Ne želim raspaliti po radoholičarima. To su doista marljivi ljudi, najčešće puni vjere u ono što rade, imaju pred sobom jasne ciljeve... Puno mojih dragih prijatelja i kolega su pravi radoholičari... I ne može ih se mijenjati, za to bi se čovjek morao ponovno roditi ili odgojiti i to od malih nogu. Dakle, radoholičari su takvi kakvi jesu.

A pišem ovaj blog zato jer postoji jedan ali...

Radoholičari, posebno oni natprosječno ambiciozni, mogu biti veliki dobitak za firmu. Njegovi nadređeni obično će reagirati na dva načina - ako njihova šefovska pozicija nije sigurna, mogli bi se osjećati ugroženo i u tom slučaju će učiniti sve da radoholičara diskreditiraju, da ga onemoguće u napredovanju te da mu, po mogućnosti, osiguraju otkaz. To posebno dolazi do izražaja u velikim firmama unutar pojedinih odjela. No, u malim i srednjim tvrtkama u privatnom vlasništvu u kojima šef nema takvog straha, radoholičara će se držati kao malo vode na dlanu iako će se, naravno, po hrvatskom modelu nastojati uštedjeti. To znači da ga se uobičajeno neće stimulirati povišicom (ne-daj-bože potrošiti na bilo što i bilo koga više nego što se mora), ali ipak će ga se tetošiti pohvalama, barem ako je šef koliko-toliko pametan... Naravno, tu ne govorim o moru onih koji igraju na kartu "ionako u današnje vrijeme neće drugdje naći posao, a ima djecu koju treba hraniti i kredit u švicarcima". Oni su priča za sebe.

Pretpostavimo da je firma koliko-toliko normalna i da je šef svjestan što s radoholičarem dobiva i da se ne boji za svoj posao. Njegov omiljeni radoholičar odradit će sve što mu se kaže - u roku i pedantno - i nikada za njega neće trebati tražiti zamjenu zbog bolovanja. On će, naime, u firmu doći makar kurio 38, makar mu djeca bila bolesna i općenito će poduzeti sve da odradi sve zadatke - što zbog osjećaja odgovornosti, a što zbog toga jer naprosto ne može protiv sebe.

I tako će lijepo zahebati druge iako mu to doista nije namjera. O drugima uopće ne razmišlja na takav način - ne zbog sebičnosti, već zbog toga što je njegov svijet organiziran, uredno posložen; odstupanje od zadane šprance često kod takvih ljudi izaziva nemir, strah, čak i anksioznost, a trajnije kaotično stanje može dovesti i do depresije. Ne osjećaju se sigurno ako ne drže konce svog života u rukama, ako izgube kontrolu; većinom nemaju sposobnost prilagodbe.

Šef će, dakle, radoholičara uvijek isticati kao primjer nekoga tko je sposoban odraditi posao neovisno o uvjetima. Pa ako se slučajno razboliš i zaštekaš jer, eto, ti nisi sposoban koncentrirati se s 38 dok ti djeca vrište oko glave (što je vrlo česta pojava), čut ćeš primjedbu "a kako je taj i taj mogao odraditi sve, pa čak i pod gripom?!". Da stvar bude bolja, možda te je taj i taj i zarazio jer nije ostao kod kuće, već je cvokotao u groznici pokraj tebe šireći viruse istovremeno marljivo kuckajući po projektu. Pa ako ti padne na pamet da bi ti ostao kod kuće i odležao dotični virus, možeš biti siguran da će ti se negdje zabilježiti lijepi, veliki minus. U strahu da ne izgubiš posao, i ti ćeš bolestan raditi jer je radoholičar postavio "zlatni standard" - nema bolovanja, o pravu na oporavak da i ne govorim, nemaš što raditi kod kuće ako si sposoban otići bez pridržavanja do wc-a. Ako nisi baš u bolnici, mjesto ti je u uredu. Točka. Slično se podrazumijeva i ako ti je dijete bolesno, zašto bi ostao kod kuće kad je dotični radoholičar uspio organizirati čuvanje - to sigurno možeš i ti (op. a. naravno da govorim i o radoholičarkama, samo mi se ne da svaki puta pisati radoholičar/ka).

