Prvi od dvaju izleta iz Kermana vodio me na jugoistok. U 9 sati vozač me pokupio na recepciji, te sam prvo otišao promijeniti 100 dolara u centru (po dosada najnepovoljnijem tečaju od 3 260 000 riala – je li rial počeo jačati, ili je to samo do mjenjača, ne znam), a potom smo krenuli autocestom koja vodi prema Bamu. U prvoj varijanti izleta ovi u hotelu su mislili uključiti i Bam, no kako je Bam moja stanica nakon Kermana, izlet je sveden samo na Mahan i Rajen. Prvo idemo u Rajen, iako ćemo morati skrenuti u Mahan na pumpu, kako bi vozač napunio auto plinom. Velika većina autiju u Iranu preinačena je da vozi na plin, budući da je on jeftiniji od nafte (toliko da je vozač koji me iz Jazda vozio u Fahradž i Sarjazd za 10 000 riala - 2,5 kn - napunio čitav spremnik), jer Iran leži na golemim nalazištima prirodnog plina u gorju Zagros (mislim da su čak rezerve druge najveće na svijetu).
Rajen, naša prva postaja danas, nalazi se u podnožju planine Hezar, visoke 4423 metra, udaljen 111 km od Kermana. Riječ je o simpatičnom gradiću s ulicama u bujnom zelenilu, koji ima nekoliko građevina vrijednih pogleda, ali ipak se ovamo prvenstveno dolazi radi citadele. Arg-e Rajen, rajenska citadela, sagrađena je pred kojih 1000 godina, naravno od ćerpiča. Napuštena je prije kojih 150 godina i odonda je polako propadala i urušavala se, sve dok 1997. nije pokrenuta obnova u kojoj su zasada obnovljena 4 objekta: guvernerova palača, velika zgrada s četiri unutrašnja dvorišta koja podsjeća na neke od tradicionalnih perzijskih kuća iz Kašana; bazar, odmah na ulazu u citadelu; spremište žita; te zurhane. Još je na jednoj zgradi započeta obnova. Ostatak citadele su većinom ruševni ostaci gradskih kuća, ali je svejedno zanimljivo vidjeti jedan takav ogroman kompleks sagrađen isključivo od blata pomiješanog sa slamom. Rekao sam već da me te sve građevine podsjećaju na dječje dvorce od pijeska i da mi je teško ozbiljno shvatiti takvu arhitektonsku cjelinu.
Rajenska je citadela živ primjer onoga da nekomu ne osvane dok drugomu ne omrkne. Naime, stoljećima je rajenska citadela bila manja i neuglednija sestra mnogo poznatije i veće citadele u Bamu (najvećeg kompleksa na svijetu sagrađenog od ćerpiča). A onda je 26. prosinca 2003. Bam pogodio razorni potres i tamošnju citadelu pretvorio u hrpu blata (pod kojom je život izgubilo skoro 30 000 ljudi). Iako je citadela u Bamu obnovljena (morala je biti, jer je pod zaštitom UNESCO-a), svi tvrde da je time izgubljena autentičnost, pa je tako rajenska citadela dobila auru autentičnosti i postala zamjenski Bam. Iako nije bila gužva kao u npr. kašanskim kućama, ipak sam se u obilasku sretao s nekim Francuzima i Talijanima, a upravo je stigao novi kontingent turista kad sam napuštao citadelu. Dakle, u Rajenu trljaju ruke.
Nakon sat vremena sam gotov s razgledavanjem, vozač me nudi čajem i keksima od zobi, pa potom nastavljamo vožnju natrag prema Kermanu. No 40-ak km prije Kermana stižemo u Bagh-e Šahzde, Prinčev vrt. Riječ je o 5,5 hektara velikom vrtu pravokutna oblika, koji je još sredinom 19. st. građen za Mohammada Hasana Hana Ghadžara Sardarija Iravanija, da bi ga 20-ak godina kasnije proširio Abdolhamid Mirza Naserodollehand, još jedan iz dinastije Ghadžara. No vrt je ostao nedovršen, zbog smrti Abdolhamida Mirze. Sâm vrt izgleda nestvarno – okružen je polupustinjskim krajolikom, dok unutra posvuda teče voda iz ghanata, stvarajući brojne bazene i kaskade, te, posljedično, bujno zelenilo. Vrt je smješten na blago kosom terenu, u čijem se donjem dijelu nalazi palača koja služi kao vratarnica (zanimljivo, ni ovdje ni u Rajenu nisam morao platiti ulaznicu. Sad, je li riječ o njihovom previdu, ne znam.), a s gornje je strane rezidencijalna palača. Između njih nalazi se niz kaskadnih bazena kojima voda polako mijenja visinsku razliku i spušta se prema glavnim vratima kompleksa. Zanimljivo je kako je razdoblje Ghadžara, koji su u povijesti Irana vajda najomraženija dinastija (čak i više od Pahlavija), iako obilježeno općenitim propadanjem Irana u političkom i ekonomskom smislu, istovremeno na polju arhitekture dalo neke od najvećih bisera.
