Ujutro mi za oko zapinje članak na jednom domaćem (hrvatskom) portalu povodom nedavnog potresa u Nepalu, o tome koji su najugroženiji gradovi svijeta što se tiče mogućnosti razornog potresa s mnoštvom ljudskih žrtava. Na prvom mjestu, s gotovo 90%-tnom šansom katastrofalnog potresa u idućih 50 godina je upravo grad u kome se nalazim. Teheran leži na sjecištu čak triju geoloških ploča i izvjesno je da će velik broj ljudi izgubiti život ako se dogodi potres, jer je većina zgrada vrlo nekvalitetna. Na druga dva mjesta su Istanbul i Los Angeles, u Hrvatskoj naravno Zagreb. Priložena je i karta svijeta, na kojoj je cijeli Iran crven. Nije baš ugodan početak dana…
Sedamnaestomilijunski Teheran zapravo je poprilično ružna, kaotična, zagađena košnica, koja nema previše vrijednih spomenika, barem kad ga se usporedi s drugim iranskim gradovima. Što svejedno ne znači da ne bi bilo šteta da se pretvori u hrpu šute. Grad je 32. prijestolnica perzijske države u povijesti, a sve do kraja 18. st. bio je beznačajno selo. Demografski je eksplodirao nakon Revolucije, kada je započela migracija siromašnog stanovništva iz udaljenih krajeva u Teheran. Smješten u podnožju gorja Alborz (ili Elburs), Teheran se zapravo nalazi na konstantnoj padini, koja ujedno pokazuje i socijalnu segregaciju. Elita živi na sjeveru, pod Alborzom, u vilama koje uživaju u svježem zraku i planinskoj klimi. Stoka živi na jugu i davi se u smogu kojim ovaj grad ne obiluje. Uzduž grada pruža se nekoliko ogromnih avenija koje omogućavaju komunikaciju sjevera i juga, dugačkih po desetak kilometara. Ispod grada konačno je izgrađeno pet linija metroa (od planiranih devet), čime se promet na površini smanjio i olakšao zagađenost. Kada gledate današnji teheranski promet, ne možete si zamisliti kako je onda bilo prije uvođenja metroa, ako je OVO smanjeni promet.
Zvučna kulisa Teherana, koju možda nećete toliko čuti u ostalim iranskim gradovima, zvuk je tisuća motocikala. Šetnja nekom od ulica u centru Teherana nalik je šetnji uz spidvej stazu. Motocikli služe za sve – prijevoz robe, često i izvangabaritne (vidio sam tipa koji iza stražnjeg sjedala vozi uzduž položeni smotani tepih), prijevoz njihovih vlasnika, te, kao najsuicidalnije, prijevoz putnika. Vožnja mototaksijem najjeftiniji je tip adrenalinskog turizma koji možete dobiti, a broj sijedih na glavi znatno će vam poskočiti. Ja nisam probao, ali frend jest. Bio je blijed kao krpa kad je stigao na odredište. Vozač naime pokušava svim sredstvima dovesti putnika u što kraćem roku na odredište. To znači da će kratiti put preko pločnika, provlačiti se između buseva i kamiona, prolaziti kroz crveno i izbjegavati vozila iz okomite ulice, voziti u suprotnom smjeru…čitavo to vrijeme procjenjujući šanse prolaska kroz pukotine prometa isključivo po vlastitim tjelesnim proporcijama. Ako ste dugajlija, možda vožnju osim tomanima platite i pokojim udom. Ne, ne TIM udom. Inače, premoćna većina motocikala na teheranskim ulicama, i u Iranu uopće, je tipa Honda 125.
Zari je jučer radila, tako da smo ujutro, nakon što sam konačno kod nje oprao rublje po prvi puta nakon mjesec dana (izuzev čarapa u Malatyi), krenuli u grad. Ostavila me na stanici metroa, odakle sam se ja otputio do teheranskog bazara, koji mi je posljednji put promakao. Usput sam doznao da je ona jednotjedna karta koju su mi prodali dan ranije doista karta za jednokratno putovanje. Zašto piše drugo, tko će to znati.
