Struje je nestalo još jednom sinoć i tada se odmah vratila (doduše bez interneta), a onda ponovno negdje oko 5 ujutro, i tada ju više nisu popravljali do trenutka buđenja u 7, što znači da sam momentalno bio u sauni (spavao sam nepokriven i samo u gaćama, ali sam se svejedno ispreznojio). Silazim na doručak, koji je nekakav omlet s kruhom i čaj. Naravno da opet ne dobivam nikakav jedaći pribor (tri dana sam u zemlji, a nisam vidio žlicu), nego ponovno moram komade omleta trgati kruhom. Spremam se, uzimam stvari, odjavljujem se na recepciji, naravno da cijena ispada viša od one sinoć – naime, ispada kad mi je ovaj jučer rekao da je ručak 400 rupija „for both“, ja sam shvatio da smo tih oboje moj čuvar i ja. No zapravo je bila riječ o dvama čuvarima. Tako da je tu još i cijena mojeg ručka, pa sve skupa ispada 1220 rupija. Plaćam, dobivam putovnicu i krećemo na put. Tek sada vidim na što liči Dalbandin. Jest, riječ je o gradiću, ali vrlo kaotičnom gradiću, već u rano nedjeljno jutro se vidi gužva posvuda. Glavna je ulica pompozno nazvana London Road. Ubrzo nakon Dalbandina cesta postaje jako loša, asfalt je u vrlo lošem stanju, a tu su i nanosi pijeska, tako da u par navrata pickup skreće s ceste i vozi po pustinji pored, jer je teren ravniji i brže se krećemo. Vozimo se nekih dva sata, iako je zbog loše ceste teško reći koliko smo kilometara prevalili. Danas uglavnom nije bilo puno kontrolnih točaka, svoje sam podatke ostavio na svega 4 njih, drugdje su ih imali ovi u autu, ili im nisu bili važni. Budući da sam se i opet vozio u pickupu, u jednom sam času skoro ostao bez kape, koju je nalet vjetra otpuhao i srećom zaustavio zakratko na ogradi, taman da ju uhvatim. Još bi mi samo to trebalo, kapa me štiti od vrućine, ali i od pijeska, budući da nemam palestinku kao moji čuvari.
Nakon dva sata vožnje dolazimo na kontrolnu točku odakle ću sljedećim vozilom nastaviti do Nuškija, idućeg većeg mjesta na putu, otprilike na pola puta do Quette. Moj vozač spominje „gift“. Hm, ne znam kako da se prema tome opredijelim. Ako traži, onda to nije dar. A što mu mogu dati? Jedino novac, a ne znam koliko bi uopće ta dionica koštala, ipak su me dosta odvezli. Na kraju im dajem 300 rupija. Ne znam je li to njima puno ili malo, to su 3 dolara i tako preračunato zvuči jako malo. Ali ja nemam previše novca, prvi bankomat je u Quetti, imam samo ono što sam promijenio na granici, umanjeno za cijenu hotela i jedne boce vode dan ranije (40 rupija). S druge strane, možda je to korupcija i ja ju podržavam. U međuvremenu dolazi moja iduća pratnja, dvojica tipova koji izgledaju kao Osama bin Laden. Doista, u ovim krajevima svi izgledaju kao talibani, nikad ne možeš biti siguran tko je tko. Uniforme i vozilo su mogli nabaviti od nekoga koga su malo ranije krknuli. Sve je to na povjerenje… Njih dvojica uskaču u kabinu, ja sam sâm otraga na otvorenom. Pošteno su nagarili, tako da se veselim da ću stići u Nuški prije podneva, a onda ću biti u Quetti možda do 2… No umjesto da idu do Nuškija, oni skreću u neku kućicu pored ceste, koja je također levijska baza, tamo je neki stari koji liči na gurua, predstavljaju mi ga, ali nisam zapamtio kako se zove, vani su dva čarpoja (tradicionalni pakistanski poljski krevet), sjedamo, onda se njih dvojica ispričavaju da moraju ići i odlaze, a ja ostajem sa starim čekati iduću pratnju koja će ubrzo doći. Ispružujem se na jedan čarpoj, posvuda mir i tišina, iznad mene je drvo slično tamarisu u kojem vjetar lagano i omamljujuće šumi… Nakon nekog vremena se pojavljuje jedan tip, također levi, kaže da će moja pratnja stići za kojih 5-10 minuta. Taman sam se pripremio na čekanje od pola sata (jer ovdje nikad ništa nije kako kažu da će biti), kad isti čas stiže novi pickup. Ukrcavam se, pitam ide li on konačno do Nuškija. Ide. Ali, kako rekoh, ovo je Pakistan, i ništa nije