Restoran hotela je poprilično mračan, a za doručak mogu birati što ću. Uzimam opet omlet (s nečim ljutim unutra – ne znam je li posrijedi bio neki čili ili što) i dva komada tosta s pekmezom od jabuke. Naručeni čaj nije nikad stigao. Dobio sam zato bocu vode, koju vam uvijek tutnu na stol, tražili ju ili ne. I naravno da vam ju naplate.
Razlog zbog kojeg sam došao u Larkanu nije naravno puki mazohizam, već mazohizam povezan s arheološkim interesom. Naime, nedaleko Larkane nalazi se Mohendžo-Daro, jedno od najznačajnijih arheoloških nalazišta uopće, najveći i najpoznatiji grad civilizacije doline Inda (koja se, ironično, katkada naziva Harapanskom civilizacijom, prema drugom najznačajnijem gradu, a taj se pak nalazi u Pandžabu, oko 200 km jugozapadno od Lahorea). Ime grada na lokalnom sindskom jeziku znači Humak mrtvih, a otkriven je 1911. (zanimljivo, iste godine kada i Machu Picchu). Iskapanja su počela 1922. i trajala s prekidima do 1965., kada su zabranjena iz straha da bi mogla oštetiti postojeće iskopine. Računa se da je otkriveno samo od trećine do desetine čitavog lokaliteta. Mohendžo-Daro je također ugrožen erozijom i dobro je da sam ga stigao vidjeti prije nego dođe do kakve ozbiljnije nevolje.
Grad je sagrađen oko 2600 g. pr. Kr., te je udomljavao broj stanovnika koji se danas možda čini nevelikim, ali s obzirom na ondašnju populaciju bio je znatan – 35 do 50 tisuća ljudi. Grad je poznat po vrlo naprednom sustavu urbanog planiranja s naglaskom na higijenske standarde, što je prvi takav primjer u povijesti – ulice su raspoređene u pravilnom kvadratičnom rasteru, s naprednim sustavom odvodnje, ventilacijom, toaletima, kupalištima i mnogobrojnim bunarima.
Civilizacija doline Inda obuhvaćala je prostor današnjeg Pakistana, sjeverozapadne Indije i Afganistana, a održavala je trgovačke veze sa središnjom Azijom, Perzijom i Mezopotamijom. Kao i sve velike rane civilizacije, temeljila se na poljoprivredi plodne doline Inda i sustavu navodnjavanja. Čini se da je upravo promjena toka Inda, te dezertifikacija okolnog prostora kumovala propadanju i napuštanju Mohendžo-Dara oko 1900 g. pr. Kr., čime je došlo i do potpunog nestanka indske civilizacije. Neki za propast te civilizacije krive provalu indoarijskih plemena sa sjevera, no vjerojatnije bi tada superiorna indska civilizacija asimilirala indoarijsko stanovništvo. Kojim su jezikom govorili pripadnici indske civilizacije, ne zna se. Poznavali su pismo, ali njihovi piktogrami nisu dešifrirani. Prema nekoj logici, vjerojatno su govorili nekim dravidskim jezikom, jer su Dravidi dominirali Potkontinentom prije provale Indoarijaca. Jezik brahui, koji se danas govori u središnjem Beludžistanu, malo na sjeverozapad od Mohendžo-Dara, jedini je dravidski jezik koji je preživio u sjeverozapadnom dijelu Potkontinenta, svi ostali su potisnuti na jug Indije (to su npr. tamilski, telugu, kannada i malajalamski). Lingvisti spekuliraju i o poveznicama dravidskih jezika s elamskim, jezikom napredne civilizacije na prostoru zapadnog Irana.
Nakon napuštanja, Mohendžo-Daro je pao u zaborav i prekrila ga je zemlja. Početkom naše ere, u vrijeme Kušanskog Carstva, na lokalitetu je sagrađena budistička stupa, danas i sama ruševina, koja je dugo vremena bila jedini vidljivi objekt na cijelom području. Stupa je smještena na lokaciji gdje se u Mohendžo-Daru nalazila citadela, jednoj od triju glavnih cjelina nalazišta.
Do Mohendžo-Dara bih trebao ići taksijem. Pitam tipa na recepciji može li to nekako organizirati, on mi kaže da postoje dvije mogućnosti, jedna je zajednički taksi (možda čak i motorna rikša), što košta nekih 800 rupija, a druga je privatni taksi, koji košta nekih 1500 rupija. Mislim da ću se odlučiti za privatni, komotnije je, a nije preskupo. Odlazim se spremiti u sobu, a po povratku čujem da ipak nije 1500, nego 3000 rupija, jer je riječ o klimatiziranom autu, i još me on tamo mora čekati… Nije mi drago, ali ipak sam za promjenu cijene doznao prije sjedanja u taksi. Ali to je 30 dolara i čak i nije toliko puno, ako usporedimo s nekim turama po Iranu. Odlučujem se prihvatiti. Naravno da sam još uvijek čuvana osoba, a sa mnom će do Mohendža-Dara ići i moj pratitelj. I ne samo DO Mohendža-Dara, nego i PO Mohendžu-Daru, što znači da će situacija izgledati malo bizarno – razgledavam antičke ruševine u pratnji policajca sa strojnicom.