Ono što se događa jest da radoholičari naviknu šefa na to da se za nikoga ne treba osiguravati zamjena (što je lijepa ušteda, iako pomalo rizično) i da je sasvim normalno raditi dok ne crkneš te sve podrediti poslu, prije svega obitelj. Iako je rad do crkavanja misao vodilja kapitalističkog društva (pa čak i nekakvog kvazikapitalističkog kao što je naše), načelno bi bilo normalno da se onda i to vrijeme plati dovoljno da imaš novaca za tetu-čuvalicu i slično.

Osobno imam sreće, pa ću u ožujku proslaviti prvu godinu rada u vrlo normalnoj maloj firmi, s ljudima koji su mi jako dragi i šefom koji (kao i svi mi) ima svojih mana, ali sam zato, zahvaljujući njemu, po prvi puta u životu (a napunila sam 40.) vidjela regres, dodatak za djecu, božićnicu + bonove za Spar, tako da sam mogla usrećiti i svoje roditelje... No, kolegici se neki dan "omaklo" pa mi je nabila na nos primjer vanjske suradnice koja je odradila svoj posao pod gripom (a ja sam zbog iscrpljujuće viroze zakasnila jedan dan iako od toga nije bilo apsolutno nikakve štete)... I tada je došlo do prekida filma, zamračilo mi se, dobila sam ospice, alergijsku reakciju od samog sjećanja na neka prošla iskustva.

Dragi moji radoholičari, zaista nemam osobno ništa protiv vas. Da imam svoju firmu, sve bih vas redom zaposlila i, da mogu, obilato platila. Ali u ime kolegijalnosti, počnite malo misliti o tome što radite drugima. Ako ste baš odlučili izgorjeti u ime posla, to je vaše pravo i vaš izbor. I da, znam da u našoj zemlji ima lezilebovića na izvoz i da nije vaša krivica što ne žele raditi. No, možda ima i onih koji su radišni, koji cijene činjenicu da u današnje vrijeme imaju posao, ali naprosto ih je pokupila viroza, možda kakva bakterijska infekcija, možda im se razboljelo dijete i žele (a - u krajnjem slučaju - imaju i to pravo!) biti kod kuće, uzeti slobodne dane. Pokušajte barem ponekad i vi biti bolesni kao drugi, reći šefu: sorry, naprosto ne mogu, trebam dan-dva-tri već ovisno o tome što vam je... Uostalom, možda se naučite opustiti, možda vam se to i dopadne?

Uvijek bi trebalo misliti o tome da su naša prava ograničena pravima drugih, da nismo sami na svijetu i da su ljudi društvene životinje koje žive u zajednicama. Tako je i vaše pravo da izgarate od posla ograničeno pravima onih koji žele preživjeti i staviti posao na mjesto logistike obiteljskom životu. Znam da su situacije složene i znam da su ovo vremena u kojima se svi trgamo za svaku kunu, znam da ćemo ionako svi raditi dok ne crknemo i da će se mirovinski sustav urušiti, znam da je sebičnost postala vrlina (čak i u duhovnom smislu, promocija beskrajnih naših prava na sreću, također priča za sebe u kojoj, primjerice, prava roditelja na zadovoljstvo više nisu ograničena pravima djece na funkcionalnu i normalnu obitelj...), znam.... Ali nema potrebe prežderavati vraga, ionako je dovoljno sit, treba naći neku mjeru, koliko se to već može u zadanim okolnostima.

Odite barem jednom na bolovanje. Možete vi to.

Tako je to kad čovjek nakon nekoliko godina pauze krene pisati i čitati blogove, samo se sjeti svega propuštenog... Pa sam se sjetila i dječjih pjesmica koje sam napisala za klince, bile su zamišljene kao neka vrsta slikovnice, odnosno kao priče u stihu. S obzirom da su bile napisane za njih i da su mi oni jedini kritičari čije sam mišljenje ozbiljno uzela u obzir te s obzirom na to da su im se toliko sviđale da sam ih trebala čitati i po nekoliko puta, ispunile su svoj cilj..
Evo da i njih sačuvam u virtualnom svijetu...

