Iako mi je tijelo vrištalo od bolova, autobus je tijekom puta napravio nekoliko pauzi, a i ujutro, po dolasku u Lahore, nije mi trebalo dugo da se oporavim. Uzimam odmah motornu rikšu do Regal Chowka, križanja najbližeg mom hostelu. Naravno, u ovakvim zemljama možete zaboraviti na nešto poput kućnih brojeva – adrese su opisne. Iz adrese na Hostelworldu zapamtio sam da je hostel kod Regal Chowka, ali detalja se više ne sjećam. Znam da se spominjala nekakva Bank Islami… Vozač me za 200 rupija prebacuje od kolodvora do Regal Chowka, a potom ga pitam je li čuo za taj hostel. Nije, ali pita policajca. Ni on nije čuo. Dolazi drugi policajac, koji se isto zamislio, ali onda pokazuje rukom na drugu stranu ceste, u smislu „tamo bi trebao biti neki hostel“. Ja s druge strane opažam Bank Islami i iznad nje doista stoji natpis Lahore Backpackers Hostel. OK, ovo je bilo lakše nego sam mislio.
U hostelu me prima tip za kojeg ću kasnije doznati da se zove Sajid, a tu je još i neki tip sa Šri Lanke koji živi u Švicarskoj. Nisam sasvim shvatio njegovu funkciju, je li gost, prijatelj koji ispomaže ili nešto treće. Hostel je na zadnjem katu trokatne zgrade, a ima i lijepu terasu odakle se pruža pogled na Regal Chowk i The Mall, glavnu prometnu arteriju središnjeg Lahorea. Dvije stvari koje trebaju svakom putniku koji umoran dođe u ho(s)tel jesu tuš i wi-fi, ne nužno tim redoslijedom. Nakon što sam sa sebe sprao znoj prethodnoga dana i noći i malo odahnuo u sobi (u kojoj imam samo ventilator, jer klima znatno poskupljuje cijenu sobe) upućujem se u potragu za jednom lokacijom gdje bih mogao probati ovdašnju faludu, ali na adresi iz Lonely Planeta nema ničega (ne čudi, vodič je iz 2008. - nakon toga su prestali izdavati vodiče za Pakistan, očito su zaključili da više nitko ne želi ovamo ići). Zadovoljavam se stoga nekim sladolednim kupom s mangom i frapeom od datulje. Nastavljam potom šetnju The Mallom prema sjeverozapadu. Nemam želju danas ići u obilazak, vrućina je prevelika, želim samo malo proći kvartom da se snađem. Iako je petak, u Pakistanu to nije dan odmora, ni po čemu se ne vidi da bi nešto bilo zatvoreno ili da bi promet bio slabiji (doduše, nije bio ni prošle nedjelje u Quetti). Odlazim na kraju skroz do bazara Anarkali („narov cvat“), nazvanog tako po djevojci plesačici koju je mogulski vladar Akbar navodno dao živu zazidati jer se upucavala njegovom sinu Džehangiru (lokalna Veronika Desinićka). Njezin grob i danas postoji, ali se nalazi u sklopu zgrade Pandžapskog sekretarijata (vlade) i nije otvoren za javnost. A navodno se i nema što za vidjeti. No bazar je živopisan, pravi indijski. Dok u Iranu na bazarima vlada red i struktura, ovo više liči na kaotičnu tržnicu, a i ne nalazi se u za to podignutim zgradama, kao u Iranu, već u spletu uličica kroz koje se normalno odvija promet. Ne tražim ništa posebno, samo lutam i upijam atmosferu. Gledam eventualno mogu li negdje vidjeti da prodaju šalvarkamize, ali vidim da prodaju samo materijal, cijela jedna ulica puna je prodavaonica tekstila. Kako vrijeme odmiče, počinjem tražiti i prodavaonicu mješovite robe, kako bih nabavio nešto za piće, ali nikako da ju nađem. Eventualno su tu neki štandovi koji prodaju nekakve frapee, ali prave vode u bocama nema. Izlazim iz bazara i vraćam se The Mallom natrag prema hostelu. Napokon vidim jedno mjesto gdje se prodaju pića, ali mii prodavač kaže da nema ništa hladno. Redukcije i ovdje ubiru danak, Lahore je ipak velegrad od kojih 9 milijuna ljudi i redukcije su čak i češće nego drugdje, a događaju se i navečer.
