Obojica (Scott i ja) smo se probudili kasno, iza 10. Scott je potom obavio niz telefonskih razgovora, sve dok Mahdi nije donio doručak. Doručak je bio neka kombinacija prethodnih dvaju dana: slani sir, datulje, ušećerene dunje i ona krema od sezama. Opet smo imali ugodan razgovor, iako smo uglavnom samo Scott i ja pričali, za Mahdija je bilo dovoljno samo slušati i vježbati engleski. Scott mu se sinoć ispričavao ako smo možda govorili prebrzo za njega, no čini se da nije imao problema s razumijevanjem.
Negdje oko podneva Scott kreće u grad, pozdravljamo se i razmjenjujemo brojeve za slučaj da ga potražim u Sydneyu (i da on tada bude tamo). Mahdi mi preko interneta rezervira kartu za Na'in, za bus koji kreće u pola 3. Polako se i ja spremam, posebno mi teško padaju ti odlasci od Couchsurfera (dobro, ovo je tek drugi, neću pretjerivati), jer se nekako bolje udomaćim nego u hotelu. Primjećuje se to po ruksaku, subjektivno mi je teži u takvim slučajevima. Pozdravljam se s Mahdijem uz najbolje želje za budući posao u elektrani, za to da se uspije dočepati Australije, te mu kažem da mi se obavezno javi ako ikad dođe u Hrvatsku. Potom krećem pješice do terminala, do kojeg imam možda 15-ak minuta. U uredu agencije Hamsafar (koja je jedna od najboljih u Iranu) pokazujem svoju rezervaciju spremljenu u mobitelu, te bez problema dobivam kartu. Karta je za Jazd, nije ju moguće kupiti do Na'ina. Morat ću reći kondukteru da silazim ranije…
Bus malo kasni, jer dolazi odnekamo, ovo mu nije prva stanica. Pojavljuje se s kojih 15-ak minuta zakašnjenja. Doista jest jedan od najkvalitetnijih u kojima sam se vozio u ova dva boravka u Iranu, šteta da se vozim samo stotinjak kilometara. Sjedalo se spušta gotovo pod 45°, ima i podmetač za noge, tako da je to više ležaljka nego sjedalo. Još sam ja u zadnjem redu, tako da se ne moram brinuti hoću li smetati ikomu iza sebe (a i razmak među sjedalima je tolik da je to nemoguće – za orijentaciju, moje sjedalo ima broj 25, a nalazi se u zadnjem redu, brojevi idu do 27, što znači da autobus ima samo 9 redova sjedala).
Krećemo na istok i ubrzo ulazimo u pravu pustinju. Ono oko Kašana je bilo kao neka proba, no ovo je već ozbiljna stvar. Ima doduše i tu ponekog grmlja, ali izgleda prilično negostoljubivo i prostrano. Kondukter ne dolazi – tj. dolazi samo kao stjuard, donoseći nam grickalice i piće, ali ne pita za moju kartu. Ništa, moram paziti kad će Na'in, da iskočim.
Nakon te prve pustinje prolazimo kroz jedan manji planinski lanac, a potom ulazimo u početak Dašt-e Kavira, sjeverne od dviju velikih iranskih pustinja. Dašt-e Kavir pruža se odavde pa skoro skroz do 800-tinjak km udaljenog Mašhada, što znači da zauzima prostor od središta do sjeveroistoka Irana, ukupno preko 200 000 km2, dakle otprilike kao dvije Bugarske. Gradić Na'in nalazi se gotovo na njenom početku, na mjestu gdje su se oduvijek križali karavanski putevi, jedan koji je od Esfahana (i prije toga iz smjera Bagdada) vodio prema Mašhadu i dalje prema srednjoj Aziji, te drugi koji je od Teherana (i Kaspijskog jezera) vodio prema Jazdu, Kermanu, te onda ili prema obali Perzijskog zaljeva ili prema Indiji. Moj bus koristi oba ta puta, jer dolazi iz Esfahana i skreće prema Jazdu. Već smo na ulazu u grad, desno je znak za zaobilaznicu…ali bus ide ravno, prema gradu. Dobro je, ipak ću izaći kao čovjek. Dolazimo na jedan kružni tok na ulazu u grad – i ovdje bus skreće desno, na neku manju zaobilaznicu. Tko zna, možda je tu negdje terminal ili iskrcavalište. No nakon što je stigao do idućeg kružnog toka, sada skreće desno prema Jazdu i počinje se udaljavati od grada. Ustajem i dolazim naprijed, gdje je samo vozač, kondukter/stjuard je u međuvremenu nestao. Kažem vozaču „Bebahšid, man ta Na'in beram.“ („Oprostite, ja idem do Na'ina.“), pri čemu mi je u cijeloj situaciji najveća briga jesam li dobro iskonstruirao 1. l. jd. glagola „ići“ (znam samo da je 1. l. mn. „berim“) :D . On kima, razumio me, a pred nama vidim nešto što mi izgleda kao mjesto na kojem se iskrcavaju putnici. Zapravo je to policijska kontrolna točka, gdje po zakonu svi vozači autobusa i kamiona moraju dati tahografske listiće na kontrolu, a tu je i vaga za kamione. No u svakom slučaju autobus ovdje mora stati. Iskrcavam se, no udaljen sam kojih kilometar-kilometar i pol od Na'ina, zapravo već u pustinji. Taksija, po Murphyjevu zakonu, nema. Ništa, počinjem hodati prema gradu, srećom nije toliko vruće koliko bi se očekivalo, rekao bih da je negdje 25°, a puše i neki vjetrić.
