Dislajk za sve lajkove, osim lajka za sebe

01.02.2016.

Osjećate li da se i vama manipulira, da vam je život u k...u, da vas više ništa ne raduje (pa čak ni ne šokira jer ste na sve navikli) i da je sve besmisleno, a ipak biste željeli poživjeti još nekoliko godina? Sjetite se tko ste...




- Alo, Riba, je l' moguće da je moj post lajkalo više od 4000 ljudi? Što je ovo?! - šaljem poruku dragom kolegi Ribafishu uz screenshot sa zaokruženim brojem lajkova ispod naslova posljednjeg posta. Znam da je priča o mojoj prvoj ljubavi i našem ponovnom susretu simpa, dječja, s dozom romantike, topline i tako to, ali em je preduga za ovo doba ljudi s manjkom vremena i "pažnjom zlatne ribice", em je potpuno izvan konteksta aktualnih događaja. Stoga broj čitatelja osobno i, vjerujem, vrlo objektivno, procjenjujem na maksimalno 15, a broj lajkova možda bi mogao biti 1 ili 2, daleko od navedenih 4081 koliko mi u ovom trenu broji (pozdrav tehničkoj službi Blog.hr-a, drago mi je da su svi lajkovi od svukuda vjerojatno pribrojeni mojoj malenkosti belj ).

Ponedjeljak je počeo, ona moja prva ljubav je jutros već jako davna i daleka ljubav, a meni slijedi dan ispunjen poslom oko tekstova i... lajkova. Kao urednica u jednoj marketinškoj agenciji, osim što (kako naziv mog radnog mjesta kaže) uređujem časopis, web i svašta nešto za naše klijente, borim se za lajkove na nekolicini Facebook stranica čiji je sadržaj također moja odgovornost. Volim svoj posao, a posebno kolege s kojima radim, ali trčanje za lajkovima me doista umara... Poučena iskustvom, o ekipi na Facebooku znam sljedeće:
1. Celofan je već odavno bitniji od sadržaja (ne samo na Facebooku, naravno) - ako nemaš dobru fotku, boli ljude briga o čemu pišeš.
2. Dvije rečenice su maksimum koji smiješ staviti u post - ako želiš da pročitaju više, moraš imati prokleto dobar razlog i opravdanje.
3. Da bi ljudi kliknuli na članak (link) na koji ih želiš uputiti, a pritom tekst nema veze s politikom, Big Brotherom, modom, scenom i sličnim temicama koje su meka već spomenutim zlatnim ribicama, moraš u rukavu imati hrpicu navlakuša koje ćeš koristiti s oprezom - ljudi jesu premoreni i nemaju volje za čitanje, ali nisu glupi. Svakodnevno su bombardirani ogromnom količinom sadržaja upitne kvalitete, za njihovu pažnju i lajkove (!) bore se bezbrojni elektronički mediji jeftinim (ali još uvijek učinkovitim) trikovima u naslovima, nasjeli su milijun puta i otvorili šund od teksta, pa ih treba razumjeti. S druge strane, mi baš i ne serviramo sadržaj za one razigrane djevojčice i golobrade dječake koje/i se nikada neće razboljeti te će živjeti vječno, naša ciljna publika je ipak zahtjevnija.
4. Ako se boostovi ne odrade dobro, ionako nitko neće ni vidjeti objavu, pa uzalud vam trud svirači...

Mogla bih tako nabrajati u nedogled, fale mi pomalo vremena kad sam radila u redakciji, no novinarstvo ionako više ne postoji, barem ne ono kojeg se sjećam... Ali to je neka druga priča. Poanta je u lajkovima, dijeljenjima, popularnosti, u avetima koje sjede za računalima i pokušavaju uskrsnuti svoje uništene privatne i društvene živote, snove, želje i nade barem virtualno jer za konkretne zahvate i društveni angažman/aktivizam i kako god, više nemaju snage.