Veseli školarac

Na jesen će mali Miha krenuti u školu,
već sad ima puno stvari na svom radnom stolu.

Iz pernice olovčice i bojice vire,
u ladicu uredno je spremio papire.

Torbu lijepu s autićima, dala mu je baka,
da u nju se spreme stvari za maloga đaka.

Odavno je naučio cijelu abecedu,
pa od A već slaže slova - sve lijepo, po redu.

Matematika je super, toga se ne boji,
jer do deset svakog dana mali Miha broji.

Pisati baš ne zna vješto, ali riječi slaže,
no bojice više voli, crtat mu je draže.

Jedva čeka Miha mali da u školu pođe.
I napokon! Hladna jesen pred prozor mu dođe.

Putem tati ruku daje, jer tu nema šale,
opasnost sa ceste vreba na đačiće male.

Pred školom je gužva prava, galama i buka,
prijatelje svoje vidi - Tonka, Fran i Luka!

Igrat su se odmah stali, hodnikom se love,
al vremena nema više, školsko zvono zove.

U klupu će mirno sjesti, priča mora stati,
svaku riječ sad Miha sluša i nastavu prati.

Učiteljica je draga, puno toga znade,
uz njen širok, topli osmijeh đaci lakše rade.

A i knjige vesele su, lijepih slika pune:
sunce, more, ptice, biljke, oblaci i šume...

Gotovo je, joj baš šteta! Sprema sve sa stola.
Kući Miha mora poći... Super mu je škola!




Rasplesana Gabi

Mala Gabi nema mira
kad čuje da glazba svira.
Odmah skače po parketu,
kao da je na baletu.

Pokreti se samo nižu,
nožice se spretno dižu,
pa sad maše ručicama,
očarana, rasplesana.

Srce joj je poskočilo
kad je mama svoje milo
na ritmiku upisala
da joj pleše Gabi mala.

Haljinica i šlapice
ozarile su joj lice!
Pa sad stanom Gabi juri,
na ritmiku ona žuri.

U dvorani djevojčice,
cvrkuću ko male ptice.
Mamino je malo zlato
našlo rasplesano jato!

"Prstić, peta, prstić, peta"
pokazuje lijepa teta
što sve treba naučiti,
kako se na prste dići.

Kao žabice skakuču,
kao mišići cijuću,
kao mačke miše love...
Uče neke igre nove.

Kao prava balerina,
okreče se na prstima.
Publici se Gabi klanja,
o nastupu ona sanja.

Nikada nisam sasvim odrasla, a otkako imam djecu, do kraja sam podjetinjila... Oduvijek sam voljela likovne radionice i svašta nešto izrađivati rukama, no s obzirom na to da mi strpljenje nije jača strana, mora biti čim jednostavnije, ali ipak kreativno. Neke stvarčice radila sam i po dva dana zbog npr. sušenja, ali svejedno nisu bile komplicirane. Za većinu nađem DIY tutorijale na YouTube-u, pa napravim na kraju neku svoju verziju. Pa eto, ako imate klince, a trebate ideje, evo vam dašak inspiracije.

1. DIY hologram projektor za mobitel - noćas mi mala kuri, nije mogla spavati, pa sam joj napravila hologram. Ili sam to ipak napravila sebi? Ovako nešto oduzet će vam cca. 15 do 20 min vremena. Trebate debelu foliju (platila je glavom plastična naslovna stranica spiralnog uveza jedne moje knjige), selotejp i škare. Za prvi puta je ispao super:

upute:


Inače, sve te filmiće za hologram naći ćete ako upišete u YouTube "hologram video"


2. Papirna torta - radila sam je za proslavu 6. rođendana u vrtiću mog sina, ne smiju se nositi prave torte. Za nju mi je trebalo cca. 2 sata, ako se dobro sjećam...





