Neminovnost na duljim putovanjima jest i poneki dan kada ništa ne ide onako kako ste mislili, pa se na kraju pitate „Dobro, kog sam vraga danas uopće napravio?“ Danas je bio taj dan.
Ujutro u hotelu izlazim iz sobe u 10, što je već prekasno za doručak. Srećom, donose mi doručak u plastičnoj kutiji – kruh, sir, pekmez od mrkve, maslac – i paradajz i krastavac. Neoguljeni. A ja imam samo plastični nož za mazanje na raspolaganju. I dok paradajz mogu razrezati tim nožem, krastavac ni ne pokušavam. Ne volim svježe krastavce. Ali nekako sumnjam da bih uspio. Inače, dan ranije mi je vodič s izleta (koji se zvao Hassan, zaboravih napomenuti) rekao da je hotel Oasis sada dan na upravljanje nekom drugom, da više nije pod istim vlasnikom kao i Silk Road. To objašnjava poprilično frivolni pristup tamošnjeg osoblja. Zaboravio sam napomenuti da sam drugu noć, po dolasku u sobu, shvatio da mi je netko od osoblja „posudio“ jastuk s kreveta, da ga stavi sebi pod glavu dok ljenčari na terasi.
Plaćam sobu, ukupna cijena za tri noći je 450 000 riala – oko 110 kn. Službeno je checkout do 11, ali ih ja molim da odem još nešto obaviti u grad, kažem da ću doći oko 12, pa da stvari ipak ostavim u dormu. Ionako nije navala.
Obavljanje se odnosi na nabavku kutije slatkiša po kojima je Jazd poznat. Jednu sam donio pred dvije godine u Zlarin, a sada bih uzeo jednu za osobnu upotrebu. Ionako još od Urmije vučem noghl, tamošnji slatkiš koji sam kupio samo da ga kušam, očekujući da ću dobiti jednu vrećicu, ali mi je prodavač to zapakirao u luksuznu kutiju u obliku knjige, koju vučem preko cijelog Irana, nikako da ju načmem. Pokušao sam sa Zari, ali ona je imala svoje kolačiće. Prije noghla tamanio sam čokoladirane marelice iz Malatye, jednu kutiju još imam u ruksaku (s obzirom da se ruksak povlači po prilično toplim bunkerima autobusa, brine me integritet tih marelica, jer one zapravo izgledaju kao praline s komadićima marelice unutra).
No iz nekog razloga na vratima najpoznatije prodavaonice slatkiša u Jazdu piše da 26. ordibehešta ne rade. Tamo su i još neke informacije, razaznajem neke brojke, moguće je da upućuju na druge poslovnice, ne znam, u svakom slučaju nemam sreće. Možda i bolje, ti su kolači dosta osjetljivi, ne znam kako bi izgledali da se nekoliko dana cmare na beludžistanskom suncu. Vraćam se prema hotelu, ali stajem u Silk Roadu na još jedan frape od datulja, a uzimam i njihov izbor jazdskih slatkiša, kojih ima samo 4 vrste u ponudi. Ipak, i to je bolje od ljubljenja spuštenog roloa.
Uzimam stvari iz sobe i upućujem se na terminal. Taksist mi ovaj puta naplaćuje 80 000, kada sam išao u grad za istu mi je rutu naplatio 100 000. Sve je to odokativno – i procjena duljine puta i procjena koliko se love može izmusti iz mušterije.