Do Mohendža-Dara ima nekih 20-30 km, auto je doista ugodno klimatiziran, tako da po dolasku u Mohendžo-Daro zaboravljam kakav je pakao vani. No ubrzo shvaćam da je ovdje još toplije nego u Larkani (gdje je danas bilo 45°), a hlada gotovo da i nema, izuzev prilazne aleje koja je okružena parkom. Ulaznica je 300 rupija – prilično jeftino, ali onda shvatiš da domaći plaćaju 20 rupija. Na kraju aleje pridružuje mi se neki tip koji je očito vodič. Navodno su takve usluge besplatne, ali mu se obično dadne napojnica. U početku sam mislio provršljati uokolo sâm svojim tempom, uz pomoć Lonely Planetova vodiča, ali sam na kraju ipak poslušao što mi ima za reći. Engleski mu je prilično loš i elementaran, iako za pakistanske pojmove dovoljno dobar da ga razumijem. Čisto kao ilustracija izgovora, cijelo vrijeme je spominjao da je jedan dio grada bio „leper colony“. Pomislio sam po čemu su zaključili da su baš gubavci tamo živjeli, i čak sam ga to i pitao, dobivši ne baš suvislo objašnjenje…a onda mi je kasnije sinulo da je on govorio o „labour colony“, tj. mjestu gdje žive obrtnici. Inače, svi Pakistanci koje sam sreo brkaju nastavke –teen i –ty kod brojeva. Tako mi je ovaj danas rekao da su negdje našli fourteen dead bodies, tako da mogu sasvim izgledno zaključiti da ih je bilo 40.
Obilazimo prvo ruševine stupe, a onda se spuštamo niže, gdje se nalazilo obredno kupalište s velikim bazenom u koji se ulazilo stepenicama na oba kraja, zatim obično gradsko kupalište (sve hranjeno vodom iz nekoliko bunara), škola za svećenike i žitnica, sa specijalnim sustavom kanala za provjetravanje. Na ulicama se vide ostaci pokrivenih kanala za odvodnju otpadnih voda, nešto što je Mohendžo-Daro imao prije 4500 godina, a mnoga mjesta u Pakistanu nemaju ni dan-danas. Potom vodič napominje kako muzej (koji sam namjeravao posjetiti na kraju obilaska) radi do pola 1, i onda tek od pola 3. Sada je 12. Onda ću promijeniti plan i odjuriti sada u muzej, da se malo odmorim od vrućine. Muzej se nalazi pored ulaza i pomalo je razočaravajuć, jer obuhvaća nevelik prostor, a još se ne smije fotografirati (iako mi je pratnja – dva zaposlenika muzeja koji su išli za nama – kasnije dopustila da fotografiram neke stvari). Uglavnom obuhvaća oružje, alatke, lončariju i nakit iz Mohendža-Dara, nešto nalaza iz Harappe, te nešto kamenodobnih nalaza. Naravno, za muzej se plaća posebna ulaznica, još 300 rupija. Najznačajniji nalazi su figurica kralja svećenika, za koga se vjeruje da je bio vladar Mohendžo-Dara, te mala figura plesačice.
Nakon muzeja zakratko se odmaramo (moj čuvar i ja) u obližnjoj kafeteriji, kupujem osvježenje i sebi i njemu, a potom se ponovno krećemo naći s vodičem koji je ostao na kraju prilazne aleje. Vodič me pokušava navesti da kupim neke suvenire, repliku kralja svećenika ili plesačice, ili makar razglednicu, ali meni se stvarno ne troši više nego što mislim. I onda je tu uvijek ono pitanje – koliku napojnicu da mu dam? Morala bi biti manja od ulaznice, dakle recimo da ću mu dati 200 rupija.
Obilazimo dio za koji on tvrdi da je bio dio za zaštitu grada, gdje se nalazila oružarnica, prostorije za vojsku, a tu su i zidine. Nastavljamo dalje prema radničkom dijelu grada („leper colony“), gdje mi pokazuje ostatke nekadašnjih toaleta (naravno, i tada čučavaca). Kuće su malene, iako su vjerojatno bile dvokatne. Vide se i ostaci ventilacijskih otvora. On priča li ga priča, pokazuje svaki detalj, redovito ima problema s time da se makne iz kadra kada ja slikam – a ja sve teže podnosim vrućinu. U jednom ga času zamolim da izbaci sve daljnje bunare koje mi je mislio pokazati (više-manje su svi isti) i da se koncentriramo na važnije stvari, na ono što još nisam vidio. Također ga molim da mi prestane savjetovati koje kadrove da slikam, jer se već jedva držim na nogama od vrućine. Slikat ću u hodu, jer dok se krećem, barem mi vjetar malo pirka i hladi me.