Ovdje su upute iako sam, ako se ne varam, koristila neke druge, ali to je bilo prije tri godine, tko će sve pamtiti :)




3. Torta od pelena, poklon za prijatelje - ovo je fenomenalno, mislim da sam je završila u 45 minuta





upute (jedne od, također se ne sjećam koje sam točno koristila):



savjet (nakon što pogledate video): smotuljke pelena slažete oko nekog "stupa" u sredini, osobno sam koristila termosicu za dječje bočice...




4. Šal ispleten na kutiju - ovo sam naučila od sina, super fora! Radili su šalove za božićni sajam u prvom razredu osnovne škole, imaju kreativnu učiteljicu. Skroz je jednostavno; tako me je kutija jedne zime spasila jer sam hitno trebala napraviti šal za kćer za vrtić (nisam ga mogla naći). Za ovaj mali šal mi je trebalo cca sat vremena ujutro...





Upute (ne brinite, ne morate razumjeti što govori. Također je dovoljno poslužiti se kutijom od cipela):




5. Akvarij s ribicama od kutija, kartona i konca - nemam upute, ne sjećam se gdje sam ih našla, ali vjerujem da vam je jasno kad vidite fotku. Pritom je klincima veselo farbati i brzo se potroši vrijeme kad vani pada kiša.




6. Pinjate - imate hrpu uputa na YouTubeu, odaberite koja vam je draža, kombinirajte... Za ove moje nije bilo uputa, bile su rađene po željama. Prva pinjata za rođendan u školi (trebao je biti samo Spiderman, pa je bio na kraju Spiderman hot air balloon, zločesti Haman za prijatelje Židove i Purim party, Hello Kitty za rođendan u vrtiću... Hello Kitty je bila gotova u cca 2 sata, a ostale dvije sam radila po dva dana zbog kaširanja i sušenja (i manjka slobodnog vremena)...

Prije 10 godina, na Valentinovo, izgubila sam i treću trudnoću zaredom... Taj put sam sama prokrvarila i bila sam zadovoljna da me barem neće morati opet kiretirati. Čudno zadovoljstvo u velikoj praznini duše. Imala sam osjećaj da više ničega nema - nadanja, snova... Stan je bio jezivo pust, a novouređen, uselili smo se nedugo prije toga, još se osjećao miris lakirane lamperije. Sjedila sam u fotelji i gledala u televizor ili, točnije, kroz njega, negdje u daljinu. Polako sam nestajala. Škripa potpljenih brodova je umuknula, more je bilo mirno. Tek bi pokoja suza popratila grč u trbuhu... Ne, nije me boljelo više od uobičajene mjesečnice, ali izgubljeni snovi su pekli neizdrživo. Pojavio se iza mojih leđa s crvenom ružom, lijepo dekoriranom u nekakvom ukrasnom kartonu. Inače mi nije imao običaj poklanjati cvijeće, nismo obilježavali Valentinovo. Poljubio me je u vrat i samo prostenjao:
- Dušo, ne znam što da ti kažem...
- Nema se tu što za reći... - ustala sam poput stroja, otišla do kuhinje, oslobodila ružu oklopa i stavila je u vazu...

Život je pun kontrasta neophodnih kako bismo se mogli radovati, kako bismo znali prepoznati i cijeniti sreću. Da je sve išlo glatko, možda ne bih znala koliko sam danas bogata dok slušam dječji smijeh, pa čak i dok se svađam s malim napastima. Viktor Frankl, kojeg sam nedavno citirala, lijepo je to uobličio u jednostavnu misao: "Iz ruševina se najbolje vide zvijezde".

Danas sam povela svoje mlađe dijete i njezinog prijatelja do zvijezda, do jednog posebnog planeta i rekla im da moraju dobro zapamtiti da se ono bitno može vidjeti samo srcem i nikako drugačije jer bitno je očima nevidljivo...

Inače, kad su me zatražili da se igramo kazališta sjena i da im nacrtam bilo što, počela sam crtati čovječuljka... Nisam imala ni najmanje namjere nacrtati upravo Malog princa, ali oni su ga sami prepoznali u crtežu i tražili su me da mu nacrtam i šal... Očito je princ došao sam u moje misli i to s razlogom, da me podsjeti na ono najbitnije... ljubav i trnje...