Na terminalu prvo pičim na šalter Hamsafara. Oni nemaju ništa za Kerman. Šalju me na šalter Iran Pejme. Tamo se dvojica tipova nešto prepiru oko neke love, da bi me tek nakon par minuta zamijetili i rekli mi da odem na šalter treće agencije, Adle Jazd. Tamo konačno dobivam kartu, ali bus polazi tek u 4 sata. A sad još nije ni 1. Kog ću vraga raditi na kolodvoru, on je na pustopoljini na rubu grada, za otići bilo kamo mi treba taksi, a tu nemam baš puno zabave. Inače, autobusni kolodvor u Jazdu je arhitektonski lijepo riješen, ali je to slabo funkcionalno. Zgrada je pravokutna, a u sredini se nalazi dvorište s fontanom. Uokolo njega, u 3 krila, nalaze se uredi agencija, razdvojeni u nekoliko manjih ulaza u kojima su u svakom po dvije agencije. Ti se ulazi otvaraju prema peronima na koje dolaze busevi točno tih agencija. U četvrtom krilu je opća čekaonica i neke prodavaonice, tako da se tamo smještam. Ubrzo mi se obraća jedan mlađi tip, naravno prvo mu je pitanje odakle sam. Kada mu kažem da već mrzim to pitanje ispričava se, ali onda ipak započinjemo razgovor o raznim temama. On je iz Širaza, ali studira u Kermanu i također putuje tamo, ali drugim busom, ranijim, Iran Pejminim. Dakle ipak su imali karte, ali mi to ona dva mamlaza nisu rekla. Ili su ih možda sve prodali (što je čudno, jer mislim da nikad nisam vidio 100% popunjeni bus već na kolodvoru – obično onda vozači i kondukteri u zadnji čas još prikupljaju putnike, kruže busom oko kolodvora i sl.). Momak (za kojeg ću tek na kraju doznati da se zove Faršad) studira neki tehnički faks, mislim strojarstvo. Engleski mu je prosječan iranski, lošiji od Zarinog ili Mahdijevog, ali bolji od Alijevog, tj. lakše me razumije. On međutim dosta fuflja kad govori, kao da ima nešto u ustima. Pričamo o Iranu, malo o politici, malo o vojnoj obvezi (Iran ima ročnu vojsku, a svaki muškarac je dužan odslužiti dvije godine vojnog roka, što mnogi smatraju totalnim gubitkom vremena i pokušavaju se izvući na sve načine), o sportu…pretresli smo dosta tema i ubili kojih sat vremena čekanja, a onda njemu dolazi bus i on mora otići. Daje mi svoj broj, navodno ima WhatsApp, ali ja ga ne vidim na popisu svojih kontakata s WhatsAppom. Možda ga cimnem dok sam u Kermanu, trebao bih tamo biti do srijede.
Uspijevam još nekako izdržati sat i pol do polaska mog busa. Prvo su mi rekli u 4, onda mi je tip na karti napisao 3:45, a redovni print karte kaže 3:40. Nadam se da će biti točan, da stignem u Kerman u neko razumno vrijeme (dotamo treba 5 sati vožnje). Bus se na peronu pojavljuje na vrijeme, ali ne kreće sve do iza 4. Onda već na izlasku s kolodvora staje i ukrcava neke kanistre. Onda konačno izlazi na zaobilaznicu, ali ubrzo ponovno skreće prema gradu i dolazi na neki kružni tok na rubu Jazda, gdje ukrcava još putnika, što traje kojih 15-ak minuta. Onda napokon kreće, ali već kod Mehriza opet zastaje. Prošlo je sat vremena, a mi smo se maknuli 30-ak km od Jazda. A do Kermana ima 300-tinjak km. Zašto sam morao ići s najvećim kokošarima…
Srećom, u nastavku puta ima manje naselja, ali svejedno povremeno zastajemo. Ulovit će nas mrak putem, a žao mi je, htio sam vidjeti krajolik na putu do Kermana. Jedini veći grad na putu je Rafsandžan, rodno mjesto nekadašnjeg predsjednika i velikog intriganta iranske političke scene, Akbara Hašemija Rafsandžanija. Dotamo se već posve spustio mrak, tako da ne mogu steći nikakav dojam o tom gradu.
