Bookeraj - raj za pasionirane čitatelje
ponedjeljak, 15.09.2014.
Joe Abercrombie: „Prvi zakon: Posljednji argument kraljeva“
I konačno, došli smo do kraja još jednog fantasy-putovanja, ovaj put u imaginarnoj Uniji, i njezinoj prijestolnici Adui, koju na kraju trilogije „Prvi zakon“ pisca Joea Abercrombija napadaju horde Gurkhulaca, koji nakon osvajanja Dagoske ciljaju na glavni grad.
U međuvremenu, na političkoj sceni Unije dogodilo se iznenađujuće i neočekivano: kralj Arnault, koji je imao dva sina, Ladislu koji je na čelu svojih postrojbi vojske odmarširao u rat protiv sjevernjačkog kralja Bethoda, i Reynaulta, koji je ostao u Adui, ostaje bez obojice, jer je Ladisla, blesavi skorojević kakav već jest, poveo svoje trupe u samoubilački pohod, posljedica kojega je bila da je i sam, na ovaj ili onaj način izgubio glavu, dok su Reynaulta ubili na spavanju. Stoga se nakon smrti kralja Arnaulta otvorila sezona otvorene političke trgovine na glasove svih plemića koji su članovi Otvorenog vijeća, kako bi se izglasao novi kralj.
Tijekom spomenute igre prijestolja, inkvizitor Glokta je dobio nezavidnu ulogu da istovremeno mora služiti dva gospodara sa sasvim oprečnim interesima, što su najbolje opisali urednici Algoritmovog prijevoda, rekavši: „U utrci s vremenom, dok se svijet oko njega doslovce raspada, Glokta će se još jednom naći u situaciji gdje spašavanje vlastitog bezvrijednog života zahtijeva svu njegovu podlu genijalnost i ponešto zaboravljenog milosrđa.“ Ni sama to ne bih bolje uobličila.
Na kraju balade, ne treba zaboraviti da naizgled junačka povijest sastavljena od pobjede nasuprot porazu, odnosno junaka nasuprot gubitnika (ili još gore, ubijenih), redovito krije jednu drugu, pragmatičniju povijest. Tu povijest pišu oni koji u pozadini vuku konce u cilju stjecanja što veće dobiti nauštrb uvjerljivih, iako ponešto tankih ideala – oni su uvijek na strani pobjednika, a to su, dakako, bankari.
Pa ako bi išta bilo pouka trilogije „Prvi zakon“, to bi bilo to: ne budite naivni, „splet okolnosti“ je samo drugi naziv za nečije tajne interese.
Oznake: joe abercrombie, prvi zakon, posljednji argument kraljeva
subota, 13.09.2014.
Joe Abercrombie: „Prvi zakon: Prije njihova vješanja“
A sada povratak na staro – čitanje fantasy višeknjižja: danas pišem o drugoj knjizi fantasy serijala „Prvi zakon“, mladog fantasy pisca Joea Abercrombiea, čiji sam prvi dio pročitala negdje početkom ljeta, po preporuci knjižničara.
Ako se sjećate, tada sam bila pomalo skeptična oko cijele priče jer mi se cjelokupni prvi dio činio razvučenim i pretjerano pripovjedački nastrojenim (odlučila sam nastaviti čitati jer sam i sama pripisala taj dojam činjenici da se na početku svakog romana mora postaviti setting i pojasniti u kojem će se okruženju likovi kasnije kretati).
Dakako, prevarila sam se: jednom kad se radnja zahuktala (ili kad sam se navikla na stil, možebitno), stvari su se bitno poboljšale. Dakle, prvi mag Bayaz je sa svojom „prstenovom družinom“ pošao na kraj svijeta potražiti oružje za masovno uništenje kako bi suzbio silu Ghurkulaca koji prijete Uniji (u međuvremenu, na Sjeveru se na vlast digao Bethod, samoprozvani kralj Sjevernjaka, koji je zaprijetio granici Unije i ušao u pokrajinu Anglandiju). S Bayazom su, ako se sjećate i toga, Logen Devetprsti, prozvan još i kao Krvava devetka, naizgled zloćudni ubojica, ali koji se trudi postati bolji čovjek; zatim, Ferro Maljin, tamnoputa žena-ubojica, čiji gnjev i želja za osvetom tinjaju u njoj u toj mjeri da nema povjerenja ni u koga i ne može se povezati s drugim ljudskim bićima; Jezal dan Luthar, za koga se čini da je u tu skupinu pomalo zalutao, jer se radi o zgođušnom kapetanu čiji je dosadašnji život ukazivao samo da se radi o sebičnoj osobi, sklonoj samougađanju; u epizodnim ulogama ovdje se pojavljuju i brat Dugostopi, mag iz reda Navigatora, koji vodi ovu mješovitu skupinu u nepoznate krajeve, i Bayazov prvi pomoćnik, Malacus Quai. Što ova grupa traži, i hoće li to uopće naći, ostaje nejasno gotovo do kraja druge knjige.
