Moram priznati da su redukcije doista točne kao švicarski sat. Struje je nestalo točno u 6 i vratila se točno u 8. Doručak ovaj puta nije uključen u cijenu nego se dodatno plaća, a čini mi se da sam doista skupio nešto u onoj vodi, jer me već sinoć počelo tjerati na WC, i to naravno proljev. Nadam se da će proći za jedan dan, ne bi bilo lijepo da me sutra muči u vlaku. Ukratko, za doručak ću crni čaj i francuski tost (za koji mi nije točno jasno što je – ubrzo ću doznati da je to kruh uvaljan u jaje i onda ispečen, što nije baš dobro za moju probavu). Moja se policijska pratnja trebala pojaviti u 9, ali je, nakon poziva s recepcije, došla tek u 9.50. Opet idemo na motor, već sam se navikao, a i danas nemam prtljagu. Odvozi me u kompleks beludžistanske pokrajinske vlade, koji je pravi mali grad unutar grada, ograđen sa svih strana mjerama sigurnosti, ježevima, bodljikavom žicom… Ostavlja me pred ulazom u jednu zgradu za koju mi kaže da je Odjel za unutrašnje i plemenske poslove, gdje vadim NOC. Ulazim unutra, kažem što trebam, odvode me do sobe u kojoj piše da stoluje izvjesni Muhammad Ali. Pretpostavljam da nije riječ o boksaču. U sobi su dvojica, od kojih je jedan mlađi Hazar koji nezainteresirano žvače kaugumu. Hazare se lako prepozna po srednjeazijskim crtama lica, sliče na Kirgize ili Tadžike. Kažu mi da sjednem, gledaju moju putovnicu, vraćaju mi ju. U sobu dolazi još jedan Hazar, koji upadljivo sliči na Charlesa Bronsona. On isto uzima moju putovnicu, prelistava ju, potom ju odlaže i uzima novine, te se udubljuje u neki članak. No barem mi daje obrazac za molbu za NOC. To je već postojeća špranca, u koju samo upišete svoje osobne podatke, kao i to kada putujete, kamo i kako. Zanimljivo je da je forma pisana vrlo poniznim stilom, a iznad mjesta za potpis stoji „Yours obediently“. Iako u Pakistanu ne postoji kastinski sistem, državni službenici su očito mali bogovi.
Namještaj u sobi je star, ali za goste imaju dvije fotelje i kauč. Po policama su smješteni registratori puni papira, i to onaj tip registratora koji ima samo kartonske korice koje se povezuju vrpcom. Kroz vrata ulazi neki novi tip, taj bi po odjeći mogao biti Paštun, on isto uzima moju putovnicu, nešto gleda, pali kompjutor, traži nešto, ali ništa ne radi prije nego dođe i peti tip, koji konačno na istom kompjutoru otvara neki stari dokument za NOC, za neke Nijemce, i kreće zamjenjivati podatke mojima. Ne trebam ni napominjati da me svaki od njih, gledajući u moju stranicu s podacima u putovnici pitao kako se zovem i odakle sam.
