Dan koji započne lassijem ne može biti loš. A današnji je upravo započeo velikom šalicom slatkog lassija s ledom. Lassi je indijsko piće slično ajranu i dughu, tj. jogurt razrijeđen vodom, s time da indijska verzija može biti i slatka, bilo prirodna, bilo s nekim voćem (npr. mangom). Sajid, kojeg prošlu večer nije bilo u hostelu (jer je vjerojatno šivao moj šalvarkamiz) pojavio se ujutro i poslužio me tom poslasticom. Iako smo se okvirno dogovorili krenuti u 10, ipak je to bilo dosta nakon 10, s obzirom na ležernost. Sajid mi je naveo što ćemo sve vidjeti, svidio mi se itinerer, iako već vidim da će me ti njegovi izleti dosta koštati – ovaj je 4000 rupija, ali riječ je o cjelodnevnom izletu. No, ako uzmem u obzir da je predviđeni budžet za cijeli Pakistan nekih 600-tinjak eura, onda sam još uvijek unutra, dapače, nisam potrošio ni pola.
Uzimamo motornu rikšu do lahorske tvrđave, mjesta odakle je započeo razvoj ovoga grada i odakle će započeti i naš obilazak. Devetmilijunski Lahore drugi je najveći grad Pakistana, i u zemlji rastrzanoj po raznim linijama uživa relativnu stabilnost (iako je negdje ovoga ožujka u južnom dijelu grada došlo do napada na jednu crkvu). Porijeklo grada je relativno opskurno, iako ima nekih spomena kod grčkih zemljopisaca, sa sigurnošću se grad spominje tek u 10. st. Zemljopisni smješten u dolini Inda, na razmeđu putova između Himalaje i Arapskog mora, te sjeverne Indije i Afganistana, grad je bio predodređen da postane važno središte. U 11. st. postao je glavnim gradom Pandžaba, što je ostao sve do danas. 1021. osvajaju ga Ghaznavidi te postaje prijestolnicom njihove države. Nakon njihove propasti gradom vladaju razne turkijske dinastije, no unatoč tomu ostaje kulturno središte, kojemu gravitiraju čak i područja srednje Azije. No vrhunac svoga razvoja Lahore dostiže u 16. st., kada u grad dolaze Moguli i proglašavaju ga glavnim gradom svoga carstva. Moguli su bili porijeklom tursko-mongolska islamska dinastija koja se iz srednje Azije preko Afganistana proširila do Indije, te u jednom času vladala čitavom Indijom, izuzev najjužnijeg vrha Dekana. U vrijeme mogulskog vladara Akbara kraljevski je dvor preseljen u Lahore, upravo u tvrđavu. Tu će ostati za vrijeme njegova sina Džehangira, a unuk Džahan preselit će ga u indijsku Agru. No sve do 1752. Lahore će ostati važan mogulski grad, s mnoštvom spomenika mogulske arhitekture. Nakon toga neko vrijeme njime vladaju Afgani, a onda dolazi kratkotrajna vlast Sikha, pod vodstvom maharadže Randžita Singha, koji je obnovio gradske zidine i dopunio gradsku arhitektonsku sliku novim građevinama, između ostalog i s nekoliko gurdvara (sikhistički hram). Jedna od gurdvara nalazi se pored tvrđave i u njoj je i grob samog maharadže. Kada je 1839. umro, došlo je do dinastičkih borbi za prijestolje, što su iskoristili Britanci i u roku od 10 godina uključili Pandžab u svoj kolonijalni sastav. Budući da je Pandžab bio granična provincija, Britanci su se bojali pandžapskog nacionalizma, pa su pokušali pourditi regiju, tj. nametnuti urdu kao dominantan jezik. Ujedno je Lahore postao jedno od najvažnijih britanskih kolonijalnih središta u Indiji, a urbanizam grada dobio je dosta britanskih utjecaja. I danas se vide, premda ispod mnogo slojeva potkontinentske prašine i kaosa. Recimo The Mall, kao glavna gradska arterija, britanski je kolonijalni bulevar, a šetnja njime i promatranje fasada vodi vas u neki britanski grad. Glavni arhitekt u vrijeme Britanaca, nazvan i ocem modernog Lahorea, bio je Sir Ganga Ram. Zovu ga i Gradom parkova, zbog nekoliko većih zelenih zona. Lahore je igrao i važnu ulogu u dekolonizaciji Indije. 31. prosinca 1929. ovdje je Indijski nacionalni kongres zatražio nezavisnost Indije i po prvi puta predstavio zastavu s kotačem. Malo preko 10 godina kasnije, 23. ožujka 1940., u Lahoreu je Sveindijska muslimanska liga donijela deklaraciju kojom se zahtijeva uspostava muslimanske države u Indiji. Nakon podjele, Lahore je završio odmah pokraj granice, te je odmah došlo do sektaških nemira u kojima su stradale i brojne građevine u gradu. Taman kad su obnovljene izbio je novi rat s Indijom 1965….
