Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje

nedjelja, 28.09.2014.

Još malo o ženama u poslovnom okruženju

Kao što je to vjerojatno poznato, u posljednje me vrijeme, vjerojatno potaknuto popularnošću Sheryl Sandberg iz Facebooka i njezine priče „Lean In“ (koja govori o približavanju žena vrhovima moći u poslovnom svijetu), prilično zaokuplja pogled na žene koje nastoje plivati u gospodarskom okruženju i neprestano udaraju u tzv. „stakleni strop“. Naime, položaj žene u društvu, i to ne samo u ekonomiji, vrlo se brzo mijenja i pred žene se stavljaju novi izazovi, a da niti jedna društvena struja – ni feministi, ni tradicionalisti bilo koje vrste, nisu ponudili prikladnu utjehu niti odgovore na pitanja koja muče žene.

Zato, na početku donosim tekst Vanesse Loder i Lise Abramson s web-portala Fast Company, koji govori o pet načina na koje se žene mogu približiti (lean in), a da pritom ne izgore (burn-out) – žene nužno moraju biti autentične, biti blage prema sebi, te biti odlučne i načisto sa svojom vizijom.

5 Ways To Lean In Without Burning Out


Nadalje, veliki je problem imati djecu i pritom biti zaposlena žena – kako se ponijeti kad majčinstvo ne odgovara vašem poslodavcu. O tome piše Rachael Ellison za Huffington Post. Nažalost, žene gube radna mjesta iz razloga što, iako poslodavac načelno podržava pronatalitetni pristup u radnom okruženju, to faktično nije slučaj (istu, ako ne i goru situaciju imamo u Hrvatskoj, gdje potencijalni poslodavci žene već pri razgovorima na posao pitaju imaju li djecu, te planiraju li ih imati, a u slučaju trudnoće im ne produžuju ugovore ili ih otpuštaju). Zato se žene osjećaju rastrgano između majčinskog instinkta i prateće parole da su dobre majke samo one koje ostaju kod kuće brinuti se za djecu, i s druge strane, želje ili potrebe za sudjelovanjem u radnoj snazi. Nažalost, autorica ne daje odgovor na pitanje kako na najbolji način pomiriti ove suprotne težnje, ali svakako postavlja prilično zanimljiva pitanja.

When Having Kids Doesn't Work For Your Employer


Žene koje su uspjele posložiti krhku ravnotežu privatnog i poslovnog života, ipak se osjećaju loše jer im društvo nameće krivnju da su loše majke ako ne ostaju kod kuće s djecom. Međutim, osim žena koje to ne mogu učiniti zato što obitelj ne može preživjeti s jednom plaćom, postoje i žene koje uživaju u svom poslu, koje su u njemu dobre i koje se toga ne žele odreći. Sama autorica teksta, Claire Zulkey, zatekla se u blesavoj situaciji da govori kako se osjeća loše zato što ostavlja svoje dijete u prekrasnom dječjem vrtiću dok ona i suprug rade poslove koje vole, iako se zbog toga nije osjećala loše, ali je smatrala da joj društveni pritisak nalaže da tako iskazuje.

Why I Stopped Apologizing For Being A Working Mother


Konačno, što kad se žene nađu s druge strane poslovnog svijeta – kao potrošačice? Često nailazimo na slučajeve u kojima se marketinški stručnjaci u reklamnim kampanjama odlučuju ženama obraćati svisoka ili s gađenjem – u prvom odlomku teksta navodi se primjer reklamne kampanje koja poručuje ženama da su predebele za joga-hlače, odnosno uspoređuju postojanje ženskih dlačica s ženskom „muževnošću“, da ne upotrijebim i neki gori prijevod. Na taj način se ženama ne prodaju proizvodi, to je jasno i malom djetetu, a tekst Rachel Gillett na portalu Fast Company govori o pravim pristupima prodaji proizvoda ženama.

What Leaders Who Get It Right Know About Marketing To Women

Oznake: žene, obitelj, ekonomija, majčinstvo, karijera, napredovanje

28.09.2014. u 10:37 • 4 KomentaraPrint#

subota, 27.09.2014.