kako je rečeno, tako da me iskrcavaju prije Nuškija i predaju novoj patroli. Oni pak staju kraj neke prodavaonice osvježavajućih pića, pa me pitaju što želim. Uzimam tetrapak od pola litre soka od manga, pitam cijenu, prodavač kaže 200 rupija. Plaćam, ali tu mi nešto smrdi. Ako voda košta 40 rupija, ne može sok od manga – koji je ovdje ipak lokalnije, a ne uvozno voće – koštati 5 puta više, i to sok od samo 30% manga. To je 2 dolara, oko 15 kn, pa to bi i u Hrvatskoj bila cijena za takvo što. Doduše, moju vodu jučer je kupio jedan od levija, ja sam mu samo dao novce, a ovo kupujem ja, i očito se cijena prilagođava kupcu. Da stvar bude bolja, sad bi leviji da njima platim sok. Ne želim se zamjeriti skupini naoružanih ljudi koja me besplatno čuva, pa tako dajem još 200 rupija za njihov sok od višnje. Napokon krećemo dalje. S ovima barem dolazim do Nuškija, gdje slijedi iduća pratnja, ova je mislim od policije. I tu sam lagano počeo gubiti trag, budući da se u nastavku sve pretvorilo u Zenonov paradoks – što sam bliže bio Quetti, dionice na kojima su me pratili bile su kraće, tako da sam na kraju po mom proračunu promijenio osamnaest ili devetnaest pratnji. I na svakoj morao prekrcavati svoje ruksake iz jednog vozila u drugo, uz vrlo rijetku pomoć levija, koji bi, ako bi mi i pomogli, redovito dohvatili mali ruksak i ostavili mene da se bakćem s velikim, a često bi se odmah po dolasku na smjenu pratnje krenuli međusobno pozdravljati, grliti, posve zaboravivši na mene i moje ruksake. Još jedna zajednička stvar čitavoj toj galeriji ljudi koju sam sreo jest da su svi vrlo slabo ili nikako govorili engleski. Engleski je u Pakistanu jezik državne elite i sudstva. Obični puk govori jednim od svojih domaćih jezika i eventualno znade urdu, koji je nacionalni jezik Pakistana, iako njime govori samo 10% stanovništva. Engleski, osim možda par riječi, od ovih danas nije znao gotovo nitko. Ali unatoč tomu što sam im odmah dao do znanja „Gle, ljudi, ja znam samo engleski, vi ne znate engleski, ne možemo smisleno komunicirati, nemojte ni pokušavati“ to svejedno nije bilo dovoljno da ne pokušavaju komunicirati. Inače, osobno smatram da je jedina gora stvar od šutnje usiljena komunikacija radi razbijanja šutnje, a toga sam danas imao napretek. Pitanja idu sljedećim redoslijedom (poznavanje engleskoga uopće nije bitno za postavljanje istih): „How are you?“, „What is your name?“ (skužio sam da ih ime podsjeća na Kašmir, pa razmišljam da to nekako kapitaliziram), „Where are you from?“, „What?“ (ovo zato što nisu čuli za Hrvatsku pa traže da im ponovim – to sam odlučio eliminirati tako da im kad me pitaju odakle sam kažem da sigurno nisu čuli za državu, pa nije ni bitno), „Where are you going?“ (a svi stranci na ovoj dionici idu samo i isključivo u Quettu ili Taftan, što je pak razvidno iz smjera u kojem se vozimo), „What is your job?“ (odsad sam „teacher“ i gotovo), „Are you a Muslim?“, „Christian?“ (jedan mi je, kad sam mu rekao da nisam musliman, onako sažalno kimnuo sa smiješkom, ne znam je li to značilo „Šteta što ćeš zbog toga ubrzo biti rahmetli“…), „Are you married?“, „Why not?“, „You have no vehicle?“ (ne, parkirao sam ga u park&ride u Taftanu, pa sad malo vas tjeram da me vozikate), „What is the weather now in your country?“…
Oh, dragi moj Irane, i oni svi divni ljudi čiju znatiželju nisam znao cijeniti…
Od svih tih likova najjači je bio neki gnjavator koji me prvo pitao što mi je to, pokazujući na madeže na mojoj ruci (!). Onda je htio da se mijenjamo za kape, da mi uvali svoju kapu od levija, crnu. Taman idealno za grijati mi glavu na suncu. Iako, moram priznati da bi bio dobar suvenir… Onda je htio da se mijenjamo za naočale (!!). Pa me pitao što mi je to pokazujući na moj gležanj (!!!). Onda je tražio da mu nešto dam za poklon. Odahnuo sam kad je došlo vrijeme iduće patrole.