Uživam u ljudskoj raznolikosti. Moram priznati da mi osobno predstavlja pravi užitak razgovarati s onima koji su potpuno različiti od mene, koji žive život po nekoj drugoj šabloni, gledaju svijet iz neke svoje perspektive koja mi je nezamisliva. Često se pozivam na stihove iz Desiderate, mislim da sam je i na ovom blogu objavljivala u cijelosti - da se ne ponavljam, upućujem zainteresirane na ovaj link uz napomenu da ima više prijevoda kao i dvije priče o njezinom porijeklu... Desiderata je nešto poput mog životnog manifesta, sadrži suštinu svih mojih razmišljanja, a vezano uz konkretan blog, izdvojila bih stihove:



Taksisti su nevjerojatan izvor priča, a s obzirom na to da spletom životnih okolnosti često koristim njihove usluge, ponekad pomislim da bih mogla napisati knjigu. Većinom su svi spremni za razgovor, neki čak i previše, ali mi to ni najmanje ne smeta. Osim u rijetkim situacijama u kojima sam zaista premorena, većinom sama iniciram razgovor, pa nakon dvije, tri općenite rečenice o vremenu i stanju na cestama, postavim uvijek isto pitanje: "Vi već dugo vozite taksi?", nakon kojeg ubrzo slijedi i drugo "A što ste prije radili?". I tada krene...

Do sada su me vozili bivši poduzetnici koje je uništila financijska kriza (njih ima značajan broj), sadašnji vlasnik velike prijevozničke tvrtke koji iz usluge prijatelju ponekad vozika po gradu i u tome uživa, autor romana koji će ugledati svjetlost dana "u slavu Gospodina našega", majstor reikija, ujedno astrolog i numerolog (bio je zaista prilično precizan), bivši ulični borac koji je zarađivao u mladosti u ilegalnim borbama, ali ga je kasnije srela pamet, mladić koji je dugo radio na kruzeru, živio u Floridi, pa odustao od potjere za "američkim snom", samohrana majka koja nosi strpljivo i spretno svoj križ... Neki su mi pričali anegdote o našim poznatim poduzetnicima i političarima koje su vozili, čak sam gledala i fotografije Josipovića s dotičnim taksistom, doznala detalj iz Kolindinog privatnog života... s takvim se pričama mnogi od njih vole pohvaliti, no, meni su ipak najzanimljive njihove osobne, životne priče. Najdraža mi je priča o mom prezimenjaku koji je davnih godina živio u zgradi preko puta moje kuće, pa sam tako doznala i detalje o nekim susjedima iz kvarta... Taksist načelno može postati svatko, pa su i ljudi koji rade taj posao međusobno izrazito različiti. Posebno volim slušati njihova zapažanja o ljudima, odnosno o mušterijama. S obzirom na to da voze sve, od klinaca koji se napiju u narodnjačkim klubovima do bakica koje treba prebaciti dvije ulice dalje, razgovori s njima mogu poslužiti kao izvrstan presjek društva u kojem živimo.

Naravno, potrebno je uzeti u obzir činjenicu da je i to zapažanje selektivno, posebno kada je riječ o mladima jer je malo tinejdžera koji će koristiti usluge taksija, a da su trijezni i "normalni", da ne govorim o onima koji za tako nešto ni nemaju novaca. Dakle, priče taksista o nadrogiranoj, pijanoj, drskoj, bogatoj i razmaženoj djeci ponekad je najbolje ni ne slušati jer užasavaju i beskrajno žaloste. No, čak i one mi posluže kao škola, natjeraju me na razmišljanja o tome kako smo skloni generalizirati ili me povedu u pravcu analize društva i obitelji.