Najvažnije menadžerske vještine

Općepoznata je stvar da povremeno na svom blogu donosim zanimljivosti i članke iz svijeta ekonomije i poslovanja, djelomično zato što se jednom nogom nalazim u tom svijetu, pa mi je sve što čitam o tome ludo zanimljivo, a djelomično zato što se idealistički nadam da će ovaj moj mali doprinos doprijeti do manje gluhih ušiju i da će time i hrvatsko gospodarstvo biti barem mrvicu manje beznadno.

Prvo, treba reći nešto o najdosadnijem, ali svakako najvažnijem umijeću koje će vam trebati da biste postali uspješan menadžer, a to je umijeće pisanog izražavanja. Naime, kao potrošač ili poslovni partner, sudjelovala sam u nebrojenim komunikacijskim situacijama u kojima jedan sugovornik uporno griješi u tonu svoje pisane komunikacije, pa se doima ili neprikladno neformalnim i prisnim, ili djeluje previše strogo, odbojno i prijeteće. Često se događaju situacije u kojima autori nejasnim izražavanjem ili izbjegavanjem direktnih odgovora na pitanja uzrokuju ili doprinose nesporazumima, zbog čega nastaju dodatni, nepredviđeni troškovi, a među strankama se rađaju sporovi ili raste nepovjerenje.

Naravno, ne mogu propustiti spomenuti činjenicu elementarne nepismenosti, koja na razini komunikacije prema klijentima oslikava vaš poslovni subjekt kao neprofesionalan i nemaran prema detaljima, i zbog čega klijenti dobivaju zbilja slikovit prvi dojam o vama.

Zato, ali i zbog još niza razloga, sposobnost pisanog izražavanja je ključna vještina koja će vam nužno trebati da biste postali uspješan menadžer.

The Dullest, Most Vital Skill You Need To Become A Successful Manager


Dio radnog dana svakog uspješnog menadžera je, dakako, i beskrajno sastančenje. Usmena komunikacija koja se odvija na tim sastancima nije jednoznačna, i svakako joj treba pridodati i odgovarajući govor tijela, ali postoje neke rečenice za koje autorica Gretchen Rubin smatra da bi ih svakako trebalo izbaciti iz razgovora na sastancima kako se njima ne bi nepotrebno narušavala reputacija ili povjerenje među sudionicima sastanka. Primjerice, rečenica poput „Ne trebaju mi detalji, dajte mi samo zaključak.“ može implicirati da si govornik pridaje ulogu osobe koja je previše zaposlena da bi se bavila nebitnim detaljima, a da smatra da su svi ostali mikro-menadžeri i cjepidlake. Čuvajte se takvih stvari!

Beware These Tricks For Making You Look Bad In Meetings


Konačno, ako postane očigledno da nikad uspješnog menadžera od vas, po šest znakova koje vam donosim u posljednjem tekstu, možete zaključiti da vas namjeravaju nogirati.

6 Signs They're Planning To Replace You

Oznake: menadžeri, uspjeh, Pismenost, sastanci, otkaz

27.09.2014. u 11:03 • 3 KomentaraPrint#

četvrtak, 25.09.2014.

Toby Young: „Kako izgubiti prijatelje i otuđiti se od ljudi“

Kad se neki autor promovira kao „muška Bridget Jones“, ja ću polomiti noge trčeći da knjigu tog autora pročitam u hipu. Međutim, moram replicirati, Toby Young definitivno nije muška Bridget Jones, radije recimo da se radi o muškoj Candace Bushnell (autorica knjige kolumni „Seks i grad“, koju valja razlikovati od serije, jer je definitivno manje šarena i puno ciničnija).

Toby Young, tridesetogodišnji britanski novinar, koji je tijekom svojih studentskih godina ostao fasciniran glamurom američkog svijeta poznatih i slavnih, uspijeva dobiti jednu od boljih novinarskih prilika u svom životu; točnije, stalni angažman u Vanity Fairu, jednoj od uzdanica novinske kuće Conde-Nast.

Međutim, za razliku od milijuna drugih koji su uspjeli ostvariti „američki san“, njemu to nikako ne polazi za rukom – autor tvrdi da su sve priče koje je napisao u „Kako izgubiti prijatelje i otuđiti se od ljudi“ posve autentične i da im, u pogledu njihove istinitosti, nije ništa dodao ili oduzeo.