Ako bih se i u ovom trenu poslužila navlakušom pa vas npr. tražila: "lajkajte i šerajte ovaj blog ako ne vjerujete da ćete potpisivanjem bilo kakve peticije ili odlaskom na prosvjed doista nešto promijeniti ma koliko nas bilo", sigurna sam da bi broj objektivnih lajkova ispod naslova bio puno veći.

Ne kritiziram društvo, niti masovnu apatiju s ispadima agresije pripisujem "malim umovima". Idu mi na jetra (kao što su mi oduvijek i išli na jetra) glasni sveznajući wannabe alfa-mužjaci i alfa-ženke koji na sva zvona razglašavaju što su sve učinili za promjene, koliko su trpjeli i bili šikanirani u ime viših ciljeva, a sve to za masu nezahvalnih kretena, idiota, nezainteresirane gomile koja vrhunac angažmana vidi u lajku i dijeljenju, koja liže oltare, okreće se kako vjetar puše, uvlači se u guzice itd... Mogla bih i tu nabrajati svašta što se dijeli šakom i kapom, o da - ti postovi dobivaju sumanut broj lajkova i ubrzo preplavljuju internet, pa sam se načitala takvih "komplimenata". Ipak, nastojim teškom mukom zadržati vokabular na nekakvoj pristojnoj razini, pitajući se gdje su nestale argumentirane rasprave, potom intelektualci kojima nije bilo potrebno vrijeđati da bi zaradili naklonost, a da ne govorim o onima koji su u tišini djelovali za opće dobro bez želje da im se podigne spomenik ili istrese hrpa lajkova (znate onu sličicu s kamionom? To je pravi trofej, možda ću ga jednom i ja dobiti na nekoj od svojih stranica). Nažalost, kad se ljude dovede na rub egzistencije i kad pravna država ne funkcionira, kad se pojedince svede na brojeve u registru nezaposlenih i neprestano udara, tada se društvo počinje ponašati kao divlje krdo zarobljeno u toru.

Osjećate li da se i vama manipulira, da vam je život u k...u, da vas više ništa ne raduje (pa čak ni ne šokira jer ste na sve navikli) i da je sve besmisleno, a ipak biste željeli poživjeti još nekoliko godina? Sjetite se tko ste... Vi, sa svojim imenom i prezimenom i stvarnim identitetom izvan društvenih mreža te interneta općenito. Ova će vremena preživjeti samo oni koji će se uspjeti odvojiti od krda introspekcijom i ponovnim pronalaskom i/ili redefiniranjem vlastitih ciljeva, smisla svog života u zadanom trenutku, oni koji će mijenjati sebe, a time će polako ali sigurno mijenjati i okolinu na opće dobro. Nemojte dozvoliti da vas obuzmu mržnja i gađenje, time nećete učiniti ništa dobroga, osim što ćete izgubiti svoje zdravlje - teške emocije dokazano se odražavaju i na tijelu, a bolesni ili mrtvi nikome niste od koristi, a posebno onima koje stvarno volite - djeci, životnim partnerima, prijateljima... Sve to ne znači odustajanje od promjena na višem nivou, samo odmak od smrada koji onemogućava kritičko razmišljanje, objektivni odabir načina na koji se možda zaista može nešto promijeniti na dobrobit sviju nas. Izgubimo li sebe, svoje korijene, snove, vizije i smisao vlastitog života, nećemo biti ništa drugo već podivljala gomila koja juri za agresivnim pojedincima koji slobodu vide samo u probijanju ograde tora i jurnjavi do ruba šume (tvrdeći nam da nam je i to dovoljno jer je više od ničega), bez jasnog cilja o tome kako stići do nekog izvora hrane i pitke vode. I opet će biti isto... Reći ćete: pa i bit će isto, ništa se neće promijeniti, barem ne za vrijeme mog života. Možda društvo i neće, za to je potrebno više vremena, ali ćete se promijeniti vi i vaš život, vaše zadovoljstvo i vaša perspektiva, ono jedino stvarno i konkretno što imate na ovome svijetu. Zato, za promjenu, lajkajte napokon sebe.


Oznake: društvo, smisao života, društvene mreže

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.