Spavao sam osrednje dobro, jer su me veći dio noći salijetali komarci, budući da je netko od cimera vjerojatno isključio aparatić za komarce kako bi stavio puniti nešto od svoje aparature.
Prognoza je najavljivala promjenljivo vrijeme s povremenim pljuskovima. Zar ovdje, u pustinjama Irana? Nije li u Iranu kiša toliki raritet da svi Iranci hrle na kaspijsko priobalje kako bi uživali u kiši i oblačnom vremenu (nama se to čini blesavo)? Svejedno, krenuo sam s danom prema programu. A on je bio razgledanje nekoliko tradicionalnih perzijskih građanskih kuća po kojima je Kašan karakterističan. Inače je Kašan tijekom 19. st. iskoristio svoj povoljan položaj i postao važno trgovačko središte, prvenstveno trgovine tekstilom, ali bilo je i druge robe. To je omogućilo razvoj jakoga građanskog sloja, koji je za sebe izgradio mnogo raskošnih tradicionalnih perzijskih vila. Većina tih vila, budući da je i dalje bila građena od tradicionalnog građevnog materijala, ćerpiča pomiješanog sa slamom na koji je kasnije nanošena žbuka, nije se baš dobro držala kada ih je zagrizao zub vremena, te su se počele doslovce pretvarati u prah. No srećom, nekoliko je takvih raskošnih kuća otrgnuto iz ralja vremena i pristupilo se njihovoj obnovi, pa zato danas možemo vidjeti kako je živjelo perzijsko bogato građanstvo u doba Ghadžara.
Prestiž Kašana postoji i otprije – od srednjega je vijeka poznat po svom lončarstvu i keramici, a prema jednoj legendi, Sveta tri kralja iz Biblije zapravo su bili Kašanci, što ukazuje da je grad već u Isusovo doba slovio za cijenjeno mjesto. Umjesto kuća triju kraljeva, danas su glavna atrakcija u Kašanu kuće obiteljî Borudžerdi, Tabatabei, Abbasian i Ameri, građene tijekom 19. st. Kuću Borudžerdi pogledali smo još pred dvije godine (imate slike na Psihoputologiji), a ovaj puta sam se odlučio koncentrirati na kuće Tabatabei i Abbasian, kao i na obližnji hamam, koji su navodno svi pokriveni jednom zajedničkom ulaznicom.
Informacija je naravno iz Lonely Planeta i naravno pogrešna. Za hamam sam kupio ulaznicu, provrzmao se labirintom njegovih prostorija i popeo se na slikoviti krov. Usput sam čuo kako neki tip objašnjava neko dvoje Nijemaca kako s tom ulaznicom mogu i u preostala dva objekta. Pokušao sam ispitati stvar kod tipa na blagajni, ali nije me najbolje shvatio, ponavljajući samo „Hamam, hamam.“ Ili me možda shvatio i pokušao mi reći da ulaznica vrijedi samo za hamam? To ću vidjeti kad uđem u kuću Tabatabei…
U kući Tabatabei je gužva, hrpa domaćih turista, pa koristim nered i ušetavam mirno pored blagajne. Nitko me ništa ne pita, tako da i opet ne doznajem informaciju koja mi treba. Kašan je očito omiljen za iranske ekskurzije, putevi su mi se križali s nekom školom i barem tri grupe odraslih, uz još ponešto stranih turista. Kuća Tabatabei sagrađena je sredinom 19. st., a obuhvaća oko 5000 kvadratnih metara površine, s 4 dvorišta koja imaju bazenčiće s vodom. Uočavaju se tri cjeline: biruni, vanjski dio, u kojem se primaju gosti, andaruni, unutrašnji dio, u kojem se stanuje i u kojem se žene smiju slobodno kretati, te dio za služinčad. Sobe su danas uglavnom prazne, jer je namještaj s godinama nestao ili propao, ali time se još lakše uočava veličina i broj prostorija. Legenda kaže da je kći trgovca Tabatabeija pošla za trgovca Borudžerdija, a njen je otac postavio uvjet Borudžerdiju – može ju ženiti ako joj omogući da živi u kući jednako raskošnoj kao ona u kojoj je dotad živjela. Tako je Borudžerdi izgradio svoju kuću, točnije, izgradio ju je Ustad Ali Marjam, isti graditelj koji je sagradio i kuću Tabatabei. Time je bila zajamčena jednaka raskoš kuće.
Za razliku od kuće Tabatabei, kuća Abbasian ima mnogo više skrovitih zakutaka i tajnih prolaza, koji se prostiru na više etaža. Navodno se može i na krov, gdje je terasa, ali sada su ti prolazi zatvoreni. Kuća Abbasian sagrađena je ranije, još tijekom 18. st., a vlasnik je po jednoj verziji bio trgovac staklom (zato je jedna soba urešena staklenim ukrasima po zidovima i vitrajima), a po drugoj klerik. Na ulazu u kuću Abbasian doznajem istinu – mora se platiti zasebna ulaznica. Ha ništa, barem sam besplatno razgledao kuću Tabatabei i platio ukupno 200 umjesto 300 tisuća riala.