Ako je tome tako, Toby Young je vjerojatno jedna od socijalno najneprilagođenijih osoba na svijetu – smijeh koji će izazvati njegove nepodopštine (primjerice, kad je doveo striptizetu na dan kad zaposlenici Conde-Nasta dovode svoju djecu na posao, kad je ovu ili onu zvijezdu pitao je li Židov ili je li homoseksualac – to je bilo 1995. godine, kad se još uvijek nije pisalo toliko o tome; ili kad je maltretirao slavne, pokušavajući uspostaviti kontakte), bit će onaj smijeh kad vam je nelagodno zbog osobe koja se očigledno sramoti.

Međutim, mimo svojih vlastitih gluposti i nepodopština, autor je uspio postaviti niz važnih pitanja (očigledno, radi se o akademski obrazovanom novinaru, čiji su roditelji pisci i aktivisti u Velikoj Britaniji, koji su s neodobravanjem ocjenjivali njegov interes za površnost estrade, o kojem i on piše kao o izrazu mladenačkog bunta protiv ozbiljnosti interesa njegovih roditelja, ali i sam navodi da je, uređujući vlastiti magazin u Velikoj Britaniji, taj svijet promatrao s nužnim ironičnim odmakom), ne samo o površnosti svijeta slavnih, već i o demokraciji u Americi (pri tome osobito citira Tocquevillea, koji govori o važnosti demokracije kao diktature prosvijećene aristokracije, a ne vladavine naroda), kao i o stanju u medijima (što reći o novinarima koji su na platnim spiscima promotora i agenata zvijezda i može li se tu uopće govoriti o slobodnom i nepristranom izvještavanju?)

Upravo u tom segmentu vidim najveću vrijednost ove knjige – ne u komičnim momentima kad je autor rekao nešto neprikladno, primjerice, Tomu Cruiseu – već u ozbiljnoj kritici svijeta bogatih i slavnih i medija koji ih prate; naime, pitanje je imaju li informacije koje nam mediji prenose ikakvu veću vrijednost ili važniji smisao osim da prodaju novine, filmske i televizijske zvijezde i različita potrošna dobra?

(naravno, ako očekujete komični moment, preporučujem vam da radije pogledate film „How To Lose Friends & Alienate From People“ sa Simonom Peggom i Kirsten Dunst u glavnim ulogama, ali prilično slično „Seksu i gradu“, vjerujem da knjiga nema gotovo nikakve veze s ekranizacijom, jer su u nju prosijani samo lagani elementi za masovnu potrošnju i gotovo ništa materijala za razmišljanje).

Ipak, ako ste i sami zaluđeni svijetom glamura i želite vidjeti što se događa iza kulisa, nikako ne propustite i pročitati „Kako izgubiti prijatelje i otuđiti se od ljudi“.

Oznake: toby young, kako izgubiti prijatelje i otuđiti se od ljudi, how to lose friend & alienate from people, simon pegg, kirsten dunst

25.09.2014. u 20:56 • 4 KomentaraPrint#

utorak, 23.09.2014.

John Grisham: "Slučaj Pelikan"

Vraćam se blogiranju s još jednim novim naslovom (naravno, ovaj roman nije nov, samo je svježi pothvat u mom čitateljskom portfelju) – radi se o romanu Johna Grishama pod naslovom „Slučaj Pelikan“ (knjiga je ekranizirana, kao i većina Grishamovih bestselera, u filmski hit s Julijom Roberts i Denzelom Washingtonom u glavnim ulogama).

Moram odstupiti od svojih ranijih stavova o Johnu Grishamu kao piscu koji se iz nebrojenih kutova uvijek vraća istoj temi (kritici rasizma na američkom Jugu), s obzirom da ovaj roman tematikom odudara od njegovih djela koja sam ranije čitala. Naime, u romanu „Slučaj Pelikan“, Grisham se pozabavio pitanjem političke korupcije i podređivanju političkih ciljeva korporativnima, koji sa stajališta zaštite okoliša mogu biti itekako moralno upitni.