Nakon razgleda namjeravam sjesti u restoran u sklopu vrta, uređen u nekadašnjem hamamu, pa pojesti fallude ili takvo što ako imaju. Nalazim jedan taht (komad namještaja koji izgleda kao veliki i duboki divan i na kojem ljudi obično sjede po čajanama, doslovno znači „prijestolje“) te čekam da me konobar (koji je bio dva stola dalje od mene) primijeti i donese mi meni. 15-ak minuta kasnije, ni konobara, ni menija, nisam dobio račun (nisam ga ni napravio), stoga ustajem i pravac izlaz. Kod auta sam opet za manje od sat vremena od trenutka dolaska ovamo. Bit će taj izlet gotov puno prije 5, kako su najavili…
Mahan, posljednja postaja na našem putu, još je jedan zeleni i ugodni gradić. Navodno je po ljetu odredište kermanske bogatije klase od kojih neki imaju i ljetne vikendice u Mahanu. Koliko je Mahan povezan s Kermanom vidi se i po imenu avioprijevozne kompanije MahanAir, koja je osnovana u Kermanu.
U Mahan se dolazi prvenstveno radi mauzoleja Šaha Nur-eddina Nematollaha Valija. Riječ je o sufističkom misliocu, pjesniku i utemeljitelju derviškog reda koji je, nakon dugogodišnjeg lutanja srednjom Azijom gdje je usavršavao svoju duhovnost, došao u Mahan i tu proveo zadnjih 25 godina svoga života. Umro je 1431, u dobi od preko 100 godina. Već 1436. započela je gradnja mauzoleja, koju je sponzorirao Ahmad Šah Bahmani, Indijac, kralj Dekana i vjerni sljedbenik Nematollaha Valija. Kompleks se godinama dograđivao, stvarana su nova dvorišta kako bi se moglo smjestiti brojne hodočasnike. Šah Abas dao je popraviti kupolu iznad mauzoleja, koja je inače jedan od najprepoznatljivijih motiva ovoga dijela Irana. Danas se u mauzoleju osim tijela Nematollaha Valija čuvaju još tijela nekih drugih osoba, o kojima nažalost ne znam ništa. U prvom dvorištu nalazi se prodavaonica sufističkih knjiga i nosača zvuka s tradicionalnom i duhovnom iranskom glazbom. Tu je i čajana, u koju ulazim opet sa željom da uzmem fallude. Ali ga ne nalazim, a konobarica se ponaša ekstremno ležerno, uopće ne obraćajući pažnju na mene iako sam jedan od samo tri gosta u čajani. Naposljetku, kad sam konačno uspio pridobiti njenu pažnju, uzimam samo sendvič-sladoled, gdje je između dvije oblatne stavljen sladoled od šafrana. Nije loše, iako se mora gristi, a znamo što za zube znači zagristi sladoled.
