Vraćam se blogiranju s još jednim novim naslovom (naravno, ovaj roman nije nov, samo je svježi pothvat u mom čitateljskom portfelju) – radi se o romanu Johna Grishama pod naslovom „Slučaj Pelikan“ (knjiga je ekranizirana, kao i većina Grishamovih bestselera, u filmski hit s Julijom Roberts i Denzelom Washingtonom u glavnim ulogama).
Moram odstupiti od svojih ranijih stavova o Johnu Grishamu kao piscu koji se iz nebrojenih kutova uvijek vraća istoj temi (kritici rasizma na američkom Jugu), s obzirom da ovaj roman tematikom odudara od njegovih djela koja sam ranije čitala. Naime, u romanu „Slučaj Pelikan“, Grisham se pozabavio pitanjem političke korupcije i podređivanju političkih ciljeva korporativnima, koji sa stajališta zaštite okoliša mogu biti itekako moralno upitni.
U središtu je radnje Darby Shaw, studentica prava koja u povodu nasilnih smrti čak dvaju sudaca Vrhovnog suda u istoj večeri, prione proučavanju sudske prakse i dostupnih tekućih sudskih predmeta, pri čemu uočava mogućeg ubojicu i moguće rješenje kriminalističkog slučaja koji potresa Ameriku. Taj podnesak ona naziva „Slučaj Pelikan“ (odnosno, Pelican Brief – podnesak Pelikan), a on nesretnom igrom slučaja dospijeva u ruke najmoćnijim ljudima u SAD-u: predsjedniku te čelnicima FBI-ja i CIA-e, da ne spominjemo brojne znatiželjne novinare koji sustavno spekuliraju o čemu je riječ. Odjednom, Darbyn život je u opasnosti, što ona spoznaje tek kad njezin partner također doživi nasilnu smrt, a događaji se počinju odvijati vrtoglavom brzinom.
Struktura ovog romana je neobična, i iako je zapravo sjajno napisan, mjestimično mi se činilo da pisac eksperimentira sa strukturom, želeći postići što veću napetost i što više zainteresirati čitatelja, što, dakako, za ovaj žanr i nije osobito čudno, ali odstupa od prokušane formule koja je prepoznatljiva u žanru, barem onima koji čitaju ovaj tip beletristike. Ipak, žao mi je što si Grisham nije dao više truda i preciznije portretirao glavnog zlikovca, usredotočujući se umjesto toga na sve koji su od njegove zloće profitirali, osobito u političkom životu SAD-a.
U osobnom smislu je najgora spoznaja da ono što autor opisuje nije i ne mora nužno biti samo fikcija (ako ste gledali „House of Cards“, Netflixovu seriju koja se upravo prikazuje na HRT-u, u to ste se mogli i sami uvjeriti), jer politički i najviši državni krugovi obično ne služe, kako mi naivno mislimo, općedruštvenoj dobrobiti, već novcu i gospodarskim interesima, koji se nerijetko ne podudaraju, čak su i protivni javnom interesu. Lobisti velikih korporacija često su moćniji od sudaca, visokih državnih dužnosnika, pa čak i premijera ili predsjednika država – ako je to istina u jednoj od najmoćnijih i najliberalnijih država svijeta, kako to ne bi bilo istina u našoj državici u okrilju Balkana?
Ipak, da završimo u malo pozitivnijem tonu – uvijek ćemo imati knjige, i dok god ih s veseljem konzumiramo (pa makar one realistično govorile o društvu kakvo nas okružuje), uvijek ćemo imati imaginarni svijet u kojemu možemo pronaći utočište od okrutne svakodnevice.
Post je objavljen 23.09.2014. u 20:29 sati.