U prizemlju kuće Abbasian nalazi se i restoran-čajana, a ja se prilikom razgledavanja i fotografiranja, suočavam s nezgodnim problemom – baterija mi daje znak da je pri kraju. Morat ću se vratiti do hotela i napuniti ju, pa onda popodne vidjeti mogu li otići do ostalih atrakcija ili ću to idući dan, po povratku iz Abijanea.
Vraćam se u hotel, stavljam puniti bateriju i vrijeme kratim internetom, koji je prilično ćudljiv, veza puca svakih nekoliko minuta. U međuvremenu se nebo sve više oblači i sve jače puše. Doista miriši na kišu. Baterija se napunila, pa gledam koliko sam slika danas napravio – preko 130. Malo me ponijela arhitektura, pretvaram se u svoga suputnika Daniela Leticu koji je manijak s fotoaparatom.
Već je prošlo 4, a ja još nisam ni ručao. Odlazim to riješiti, nadajući se da restoran koji sam zapikirao ne radi dvokratno. Kada izađem na ulicu, već poprilično puše, a tu i tamo se osjeti pokoja kap kiše. Vjetar nosi i pijesak, srećom da mi naočale koliko-toliko štite oči. U zraku se osjeća da bi mogao biti jak pljusak, slično kao oni koji znaju biti na moru, kada se dugo priprema i taman pomislite da neće biti ništa, a onda vas iznenadi diluvij. I točno, kiša počinje ozbiljno padati taman kako se primičem restoranu. Znam otpriličnu lokaciju, čak ne znam ni hoću li ga naći ili ću kisnuti bezveze. Srećom, nalijećem na njega odmah pored kuće Tabatabei. Izvana izgleda zatvoreno, ali kada se spustim u unutrašnjost vidim da rade. Restoran je smješten u velikoj zatvorenoj prostoriji koja zapravo izgleda kao natkriveno središnje dvorište. Uokolo su poredani divani, velike drvene platforme na kojima se sjedi i jede (ili samo pije, i to čaj). Ima i običnih stolova. Treba vremena da me primijete, jer mi se čini da su i oni taman bili pri ručku, nadao sam se da ipak kuhinja radi i za goste. Nakon dobrih 20-ak minuta do mene dolazi jedan od osoblja, tražim ga jelovnik, on me pita želim li hranu ili samo čaj. Kažem da bih jeo, nema zamjerki na to. Jelovnik nije nešto osobito bogat, uglavnom su tu razni kebabi, kao i ghorme sabzi, koji nikako da probam, riječ je zapravo o nekakvom dinstanom povrću. Odlučujem se za predjelo uzeti aš, juhu od ječma, ali mi konobar kaže da nije svježa i da mi ju ne bi preporučio. Pošteno, a ne stav „sve dam, samo da prodam“ koji biste dobili u mnogim drugim zemljama. Onda ću samo bahtijari kebab, svojevrsni „kralj kebaba“, koji se radi od miješanog janjećeg i pilećeg mesa, a prilozi su naravno riža sa šafranom, paradajzi sa žara (kojima uvijek jedna strana zagori, pa onda moram guliti tu zagorenu kožu), usoljeni krastavac i još neka turšija za koju ne mogu točno utvrditi što je, liči na rotkvu, ali ljubičaste je boje. Kebab nije loš, malo žilaviji, ali ne neprožvakljivo. Za piće uzimam dugh, iransku varijantu ajrana. Kojiput Iranci piju i dugh razrijeđen mineralnom vodom, što ne znam kakav ima okus, ali malo sam skeptičan. I ovaj ima drugačiji okus od ajrana, ne sviđa mi se toliko, ali opet mi nekako bolje paše na pečeno meso od bezalkoholne pive ili nekog gaziranog pića. Inače, iako Iran ima zategnute odnose s Amerikom, Coca Cola se normalno puni u Iranu, a postoje i domaće inačice ParsCola i ZamZam Cola (nazvana po svetom izvoru u Meki – možete misliti koje bi to čudo bilo da iz toga izvora stvarno poteče kola). Naravno, suvišno je napomenuti da, kao što vas kod nas nakon obroka pitaju želite li kavu, ovdje vas pitaju želite li čaj. Inače, Iranci su opsjednuti čajem, toliko da vam ne bi palo na pamet da je sve do pred malo više od stotinu godina čaj bio ekskluzivni otmjeni napitak koji se nabavljao izvana. Tek je početkom 20. st. otkrivena tajna uzgoja čaja, te se on danas najvećma uzgaja oko Rašta, u iranskom kaspijskom priobalju.
Dok sam gotov s restoranom kiša je već prestala, ali dosta je prohladno i mračno, tako da se upućujem prema hotelu, gdje ću ostatak popodneva i večeri sređivati slike i boriti se s krhkom internetskom vezom. Danas je u hotelu živahnije, kao da ima više domaćih turista (možda neki od onih koje sam danas susretao?), a jedna od njih slavi i rođendan, pa se naslikavaju…
Dan samo napola dobro iskorišten, ali zato i jesam tu čak tri noći. Vidjet ćemo kakav će biti Abijane…
Post je objavljen 08.05.2015. u 10:23 sati.