradama. Glavni akteri se provlače kroz njih, kao svojevrsni jo-jo (on ju privuče i pjeva joj u facu, onda ga ona odgurne i otisne se u krajolik, zaustavivši se na nekom drvu). Pokreti su reski, odlučni, kamera švenka na sve strane, na momente se radnja prebaci u slow motion, a onda opet vrati na normalnu brzinu. Muškarci imaju pokrete Michaela Jacksona, žene obično imaju neke pelerine kojima zamahuju naglašavajući kretnje. Ukratko, spotovi izgledaju kao da ste spojili promotivni spot turističke zajednice, sesiju step aerobica, uvodnu špicu latinoameričke telenovele, usporenu snimku vježbe na tlu i Billie Jean.
U međuvremenu je krenuo neki bollywoodski krimić, koji je, da ironija bude potpuna, režirao Prabhu Deva. A Prabhu Deva nije nitko drugi nego Benny Lava. Od muke ću ubiti oko, premda me bole svi zglobovi u tijelu…
Post je objavljen 29.05.2015. u 07:32 sati.