Tu i tamo bi me netko ponudio čajem, pa i vodom, koju sam ispijao, ne mareći za njeno porijeklo. Guardio i srdoboljna amebo, dobrodošle, osjećajte se kao kod kuće. Konačno me leviji na ulazu u Quettu predaju policiji. Oni će me valjda u komadu sprovesti u grad. Tu se upuštam u razgovor s jednim tipom koji govori koliko-toliko suvisao engleski (znači, recimo da sam hvatao bit onoga što mi govori). On je isto tako pristupio s pitanjem kako sam, a kad sam mu rekao da me to svi pitaju, pitao me „A što bi ti da te pitam?“ Pa, recimo, stvari relevantne za situaciju? Nešto o životnim vrijednostima? Onda smo se ipak malo kasnije upustili u razgovor o tome zašto putujem i zašto se ne oženim, jer je to ipak najveća sreća u životu, na što sam mu ja odgovorio da bih teško vidio Pakistan, nekmoli Quettu, da imam ženu i djecu. :D
Zanimljivo je da mi je postavio pitanje s uvodom „Oprosti ako ću te sada pitati nešto jako osobno, ali imaš li braće ili sestara?“ Hm, to je osobno pitanje, a to jesam li musliman nije?
Krećemo napokon u Quettu, jednom dugačkom avenijom s kaotičnim prometom i prometalima svih vrsta. Svi trube, i to još kako… Dok su iranski gradski autobusi karakteristični po vrlo bizarnoj trubi koja podsjeća na zvučnu kombinaciju kratkog skvika svinje koju kolju, mačke koju ste upravo šutnuli nogom, gumene igračke na koju ste stali i smijeha jedne moje bivše, i od koje se doista prestraviš kad ju čuješ iza sebe, ovdje trube imaju koncertne partiture, zvučni ekvivalent mitraljeza ili jednostavno idu na prodornost.
Od ulaska u Quettu moj se pratitelj vozi na stražnjoj papučici pickupa, kao da je pitanje trenutka u koga će sasuti šaržer. A onda, iznenađenje. Promjena vozila. Pa još jedna. Ulazim u blindirani Land Rover. Stvarno je ovdje gusto. Dosad sam se vozio na otvorenim pickupovima, zatvorenim pickupovima, pritvorenim pickupovima…a sada kreće ozbiljno. Pitam ove u Land Roveru je li to zadnje vozilo, nije. OK, sad je sasvim jasno da nakon ovoga u dvorište Bloom Star hotela možemo ući jedino u tenku. Međutim, iduće je vozilo opet pickup s ceradom i dvojicom pratitelja kojima odmah na početku kažem da me ne gnjave, jer su oni već osamnaesto vozilo danas. Mislite da se nije pojavilo pitanje odakle sam? (Da, digresija – onom tipu s madežima i gležnjem sam pokazao ime države u putovnici, gdje piše „Republic of Croatia“, pa je rekao „big name“, vjerojatno misleći da se cijela država tako zove – čovjek očito ne zna da mu se država zove „Islamic Republic of Pakistan“. Even bigger name.)
Ovi u pickupu mi kažu da ima još samo jedno vozilo nakon njih. Dolazimo na smjenu. Izlazim iz pickupa uz uzvik „Mašallah!“ i gledam gdje je to vozilo. Oni mi kažu „the bike“. Aha, vidim tamo pored neku trokolicu koja podsjeća na tajlandski tuk tuk i krećem prema njoj. Ne, oni mi pokazuju na Hondu 125 koja stoji pored. Molim? Prekjučer je onih 200 metara u Taftanu bilo OK, ali ovo je grad, ja sam umoran, možda mi je i poremećena statika velike torbe… Da stvar bude bolja, dajem malu torbu vozaču, da ju stavi pred sebe na rezervoar, a on mi ju vraća, da ju ja držim. Revoltirano ustajem i kažem da nema jebene šanse da sjedim na motoru, držim se jednom rukom za vozača dok u drugoj držim torbu, a velika me torba preteže unazad i to sve dok jurimo kroz kaotičan promet Quette. Na kraju on ipak popušta izvoljevanju razmaženog Europljanina i krećemo u vožnju. Čak i ne vozi toliko ludo, ali već je sâm položaj bizaran – nalazim se u jednom od službeno najopasnijih gradova svijeta, s policijskom pratnjom koja me vozi na motoru, a ja sa svojim ruksacima predstavljam metu koja se lako uoči i sa satelita. Srećom, za možda dvije ili tri (jako duge) minute smo u dvorištu hotela Bloom Star, omiljenog odredišta putnika u Quetti. Ah da, jesam li napomenuo da me tijekom jurnjave vozač dospio upitati odakle sam?