U međuvremenu, Collem West s unijskom vojskom nastoji suzbiti sjevernjačke napade na Anglandiju (na nesreću, prilično bezuspješno u tom času), a poznati inkvizitor-invalid, Sand dan Glokta (koji mi se u prvoj knjizi najviše svidio, zbog osobito sarkastičnog unutarnjeg glasa i životne priče obilježene patnjom), od svog nadređenog, nadlektora Sulta, dobiva posebni zadatak u pokrajini Dagoski, koju Gurkhulci pod svaku cijenu žele prisvojiti, s ogromnom vojskom. Naravno, i ovdje će doći do izražaja Gloktin smisao za izvlačenje informacija mučenjem (koju je vještinu, na nesreću Gurkhulaca koji su mu se našli s druge strane stola za mučenje, naučio upravo dok je bio u gurkhulskom logoru u prethodnom ratu).
Nakon čitanja Murakamija i njegovog eteričnog fantasya, dobro mi je došlo čitanje fantasya u kojem se obilato maše mačevima i sjekirama, u kojemu se igraju političke igre s raznovrsnim rezultatima i u kojemu nema milosti ni za koga!
Oznake: joe abercrombie, prvi zakon, prije njihova vješanja
petak, 11.07.2014.
Joe Abercrombie: "Prvi zakon: Krivnja oštrice"
Prvo što podvlačim jest da je ovo prva knjiga fantasy-trilogije pod zajedničkim naslovom „Prvi zakon“ i da sam je počela čitati na preporuku meni posve nepoznatog knjižničara jedne zagrebačke knjižnice. Naime, zaključujem da bi čovjek, gledajući površno moj blog, mogao zaključiti da sam isključivi, ili bar pretežni čitatelj SF-a i fantasya, ali to ne bi bilo istinito, kao što dugogodišnji pratitelji ovog bloga već znaju ili barem naslućuju.
No, bear with me, ovih dana čitam fantasy (počela sam drugu knjigu „Pjesama leda i vatre“), jer očigledno lakše podnosim činjenicu da je cijeli svijet osim mene na godišnjem odmoru (treba izdržati još puna četiri tjedna prije godišnjeg u kolovozu) ako se mogu izgubiti u viteškim pričama i opisima prizora u kojima slabiji borci ostaju bez života, donjih i/ili gornjih ekstremiteta ili prstiju.
U „Prvom zakonu“ pratimo nekoliko paralelnih priča koje se do kraja prvog dijela trilogije, „Krivnja oštrice“, združuju u jedinstvenu fabulu. U prvom redu, tu je inkvizitor Kraljevske inkvizicije, Sand dan Glokta, koji po nalogu svog nadređenog, nadlektora Sulta, sustavno uništava članove gilde trgovaca tekstilom, koji su se malo osilili u odnosu na postojeću plemićku kastu. Glokti, koji je nakon što je kao vojnik prošao dugotrajni zatvor i mučenja, ostao fizički naružen, smrvljene noge i s neprestanim bolovima, mučenje drugih ide kao od šale te na svoj posao gleda s neprikrivenim cinizmom.
Osim njega, pratimo priču mladog kapetana Jezala dan Luthara, koji se sprema za mačevalački turnir u kojemu definitivno nije favorit, a svoje šanse uspijeva i pogoršati neprestanim pijančevanjem, bahatim ponašanjem kakvom su skloni pripadnici njegove društvene klase, te posvemašnjim kukavičlukom. No, kad ga njegov sparing partner, kapetan Collem West (koji ne pripada plemićkoj klasi, već se isključivo svojim radom uspeo do časničke pozicije u Kraljevoj osobnoj straži), upozna sa svojom sestrom Ardee, za Jezala se pitanje motivacije posve mijenja.
Međutim, kad u glavni grad dođe još i prvi mag Bayaz (u čiji identitet nadlektor Sult ozbiljno sumnja), u pratnji Krvave Devetke, odnosno Sjevernjaka Logena, koji je sa svojih devet prstiju ubio ozbiljan broj protivnika za svog bivšeg poslodavca, samoprozvanog sjevernjačkog kralja Bethoda, svog naučnika Malacusa Quaija, kojima se kasnije pridružuje i tamnoputa ratnica iz dalekih krajeva kraljevine i njezin pratitelj mag, stvari se ozbiljno kompliciraju, osobito zato što se na političkoj sceni kralj Sjevera, s očiglednim osvajačkim namjerama počinje približavati Anglandiji, a da rat koji je bjesnio s Ghurkulima nije niti okončan, te se ponovno budi tamni mag Khalul čiji sljedbenici ne poštuju Drugi zakon: ne jesti ljudsko meso.
U svakom slučaju, ono što saznajemo jest da je Bayaz, prvi mag, u glavni grad došao radi okupljanja družine koja će se iz zasad nepoznatih razloga približiti Rubu svijeta. Nažalost, to je i najveća zamjerka koju imam kad sagledavam isključivo prvi dio trilogije (s obzirom da naredna dva još nisam čitala, pa progovaram iz pozicije „osobe koja ne zna cijelu priču“) – previše je vremena u prvoj knjizi posvećeno postavljanju settinga, opisivanju likova i njihovih karakteristika, pa je premalo vremena i mjesta i preostalo za početak fabule i pojašnjavanje kamo je pisac s pričom zapravo htio poći.
Međutim, svakako dopuštam mogućnost da sam požurila i s ocjenama trilogije i sa razočaranjem, te si ostavljam šansu da revidiram svoj stav nakon čitanja cijelog djela, jer sam svjesna da kod romana ovog obima, ima mnogo zamki kojima pisac mora doskočiti kako bi roman bio posve zaokružena cjelina.
Oznake: joe abercrombie, prvi zakon, krivnja oštrice