Svijet zadivljuje svojom raznolikošću, a već dugo sam svjesna činjenice da ga svatko od nas vidi onako kako želi, sve ovisi o perspektivi. Tako će u zimskom jutru netko uživati u raskošnim bojama neba po kojem se razlijevaju prve zrake sunca, dok će drugi na tom istom nebu brojati linije aviona i čitati teorije o chemtrailsima. Svijet nam nudi priliku da u njemu kreiramo život i biramo tumačenje okolnosti u kojima se nalazimo. Možemo plakati nad žalosnom sudbinom, no možemo je prihvatiti i kao izazov, kao priliku za novi početak ili kao školu... Možemo misliti da znamo sve i da nas život više ne može iznenaditi, a možemo, na primjer, pogledati ovaj video...

- Alo, Riba, je l' moguće da je moj post lajkalo više od 4000 ljudi? Što je ovo?! - šaljem poruku dragom kolegi Ribafishu uz screenshot sa zaokruženim brojem lajkova ispod naslova posljednjeg posta. Znam da je priča o mojoj prvoj ljubavi i našem ponovnom susretu simpa, dječja, s dozom romantike, topline i tako to, ali em je preduga za ovo doba ljudi s manjkom vremena i "pažnjom zlatne ribice", em je potpuno izvan konteksta aktualnih događaja. Stoga broj čitatelja osobno i, vjerujem, vrlo objektivno, procjenjujem na maksimalno 15, a broj lajkova možda bi mogao biti 1 ili 2, daleko od navedenih 4081 koliko mi u ovom trenu broji (pozdrav tehničkoj službi Blog.hr-a, drago mi je da su svi lajkovi od svukuda vjerojatno pribrojeni mojoj malenkosti ).

Ponedjeljak je počeo, ona moja prva ljubav je jutros već jako davna i daleka ljubav, a meni slijedi dan ispunjen poslom oko tekstova i... lajkova. Kao urednica u jednoj marketinškoj agenciji, osim što (kako naziv mog radnog mjesta kaže) uređujem časopis, web i svašta nešto za naše klijente, borim se za lajkove na nekolicini Facebook stranica čiji je sadržaj također moja odgovornost. Volim svoj posao, a posebno kolege s kojima radim, ali trčanje za lajkovima me doista umara... Poučena iskustvom, o ekipi na Facebooku znam sljedeće:
1. Celofan je već odavno bitniji od sadržaja (ne samo na Facebooku, naravno) - ako nemaš dobru fotku, boli ljude briga o čemu pišeš.
2. Dvije rečenice su maksimum koji smiješ staviti u post - ako želiš da pročitaju više, moraš imati prokleto dobar razlog i opravdanje.
3. Da bi ljudi kliknuli na članak (link) na koji ih želiš uputiti, a pritom tekst nema veze s politikom, Big Brotherom, modom, scenom i sličnim temicama koje su meka već spomenutim zlatnim ribicama, moraš u rukavu imati hrpicu navlakuša koje ćeš koristiti s oprezom - ljudi jesu premoreni i nemaju volje za čitanje, ali nisu glupi. Svakodnevno su bombardirani ogromnom količinom sadržaja upitne kvalitete, za njihovu pažnju i lajkove (!) bore se bezbrojni elektronički mediji jeftinim (ali još uvijek učinkovitim) trikovima u naslovima, nasjeli su milijun puta i otvorili šund od teksta, pa ih treba razumjeti. S druge strane, mi baš i ne serviramo sadržaj za one razigrane djevojčice i golobrade dječake koje/i se nikada neće razboljeti te će živjeti vječno, naša ciljna publika je ipak zahtjevnija.
4. Ako se boostovi ne odrade dobro, ionako nitko neće ni vidjeti objavu, pa uzalud vam trud svirači...

Mogla bih tako nabrajati u nedogled, fale mi pomalo vremena kad sam radila u redakciji, no novinarstvo ionako više ne postoji, barem ne ono kojeg se sjećam... Ali to je neka druga priča. Poanta je u lajkovima, dijeljenjima, popularnosti, u avetima koje sjede za računalima i pokušavaju uskrsnuti svoje uništene privatne i društvene živote, snove, želje i nade barem virtualno jer za konkretne zahvate i društveni angažman/aktivizam i kako god, više nemaju snage.