Pored tvrđave nalaze se dva vrlo važna vjerska objekta. Prvi je gurdvara Ardžana Deva, petog sikhskog gurua, u sklopu koje se nalazi i mjesto s pepelom Randžita Singha. Drugi je džamija Badšahi, peta najveća na svijetu. U njeno dvorište može se navodno ugurati 100 000 ljudi. Sagradio ju je 1674. mogulski vladar Aurangzeb, kao svojevrsni labuđi pjev Mogulskog Carstva. Ima tri velike kupole i 4 minareta u kutovima dvorišta. Zanimljive su te razlike u stilovima arhitekture džamija. Recimo, mogulske džamije su vrlo plitke – gotovo čim uđete u zgradu, praktički ste u mihrabu. Nadalje, umjesto jednog središnjeg mihraba, u ovim se džamijama redovito nalazi njih nekoliko, poredanih usporedo. 1991. u džamiji se dogodio skandal, budući da ju je posjetila tadašnja Princeza od Walesa, Diana, u, kako su konzervativni mule govorili, prekratkoj suknji. Mule su čak tužili upravu džamije zbog toga što su dopustili nedolično odjevenoj kafirki da uđe u džamiju i još joj poklonili Kur'an. Tužba je odbačena.
Pored glavnog ulaza u dvorište džamije nalazi se kolekcija nešto osobnih predmeta Muhameda i Alija (uključivo i Muhamedovu vlas, otisak stopala i slično), kao i zlatom i srebrom izvezeni Kur'an u 30 svezaka. U vrtu pored džamije grob je Allame Mohammeda Iqbala, prvog inicijatora neovisnog Pakistana.
Krećemo potom u samu tvrđavu. Veći dio tvrđave zauzima park, a relevantne su zgrade smještene uz sjeverni i sjeverozapadni kraj. Tu se nalazi i muzej sikhskog oružja koji odlazimo pogledati (ulaznica ne treba, plaća se samo jednokratna karta za tvrđavu – i to 500 rupija za strance. To nije pokriveno u današnjoj cijeni razgleda). Dok smo unutra (a nije da me baš zanimaju sikhski mačevi i bodeži) dolaze neka tri mlađa tinejdžera i rukuju se sa mnom. I onda uobičajena situacija. Stoje i bulje u mene. Jedan mi je postavio uobičajena pitanja, drugi šute. Što sad? Stoje i gledaju u mene, a ja ne znam kako da ih se riješim. Onda me pitaju bi li se mogli slikati sa mnom, ali mojim fotoaparatom. To nema nikakvog smisla, oni ionako neće dobiti tu sliku, a i stvarno ne mislim podržavati takvo gnjavljenje stranaca, tako da im jednostavno kažem „Ali dečki, ja se stvarno ne želim slikati s vama.“ Mnogim strancima su takvi zahtjevi jednostavno simpatični, meni su naporni. Jesam li ispao grub? Možda će me smatrati čudakom, no bitnije je da ja budem svjestan da sam tom grubošću zaštitio granice osobnog prostora.
