Pogriješio sam. Nijemci nisu našli vožnju za 1 600 000 riala, već za 1 400 000. Još povoljnije. Susrećemo se na doručku. Oni su inače jedna djevojka, Maria, njezin momak Martin, i Stefan čiju funkciju nisam uspio skužiti. Iz Dresdena i Berlina su. Nakon doručka, u 8 sati, nalazimo se pred vratima hotela, no našem taksistu treba još dobrih 15 minuta da dođe. Kada se konačno pojavi, kaže da ipak traži 1 800 000. Kao, rekao je jučer 1 400 000, ali se kasnije raspitao kod agencije… Mulja. Nije pošten. Pokušavamo razmisliti da ponudimo 1 600 000 (ipak sam dobro predvidio ponudu), ali onda se pojavljuje žena s recepcije koja nam nudi nekog svog tipa koji bi nas mogao povesti za 1 600 000. Prihvaćamo, ona nam daje na telefon nekog lika koji zna engleski, kako bismo dogovorili detalje i potvrdili cijenu, te nam on kaže da vozač uskoro dolazi. I tu na scenu stupa g. Iskenderi.
Ubrzo dolazi jedan Peugeot u kojem je na prednjem sjedalu već jedan tip, kasnije će se ispostaviti Švicarac iz Basela. Vozač Peugeota, spomenuti g. Iskenderi, smatra da bismo se nas četvero mogli ugurati na zadnje sjedalo. To je nemoguće. Njemu to nije jasno, zašto bi nam to smetalo. Ah da, vožnja iznosi sveukupno oko 250 km, po poprilično zavojitoj cesti. Na kraju popušta nagovaranju čudnih Europljana, te nalazi još nekog svog prijatelja koji će uzeti Švicarca, a mi idemo s Iskenderijem. Sjedamo u auto i krećemo. I tu počinje šou.
G. Iskenderi ima dvije glavne mane – prva je da mu je engleski bazičniji od najbazičnijeg i vjerujem da mu je vokabular ograničen na 20-ak riječi. To i nije problem dok se na to ne nadoveže druga mana - strahovito voli pričati i to upravo na tom svom ograničenom engleskom. Samorazumljivo je da se to svodi na ponavljanje jednih te istih rečenica i riječi, i to na poprilično teatralan način. Prvih pet minuta, dok je repertoar još bio koliko-toliko nepoznat, bilo je zabavno. Nakon toga je postalo naporno. Mene su smjestili na prednje sjedalo, tako da sam bio prvi na udaru svakojakih gluposti koje su ovomu bile spremne izlaziti iz usta. Da stvar bude gora, noć ranije sam spavao 4 sata i mislio sam put iskoristiti za drijemanje. Da vozač bolje govori engleski, možda bih i razgovarao s njime, kao s Ramom, ima dosta tema o kojima bi se dalo razgovarati s Irancima. Ali kad sam shvatio da je ovaj beznadan slučaj, utonuo sam u misli i drijemež. Kako se on nije gasio, zamolio sam ga ako bi mogao voziti u tišini. To je na kraju i napravio, ali uz teatralne geste povlačenja prsta preko ustiju i slično. No očito nije shvatio da moja molba da ušuti znači da mi nije ni do kakve komunikacije, nego je sada umjesto toga počeo svako malo me trkati i pokazivati mi kojekakve gluposti uz put. Onda je pustio neku glazbu (naravno, preglasno), uz koju je pucketao prstima i pjevušio pjesme, prekidajući to uzvicima „Iranian! Good singer!“ To je mučenje trajalo dobrih tri sata, dok napokon nismo došli do prvog današnjeg cilja, utvrde Hasana-e Sabbaha.