Ako bih se i u ovom trenu poslužila navlakušom pa vas npr. tražila: "lajkajte i šerajte ovaj blog ako ne vjerujete da ćete potpisivanjem bilo kakve peticije ili odlaskom na prosvjed doista nešto promijeniti ma koliko nas bilo", sigurna sam da bi broj objektivnih lajkova ispod naslova bio puno veći.

Ne kritiziram društvo, niti masovnu apatiju s ispadima agresije pripisujem "malim umovima". Idu mi na jetra (kao što su mi oduvijek i išli na jetra) glasni sveznajući wannabe alfa-mužjaci i alfa-ženke koji na sva zvona razglašavaju što su sve učinili za promjene, koliko su trpjeli i bili šikanirani u ime viših ciljeva, a sve to za masu nezahvalnih kretena, idiota, nezainteresirane gomile koja vrhunac angažmana vidi u lajku i dijeljenju, koja liže oltare, okreće se kako vjetar puše, uvlači se u guzice itd... Mogla bih i tu nabrajati svašta što se dijeli šakom i kapom, o da - ti postovi dobivaju sumanut broj lajkova i ubrzo preplavljuju internet, pa sam se načitala takvih "komplimenata". Ipak, nastojim teškom mukom zadržati vokabular na nekakvoj pristojnoj razini, pitajući se gdje su nestale argumentirane rasprave, potom intelektualci kojima nije bilo potrebno vrijeđati da bi zaradili naklonost, a da ne govorim o onima koji su u tišini djelovali za opće dobro bez želje da im se podigne spomenik ili istrese hrpa lajkova (znate onu sličicu s kamionom? To je pravi trofej, možda ću ga jednom i ja dobiti na nekoj od svojih stranica). Nažalost, kad se ljude dovede na rub egzistencije i kad pravna država ne funkcionira, kad se pojedince svede na brojeve u registru nezaposlenih i neprestano udara, tada se društvo počinje ponašati kao divlje krdo zarobljeno u toru.

Osjećate li da se i vama manipulira, da vam je život u k...u, da vas više ništa ne raduje (pa čak ni ne šokira jer ste na sve navikli) i da je sve besmisleno, a ipak biste željeli poživjeti još nekoliko godina? Sjetite se tko ste... Vi, sa svojim imenom i prezimenom i stvarnim identitetom izvan društvenih mreža te interneta općenito. Ova će vremena preživjeti samo oni koji će se uspjeti odvojiti od krda introspekcijom i ponovnim pronalaskom i/ili redefiniranjem vlastitih ciljeva, smisla svog života u zadanom trenutku, oni koji će mijenjati sebe, a time će polako ali sigurno mijenjati i okolinu na opće dobro. Nemojte dozvoliti da vas obuzmu mržnja i gađenje, time nećete učiniti ništa dobroga, osim što ćete izgubiti svoje zdravlje - teške emocije dokazano se odražavaju i na tijelu, a bolesni ili mrtvi nikome niste od koristi, a posebno onima koje stvarno volite - djeci, životnim partnerima, prijateljima... Sve to ne znači odustajanje od promjena na višem nivou, samo odmak od smrada koji onemogućava kritičko razmišljanje, objektivni odabir načina na koji se možda zaista može nešto promijeniti na dobrobit sviju nas. Izgubimo li sebe, svoje korijene, snove, vizije i smisao vlastitog života, nećemo biti ništa drugo već podivljala gomila koja juri za agresivnim pojedincima koji slobodu vide samo u probijanju ograde tora i jurnjavi do ruba šume (tvrdeći nam da nam je i to dovoljno jer je više od ničega), bez jasnog cilja o tome kako stići do nekog izvora hrane i pitke vode. I opet će biti isto... Reći ćete: pa i bit će isto, ništa se neće promijeniti, barem ne za vrijeme mog života. Možda društvo i neće, za to je potrebno više vremena, ali ćete se promijeniti vi i vaš život, vaše zadovoljstvo i vaša perspektiva, ono jedino stvarno i konkretno što imate na ovome svijetu. Zato, za promjenu, lajkajte napokon sebe.

Oznake: društvo, smisao života, društvene mreže