Krećemo natrag prema Kermanu, te oko 3 stižem u hotel. Zanimljivo, i plaćanje taksija ići će u grand total prilikom odjave, tako da sada ne dajem nikakav novac taksistu, čak ni bakšiš. Nakon malo odmora, budući da imam cijelo popodne na raspolaganje za obaviti upload slika, šaljem poruku Faršadu, momku s kolodvora u Jazdu, ako je slobodan večeras, da možemo na čaj. Jest, slobodan je, iako malo teže dostupan jer ima WhatsApp samo na laptopu, ne na mobitelu. A ja njemu ne mislim slati SMS-ove, zbog već poznate ćudljivosti iranske mreže. Dok ima WhatsApp dogovaramo se na trgu Tohid u 9 sati, potom on opet nestaje s obzora. U međuvremenu, nakon što sam poobavljao generalije, dolazi i vrijeme večere. Juha je ista kao i dan ranije, popečci su opet od špinata, tu je i onaj kiselo-gorkasti ghorme sabzi ili neki horešt, kao i goveđi kebab. Ono što je posebno jest jelo od piletine koja se poslužuje s nečim poput kompota, budući da unutra nalazim komade dunje i nekog voća koje po koštici liči na šljivu, ali ne i po boji. Osim ako to nisu one godže sabz, premda se kiselost uopće ne osjeti. Ostale elemente ne razaznajem. No jelo je ukusno, pogotovo ako zanemarite piletinu.
Nakon večere dobivam konačno potvrdu od Faršada da dogovor stoji. No shvaćam da sam predaleko od trga Tohid da stignem pješice (trebalo bi mi preko pola sata brzog hoda), pa uzimam taksi, neki poluraspadnuti Paykan, kojemu je vozač sudeći po izgledu Beludž. Otimlje mi 50 000 riala, što smatram preskupim za tu dionicu, ali mislim si da je možda noćna tarifa skuplja. Nalazim Faršada na dogovorenom mjestu, pa krećemo na bazar, ima tamo jedna zgodna čajana, uređena u bivšem hamamu. Faršad međutim kaže da će se bazar ubrzo zatvoriti, a ovim će predjelom zavladati kojekakvi čudni likovi, tako da bi bilo uputno otići nekamo drugamo. Stajemo ipak prvo kod onog tipa od dan ranije i naručujemo fallude Kermani (ja) i sok od mrkve (Faršad). Potom zakratko sjedamo na onaj unutarnji trg bazara i razgovaramo dok bazar pomalo zamire (premda je to ništa prema onoj pustari dan ranije). Odlučujemo uzeti taksi do trga Azadi, tamo je navodno središte noćnog života (to je kvart oko mog hotela, a ja sam ga otpisao kao nezanimljiv, birajući umjesto toga lokaciju na bazaru), ovaj puta Faršad ugovara cijenu i ona iznosi 40 000 riala za dulju rutu od one prethodne. I još je taksist skužio da sam ja stranac, pa je ovo nekakva tarifa između cijene za domaće i one za strance, moglo je biti još jeftinije.
Sjedamo u čajanu, te uz čaj raspredamo o politici, religiji, društvu, kulturološkim razlikama... Zapravo, uglavnom ja pričam, Faršad se zadovoljava slušanjem i postavljanjem potpitanja. Ali volim dobiti uvid u razmišljanje običnih građana o situaciji u zemlji (za svijet su previše izolirani – recimo, Iranci nemaju pojma tko je bio Freddie Mercury, provjereno u dva navrata). Nakon čaja hodamo do mog hotela, načelno se dogovaramo da se vidimo još sutradan ujutro, morat ću do bazara, pogledati onaj jedan mauzolej i vrt, a u 4 sata me čeka taksi za izlet. Ako ništa drugo, možda mi Faršad pomogne na bazaru u nabavci šalvarkamiza…
Inače, kao dopuna postu, jedna informacija: Iran ima 17 lokaliteta na UNESCO-voj listi svjetske baštine. Ja sam ih, u ova dva boravka u Iranu, posjetio 12 (zapravo 11, ali taj jedan više je bamska citadela, koju ću vidjeti u srijedu): palača Golestan u Teheranu, džamija Džame u Esfahanu, trg Naghš-e Džahan u Esfahanu, Pasargad (stara prijestolnica s grobnicom Kira Velikog nedaleko Širaza), Perzepolis, sustav vodenica u Šuštaru, Soltanije, tabriški bazar, Taht-e Solejman, Čogha Zanbil (elamski zigurat u Huzestanu) i perzijski vrtovi (kao zajednički nazivnik za 9 vrtova, od kojih sam posjetio pet – Čehel Sotun bi bio šesti da mi nije izmakao). Recimo dakle da sam kulturološki poprilično dobro pokrio zemlju. :)
Post je objavljen 19.05.2015. u 07:24 sati.