Dolina Alamut nalazi se između dvaju lanaca gorja Alborz, koje odvaja središnju iransku visoravan od Kaspijskog primorja. To će gorje na istoku kulminirati u Damavandu, najvišem vrhu Bliskog istoka i Euroazije zapadno od Hindukuša, visokom 5671 metar. Ako znamo da površina Kaspijskog jezera leži ispod površine mora, sjeverni obronci Alborza su izuzetno strmi, s visinskom razlikom od skoro 5700 metara na kojih 100-tinjak km udaljenosti. Dolina Alamut nudi pejzaže koji nisu prva asocijacija vezana uz Iran – prostrani zeleni planinski pašnjaci prostiru se većim dijelom doline i njenih obronaka. Ukupno se diljem doline nalazi preko 50 ruševnih utvrda, koje su sve poznate pod zajedničkim imenom Dvorci Asasina.
Asasini su bili sekta obavijena mnoštvom predrasuda i legendi, premda je istina bila mnogo prozaičnija. Prema pričama, Asasini su bili neka vrsta zapadnoazijskih nindži, trenirani ratnici i ubojice kojima je njihov vođa Hasan-e Sabbah utuvio u glavu da čine nešto radi čega će ići direktno u džennet. Kako bi to potvrdio, imao je tajne vrtove prepune prelijepih djevica, koje je pokazivao Asasinima, a kako bi im percepcija bila dovoljno otupljena, tovio ih je hašišem. Ime Asasin dolazi od hašišijun, tj. hašišar. Tako utrenirani, Asasini su odlazili na svoje tajne misije smicanja raznoraznih istaknutih ličnosti. Inače, vremenski okvir u kojem se sve to događa je 12. stoljeće. Istina je međutim mnogo prizemnija. Hasan-e Sabbah pripadao je ismailitima, manjoj sekti unutar šijizma. Možda je ovo prilika da sada napravim jednu digresiju o šijitima.
Muslimani se najvećim brojem dijele na dvije glavne skupine: sunite i šijite. Postoje i manje skupine kao ibaditi i vahabiti, ali oni su za ovu priču nevažni. Šijiti čine premoćnu većinu u Iranu i Azerbejdžanu, natpolovičnu većinu u Iraku, a značajno su zastupljeni i u Siriji i Libanonu (tzv. šijitski polumjesec). Suniti su uglavnom svi ostali (izuzev Omana i Saudijske Arabije). Razlika između sunita i šijita pojavila se odmah nakon Muhamedove smrti, s pitanjem tko ga treba naslijediti. Jedna struja tvrdi da je nasljedstvo dodijeljeno Abu Bakru, Muhamedovu bliskom prijatelju i jednom od prvih konvertita na islam, što je navodno i sâm Muhamed izrekao. To su suniti. No druga je struja tvrdila da Muhamedova nasljednika ne može odrediti Muhamed, već samo Allah, kao što je uostalom odabrao i Muhameda. Oni su tvrdili da je za vodstvo u zajednici potrebna određena duhovna energija, nadahnuće, što se mora prepoznati u osobi – slično kao npr. s traženjem dalaj lame. Ta druga struja su šijiti. Šijiti tvrde da su tzv. „ljudi iz kuće“ (Muhamedove) bili odabrani da dalje vode muslimansku zajednicu. Tu se prvenstveno isticao Ali, Muhamedov zet (muž njegove kćeri Fatime). Zanimljivo, Alija priznaju i suniti, ali tek kao trećeg poglavara muslimanske zajednice. Kod sunita taj se poglavar zove kalif, i funkcija je obično izborna ili ceremonijalna, a trajala je sve do propasti Osmanskog Carstva. Kod šijita, poglavar se zove imam i, kako rekoh, mora biti odabran od Allaha osobno. (Kod sunita također postoji imam, ali on je jednostavno vjerski službenik, poput biskupa u Katoličkoj crkvi.) Najveći broj šijita pripada tzv. Dvanaestoimamskim šijitima, koji tvrde da je nakon Alija Allahova produhovljenost ulazila redom u Hasana, Huseina, Sadžada, Mohammada Baghera, Džafara Sadegha, Musajea Kazema, Rezu, Džavada, Hadija i Hasana Askarija. Nakon smrti Hasana Askarija, Allahovo nadahnuće ušlo je u jedno šestogodišnje dijete, nazvano Mahdi. Tijekom dženaze Hasana Askarija u Samarri u Iraku, Mahdi je nestao. Vjeruje se da ga je Allah osobno sakrio u špilju ispod džamije u Samarri, te da se odonda Mahdi nalazi u nekom poluprijelaznom stanju, te će se u nekoj točki u budućnosti vratiti na Zemlju, zajedno s prorokom Isom a. s. (Isusom Kristom), kako bi najavio Kijamet, tj. Sudnji dan.