Prelazim na drugu stranu ulice, ali ni tamo nema nikakve prodavaonice, samo nizovi banaka, pokoja aščinica…i jedan štakor koji mirno trčkara po cesti. Vraćam se do hostela i tek preko puta njega nalazim jednu prodavaonicu. Konačno napojen, jer me već ozbiljno uhvatila kriza, vraćam se u hostel, gdje se osvježavam, a Sajid mi čak zakratko pali i klimu. U dogovoru sa Sajidom, razrađujem ratni plan za preostala tri dana ovdje. Želim obići grad, otići do graničnog prijelaza Wagah vidjeti ceremonijalno zatvaranje granice, zatim u Hiran Minar, a možda i u Nankanu, rodno mjesto gurua Nanaka, osnivača sikhizma. On spominje i turu posvećenu sufijskim događanjima. Nema problema, čini se da je poduzetan i da zna posao, a po ovoj mi je vrućini bolje da mi se sve unaprijed organizira nego da moram sâm trčkarati uokolo i tražiti najpovoljnije kombinacije. Ionako je ovo Pakistan, neće biti toliko skupo. Spominjem mu i da bih si htio nabaviti šalvarkamiz, on kaže da je on i krojač (malo mi je to sumnjivo, možda samo zna nekog krojača, ali nema veze), i da mi ga može dati izraditi po mjeri. Inače, po vodiču bi takva izrada koštala oko 200 rupija bez materijala, recimo da su cijene sada duplo više, ali ne znam koliko bi koštao materijal. On mi kaže da bi to moglo biti sve napravljeno za 30 dolara, ruke i materijal, i dobijem ga već sutra. 3000 rupija mi prema cijeni iz vodiča izgleda puno, ali ako uzmem u obzir da me toliko koštao taksi do Mohendžo-Dara, a da je ovo nešto što će mi trajati, onda mi tih 220 kn neće biti teško dati. I još ću ga imati za jedan dan. Uzima mi mjere, zapisuje podatke, pita me kakav ovratnik želim, samo podebljani ili onaj na preklop, koliko džepova…možda ipak jest krojač, ili samo dobro vlada tematikom. Dakle, nabavku šalvarkamiza sam riješio, obilazak grada je dogovoren za sutra u 10, motornom rikšom, ostaje još samo gdje nabaviti faludu. I, jasno, moram platiti šalvarkamiz. Morat ću opet na bankomat, prvih se 20 000 istopilo u ovih 5 dana. Sajid kaže da zna jedno mjesto gdje poslužuju dobru faludu, može me dotamo prevesti svojim motorom. To mi više nije toliki bauk. Ali prvo moram naći bankomat. Prva banka, odmah na uglu – popravljaju bankomat. Druga ne prima Visu. Treća, bankomat nije u funkciji. Četvrta je ona prva iz Quette, koja se ne može povezati. Tek peti bankomat prolazi – to je od one druge banke iz Quette, HBL.
Pakistanska faluda su također rezanci, ali ovaj puta uz dodani led imaju i sladoled, dok nema limunovog soka i ružine vodice. Zato su mi se iranski više sviđali, pogotovo oni u Esfahanu, koji su imali i limunov sok i ružinu vodicu i sladoled od pistacija (ovaj sad je mislim od lješnjaka). Za nas obojicu to ispada 210 rupija, što nije puno. Sajid mi kaže cijenu i izgleda da očekuje da ja platim, što je i u redu, on mi je pokazao mjesto, a ja sam izrazio čitavu želju za faludom. Ali kad platim, on mi se srdačno zahvaljuje. Malo mi je to licemjerno, čemu srdačnost ako si zapravo između redaka već očekivao moje plaćanje? Ali takvi su Pakistanci… Led se ovdje još uvijek nabavlja u velikim blokovima koji se potom lome, dok izlazimo iz faludadžinice upravo svjedočimo kako ovi uvlače nekoliko blokova leda unutra. Sve to otvoreno, tako da je led u dodiru s tlom, higijenski standardi su upitni, ali ovo je Pakistan, a gadljivost sam ostavio još u Bugarskoj.
Po povratku u hostel vidimo da je nastupila redukcija, prva danas, od 5.20 do 6.20. Bit će još dvije kasnije navečer, između 8.20 i 9.20 i između 11.20 i 0.20. Ulična se rasvjeta ne gasi, samo kućni potrošači. Hostel naravno nema generator. Soba mi se začas pretvara u saunu. Za vrijeme druge redukcije otišao sam nešto pojesti, ali kako mi se probava opet destabilizirala (možda od one vode sinoć), odlučio sam ne ići predaleko i ne eksperimentirati. A to znači meni najmrskiju stvar na putovanjima – jesti u nekom međunarodnom lancu. Par kuća dalje od hostela je KFC. Dodatna je prednost da oni imaju generator i može se u miru i na svjetlu pojesti hrana. Činim stoga ustupak i u pakistanskoj kulinarskoj prijestolnici odlazim pojesti sendvič u KFC-ju. Zemljo, otvori se.
Navečer se tuširam hladnom vodom (još jedna stvar koju nikad ne radim – onda si zamislite koliko je vruće), a potom Šrilančanin iznosi prijedlog – želim li spavati na madracu na terasi, on tako spava jer mu je u sobi neizdrživo. Ako noć ne bude olujna (a po jednoj bi prognozi mogla biti), bit će to sigurno ugodnije od pećnice zvane soba.
Inače, stigavši u Lahore, ja sam stigao i u Pandžab, najveću i najnaseljeniju pakistansku provinciju. Ime Pandžab znači „pet voda“, a riječ je o 5 pritoka Inda koje protječu regijom – Sutledž, Ravi, Beas, Džhelum i Čenab. Pandžapski jezik je jezik koji ima najviše govornika u Pakistanu (oko 40%), a i naslov ovog teksta je na pandžapskom – „Čuvaj se momaka“, naslov poznate pjesme koju je popularizirao Panjabi MC. Pandžapci su otvoreni, gostoljubivi i poprilično sofisticirani – već sam rekao da je Lahore kulturna prijestolnica Pakistana. Iako je Karači mjesto kamo se ide ako se želi uspjeti, Lahore je nekako opušteniji (što je teško zamisliti nakon jednog prelaska ulice), s bogatom glazbenom, filmskom („Lollywood“, pakistanska filmska industrija), sportskom (kriket – baš danas su igrali Pakistan i Zimbabve u Lahoreu, pa sam pratio meč na televiziji na terasi, pokušavajući prokljuviti točna pravila) i kulinarskom scenom. Grad je jedno kraće vrijeme bio glavni grad Mogulskog Carstva, uslijed čega su ostali brojni spomenici u i oko grada. A o njima ćemo sutra, kada krenem u obilazak grada. Sada se idem izvaliti na terasu…
Ili ipak ne. Šrilančanin već spava, drugi madrac ne vidim, samo ću otvoriti vrata svoje sobe, pustiti da zrak piri kroz zgradu i postići ipak koliko-toliko ugodnu temperaturu…
Post je objavljen 30.05.2015. u 05:42 sati.