U središtu je radnje Darby Shaw, studentica prava koja u povodu nasilnih smrti čak dvaju sudaca Vrhovnog suda u istoj večeri, prione proučavanju sudske prakse i dostupnih tekućih sudskih predmeta, pri čemu uočava mogućeg ubojicu i moguće rješenje kriminalističkog slučaja koji potresa Ameriku. Taj podnesak ona naziva „Slučaj Pelikan“ (odnosno, Pelican Brief – podnesak Pelikan), a on nesretnom igrom slučaja dospijeva u ruke najmoćnijim ljudima u SAD-u: predsjedniku te čelnicima FBI-ja i CIA-e, da ne spominjemo brojne znatiželjne novinare koji sustavno spekuliraju o čemu je riječ. Odjednom, Darbyn život je u opasnosti, što ona spoznaje tek kad njezin partner također doživi nasilnu smrt, a događaji se počinju odvijati vrtoglavom brzinom.

Struktura ovog romana je neobična, i iako je zapravo sjajno napisan, mjestimično mi se činilo da pisac eksperimentira sa strukturom, želeći postići što veću napetost i što više zainteresirati čitatelja, što, dakako, za ovaj žanr i nije osobito čudno, ali odstupa od prokušane formule koja je prepoznatljiva u žanru, barem onima koji čitaju ovaj tip beletristike. Ipak, žao mi je što si Grisham nije dao više truda i preciznije portretirao glavnog zlikovca, usredotočujući se umjesto toga na sve koji su od njegove zloće profitirali, osobito u političkom životu SAD-a.

U osobnom smislu je najgora spoznaja da ono što autor opisuje nije i ne mora nužno biti samo fikcija (ako ste gledali „House of Cards“, Netflixovu seriju koja se upravo prikazuje na HRT-u, u to ste se mogli i sami uvjeriti), jer politički i najviši državni krugovi obično ne služe, kako mi naivno mislimo, općedruštvenoj dobrobiti, već novcu i gospodarskim interesima, koji se nerijetko ne podudaraju, čak su i protivni javnom interesu. Lobisti velikih korporacija često su moćniji od sudaca, visokih državnih dužnosnika, pa čak i premijera ili predsjednika država – ako je to istina u jednoj od najmoćnijih i najliberalnijih država svijeta, kako to ne bi bilo istina u našoj državici u okrilju Balkana?

Ipak, da završimo u malo pozitivnijem tonu – uvijek ćemo imati knjige, i dok god ih s veseljem konzumiramo (pa makar one realistično govorile o društvu kakvo nas okružuje), uvijek ćemo imati imaginarni svijet u kojemu možemo pronaći utočište od okrutne svakodnevice.

Oznake: john grisham, slučaj pelikan, pelican brief, house of cards

23.09.2014. u 20:29 • 2 KomentaraPrint#

srijeda, 17.09.2014.

Mali poduzetnički intermezzo

Za odmor od fantasya, danas vam nudim mali poduzetnički intermezzo, koji će vas iz svijeta knjige i čitanja uvesti u svijet ekonomije i poduzetništva. Da prijelaz ne bi bio prenagao pa da se ne biste prepali, za početak ćemo se zadržati u blizini knjiga, uz tekst sa Entrepreneur.com o četiri poduzetnička književna klasika kojima se razvija uspjeh. U prvom redu, autorica se kune u knjigu Hala Elroda, koja se u prijevodu zove „Čudesno jutro: Ne-tako-očita tajna za transformaciju života prije osam ujutro“ (to sam samo ja prevela naslov, nema je u hrvatskom prijevodu) – poanta knjige je da oni koji snuzaju (riječ je moj izum: snoozaju) svako jutro, time poručuju svemiru da bi radije bili u besvjesnom stanju nego proživjeli još jedan dan. Možete si zamisliti o kakvim se naslovima radi. No, držim da postoji statistička vjerojatnost da literatura o samopomoći s obzirom na svoju brojnost i raznovrsnost zacijelo nekome i pomogne (osim toga, u protivnom se ne bi radilo o jednom od najunosnijih žanrova u svijetu knjige i čitanja). Provjerite i druge naslove!

4 Entrepreneurial Cult Classics To Cultivate Success

Još uvijek se motamo oko knjige, ali ovoga puta ne čitajući, već pišući: 5 načina na koji pisanje knjige može pomoći vašem poslu. Recimo, da skužite čime se vi uopće bavite (da bolje definirate ono čime se bavite), da se reklamirate, da steknete klijente... Na mnoge načine vam pisanje knjige može pomoći u poslu.