Za razliku od njih, ismailiti su tzv. Sedmoimamski šijiti, koji vjeruju u manji broj imama (ne znam točno koji su izostavljeni), a danas se uglavnom zatiču u planinskim područjima Tadžikistana i sjevernog Pakistana. Ponešto ih ima i u Libanonu (zato što u Libanonu valjda ima pomalo pripadnika svake abrahamske denominacije). Sadašnji poglavar im je Aga-Kan.
Inače, možda ste zamijetili da i Homeinija poslije smrti nazivaju imamom, ali to je počasna titula, on ne ulazi u ovaj sustav.
Prema realnijoj teoriji, Hasan-e Sabbah predstavljao je slobodnomislilački islam, koji se oslanjao na znanost, što je izuzetno smetalo konzervativnim krugovima, koji su onda počeli promicati priče o hašišu. Ujedno su se pokušavali obračunati s Asasinima, ali bezuspješno, prvenstveno zbog izvrsnog sistema utvrda, koje su osim toga zbog velikih spremnika hrane i vode mogle izdržati izuzetno duge opsade, koje bi trajale godinama – rekord drži Girdkuh, koji je bio spreman za 17-godišnju opsadu! No sredinom 13. st. mongolski kan Hulagu odlučio je diplomatskim sredstvima prisiliti na predaju većinu dvoraca. Samo su se Lamiasar i Girdkuh odlučili boriti, što je na kraju završilo ipak u korist Mongola, koji su potom temeljito razorili utvrde kako ne bi dolazilo do sličnih problema ubuduće. Tako je završila priča o Asasinima.
Tvrđava Hasana-e Sabaha nalazi se na visokoj stijeni iznad sela Gazor Han. Pozicija malo podsjeća na Meteore u Grčkoj. Kako je danas neradni dan (petak), a sutradan praznik (Rođendan imama Alija i Dan očeva), u Alamutu je prilična gužva, pa tako i ovdje. Svi su se sjatili ovamo, tako da je teško uživati u samoći ove izolirane lokacije. Što se same utvrde tiče, tu se nema što puno za reći, naziru se zidovi i raspored prostorija, no kako je većina toga pokrivena krovom radi arheoloških istraživanja, ne može se obići ni uslikati sve. Mnogo je ljepši pogled SA dvorca, nego pogled NA dvorac. Krajolik me malo podsjeća na gruzijski Kazbegi.
Na utvrdi ostajemo oko sat vremena, ako ubrojimo i uspon i silazak. Švicarac, koji se inače zove Michael, putuje također oko svijeta, planira biti u Iranu oko mjesec dana, a onda će zapaliti iz Bandar Abbasa za Emirate, pa u Oman, odakle bi preko Šri Lanke trebao doći u jugoistočnu Aziju. Možda se tamo sretnemo, razmijenit ćemo kontakte. On inače ni ne sluti koliko je sretan što je zamijenio vozača, kaže da njegov uopće ne priča. Što se našega tiče, isprva sam mislio da je to samo moj problem, ali sada vidim da i ostalima sve više ide na živce. Krećemo taksijima natrag, s tim da ćemo na polasku obići još dva lokaliteta. No nastaje zastoj, uslijed toga što se rijeka automobila slijeva prema dvorcu Hasana-e Sabbaha, a auti odozgo ne mogu van, jer je cesta slijepa. Nekako se uspijevamo iz toga iskobeljati, no Iskenderi sad mora popričati sa svakim vozačem iz suprotnog smjera. I inače je stalno u vožnji nešto dobacivao ljudima uz put, pozdravljao ih… Objašnjavam Nijemcima značenje frazema „progovorio bi i na lakat“, i dajem Iskenderija kao eklatantan primjer.