Ubrzo je dokument isprintan i odnesen Bronsonu i sve si mislim kako će to sada ubrzo biti gotovo. No naravno da neće. Sad mi mlađi Hazar kaže da pođem za njim, pa me odvodi na gornji kat, do nekog tipa koji pak liči na Mahmuda Ahmadinežada. On me pak, nakon pogleda u moju putovnicu i pitanja odakle sam i gdje je Hrvatska, odvodi u drugu sobu, gdje su opet valjda petorica, i opet neki stariji Hazar (koji pak liči na Leeja Marvina – kao da sam u Dvanaest žigosanih) treba nešto potpisati. Zatim se vraćam u prizemlje, gdje sjedam u jednu sobu koja je dosta prometna, a moji dokumenti odlaze u sobu pored. I tu ću sjediti idućih sat vremena, promatrajući kako se okreću kotačići pakistanske birokracije. Ujedno ću promatrati i šarenilo naroda koji čine Pakistan. Ima tu Paštuna koji izgledaju kao da su ovaj čas sišli s planine, zatim onih koji mnogo više liče na Indijce (jesu li to Pandžapci, Sindhiji ili Mohadžeri, ne znam), jedan čak liči i na nekog Turčina, s povećom kljukom… Dobio sam šalicu čaja, a neki tipovi su valjda nešto slavili, jer su prošli i ponudili nas kolačima iz velike kutije. Uzeo sam jedan koji je mislim bio gulab džamun, kuglica pečenog tijesta uvaljana u ružin sirup. Neće me nikakav proljev spriječiti da probavam lokalne specijalitete…
Generalno posilni stav prema nadređenima vidi se po ustajanju svih u prostoriji kad uđe badža, koji je zapravo lociran u prostoriji pored, onoj gdje su moji dokumenti. Nakon nekih sat vremena, konačno mi se netko obratio, s pitanjem želim li čaja. Kad sam rekao da sam ga već popio, pozvan sam u iduću sobu, gdje je isti onaj badža i neka ženska (prva koju sam vidio u cijeloj zgradi, obučena moderno, zapadnjački, samo što ima maramu na glavi, što znači da izgleda kao urbana Iranka). Badža mi uzima putovnicu, opet ista pitanja, potom mi kaže da nema problema u vezi NOC-ja, da samo moram otići opet za ovim gospodinom (u međuvremenu je u sobu ušao Charles Bronson) i da mi on to mora potpisati. Vraćam se u prvu sobu i konačno dobivam dragocjeni komad papira (i doznajem da je Bronson zapravo Muhammad Ali), ali onda još moram čekati dok ne dođe moja policijska pratnja. U međuvremenu se upuštam u razgovor s nekim tipom koji nije bio u sobi za vrijeme mog prvog posjeta jutros. I on me pita odakle sam, pa mu kažem, pa on pita je li to u Rusiji (to svi misle), pa mu onda objašnjavam da nije, da je to bila Jugoslavija, pa onda on pita jesmo li imali komunizam, pa mu ja objašnjavam da nitko nije imao komunizam, nego eventualno deklarativni socijalizam, pa on pita je li nam sada bolje, ja kažem da nije, da je sad kapitalizam. „Ali sada ste slobodni?“ „Da, sada možeš pljuvati po vladi, ali niti će ti ta vlada išta osigurati, niti ćeš moći pošteno živjeti od svog rada. Nekad nisi smio pljuvati javno po vladi, ali se barem država brinula za tebe.“ Razmišljam da povučem neke paralele s Pakistanom, recimo usporedbu Bhuttovih socijalnih mjera i Zia-ul-Haqove kampanje protiv komunista, ali se ipak zaustavljam, jer prvo ne poznajem toliko detaljno tematiku, a drugo, ne želim izazivati incidente s ljudima za koje ne znam kako dišu. Naposljetku ovaj izvlači fantastičnu poantu: „Mi imamo islam. Ne treba nam ni komunizam ni socijalizam. Jer i islam je politički sistem.“ Da, i ako se čita Kur'an tamo se itekako nalaze socijalističke ideje, po kojima je zajednica dužna brinuti se za manje sretne pojedince…
Moja se pratnja pojavljuje za kojih desetak minuta, kažem mu da prvo moram do bankomata, pa tek onda na kolodvor po kartu. Krećemo pješice kroz cijeli kompleks, očito ovaj nije motoriziran. Zanimljivo je da hoda cijelo vrijeme ispred mene i uopće se ne osvrće i ne provjerava gdje sam. Dolazimo na glavni ulaz i tamo se on dogovara s vozačem motorne rikše (to je ona trokolica koja liči na tuk tuk) da nas obojicu prvo prebaci do jedne banke, pa potom do kolodvora. Jedna dionica vožnje košta 70 rupija.
Iz motorne se rikše može bolje osmotriti promet nego kad ste na motoru. Iako je promet u Pakistanu još kaotičniji nego u Iranu, iranski je opasniji. Naime, u Pakistanu na cesti vlada tolika gužva da nitko ni ne može razviti veliku brzinu, nego se više-manje sve svodi na proguravanje u pukotine, a pješaci i kola koja vuku magarci mirno prolaze između. I da, trubi se. Jako. Truba ovdje nije samo znak upozorenja, trubom se komunicira što god vozač smatra da je potrebno priopćiti. O ispušnim plinovima da ne govorim, iako rikše voze na plin.