5 Ways Writing a Book Can Help Your Business

A sad – infografika! Najvolije volim infografike, jer tamo samo gledam slike i ne moram ništa misliti (a najgore mi je kad moram misliti): kako, prosječno gledajući 500 najbogatijih ljudi troše svaku minutu svakog svog dana. U prosjeku, ustaju se u 6:15 da bi 45 minuta vježbali prije posla. Tada se 50 minuta spremaju i u prosjeku 25 minuta putuju na posao. Negdje dva i pol sata svakog radnog dana provedu na sastancima, a nešto manje od dva i pol sata provedu pišući mailove i SMS-ove i telefonirajući. Nakon posla, druže se s obitelji i prijateljima nešto manje od dva sata i idu spavati malo prije ponoći (i tako svaki dan, dodajem ja koja bih na otprilike isti način mogla opisati svoj dan, osim što nisam na listi 500 najbogatijih ljudi na svijetu).

How Fortune 500 Spend Every Minute of the Day

Oznake: poduzetnici, knjige, infografike, najbogatiji ljudi svijeta

17.09.2014. u 20:52 • 2 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 15.09.2014.

Joe Abercrombie: „Prvi zakon: Posljednji argument kraljeva“

I konačno, došli smo do kraja još jednog fantasy-putovanja, ovaj put u imaginarnoj Uniji, i njezinoj prijestolnici Adui, koju na kraju trilogije „Prvi zakon“ pisca Joea Abercrombija napadaju horde Gurkhulaca, koji nakon osvajanja Dagoske ciljaju na glavni grad.

U međuvremenu, na političkoj sceni Unije dogodilo se iznenađujuće i neočekivano: kralj Arnault, koji je imao dva sina, Ladislu koji je na čelu svojih postrojbi vojske odmarširao u rat protiv sjevernjačkog kralja Bethoda, i Reynaulta, koji je ostao u Adui, ostaje bez obojice, jer je Ladisla, blesavi skorojević kakav već jest, poveo svoje trupe u samoubilački pohod, posljedica kojega je bila da je i sam, na ovaj ili onaj način izgubio glavu, dok su Reynaulta ubili na spavanju. Stoga se nakon smrti kralja Arnaulta otvorila sezona otvorene političke trgovine na glasove svih plemića koji su članovi Otvorenog vijeća, kako bi se izglasao novi kralj.

Tijekom spomenute igre prijestolja, inkvizitor Glokta je dobio nezavidnu ulogu da istovremeno mora služiti dva gospodara sa sasvim oprečnim interesima, što su najbolje opisali urednici Algoritmovog prijevoda, rekavši: „U utrci s vremenom, dok se svijet oko njega doslovce raspada, Glokta će se još jednom naći u situaciji gdje spašavanje vlastitog bezvrijednog života zahtijeva svu njegovu podlu genijalnost i ponešto zaboravljenog milosrđa.“ Ni sama to ne bih bolje uobličila.

Na kraju balade, ne treba zaboraviti da naizgled junačka povijest sastavljena od pobjede nasuprot porazu, odnosno junaka nasuprot gubitnika (ili još gore, ubijenih), redovito krije jednu drugu, pragmatičniju povijest. Tu povijest pišu oni koji u pozadini vuku konce u cilju stjecanja što veće dobiti nauštrb uvjerljivih, iako ponešto tankih ideala – oni su uvijek na strani pobjednika, a to su, dakako, bankari.

Pa ako bi išta bilo pouka trilogije „Prvi zakon“, to bi bilo to: ne budite naivni, „splet okolnosti“ je samo drugi naziv za nečije tajne interese.

Oznake: joe abercrombie, prvi zakon, posljednji argument kraljeva

15.09.2014. u 19:33 • 1 KomentaraPrint#

subota, 13.09.2014.

Joe Abercrombie: „Prvi zakon: Prije njihova vješanja“

A sada povratak na staro – čitanje fantasy višeknjižja: danas pišem o drugoj knjizi fantasy serijala „Prvi zakon“, mladog fantasy pisca Joea Abercrombiea, čiji sam prvi dio pročitala negdje početkom ljeta, po preporuci knjižničara.