Uzeo sam si vremena da prolutam ulicama i zakucima teheranskog bazara, sve dok se nisam ponovno pojavio s njegove sjeverne strane, na Aveniji 15. Hordada, gdje gotovo čitavom dužinom bazara, oko kilometar, stoje poredani motocikli. Okomito na pločnik. A to su samo oni koji čekaju, tj. trenutno ne voze. Nasuprot bazara je palača Golestan, kraljevski kompleks iz doba Ghadžara, danas niz muzeja, koji sam htio razgledati – ne naravno u cijelosti. No nisam imao sreće – nedjeljom je zatvoren. Suočen s paklenom vrućinom nastavio sam lunjati ulicama, prošavši uz zgradu Madžlisa (parlamenta), tražeći zakutke ovoga grada u kojima još nisam bio. Iako u sebi teško može naći osobitu ljepotu, Teheran je ipak velegrad, liberalniji od mnogih drugih iranskih gradova, ljudi neće toliko buljiti u vas (što ne znači da neće uopće), naviknutiji su na strance…meni se sviđa, premda sam u njemu ukupno proveo nepuna 4 dana prije ovog dolaska, osjećam se na poznatom terenu. Odlazim metroom do Američke špijunske jazbine (današnjeg naziva za nekadašnje američko veleposlanstvo, koje je doživjelo talačku krizu ujesen 1979.), ne slikam čuvene murale i parole (ne zato što ne smijem – iako ne smijem – već zato što sam na istoj strani gdje i oni, pa ih ne mogu obuhvatno slikati), a potom završavam u Iranskom klubu umjetnika, gdje imaju i restoran, ne baš najjeftiniji ali solidan – tu smo jeli prvu teheransku večer pred dvije godine. Ponuda jela nije baš iranska, pa uzimam lazanje. Jedan razlog zašto sam ovdje jest taj što imaju internet. Trebam vidjeti hoće li mi se javiti Nijemci (nisu) i poslati poruku Marjam, još jednoj curi koja je odgovorila na moj oglas na CS-u, rekavši da me ne može ugostiti, ali da me može provesti Teheranom. To mi nužno ne treba, no Marjam govori talijanski, radi kao prevoditeljica i učiteljica talijanskoga (da, Iranci uče talijanski jer se žele dočepati Italije i Schengena) i čini se zanimljiva osoba za provesti teheransko popodne. A i da malo provježbam talijanski. Trebali smo se naći u ponedjeljak, no u nedjelju sam se zatekao s mnogo slobodnog vremena, pa zašto ne. Nažalost, prije nego smo finiširali dogovor, rikava internet u Klubu umjetnika, tako da nakon 20-ak minuta čekanja moram pribjeći SMS-u, za koji se nadam da će biti isporučen. Isporučen jest, ali odgovora nema. Znači, jednosmjerna komunikacija. Nalazimo se na trgu Ferdusi u pola 6. No metro stanica Ferdusi ima tri izlaza. Utaborujem se kod jednoga i šaljem joj poruku da ju čekam tamo idućih 15 minuta. Odgovora opet nema. Na kraju ju zovem, dolazi, ali kasni. Pojavljuje se s kojih 25 minuta zakašnjenja, djevojka koja bi možda mogla proći i kao Talijanka, s naočalama, osrednje visine. Iako smo počeli komunicirati na engleskom, prebacujemo se ubrzo na talijanski. Ona je živjela 4 godine u Italiji, u Milanu i Torinu, imala je čak i zaručnika Talijana, nisam baš shvatio zašto se vratila. Iako je Iranka, ima također vrlo kritičan stav prema Irancima kao narodu. Razgovaramo o tome kako Iranci koriste riječ „turist“ isključivo za strance, gotovo kao neki poluuvredljivi-polukuriozitetni izraz. Iranac iz Teherana koji putuje u Jazd nije turist, turist je isključivo strani državljanin u Iranu. Druga stvar – iranska nesposobnost da shvate određene riječi ako ih stranci izgovore drugačije od onoga kako bi trebalo u farsiju. Prije dvije smo godine svjedočili kako tip koji je prevoditelj (dakle nije lajbek za jezik) ne shvaća što je to Paykan (ime nekad najčešćeg auta u Iranu, inače znači „strijela“) samo zato što je frend izgovorio to kao „pajkan“ s naglaskom na prvom slogu, a trebalo bi kao „pejkan“ s naglaskom na drugom. Marjam se zgraža i kaže da je to jedna od tragičnih posljedica neizloženosti strancima i njihovom izgovoru perzijskih riječi. Naravno, i Marjam ima poprilično negativno mišljenje o vladi, o hidžabu, osobno