Dolazimo do kompleksa te neke kineske banke, koji je pod izuzetnim osiguranjem. Barem mogu biti siguran da je i bankomat u redu. Bankomat prima Visu, odlično. I onda jedna od onih situacija koje mrzim – pita me s kojeg računa želim povući novac i nudi mi 4 opcije, a samo se jedna odnosi na ono što meni treba. Tu se uvijek smotam i idem na blef, eliminirajući ih jednu po jednu. Ovaj puta eliminiram sve 4, jer mi nakon ukucavanja iznosa koji želim dići (maksimalno je 20 000 rupija) sva 4 puta javlja pogrešku. I tako na svakom računu. Mislim si je li moguće da banka nije povezana s Hrvatskom. Tip na susjednom bankomatu vidi da imam problem, pa mi kaže da odem u zgradu pitati menadžera. Ali prvo se moram javiti svojoj pratnji, jer ne smijem vršljati na svoju ruku. Onda ulazim u zgradu banke kroz detektor metala, koji pišti na sve strane. Službenik iz osiguranja me zbunjeno gleda, ja sav unezvjereno tražim što to točno pišti, kopče na pederuši, ključ od sobe u džepu…a ovaj mi samo maše da prođem. Očito nisam opasan. Unutra ne znam kamo da krenem, svugdje su šalteri, zbunjeno se ogledavam koji broj da uzmem, potom mi prilazi jedna ženska (i ova je u iranskom stilu) i pita me što trebam. Objašnjavam joj o čemu se radi, potom oboje odlazimo do bankomata i opet se događa ista stvar. Na to mi ona jednostavno kaže da odem na bankomat preko puta, taj isto prima Visu. Taj drugi bankomat je posve nečuvan, nalazi se u nekom kiosku, ali mi barem daje lovu. Sjajno, sad mogu početi trošiti po Pakistanu. Prvi trošak će biti plaćanje motorne rikše do kolodvora. Pa fotokopiranje pasoša, jer treba ovima na blagajni. Karta za Bolan Mail Train, sutra u pola 11. Nema prvog razreda koji ima klimu, nego samo ekonomska klasa. Sve me strah na što će to ličiti… Vlaku treba po voznom redu 10 sati do Larkane, ali znade kasniti. Nadam se da neće biti problema sa smještajem ako dođem kasnije navečer.
Konačno natrag u hotel, u kućni pritvor. Na recepciji moram ostaviti NOC i kartu radi kopiranja, pokupit ću ih kasnije. Plaćam i dvije noći (2000 rupija), hranu ću platiti sutra prije polaska. Policajac mi kaže da dolazi sutra u 10 po mene. Hm, ako on kaže u 10, to znači da bih lako mogao propustiti vlak…
Proljev se nije smirio, iako sam ga uspio obuzdati za vrijeme dok sam bio na policiji. Ništa, pokušat ću s Linexom, pa ako to ne ide, onda aktivni ugljen, pa ako ni to ne ide, onda idemo tinidazolom, koji je teška artiljerija. Do sutra to moram riješiti.
Popodne provodim ljenčareći, smišljajući kako da riješim probavu, ali večere se ne želim odreći. Uzimam neku piletinu bez kostiju u ljutom umaku, razmišljam hoće li to možda pomoći poubijati eventualne parazite. Jelo koje dobivam liči na slatko-kiseli kineski umak, nije loše, ali nije baš ni nešto spektakularno. Uz to opet raita (to jest na bazi jogurta, ali ima li probiotskih bakterija, sumnjam) i Coca-Cola, jer sam negdje čuo da ona pomaže kod proljeva. I poslije večere aktivni ugljen. Bezuspješno. Sutra bi mogao biti jako zeznut dan…
Na večeri sam sreo i neke Ruse, koji su tu autom, bili su u Indiji, sad se vraćaju, piče za Taftan. I kažu da su im spomenuli da u njihovom hotelu ima jedan tip iz Rusije. Naravno, unatoč mom objašnjavanju da Hrvatska nije u Rusiji, njima je to nemoguće utuviti u glavu.
Poprilično nedinamičan dan (ako trčkalicu ne smatramo dinamičnom). Srećom, sutradan se rješavam te prismotre i moći ću se konačno slobodno kretati…
Post je objavljen 26.05.2015. u 05:19 sati.