Ako se sjećate, tada sam bila pomalo skeptična oko cijele priče jer mi se cjelokupni prvi dio činio razvučenim i pretjerano pripovjedački nastrojenim (odlučila sam nastaviti čitati jer sam i sama pripisala taj dojam činjenici da se na početku svakog romana mora postaviti setting i pojasniti u kojem će se okruženju likovi kasnije kretati).

Dakako, prevarila sam se: jednom kad se radnja zahuktala (ili kad sam se navikla na stil, možebitno), stvari su se bitno poboljšale. Dakle, prvi mag Bayaz je sa svojom „prstenovom družinom“ pošao na kraj svijeta potražiti oružje za masovno uništenje kako bi suzbio silu Ghurkulaca koji prijete Uniji (u međuvremenu, na Sjeveru se na vlast digao Bethod, samoprozvani kralj Sjevernjaka, koji je zaprijetio granici Unije i ušao u pokrajinu Anglandiju). S Bayazom su, ako se sjećate i toga, Logen Devetprsti, prozvan još i kao Krvava devetka, naizgled zloćudni ubojica, ali koji se trudi postati bolji čovjek; zatim, Ferro Maljin, tamnoputa žena-ubojica, čiji gnjev i želja za osvetom tinjaju u njoj u toj mjeri da nema povjerenja ni u koga i ne može se povezati s drugim ljudskim bićima; Jezal dan Luthar, za koga se čini da je u tu skupinu pomalo zalutao, jer se radi o zgođušnom kapetanu čiji je dosadašnji život ukazivao samo da se radi o sebičnoj osobi, sklonoj samougađanju; u epizodnim ulogama ovdje se pojavljuju i brat Dugostopi, mag iz reda Navigatora, koji vodi ovu mješovitu skupinu u nepoznate krajeve, i Bayazov prvi pomoćnik, Malacus Quai. Što ova grupa traži, i hoće li to uopće naći, ostaje nejasno gotovo do kraja druge knjige.

U međuvremenu, Collem West s unijskom vojskom nastoji suzbiti sjevernjačke napade na Anglandiju (na nesreću, prilično bezuspješno u tom času), a poznati inkvizitor-invalid, Sand dan Glokta (koji mi se u prvoj knjizi najviše svidio, zbog osobito sarkastičnog unutarnjeg glasa i životne priče obilježene patnjom), od svog nadređenog, nadlektora Sulta, dobiva posebni zadatak u pokrajini Dagoski, koju Gurkhulci pod svaku cijenu žele prisvojiti, s ogromnom vojskom. Naravno, i ovdje će doći do izražaja Gloktin smisao za izvlačenje informacija mučenjem (koju je vještinu, na nesreću Gurkhulaca koji su mu se našli s druge strane stola za mučenje, naučio upravo dok je bio u gurkhulskom logoru u prethodnom ratu).

Nakon čitanja Murakamija i njegovog eteričnog fantasya, dobro mi je došlo čitanje fantasya u kojem se obilato maše mačevima i sjekirama, u kojemu se igraju političke igre s raznovrsnim rezultatima i u kojemu nema milosti ni za koga!

Oznake: joe abercrombie, prvi zakon, prije njihova vješanja

13.09.2014. u 19:16 • 1 KomentaraPrint#

četvrtak, 11.09.2014.

Haruki Murakami: „Ljetopis Ptice Navijalice“

Nakon nekog vremena, ponovno sam počela čeznuti za jednostavnošću dalekoistočnih pisaca, pa sam se dohvatila Harukija Murakamija i jedne od rijetkih njegovih knjiga koje još nisam čitala.

„Ljetopis Ptice Navijalice“ je fantastični roman neobične, uznemirujuće i hermetične atmosfere, čija je simbolika prilično suptilno naznačena, ali ipak jeziva u porukama koje donosi. U središtu je radnje tridesetogodišnji Toru Okada, koji je dao otkaz na svom poslu pravnog pomoćnika u jednom odvjetničkom uredu (priznajem da su me zajednički biografski elementi posve vezali uz glavnog junaka), kako bi se pronašao, u čemu ima blagoslov svoje supruge Kumiko. Ovaj mladi bračni par živi u staroj kući u mirnom kvartu, koju su iznajmili od njegovog ujaka i žive prilično skromno. Zatječemo ih nakon što im je odlutao mačak, kojeg nazivaju Noboru Wataya, po Kumikinom bratu, kojega oboje mrze i čija im se sjena nadvija nad život, iako će se pokazati da nije riječ ni o kakvom kriminalcu,već profesoru ekonomskih znanosti čija zvijezda vremenom samo dobiva na popularnosti (iako će Toru Okada tvrditi da ono što Noboru Wataya govori u svojim javnim istupima, iako lijepo zvuči, nije logički dosljedno i zapravo nema nikakvog smisla).