Iduća postaja je nekoliko kanjona izdubljenih u crvenkastim stijenama, što pomalo podsjeća na pejzaž u Australiji. To je prilika Iskenderiju da do besvijesti ponavlja „Mister end Misiz! Bjutiful!“ I tako svako malo, kad god prođemo pored nekog spektakularnog prizora, a istih ne nedostaje. Sad već propisno ide na živce i Nijemcima. Pokušava nas nagovoriti na ručak, ali čini se da ima proviziju u poprilično skupom restoranu, pa se odlučujemo radije da ćemo otići na ozbiljniju večeru. Iskenderiju nije drago, ali gosti su uvijek u pravu. Svejedno staje radi WC-a u tom restoranu, pokušavajući nas još jednom nagovoriti. Ne, svi bismo se radije što prije riješili tog dosadnjakovića. Preostaje nam još samo jezero Evan, koje se nalazi u jednoj udolini, no mi na njega bacamo pogled samo s ceste iznad – jezero izgleda kao obična bara po kojoj se ljudi voze u malim čamcima (možda i pedalinama). Ostali su razočarani jezerom, ja ih pitam kako im se svidjelo jezero u Taht-e Solejmanu, potvrđuju da je bilo spektakularno (osim Švicarca, on nije još bio tamo – u biti, tek je došao iz Teherana, nakon Ghazvina je planirao na kaspijsku obalu, ali ga Nijemci nagovaraju da pogleda i Taht-e Solejman prije toga. Vremena ima, viza mu vrijedi do 25. svibnja. S druge strane Nijemci ostaju još jedan dan u Ghazvinu, te u nedjelju dolaze u Teheran, te imaju noćni let. I s njima sam se dogovorio da se čujemo oko nalaženja u nedjelju u Teheranu.)
Iskenderi je na povratku konačnu zašutio, valjda se i on umorio, ili je vidio da svi drijemamo. Čak je i CD došao do kraja, što je on neko vrijeme pokušavao nadomjestiti pjevušeći neku pjesmu možda još iz doba Islamske revolucije, jer tekst spominje Džomhuri-e Eslami, tj. Islamsku Republiku. Zapravo, taj čovjek, za kojeg bih rekao da ima preko 50 godina, govori i ponaša se kao neposlušno dijete. Nakon što sam ga konačno zamolio da me prestane gurkati radi kojekakvih pizdarija opet je to napravio, ali kad sam ga prostrijelio pogledom napravio je gestu djeteta koje se srami, tj. pokrio se rukama i oborio pogled. Čitavo to vrijeme je vozio. Ne znam je li gledao na cestu ili ne, meni je izgledalo kao da se posve pokrio ušima i gledao u pod. Ranije, još na putu do Alamuta, ja sam počeo gledati kartu u vodiču, na što se on zabuljio u nju, tražeći detalje. Morao sam mu eksplicitno reći da gleda na cestu (koja je puna serpentina), jer bi on vjerojatno krenuo tražiti po karti tko zna što. Odrastao čovjek s manirama hiperaktivnog petogodišnjaka. „Tenk ju, mister end misis, Krovasi gud, Džermanija gud!“ Srećom da smo svi zadrijemali, jer smo imali osjećaj da na bilo kakvu našu reakciju samo čeka kako bi ispalio čitav arsenal svojih gluposti. Onda je oponašao ovce dok smo se vozili kraj jednog stada… Ma možda bi u nekim drugim okolnostima to bio zabavan lik, ali u maloj dozi. Kad nas je konačno dovezao u Ghazvin, počeo je pjevušiti neku pjesmicu od jedne kitice, nešto na račun sebe i svog auta, i tako do besvijesti, ako ju nje ponovio nekih 30 puta, nije ju nijednom. Na kraju, kao šlag na tortu, još je zatražio da se Švicarac zadnji kilometar vozi s nama, jer ga je on obećao voziti u hotel. Mi se dogovaramo hoćemo li mu ostaviti kakvu napojnicu, Martin kaže da ju nije zaslužio, a nakon što im uvali Švicarca na zadnje sjedalo, svi Nijemci se slažu protiv napojnice. Začudo, nema nikakvih problema oko plaćanja, niti ikakvih fantomskih troškova, pozdravljamo se i on odlazi, ne baš prebrzo, iako mi želimo da nam se što prije izgubi iz vidokruga.