Na recepciji me službenik (koji napokon govori dovoljno dobar i razumljiv engleski – osim što ima potkontinentski naglasak i muca) pita kako sam, napokon mogu dati smislen odgovor – „Sad sam konačno dobro.“ Prijavljujem se, imaju sobu, naravno (nije baš neka navala), onda me on traži polog za sobu, koji ja nemam, jer nemam više 1000 rupija, koliko je cijena jedne noći. Kažem mu da ću kasnije otići do bankomata, ali brus! Neću, jer nakon 6 popodne vlada policijski sat za strance, a prije 6 popodne mogu van samo uz pratnju. Danas su navodno ubijena dvojica na bazaru. A taman je par mjeseci bio mir i evo, pred 10 dana i danas dva ubojstva na javnom mjestu. Nema veze, dat ću mu polog sutra. On mi kaže da sutra ujutro moram na policiju kako bih dobio NOC, a onda mogu kupiti kartu za vlak. NOC je već spomenuti non-objection certificate, kojim se policija odriče bilo kakve odgovornosti u pogledu putnika koji napuštaju grad. Drugim riječima, „da je po našemu, mi ga ne bismo pustili iz grada, ali budući da je zapeo, neka mu bude, ali nemojte nas kriviti“. Zapravo je riječ o pranju ruku. Zakonski obaveznom pranju ruku. Kao da je biti u gradu sigurnije…
Naručujem i večeru, a potom odlazim u svoju sobu. Kaže mi da struja dolazi tek u 6, jer Pakistan ima općedržavne redukcije, zbog manjka električne energije. To objašnjava ono što se događalo u Dalbandinu, ali ne objašnjava zašto ne koriste generator. Struje će navodno nestati i od 6 do 8 ujutro, ali preko noći će je biti. Srećom, Quetta je u brdima, pa nije toliko vruće.
Za večeru imam birjani, koji dakle nije isto što i berjani iz Esfahana. Birjani je jelo od kuhane riže sa začinima (naravno, ljutim) i mesom (u ovom slučaju piletinom). U rižu su ubačeni i komadići limete. Kako bih razblažio ljutinu, kao prilog uzimam raitu, napitak od jogurta s korijandrom i kuminom. I konačno sam za večeru dobio jedaći pribor!
Još jedna noć u kućnom pritvoru. Hotel je lijepo dizajniran, ali je iznutra dosta oronuo. Ima lijepo središnje travnato dvorište, na koje gledaju hodnici s kojih se ulazi u sobe. Osjeća se dašak kolonijalnih vremena, kada je Quetta bila nešto mnogo mirnije nego što je danas. Grad je to koji zovu „vrtom Pakistana“, zbog brojnih voćnjaka u okolici, unatoč činjenici da leži na 1680 metara nadmorske visine (i zapravo je jedini planinski velegrad u Pakistanu). Ime grada dolazi vjerojatno od paštunske riječi za tvrđavu (kwatta), jer je grad prirodno utvrđen okolnim brdima. Leži ispod prijevoja Bolan, jednog od dvaju najvažnijih prijevoja na putu iz Pakistana u Afganistan. 1876. grad je uključen u Britansku Indiju, te se započeo razvijati, sve dok 1935. nije posve stradao u teškom potresu, u kojem je život izgubilo oko 40 000 ljudi. Većinsko stanovništvo u gradu su Paštuni, a najbliži grad je afganistanski Kandahar, zlokobno uporište talibana. Štoviše, talibani su prisutni i u samoj Quetti, a napadi koje sam spominjao mogli bi biti povezani s talibanima, jer su usmjereni protiv Hazara (to nisu oni Hazari koji su živjeli sjeverno od Kavkaza i primili židovstvo, već iranski narod koji živi u Afganistanu, Iranu i Pakistanu), a Hazari su šijiti.
U okolici grada ima nekoliko lijepih lokacija za posjetiti, npr. jezero Hanna, ali eto, morat će to pričekati neka bolja vremena… Pakistan bi doista mogao biti privlačna turistička destinacija kada bi se međuetničko i međuvjersko naselje primirilo, jer bi tada priljev novca od turizma riješio i dio egzistencijalnih problema koji danas potiču ekstremizam. Naravno, ako bi se novci od turizma raspodijelili ujednačeno, a ne da to bude osnova za stvaranje još jedne izdvojene interesne skupine, kao što se dogodilo na Kubi, gdje je turizam zapravo podijelio ljude. No poznavajući mentalitet ljudi u ovim krajevima, to je izgledan scenarij.
OK, dakle sutra šetnja pod policijskom paskom. Nikad nisam imao tjelohranitelje, pa da vidim kako je to…
Post je objavljen 25.05.2015. u 05:30 sati.