Upravo spomenuti Noboru Wataya upoznaje Kumiko i Torua s Maltom i Kretom Kano, vidovnjakinjama koje obećavaju kako će pronaći njihovog mačka. No ne da se to ne događa, već jednog dana i Kumiko netragom nestaje iz njihova zajedničkog života, javivši samo da je s drugim muškarcem i da napušta Torua. Otišla je bez odjeće i bez ijedne stvari iz njihove zajedničke kuće. Tek se tada u radnji romana počinju događati doista bizarne stvari – od bizarnih likova, poput japanskog ratnog veterana, a sada umirovljenog profesora zemljopisa koji dijeli s Toruom priču o svom preživljavanju u Drugom svjetskom ratu na području Kine i Mongolije, ili poput May Kasahara, tinejdžerke iz susjedstva s kojom je Torua povezala slučajnost dijeljenja zatvorenog prolaza između njihovih kuća, koji je Toru pronašao dok je još tražio mačka. Ili od bizarnih događaja, poput spuštanja u isušeni bunar napuštene kuće u susjedstvu, za koju su povremeni novinski napisi tvrdili da je kuća ukletih, jer su svi bivši stanari stradali tragičnim pogibijama.

Ovaj roman dijelom govori o našim generacijama, današnjim tridesetogodišnjacima i četrdesetogodišnjacima, i o tome koliko žudimo za smislom, i kako ga teško pronalazimo u svojim svakodnevnim životima (dakako, roman progovara i o braku i ljubavi, te kako je teško zadržati drugo u prvome), a to povezuje s događajima od prije trideset do pedeset godina, želeći valjda reći kako smo mi, koji smo danas u naponu snage, proizvod događaja, ličnosti i osobina koji su prevladavali kod generacija prije nas. Naravno, Murakami uvijek istodobno govori i o japanskoj kulturi i njezinim specifičnostima, koje se nama zapadnjacima redovito čine posve bizarnima.

Kako čitatelj prolazi kroz roman, učinit će mu se da dalje u fabuli autor sve više gazi u fantastično, pa se tako i glavni junak, koji je na početku romana pasivan, prepušten svakodnevici i nije sklon razmišljanju o uzročno-posljedičnim vezama između događaja i svojih reakcija na njih, odlučuje uhvatiti ukoštac sa stvarima izvan zbilje, a sve s ciljem da vrati svoju suprugu, onakvu kakva je bila, u njihov zajednički život.

Roman mi se svidio i lako sam ga čitala, iako je prilično obiman u odnosu na druge naslove tog tipa i žanra. Preporučujem ga ljubiteljima Murakamija i suvremene japanske kulture (koja je itekako prisutna u atmosferi svih Murakamijevih romana, pa ni ovaj nije iznimka), ali i onima koji žele novim očima pogledati svoju svakodnevicu i time dati veću težinu naizgled nebitnim događajima.

Oznake: haruki murakami, ljetopis ptice navijalice

11.09.2014. u 18:35 • 1 KomentaraPrint#

subota, 06.09.2014.

George R. R. Martin: "Ples zmajeva"

Najveći čitateljski zalogaj u 2014. godini uspješno sam probavila, pročitavši krajem kolovoza „Ples zmajeva“ - peti i posljednji objavljeni nastavak serijala „Pjesme Leda i Vatre“ proslavljenog pisca fantasya, Georgea R. R. Martina. I, kao što sam već ranije najavljivala, time započinje moje zasigurno višegodišnje čekanje posljednjih dvaju nastavaka kojima bi se serijal i dovršio (bit će naslovljeni kao „Vjetrovi zime“ i „San o proljeću“).