Nakon radničke četvrti idemo u bogatiji dio grada, tu su ostaci bazara, također s obrtničkim radionicama, ali su kuće mnogo veće, s mnogo više soba, vjeruje se za goste. Hlada i dalje nema, izuzev uz neke zakutke zidova. Stoga sam taj zadnji dio zbrzao, a onda sam se strovalio u hlad pod jednim drvetom prije nego što posve kolabiram. Srećom stigao je jedan od prodavača pića, tako da kupujem malu vodu za 50 rupija. I vodič i moj čuvar uzimaju po jednu. Ja mu dajem 100 rupija za svoju vodu, ali on shvaća da ja plaćam za sve tri, pa me tako traži još 50 rupija. OK, nije puno, ali mi nije baš drago to da se podrazumijeva da ja plaćam sve, tim više jer sam čuvara već častio.
Malo smo još posjedili u hladovini, potom se vratili do ulazne aleje, gdje sam se umio i osvježio pod mlazom ručne pumpe. Dajem vodiču 200 rupija, ali mi se čini da nije zadovoljan, jer se momentalno oprostio i otišao. Pa ne znam što bi, ne mogu mu dati veću napojnicu od cijene ulaznice, a još je dobio i vodu. Uostalom, ako je zaposlen tamo, onda dobiva i svoju plaću.
Vraćamo se u auto, koji je također paklen, srećom vozač odmah pali klimu i to prilično jako, tako da sam do Larkane već počeo žudjeti za izlaskom na toplu ulicu. Po povratku u Larkanu odmah me vozi u hotel, gdje ću provesti ostatak popodneva i večeri. Malo mi je već dosta te prismotre, iako barem stignem napisati svoj zapis u normalno vrijeme.
U hotelu sam i ručao, i to kiselo-ljutu pileću juhu, kao i qormu, jelo od mesa u ljutom umaku sa začinima i jogurtom. Riječ qorma srodna je s turskim kavurma i perzijskim ghorme, a znači jednostavno „pirjanje“. Ono što mi se ne sviđa kod mesa u pakistanskoj i indijskoj kuhinji jest da ga redovno serviraju s kostima. A ja baš ne volim oglabati, preferiram žlicu i vilicu nad prstima, pogotovo u zemljama dubiozne čistoće poput ove. Za desert sam naručio faloodu, pakistansku varijantu već poznate iranske slastice, no nažalost ju nemaju. Nemaju ništa osim sladoleda. Koji je odličan, ali ipak je to mlijeko i još je uvijek riskantno s obzirom na moju probavu. No budući da sam napisao da je odličan, jasno vam je da sam riskirao. :)
Budući da sjedim sâm za stolom, u dva su mi navrata za stol sjeli neki ljudi i obojica su se predstavili kao menadžeri ovdje. Možda je jedan menadžer hotela, a drugi restorana. Ne znam, no ideja „mi bi se malo razgovarali“ mi nije baš osobito intrigantna, tim više jer postavljaju ista pitanja i govore loš engleski, a to mi je naporno za slušati, pogotovo tijekom ručka. Tu je još i jedan mladac iz osoblja koji me prvo tražio broj mobitela (odustao je kad sam mu rekao da nemam pakistanski broj – sve da sam ga i htio nabaviti, nisam imao gdje, jer sam od dolaska u ovu državu pod nadzorom), a onda moje ime na Facebooku. Ne znam hoće li me dodati i hoće li to biti gnjavaža.
Dok sam završio s ručkom vani je počela kišurina. Pravi tropski pljusak koji ne samo da ne rashlađuje, već naprotiv odmah isparava s užarenog tla i samo još dodatno pojačava sparinu. Da stvar bude gora, uslijed stalnih redukcija (periodično svako malo nestane struje na par sekundi) izgleda da mi je klima u sobi prestala raditi, što znači da je i tamo sparno.
Sutra krećem prema klimatski ugodnijem Pandžabu, a nadam se i da će konačno prestati to nadziranje. Lijepo je znati da netko pazi na tebe, ali je lijepo imati i slobodu kretanja. Ovo mi je šesti dan u Pakistanu i još nisam izašao na ulicu, izuzev prebacivanja od točke A do točke B.
Post je objavljen 28.05.2015. u 06:42 sati.