U Kerman stižemo oko pola 10. Terminal je i opet na rubu grada, a taksista nema ni od korova. Kružim oko terminala i naposljetku dolazim na jedno parkiralište, gdje me jedan tip pita kamo trebam. Kažem mu „Hotel Naz“, izgovorivši srednji vokal kako Iranci izgovaraju kratko a, slično engleskom vokalu u riječi „bad“. On kaže da takvog hotela nema. Ja znam da je u mom vodiču, jedino ako su ga zatvorili u protekle 3 godine… Pokazujem mu u vodiču, piše „Hotel Naz“. Nakon toga on kaže „Aha, Naz!“ (izgovara to kao dugo a, koje je zatvorenije od onoga što sam ja izgovorio). Pa mislim koliki tikvan moraš biti da ne razumiješ riječ od tri glasa samo zato što je boja vokala malo drugačija. Pomislio bih da glumataju kada se takvo što dogodi, ali stvarno, već mi se treći puta u Iranu dogodio slučaj nerazumijevanja samo zato što boja vokala nije bila točno onakva kakvu se očekuje u standardnom farsiju. To je kao da netko u Hrvatskoj recimo ne kuži engleski izgovor [dÝbr'Tvnjk] i tvrdi da ne postoji takav grad. Mislim da bi i kumica na placu skužila o čemu je riječ.
Ulazim u auto, nekog poluraspadnutog Paykana, a on uzima još jednog tipa s nama. Tip je Beludž, vidi se po njegovoj tamnijoj puti (Beludži izgledaju poput Indijaca). Sjećam se kako sam čuo da u Iranu Beludže gledaju s podozrivošću i to iz čisto banalnih razloga – izgledaju drugačije, vjeruju drugačije (suniti su) i odijevaju se drugačije (tradicionalno nose šalvarkamiz, vrećaste hlače i dugu košulju, uobičajene za Pakistan). Ovaj je međutim obično odjeven. No svejedno se javlja crv sumnje – u autu sam s njima dvojicom, noć je, jedan od njih je pripadnik etničke skupine koja ima lošu reputaciju u Iranu, a možda je i taksist također… Čovjek brzo postane paranoičan. Još me ovaj vozi nekom neasfaltiranom cestom pored terminala, s čije su druge strane poludovršene novogradnje (sve izgleda kao npr. zapadni dio Španskog)… Promatram vjetrobran, ima neku naljepnicu koja je možda dozvola za taksiranje, ima čak i nešto što mi liči na cjenik, a na prednjoj haubi ima okomitu crtu, što može biti jedan od znakova označavanja taksija. Čini se da je ipak OK.
Dolazimo na rečenu adresu, sve je u redu, iskrcavam se, Beludž nastavlja dalje. Nažalost, u hotelu Naz nemaju mjesta, ali me šalju preko puta, u hotel Ahavan, koji vode dvojica braće. To i je bio prvi odabir, ali sam na internetu vidio da nema mjesta. Idem ipak pokušati, možda oni mogu barem nazvati neki drugi hotel i provjeriti ima li tamo mjesta… Ulazim i tip na recepciji (vjerojatno jedan od braće) mi kaže „Good evening, how are you?“ To pitanje inače ne podnosim, ali sada mu mogu poentirati. „If you have a room, I'm great. If not, I'm desperate.“ Srećom, imaju sobu. Frajer me požuruje da ostavim stvari i trknem u restoran u podrumu, jer je upravo kraj večere, pa da još stignem nešto pojesti. To je u redu, cijeli dan nisam ništa pošteno jeo. Večera je buffet, tj. donose mi razna jela, od kojih neka mogu pojesti, a neka ne. Rješavam juhu, jogurt, neke popečke od špinata, paradajz iz salate i ghorme sabzi s rižom. Ovaj je nekako čudno začinjen i ne sviđa mi se toliko. Uzimam i jednu pivu s limunom, neka neodređena marka, možda nešto lokalno kermansko, ili čak uvoz iz Pakistana.
Nakon večere obavljamo papirologiju, i potom doznajem i cijenu sobe – 50 dolara. Skuplja od Na'ina. A kao za vraga, ovdje sam planirao ostati 4 noći. Nema veze, imam i nešto eura, pa mogu time pokriti hotel, a ostatak planiranih dolara za Iran iskoristiti za druge troškove ovdje, te u Bamu i Zahedanu.
Sutra ću konačno ugledati Kerman danju i vidjeti na što to liči. A ovakvih uludo potrošenih dana neka bude što manje na putu.
Post je objavljen 17.05.2015. u 08:06 sati.