Do grada mi treba 20-ak minuta hoda, a onda još malo manje od toga do centra, gdje nalazim taksi koji će me prebaciti do hotela. Hotel se zove Na'in Tourist Inn, smješten je u jednoj tradicionalnoj pustinjskoj kući, sagrađenoj od ćerpiča, s nekoliko dvorišta…i nije baš jeftin. Soba je oko 1 400 000 riala. No nemam baš puno izbora, znao sam da je skuplji, ali nakon nekoliko ušteđenih dana, mogu si dopustiti jednu ovakvu avanturu. Problem je međutim što se i sve drugo dodatno plaća. Internet je 50 000 riala, i još jedva da radi. Naravno, tu je i minibar, za koji se također naplaćuje konzumacija, a hotelski restoran služi obroke i zaračunava 24% na cijenu za uslugu (inače je u drugim restoranima 10%, ako uopće jest). Dakle, ovo je elitni turizam na iranski način. Soba jest dobra, ali ništa posebno dobra. Spavao sam i u boljima za manje novca, čak i u skupljim zemljama. U WC-u npr. ne radi jedna od dvije lampe. Vidjet ću hoće li mi ujutro dodatno naplatiti i doručak, ili je bar to uključeno u cijenu sobe.
Na'in sam mogao i preskočiti (naročito kada se uzme u obzir cijena sobe), ali sam ipak odlučio zastati i pogledati taj stari pustinjski gradić, koji danas ima čak 75 000 stanovnika (dakle, kao Pula, iako se to uopće ne bi reklo, prije bih rekao da ih ima 7500), neobičnu džamiju Džame (koja je otvorena do 5, tako da ću ju pogledati iduće jutro) i ostatke stare pustinjske utvrde. Iako mislim da sam ovamo ponajprije došao naspavati se, u miru i tišini, bez intenzivnog programa ili buke hostela, kakvu očekujem u Jazdu, koji je jedno od omiljenih odredišta bekpekera. Na'in je jedan od onih prijeko potrebnih „pit stopova“ kojih na svakom duljem putovanju mora biti, a meni se čini da ih ja dosada baš i nisam imao, budući da sam u svakom gradu imao prilično intenzivan program razgledavanja ili druženja (kao npr. u Teheranu, gdje se jesam namjeravao odmoriti, ali sam onda pričao dokasna sa Zari nakon čitavog dana u gradu). I u nastavku puta ne znam gdje točno vidim idući pit stop – možda u Islamabadu, ovisno koliko ću čekati na kinesku vizu, premda je pitanje može li se u zemlji intenzivnoj poput Pakistana čovjek doista odmoriti. Jedino možda u dolini Hunza. Ali otom potom.
Izašao sam malo u predvečernju šetnju gradom, koji je začuđujuće zelen s obzirom na okolicu. Očito je da je u pitanju oaza. Zapravo me ti pustinjski gradovi malo podsjećaju na mjesta po Vojvodini i istočnoj Mađarskoj, gdje isto tako imate sitne oaze civilizacije i urbanog života, a onda se kamera počne odizati od tla i shvatite da na desetke kilometara uokolo nema ničega. OK, u Vojvodini i Mađarskoj krajolik je mnogo gostoljubljiviji, to su obično polja i šume, a ne pustinja, ali taj nekakav osjećaj utočišta usred ničega, upućenosti stanovnika jednih na druge s obzirom na udaljenost od drugih mjesta…to se može naći još eventualno na otocima, koji su doista i fizički odvojeni od okolice.
Pokušao sam tijekom šetnje naći jedan jedini restoran preporučen u mom Lonely Planet vodiču, koji bi trebao biti odmah uz glavni trg, ali ni nakon malo detaljnije potrage nisam ga našao. Jesam li ja nesposoban ili je Lonely Planet u krivu? Teška dvojba… Kakogod bilo, na kraju sam morao otići u „hotelski-naplaćujemo-24%-za-uslugu“ restoran, ali sam srećom ubo horešt (to nije horešt-e mast, koji je gotovo pa puding, ovo je zapravo nekakva vrsta variva s mesom i grahom – kad sam pitao Mahdija zašto se i ono zove horešt, on mi je rekao da horešt može značiti bilo kakvo jelo; uostalom, isto kao što Englezi krvavice zovu black pudding, a nema veze s pudingom) i rižu sa šafranom i sušenim bobicama žutike. Sve skupa me večera (s pivom i uslugom) izašla 163 000 riala, što i nije toliko puno – oko 40 kn.
Po povratku u sobu utvrđujem da je internet definitivno prdnuo u fenjer – internetska veza naime nema šifru, ali je nužna registracija ne neki vanjski server, a taj server je očito otišao doma ženi i djeci i ne reagira, tako da se možda stvarno ostvari plan da legnem prije ponoći. Ne znam hoće li moje napaćeno tijelo, koje je zaboravilo kako je to uopće otići na počinak u istom danu u kojem si se probudio, shvatiti moje suptilne signale, mogu se samo nadati najboljem i uživati u svom debelo preplaćenom bračnom krevetu u sobici u retro-hotelu u gradiću usred pustinje u Iranu na Bliskom istoku u Aziji na Zemlji u Sunčevom sustavu na rubu Mliječne staze…
Post je objavljen 13.05.2015. u 12:57 sati.