Obilazimo kraljevsku dvoranu za javne audijencije, kraljevske spavaće sobe (gdje se nalazi i oko metar i pol visoka kopija Tadž Mahala izgrađena od bjelokosti), razne paviljone, tornjeve na zidinama…riječ je o nesumnjivo velikom kompleksu, no zahtijeva obnovu, budući da je mjestimice jako zapušten. Impresivna je zgrada Šiš Mahal, kojoj je strop prekriven mnoštvom brušenog stakla, koje je u doba svijeća višestruko pojačavalo odsjaj njihovog plamena. Zgradu je sagradio Džahan, mogulski šah, za svoju suprugu Mumtaz, koja nije bila zadovoljna konačnom izvedbom, pa je zatražila preinaku. No umrla je par dana nakon toga, pa je umjesto toga dobila Tadž Mahal.
Nakon tvrđave odlučujem se prvo popiti sok od šećerne trske. Pio sam ga prošlog ljeta na Kubi i svidio mi se. Samo što ovi ne dodaju sok od limete, već ga poslužuju samog, s ledom. Moram priznati da i ovako odgovara. Uglavnom, trska se stavlja u neku tiještilicu, te se pred vama iz nje cijedi ukusna zelenkasto-žuta tekućina. Kad vidite trsku, onako suhonjavu, posve vam nevjerojatnim izgleda koliko je moguće tekućine izvući iz nje.
Nastavljamo, i to motornom rikšom na sjeverozapad grada, preko rijeke Ravi, do groba šaha Džehangira, jednog od najznačajnijih mogulskih vladara. I tu je upad 500 rupija. Grob je smješten u kompleksu zajedno s grobom Asifa Hana, njegova šogora (koji je mnogo zapušteniji), a u blizini je i grob Nur Džahan, Džehangirove supruge, koju je Džehangir inače spasio ropstva. Kompleks je u sebi obuhvaćao i karavansaraj, koji danas naravno više nije u funkciji. Ulazimo u Džehangirovu grobnicu, koja je iznutra poprilično mračna, jer je na dnu dugog hodnika. Unutra je ugodno hladno, premda malo prevlažno. Sajid mi pokušava pokazati neku caku s cvjetnim ornamentima na grobu, kao da svaki daje drugu nijansu kada ga se izloži svjetlosti baterije. Potom i on odlučuje malo prileći. Doista, iako sam i u Turskoj i u Iranu viđao ljude koji leže na travi, po parkovima i sl., u Pakistanu je to ekstremno. Tu leže gotovo pa bilo gdje: na cesti, u parku, po grobnicama, kao sad… Sajid i meni kaže da legnem, da je pod ugodno hladan, pa tako i činim, iako je situacija bizarna – ležim na podu u grobnici velikog mogulskog vladara, na pola metra od njegovog lijesa. Skoro sam zaspao, no nakon kojih desetak minuta (tako mi se činilo, izgubio sam osjećaj za vrijeme) moram ustati i tražiti WC. Osim Sajida, tu je i neki tip koji radi u tom kompleksu, a Sajid ga je predstavio kao svog prijatelja. I on je bio prilegao s nama, a sada mi treba objasniti gdje je WC. Za to se moramo vratiti skroz do ulaza i dok dođemo dotamo, moja nužda prestaje. A do kraja prestaje kad vidim da su posrijedi dva čučavca doslovce pretvorena u hrpu izmeta, na kojima se roje stotine muha.
Inače, mala digresija u vezi WC-a, točnije u vezi ispiranja nakon uporabe WC-a – dok ste u Iranu imali crijevo u koje biste pustili vodu i onda ga usmjeravali, u Pakistanu imate neku vrstu tuša za intimna područja, poput vodena pištolja, samo stisnete gumb i to šiklja u točno određenom smjeru.
Sjedosmo još na Pepsi, pa se Sajid razgovara s prijateljem i to sve traje još nekih pola sata. Napokon, oko tri sata krećemo dalje. Ovaj puta je pred ulazom samo jedna motorna rikša, a vozač, čim je vidio stranca, odlučio se tražiti nerealno visoku cijenu. Taksisti su svugdje gamad. Sajid zato nastavlja dalje, traži nekoga tko nije toliko podao, tko će dati cijenu prema udaljenosti, a ne prema tome koja bi mogla biti kupovna moć mušterije. Napokon nalazimo jednog tipa koji nas prvo po Sajidovoj uputi odbacuje do obližnje radionice gdje se vrši preuređivanje kamiona po željama kupaca. Sajid mi pokazuje neku dvojicu starijih muškaraca, u svojim sedamdesetima, koji cijeli život rade isključivo na preuređivanju kamiona. Veli da je čak i jedna njemačka televizija svojedobno radila reportažu o tom obrtu, baš u ovoj radionici. Sjedimo i gledamo, ali tu se baš nema bogzna što za vidjeti dok se proces odvija, veći je gušt gledati konačne proizvode. Usto vjerojatno i smetamo radnicima, tako da ubrzo nastavljamo dalje. Još ćemo stati kod jedne prodavaonice koja prodaje kojekakve dodatke koji se montiraju na karoseriju prilikom adaptacije, od stakalaca, okruglih metalnih pločica i sl.