se smatra vjernicom, ali ne i muslimankom (osim po tradiciji). Ipak je vidjela ponešto svijeta, shvatila da postoji život i izvan njene mahale. Sjedimo u jednom modernijem kafiću koji poslužuje zapadnjačku kavu (inače kavopije imaju grdnih problema u Iranu, jer Iranci baš nisu od kave), te oboje ispijamo frape od cimeta i đumbira. Dobar je, ali od cimeta sam zapravo još žedniji. Marjam inače radi i kao vodičica za Talijane, osobito se koncentrira na gastroturizam, što je u Iranu tek u povojima. Kaže da je inače prava osoba za preporuke restorana diljem Teherana. Kao naručeno. Šteta samo da nisam baš za večeru. Nakon kojih dva sata razgovora u kafiću, odlučujemo se prošetati centrom grada. Marjam je ugodna sugovornica, obrazovana, načitana, slobodoumna…imam sreće sa ženama koje susrećem u Teheranu. Priča kako je imala sreću što je završila fakultet za vrijeme Hatamija, koji je bio reformist i dugo očekivan osloboditelj od opresije Homeinijeva doba i kazuje kako je jednom bila na nekoj tribini gdje je Hatami razgovarao sa studentima, pa mu je jedna studentica spočitnula što je s tim reformama, kako to ide sporo i da je iznevjerio očekivanja. Hatami joj je odgovorio kako je već sama mogućnost da ona uopće može njemu spočitnuti nedostatak reformi znak da se situacija reformira. No valja znati da u Iranu predsjednik nije vrhovni autoritet države, nego je odgovoran Vijeću čuvara Revolucije, koje čine ajatolasi na čelu s Vrhovnim vođom, trenutno Alijem Hamneijem. Štoviše, Vijeće mora odobriti predsjedničke kandidate, tako da u utrku ne može ući nitko nepoćudan. Tako su reforme koje je Hatami poduzimao često zaustavljane u zidu Vijeća čuvara Revolucije, koji su smatrali da bi na taj način tekovine Revolucije mogle biti ozbiljno ugrožene. Ali barem se situacija za žene poboljšala. Potom je u vrijeme Ahmadinežada (ž, ne dž – često ljudi krivo izgovaraju njegovo prezime) situacija ponovno potonula, dok se sada s Ruhanijem opet popravlja. No dok Hamnei i stara garda ne poumiru, sve će promjene biti kozmetičke.
Marjam me prati na metro stanicu. Već je prošlo 9, a rekao sam Zari da ću doći između 9 i pola 10. Pozdravljam se s Marjam, možda se još vidimo kojiput u preostala dva dana u Teheranu. Pogotovo ako mi treba kulinarsko iskustvo. Doista, čini mi se da sam ova dva dana u nekom posve drugom svijetu, neputničkom. Razgovaram s ljudima, razmjenjujem iskustva…kad bih barem tako češće. Svakako bolje od toga da odgovaram odakle sam i kako mi se sviđa Iran. Želim dobiti povratnu informaciju iznutra, zato uostalom i putujem. Za Tursku mi je dosta pomogao Anđelko, za Iran su ove dvije cure zasad super izvor. Sve me strah kako će biti u Kini…
Dolazim do stanice Farhangsara već nakon pola 10, dok doklipšem do odgovarajuće adrese već je i prošlo 10. Zari se malo zabrinula, ali svjesna je da sam ja iskusni putnik i da ću se snaći. Za večeru je prekasno, Zari nikad ne jede navečer, ali jedemo voće – jagode i male zelene (nezrele) perzijske šljive (godže sabz) koje su jako kisele. Viđao sam to voće po štandovima u Turskoj, pa onda ovdje, Zari mi je objasnila o čemu je riječ, pa sam izrazio želju da to probam, a njena želja je moja zapovijed. Okus je kiseo, ali osvježavajuć, pomalo su tvrde pa baš i nisu voće za jesti kasno navečer. Zanimljivo, Zari ih soli, kaže da se kiselost ne osjeća u tom slučaju. I ja probavam sa solju, istina je. Kaže da obično to voće više vole žene od muškaraca, muškarci u Perziji baš ne vole kiselo. Mislim si ima li to možda neke veze s hormonima, znam da žene u trudnoći znaju osjećati potrebu za kiselim. To otvara teme o muško-ženskim razlikama i muško-ženskim odnosima u Iranu i Hrvatskoj. Tu smo već prešli na čaj. Iako je tema zanimljiva, shrvani umorom, odlazimo na počinak nakon 1 sat ujutro. Nastavit ćemo sutradan.
Post je objavljen 04.05.2015. u 07:23 sati.