Kao što sam već navela, „Ples zmajeva“ je peti nastavak serijala o Sedam kraljevina, a zbog svoje je obimnosti (radi se o više od tisuću stranica, i to ne ubrajajući pregled plemićkih kuća koji se nalazi na kraju svakog nastavka serijala) podijeljen na dva dijela, prikladno nazvanima Prvi i Drugi dio.

U prvom dijelu, kao što je Martin i najavio, bilo je riječi o likovima koji su posve izostavljeni iz četvrtog dijela, odnosno iz „Gozbe vrana“, s obzirom da je „Gozba vrana“ posvećena samo događanjima u Kraljevu grudobranu i izvan njega, pa se prvi dio „Plesa zmajeva“ odnosi na događaje koji obuhvaćaju Tyriona Lannistera, sada nevoljkog naseljenika Slobodnih gradova koji se nastoji sakriti od duge ruke svoje otuđene sestre Cersei, koja kao kraljica regentica u ime svog maloljetnog sina Tommena stoluje u Sedam kraljevina. Osim njega, tu je i Arya Stark, koja u Braavosu izučava svoj novi zanat, dok njezin polubrat Jon Snow nastoji uspostaviti zapovjedništvo nad Noćnom stražom i uspješno obraniti kraljevstvo od opasnosti koje vrebaju s onu stranu Zida. Danaerys Targaryen stoluje u slobodnom gradu Mereenu, ali niti njezino kraljevanje nije lišeno opasnih kompromisa između kojih se izbor ukazuje doista nemogućim. Međutim, ovdje saznajemo i o nekim drugim igračima koji se žele uključiti u igru prijestolja, pri čemu se to osobito odnosi na dotad pasivnog vladara Dornea, Dorana Martella.

U drugom je pak dijelu Martin spomenuo da će se radnja, koja se dotad račvala, ponovno ujediniti, tako da čitajući drugi dio saznajemo o političkim previranjima koja destabiliziraju Kraljev grudobran, o tome kako su rezultirali Danaerysini napori i kako su se političke i društvene figure pomaknule prema konačnom razrješenju.

Nažalost, dvije knjige do kraja je još prilično puno, tako da me i „Ples zmajeva“ ostavio u iščekivanju i sa željom da saznam sve, što će mi, barem za sadašnje vrijeme, biti uskraćeno. Ono što nakon svega moram podcrtati jest da nisam čitatelj fantasya u tradicionalnom smislu (iako sam klasike, poput Tolkiena, dakako, pročitala) pa možda moja ocjena serijala u konačnici neće imati toliku težinu kao ocjena pravih šmekera, ali i bez obzira na to volite li ili ne volite fantasy, radi se o serijalu čija vrijednost leži i u prikazivanju društvenih, političkih i kulturnih okolnosti koje su unverzalne za svako doba i svako društvo, bez obzira je li fiktivno ili stvarno. Zbog toga, vjerujem da će i čitatelji koji poput mene, nisu čitatelji fantasya u tradicionalnom smislu, uživati u ovom serijalu. Dakako, ako odvoje dovoljno vremena i strpljenja.

Oznake: george r. r. martin, ples zmajeva, pjesma leda i vatre

06.09.2014. u 17:47 • 1 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.



< rujan, 2014 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Lipanj 2017 (8)
Svibanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (6)
Siječanj 2017 (4)
Prosinac 2016 (1)
Studeni 2016 (11)
Listopad 2016 (4)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (4)
Srpanj 2016 (8)
Travanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (10)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (2)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (14)
Svibanj 2015 (11)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (8)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (8)
Rujan 2014 (9)
Kolovoz 2014 (11)
Srpanj 2014 (11)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (11)
Ožujak 2014 (6)
Veljača 2014 (9)
Siječanj 2014 (16)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (9)
Listopad 2013 (7)
Rujan 2013 (11)
Kolovoz 2013 (12)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (10)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (6)
Ožujak 2013 (2)
Veljača 2013 (7)
Siječanj 2013 (7)

Komentari da/ne?

Opis bloga

Na ovom blogu čitajte o knjigama - mojim knjigama, Vašim knjigama, najnovijim knjigama, starim knjigama, zanemarenim knjigama, o autorima knjiga i novostima iz književnosti.


Hit Counter by Digits


Za sve informacije, pitanja, primjedbe, komentare, uvrede i drugo kontaktirajte me na bookeraj.blog@gmail.com



Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se