A onda produžujemo do Delhijskih vrata (za što je jasno da su vrata starog grada kroz koja se izlazilo u smjeru Delhija), te obilazimo bazar koji se odavde pruža duboko u stari grad. Promet je strašan, koloplet motora i motornih rikši, ljudi, prosjaka (da, i prosjaci su ljudi)… Opet stajemo na jedan sok od šećerne trske, a mene zašprehava neki tip s pitanjem otkud sam ( :D ), i taj kaže „Oho, Hrvatska, pa to je blizu Jugoslavije!“. Iako se divim njegovoj relativnoj obaviještenosti, moram mu objasniti da ne samo da je blizu, nego U Jugoslaviji, ali ne već 25 godina. Onda me on pita je li mi možda dosadan s pitanjima, i taman kad ja krećem na pristojan način artikulirati da mi nije naporan samo on, nego više-manje svi koji se ponašaju po tom obrascu, dolazi Sajid sa sokom. Ovaj na rastanku kaže „Allah is great!“ Ha dobro, iako mi nije jasna poanta – sudit će mi za ovo?
Posjećujemo još dvije džamije, Vazir Hanovu i Zlatnu, a potom krećemo na ručak u restoran smješten u tradicionalnoj kući na rubu Hira Mandija, četvrti crvenih svjetala, koju su u zadnjih par godina očistili i čak ju pokušavaju gentrificirati, pa su cijelu jednu ulicu pretvorili u restoransku (to je već treća takva u Lahoreu). Restoran ima terasu s koje se pruža pogled na džamiju Badšahi i ostatak tvrđave. Došli smo taman između ručka i večere, tako da im izbor nije baš neki, a i dosta su skupi. Uzimamo špinat s mesom i raitu, te lassi za piće. Naravno da ću ja platiti taj obrok, a Sajid opet izvodi onu foru s „Thank you, sir“ prije nego sam uopće ja doznao da plaćam račun. Na povratku u hostel prolazimo kroz četvrt crvenih svjetala, koja danas ni po čemu ne odaje takav dojam (iako mi Sajid skreće pažnju da su dvije žene koje sjede pred vratima jedne kuće zapravo prostitutke), stajemo još na jednu faludu, ova je prodavaonica mnogo mračnija i izgleda manje čisto, ali prestao sam se time opterećivati. I opet: „150 rupees…Thank you, sir.“ Razmišljam da ga suočim s tim, ali mislim si bi li imalo logike, bi li skužio, zašto ne bismo svaki plaćali svoje… Ne znam, nisam sasvim siguran je li i on muljator, ili jedan od dobrohotnijih turističkih djelatnika u ovom gradu.
Vraćamo se u hostel, a negdje u vrijeme srednje večernje redukcije (između 8.20 i 9.20) Sajid donosi gotovi šalvarkamiz. Navlačim ga i…vidjet ću sutra kako će se ponašati vani. Zasad je OK, ali u sobi je sauna, pa se svejedno znojim. I već sam ga uspio zaliti sokom. Morat ću riješiti određene praktične stvari, kao što je kako ići na WC u njemu, a da mi ne završi u školjci i slično. Veselim se novom kulturološkom iskustvu, tim više jer me Sajid uvjeravao da fizički ličim na Pakistanca („čuvaj se momaka“) i da mi još samo fali šalvarkamiz za potpuno uklapanje. I znanje urdua ne bi bilo zgorega, istina…
Idem spavati, jedva se držim na nogama…
Post je objavljen 31.05.2015. u 05:39 sati.