Dogovorili smo se sa Švicarcem za večeru u 8 pred hotelom, sada je 5, taman se stignem otuširati i poslati opći CS zahtjev za Teheran, možda netko odgovori. Nakon toga odlazim u šetnju, tražeći dvije crkve u Ghazvinu, jednu rusku pravoslavnu (Katur) i drugu (Rafi) koju sam našao, ali joj nisam mogao prići, vidio sam joj samo krov. Rekao bih da je armenska po arhitekturi, ali nisam siguran. Prolazim i pored hrama Amineh Hatun, koji je iznutra prilično raskošno ukrašen, premda uz upotrebu tradicionalnih perzijskih arhitektonskih elemenata – tirkiznih pločica, vitraja, stropa od stakla pod raznim kutevima... O hramu ne znam ništa, no s obzirom na postojanje zariha (tradicionalnog „kaveza“ u koji se obično spremaju sarkofazi u kojima se drži tijelo neke svete osobe), zaključujem da je riječ o nekom svetom pojedincu (ili pojedinki, sudeći po imenu). Da, šijiti, kao i katolici, imaju to svojevrsno idolopokloničko štovanje pojedinih istaknutih pojedinaca. Kod sunita toga nema.
Po povratku u hotel, dok čekam dogovor za večeru, vidim da mi je stigao jedan odgovor za kauč! Kasnije još jedan. Doduše, taj drugi se ispričava da će u nedjelju i utorak morati biti na poslu, pa neće stići biti sa mnom cijelo vrijeme (što i nije problem), ali kaže i da mu engleski baš nije najbolji (što bi moglo predstavljati problem). Prvi zahtjev je od žene, po slici bih rekao da je u tridesetima, možda i starija od mene, čini se da je dosta putovala, ima fotografije iz Brazila, Šri Lanke, Bolivije, Grčke… Je li to teheranska zlatna mladež? Ne znam, ali po referencama se doima pozitivno, slobodoumno…zanimljivo za upoznati. Potvrđujem joj zahtjev, no ima jedan problem. Živi u dosta udaljenom predgrađu, teheranskom Dugom selu. OK, metro je blizu, a plaća se po vožnji, ne po kilometraži (za razliku od taksija). Vidjet ćemo sutra. Ionako sam već vidio dosta Teherana, mogao bih malo čilati kod nje. Nadam se samo da ima wi-fi…
Na večeri razmjenjujemo dosadašnja iskustva, prvenstveno Nijemci koji su tu već tri tjedna, i ja koji sam tu bio pred 2 godine, dok Švicarac sluša preporuke. Hrana je dobra, izvrsna juha od ječma, te ghimeh nasar, neka vrsta pirjane janjetine sa sjeckanim pistacijama koja se služi uz rižu sa šafranom i sušenim bobicama žutike. Dobili smo i predjelo, zejtoun parvardeh, masline marinirane u pacu od šipkova octa, oraha i začina, kao i neku vrstu džadžika s grožđicama. Cjenovno prihvatljivo, možda sveukupno 45 kn po osobi. Šećemo lagano do hotela, ja usput uzimam frape od banane (vrijeme je da otvorim sezonu frapea i u njima uživam u Iranu koliko mogu, jer tu teško mogu dobiti probavne probleme, za razliku od npr. Pakistana), a potom slijedi pozdravljanje Nijemaca sa Švicarcem, nas dvojica se rastajemo u nadi da ćemo se susresti još negdje putem, a potom se s Nijemcima pozdravljam uz nadu da se vidimo na doručku i u Teheranu. A onda ja odlazim obaviti svoje – upload fotografija i pisanje dnevnika, pa krevet.
Post je objavljen 02.05.2015. u 07:39 sati.