Kad se neki autor promovira kao „muška Bridget Jones“, ja ću polomiti noge trčeći da knjigu tog autora pročitam u hipu. Međutim, moram replicirati, Toby Young definitivno nije muška Bridget Jones, radije recimo da se radi o muškoj Candace Bushnell (autorica knjige kolumni „Seks i grad“, koju valja razlikovati od serije, jer je definitivno manje šarena i puno ciničnija).
Toby Young, tridesetogodišnji britanski novinar, koji je tijekom svojih studentskih godina ostao fasciniran glamurom američkog svijeta poznatih i slavnih, uspijeva dobiti jednu od boljih novinarskih prilika u svom životu; točnije, stalni angažman u Vanity Fairu, jednoj od uzdanica novinske kuće Conde-Nast.
Međutim, za razliku od milijuna drugih koji su uspjeli ostvariti „američki san“, njemu to nikako ne polazi za rukom – autor tvrdi da su sve priče koje je napisao u „Kako izgubiti prijatelje i otuđiti se od ljudi“ posve autentične i da im, u pogledu njihove istinitosti, nije ništa dodao ili oduzeo.
Ako je tome tako, Toby Young je vjerojatno jedna od socijalno najneprilagođenijih osoba na svijetu – smijeh koji će izazvati njegove nepodopštine (primjerice, kad je doveo striptizetu na dan kad zaposlenici Conde-Nasta dovode svoju djecu na posao, kad je ovu ili onu zvijezdu pitao je li Židov ili je li homoseksualac – to je bilo 1995. godine, kad se još uvijek nije pisalo toliko o tome; ili kad je maltretirao slavne, pokušavajući uspostaviti kontakte), bit će onaj smijeh kad vam je nelagodno zbog osobe koja se očigledno sramoti.
Međutim, mimo svojih vlastitih gluposti i nepodopština, autor je uspio postaviti niz važnih pitanja (očigledno, radi se o akademski obrazovanom novinaru, čiji su roditelji pisci i aktivisti u Velikoj Britaniji, koji su s neodobravanjem ocjenjivali njegov interes za površnost estrade, o kojem i on piše kao o izrazu mladenačkog bunta protiv ozbiljnosti interesa njegovih roditelja, ali i sam navodi da je, uređujući vlastiti magazin u Velikoj Britaniji, taj svijet promatrao s nužnim ironičnim odmakom), ne samo o površnosti svijeta slavnih, već i o demokraciji u Americi (pri tome osobito citira Tocquevillea, koji govori o važnosti demokracije kao diktature prosvijećene aristokracije, a ne vladavine naroda), kao i o stanju u medijima (što reći o novinarima koji su na platnim spiscima promotora i agenata zvijezda i može li se tu uopće govoriti o slobodnom i nepristranom izvještavanju?)
Upravo u tom segmentu vidim najveću vrijednost ove knjige – ne u komičnim momentima kad je autor rekao nešto neprikladno, primjerice, Tomu Cruiseu – već u ozbiljnoj kritici svijeta bogatih i slavnih i medija koji ih prate; naime, pitanje je imaju li informacije koje nam mediji prenose ikakvu veću vrijednost ili važniji smisao osim da prodaju novine, filmske i televizijske zvijezde i različita potrošna dobra?
(naravno, ako očekujete komični moment, preporučujem vam da radije pogledate film „How To Lose Friends & Alienate From People“ sa Simonom Peggom i Kirsten Dunst u glavnim ulogama, ali prilično slično „Seksu i gradu“, vjerujem da knjiga nema gotovo nikakve veze s ekranizacijom, jer su u nju prosijani samo lagani elementi za masovnu potrošnju i gotovo ništa materijala za razmišljanje).
Ipak, ako ste i sami zaluđeni svijetom glamura i želite vidjeti što se događa iza kulisa, nikako ne propustite i pročitati „Kako izgubiti prijatelje i otuđiti se od ljudi“.
Post je objavljen 25.09.2014. u 20:56 sati.